Bješe li to u petoj ili šestoj epizodi nove sezone “Krune” kada unuk William svojoj baki, engleskoj kraljici, govori da bi trebala nabaviti novi televizor. Slika na onom starom, tko zna kada kupljenom, titra, sniježi i poskače. Osim što je ekran tog televizora jedva za kakvu činovničku garsonijeru, a ne za kraljevski dvorac, osim što je aparat na izdisaju, on ni ne obavlja sve funkcije modernog televizora. Unuk baki objašnjava da mora nabaviti novi televizor i satelitsku antenu, pa da gleda stotinu programa, a ne jedan jedini, BBC-jev. Ona se, kao i svako starovremensko čeljade, posve prirodno opire iskušenjima modernog doba, ne zanima je tih stotinu programa, čini joj se kao da bi izdala nešto važno u svome životu ako bi prestala gledati BBC. Izdala bi vlastiti imperij i vjeru kojoj je ona vrhovni svjetovni i vjerski poglavar. Iznevjerila bi običaje.
Ali i nešto drugo muči kraljicu Elizabetu, nešto čega, vjerojatno, nisu svjesni ni sami autori “Krune”, ali što je, pomalo i nehotice, prikazano u seriji. U tom zastrašujućem porodičnom i dinastičkom bogatstvu, u tom bogatstvu stečenom na muci i stradanju generacija svojih podanika, u toj tradiciji čiji je materijalni ekvivalent mnogo veći od njezinoga stvarnog kulturnog i civilizacijskog sadržaja, kraljica Elizabeta je, kao i njezin muž, Williamov deda Filip, samo tipični izdanak svoje generacije. One europske generacije koja je prethodila samoposlugama, robnim kućama i trgovačkim centrima, masovnoj proizvodnji svega i svačega, zasnovanoj na perfidnoj ucjeni kupaca lošom kvalitetom proizvoda – odavno su izmišljene savršene ženske čarape, ali ih se ne proizvodi da ne propadne industrija ženskih čarapa – ili neprestanom transformacijom potrošačke pripovijesti u kojoj pojedini proizvod sudjeluje, koja onda od potrošača zahtijeva kupovinu sve novijih i novijih modela. Baki Elizabeti neshvatljivo je ono što je unuku Williamu podrazumijeva: da novi modeli televizora nude potencijalno veći broj programa, kvalitetniji ton, sliku, prirodnije boje… Njoj je neshvatljivo da se i novi televizijski program proizvodi da bi bio emitiran na novim aparatima. Na starima on loše izgleda. Čak i program BBC-ja.
Iako ima sve novce ovoga svijeta, baka Elizabeta opire se kupnji novog televizora. Unuku je njezin otpor smiješan. Osim što mu je smiješno da ona odbija nešto što je očigledno bolje – jer novo je nužno bolje od starog – smiješno mu je njezino neshvaćanje svijeta u kojem živi. U tom svijetu, malom je Williamu jasno, jer se u tom svijetu i rodio, pa onaj prethodni ne poznaje, stari televizor ne vrijedi ništa već nekoliko godina pošto je bio kupljen kao novi. Televizori se mijenjaju, jer se mijenjaju dizajnerske mode, iz sezone u sezonu unapređuje se kvalitet slike, ali se mijenjaju i zato što na starom televizoru često i nije moguće pratiti nove programe. Tako je projektiran današnji svijet. Televizor je postao lakopotrošna roba, kao što je, zapravo, lakopotrošna roba i svaki drugi proizvod modernog doba. Tradicija i trajnost ne znače više ništa. U svakom porodičnom domu, kao i u svakom osobnom potrošačkom životu, vrijede samo najnoviji proizvodi. Vrijede samo predmeti koji su stvoreni u aktualnoj proizvodnoj sezoni. Tako se stvaraju iluzija industrijskog rasta, iluzija gospodarskog napretka, iluzija povećanja BDP-a, iluzija stalnoga čovječanskog rasta i napretka…
I naravno, već će u sljedećoj epizodi “Krune” baka nabaviti novi televizor (ali dovoljno mali i diskretan…), na krovove dvorca bit će postavljene satelitske antene (ali tako da ostanu pogledu nevidljive…), i Kruna će neosjetno preći iz jedne u drugu epohu čovjekova potrošačkog svakodnevlja, te iz jedne u drugu epohu svjetskog kapitalizma i ljudskog srljanja u napredak. Velika je to tema, o kojoj se malo piše i govori, a o kojoj sam najljepše i najnadahnutije retke pronašao u knjigama američkoga ekonomista srpske i jugoslavenske zavičajnosti Branka Milanovića. Na kraju, o toj temi, zapravo, nisu govorili, niti su je se sjetili, ni autori “Krune”. Pripovijest o televizoru poslužila im je za nešto posve drugo, ali im se, eto, potkrala još jedna pripovijest, o kojoj, možda ništa ni ne znaju. Biva to u romanima dobrih romanopisaca, kao i u ozbiljnim epskim televizijskim serijama: nije ispripovijedano samo ono o čemu se htjelo pripovijedati, nego je ispripovijedano i koješta od onoga što se pripovijeda mimo htijenja samog pripovjedača. Zato postoje dobri egzeketi i tumači svetih i profanih tekstova, koji vam ponekad znaju ispričati priču koja poput ponornice poteče ispod priče kakvu ste sami pročitali ili čuli.
No, vratimo se baki Elizabeti i unuku Williamu. Moj djed Franjo Rejc od Elizabete je bio dvadeset i devet godina stariji, dok sam ja, njegov unuk, od Williama šesnaest godina stariji. Ali bez obzira na to, reprezentativni smo predstavnici istih epoha: Elizabeta i Franjo predstavljaju epohu u kojoj su bili važni kvaliteta, trajnost i tradicija u svakodnevnom potrošaštvu, dok William i ja živimo u vrijeme pomahnitale proizvodnje, koja od ljudi zahtijeva da svake sezone kupuju sve novo. Pritom, još nešto je važno napomenuti: kao što Elizabeta i njezin unuk u različitim generacijama zauzimaju identične položaje na klasnoj i statusnoj ljestvici, slučaj je htio i da Franjo i ja imamo skoro identična mjesta na klasnoj i statusnoj ljestvici. Samo što su njih dvoje monarsi, a Franjo i ja smo takozvana srednja klasa. Biti monarh 1939, ili 1945, ili 1953, godine u kojoj je Elizabeta postala kraljica, i biti monarh 2022, kada je William bakinom smrću uzdignut u princa od Walesa, u statusno-materijalnom smislu je, uglavnom, isto. Ali pripadati srednjoj klasi 1939, ili 1945, ili 1972, kada se moj djed Franjo opraštao od ovoga naopakog svijeta, i 2022, kada je od njegove smrti prošlo već pola stoljeća, toliko je različito da bi zavrijedilo knjigu. Onakvu kakvu bi mogao napisati genijalni Branko Milanović, ili onakvu kakvu bih sam mogao napisati pišući roman ili romanesknu reportažu. Ali zanimljivo je u svemu to što Elizabeta i Franjo, te William i ja, na vrlo sličan način doživljavamo stvari, i svo četvero smo karakteristična djeca svojih epoha.
Moj djed Franjo Rejc bio je željezničar i željezničarski činovnik, s priznatom visokom stručnom spremom. Imao je dobru plaću, imao je obrazovanu ženu, koja nikad nije bila formalno zaposlena, a rodila mu je troje djece. Stanovali su u unajmljenom stanu, u privatnoj zgradi, podignutoj za iznajmljivanje, koja je bila vlasništvo supruge sarajevskog novinskog magnata i njezine sestre. Nakon što je nakon 1945. zgrada nacionalizirana, Franjo Rejc dobio je “stanarsko pravo” na svoj stan. A onda se, pred kraj života, već kao umirovljenik, 1969. seli na Sepetarevac, u zamjenski stan, koji mu je ponudio Energoinvest, tvrtka koja je upravo bila otkupila zgradu u kojoj je Franjo živio. Kada Franjo umre, mi ćemo naslijediti “stanarsko pravo”, a kada socijalizam propadne i Jugoslavije nestane, po strašnoj opsadi Sarajeva Franjina će kći, moja majka Javorka, otkupiti taj stan. Takva je, dakle, bila Franjina priča o stanovanju.
Moja će biti jednostavnija: stan na šesnaestom katu nebodera u Zapruđu kupit ću krajem 2003. za svoje novce. Ali to ne znači da sam u tom trenutku bio stvarno imućniji nego što je Franjo bio u mojim godinama. Bilo mi je trideset i sedam, koliko je bilo i Franji godine 1934, kada je već neko vrijeme s obitelji živio u tom unajmljenom stanu, u zgradi gospođe Hajm i njezine sestre. Temeljna razlika bila je što za razliku od Franje neću imati djece, i što se u Franjinoj epohi rentijerstvo smatralo temeljem stambenog zbrinjavanja srednje klase u velikim gradovima, dok će u mojoj epohi srednja klasa tražiti načine da kupi stan, jer je sa socijalizmom rentijerstvo uništeno, a život u podstanarskim stanovima bio je tako loš i nesiguran da je podstanarstvo postalo sudbinom i simbolom nižih klasa. Nismo mi, kao što to poneki neuki ekonomist ili politički manipulant žele reći, opsjednuti posjedovanjem stambenih prostora, niti među Hrvatima i inim bivšim Jugoslavenima vlada nekretninski fetišizam, nego su naše zemlje na takav način nesređene, a vlasti u njima divlje su i divljačke, da građanin može sigurno živjeti samo u prostoru koji mu crno na bijelo i pripada. Naravno da to nije dobro i da se na takav način stvara poveliko sasvim nefunkcionalno, da ne kažemo i beskorisno društveno i privatno bogatstvo. S kojim katkad i bogati ljudi žive u siromaštvu, jedva spajajući kraj s krajem.
Moj djed Franjo Rejc nikada, ni u jednoj zemljišnoj knjizi ovoga svijeta, na sebe nije imao upisanu nijednu nekretninu, nikakav komadić zemlje. Niti je ikada išta od zemlje i nekretnina naslijedio. Po tome, bio je idealni stanovnik grada, građanin u punom smislu riječi, određen samo svojom profesijom, društvenim položajem, talentom i životnim elanom. U osnovi, bio je upravo ono što sam danas i ja, ali u neko drugo vrijeme, pod nekim drugim društvenim i povijesnim uvjetima.
Neki bi rekli da je bio nepraktičan čovjek. Kao što bi i za mene neki rekli da sam nepraktičan. Nije bio previše obuzet materijalnim prosperitetom, nego se fanatično bavio onim što ga je stvarno zanimalo. Mimo posla, na kojem je bio nezamjenjiv i toliko uspješan da je uvijek i svugdje ostajao duboko ispod onog što su nagovještavali njegov prirodni dar, marljivost i obrazovanje, bio je obuzeti čitatelj, proučavatelj svega i svačega, gospodar silnih beskorisnih znanja, te veliki pčelar. Svoje košnice, svoje rojeve pčela imao je četrdesetak kilometara od stana, ali je kao željezničar imao besplatnu voznu kartu, pa ih je bez troškova mogao obilaziti od proljeća sve do kasne jeseni. Bio je vladar cijele jedne pčelarske civilizacije, s pčelarskom bibliotekom od nekoliko desetina naslova na nekoliko svjetskih jezika. Mimo toga bio je genijalan igrač preferansa. Strani jezici sami su se upisivali u njegov um. Neobičan čovjek, sa životom kroz koji su prolazile tolike pripovijesti epohe u kojoj je živo. Neke po njegovoj volji, druge, uglavnom tragične, voljom velike povijesti ili čovjekove sudbine.
Moj djed Franjo Rejc bio je u materijalnom pogledu vrlo skroman čovjek, ali je volio neke skupe stvari. Asket u hrani i piću, volio je sirotinjska jela iz svoga tolminskog, travničkog i zeničkog djetinjstva, heljdina kaša bila mu je najveća čast. Od alkohola je cijeloga života bježao, bježeći tako od svog pijanog oca i onoga što je nastajalo iz njegovih pijanstava. Ali je volio skupa sredstva za pisanje, nalivpera, olovke, kvalitetan papir za pisma, dobre blokove, bilježnice, oštrila, bugačice i fino izrađena drvena držala u koja se bugačica umetala… Nalivpera je tokom radnoga vijeka imao tri. Montblancov Meisterstück, prvi vrijedan predmet koji je u životu posjedovao. Bio je mladi željezničar, tek mu se rodio drugi sin, kad ga je krajem dvadesetih donio s puta u Beč, gdje je išao ženinim rođacima, ali s glavnim zadatkom da kupi nalivpero. Godinama kasnije netko od prijatelja mu je poklonio dva rezervna zlatna perca za Meisterstück. Prvi je put mijenjao perce 1943, nekoliko mjeseci prije nego što će mu poginuti stariji sin. Ne znam što je bilo s drugim percem. I ne znam gdje je na kraju završilo to Franjino nalivpero. A kako je došao do drugog pera, Parkera, model 51, već sam pisao. To pero, koje je meni kanio ostaviti u nasljedstvo, izgubio je, ili mu ga je netko ukrao, za penzionerske šetnje od Drvenika do Zaostroga. Treće pero, jedan od onih karakterističnih zeleno-crnih Pelikana, dobio je u znak zahvalnosti, kada je napuštao hotel Poštu, gdje po umirovljenju honorarno vodio knjigovodstvo. Bilo mu je dosadno, pa je u penziji izučio za knjigovođu… Imao je, dakle, samo tri nalivpera za cijeloga svoga vijeka (Ne računajući neke bezvezne pisaljke, koje bi mu pred smrt darivali za nove godine i rođendane, znajući da Franjo voli pisati, ali on ih nikad nije koristio…)
Premda, za razliku od mene, nije bio profesionalni pisac, moj djed Franjo Rejc pisao je mnogo: dnevnik u kojem bi ukratko navodio što se kojeg dana zbilo, pčelarski dnevnik, u kojem je bilježio aktivnosti pčelinjih rojeva (ove njegove dnevnike pomalo sam koristio za knjigu “Rod”, te pisma i dopisnice, koje bi, po više njih tjedno, slao prijateljima i rođacima u mnoge krajeve zemlje i svijeta. Većinu toga u životu napisao je tim jednim Meisterstückom, s kojim je bio veoma pažljiv. Briga oko nalivpera i kupovina uvijek iste plave tinte od uvijek istog proizvođača podrazumijevala je neke komplicirane rituale, koje nemam sad vremena opisivati.
Otkad sam počeo objavljivati, koristio sam tri naslijeđena pisaća stroja – sva tri majčina – i barem sedamnaest stolnih i prijenosnih računala. Kažem, barem sedamnaest, jer je toliko onih kojih sam se uspio sjetiti, ne računajući redakcijske kompjutore na kojima sam nekad dosta pisao. Od njih sedamnaest samo jedan je laptop stvarno pregorio, crklo mu je nešto u stroju, dok sam ostale mijenjao jer je takav bio imperativ napretka. Softverske transformacije svijeta nalažu čovjeku da neprestano kupuje nove strojeve. Jedino što sam, pišući mnogo, uspijevao potrošiti tipkovnice. Recimo od tri Maca, kupljena u proteklih pet-šest godina – najstarijim od njih sad se služi Ana – na dva sam već morao mijenjati tipkovnicu. Većina znakova bi se prebrisala, ali se tipkovnica mijenja tek nakon što mali prst moje lijeve ruke, namijenjen udaranju slova A, sasvim istanji i probije plastičnu tipku. Na Appleovim prijenosnim računalima ta vrsta popravke vrlo je skupa, košta koliko i kupovina solidnog laptopa nekoga drugog proizvođača, jer se time korisnika motivira da kupi novi stroj. Dakle, za ono što je moj djed za života obavio jednim Montblancovim klasičnim nalivperom – naravno, prilično skupim i u njegovo, i u naše vrijeme – meni je do sada trebalo sedamnaest kompjutora, čija cijena, ipak, daleko nadmašuje jedan Meisterstück. Zanimljivo je tu i još nešto: premda su i tipke na pisaćem stroju bile plastične, one se nikad ne bi izlizale. Pisaći stroj još uvijek je pripadao onoj prethodnoj, Elizabetinoj i Franjinoj eri. I da nismo kompjutorizirani, ja bih danas još uvijek pisao na jednoj od one tri naslijeđene majčine pisaće mašine, jer bih vjerovao da mi ona donosi sreću, jer sam tako navikao i jer nova pisaća mašina ne bi mogla biti ništa bolja od stare. Ako je tako, čovjek se onda zapita od čega je nekad živjela industrija pisaćih mašina? I zašto je za industriju kompjutorske tehnike toliko važno da nas primora da svake dvije-tri godine kupujemo novi stroj? Razlog je u nezajažljivoj i samouništavajućom proždrljivosti liberalnog kapitalizma.
Moj djed Franjo Rejc volio je kvalitetna odijela, kapute i košulje. U našoj kući riječ konfekcija izgovarala se s prizvukom prijezira. Konfekcijska roba bila je za konfekcijske ljude, za puku sirotinju i za one koji ne drže do sebe. Franjo je cijeloga svog radnog vijeka imao po dva odijela: jedno je bilo svečano, a drugo je bilo svakodnevno. Svečano odijelo njegov je krojač šio od najkvalitetnijeg štofa koji se mogao naći. Tu se čak i o dugmadi vodilo računa. Franjo nije podnosio plastičnu. Svakodnevno odijelo bilo je iznošeno, svečano odijelo, koje bi takvim bilo proglašavano nakon što bi se nakon pet godina šilo novo odijelo za Franju. Prije Drugoga svjetskog rata triput je nabavljao štof i išao kod krojača. Posljednji put baš na vrijeme: u veljači 1941. Odijelo je bilo dovršeno kada je već počeo rat. Šnajderaj je u ono vrijeme bio ozbiljna struka. Do sljedećeg novog odijela morao je protutnjati rat, a nakon toga i godine oskudice i siromaštva. Sljedeći put Franjo Rejc odijelo je šio s proljeća 1955. Taj, kao i drugi podaci ove vrste, mogu se pronaći u njegovim dnevnicima. Tamo su i cijene štofa i krojačevih “ruku”. Ako sam dobro provjerio usporedne podatke, 1941. Franjino odijelo koštalo je dvije i pol činovničke plaće. To je strašno mnogo. Moralo se u kući štedjeti za njegova odijela, ali nitko nikad oko toga nije postavljao pitanja. Naprosto, to mu je pripadalo. Prije penzije, još jednom je, početkom šezdesetih, šio novo odijelo.
Ukupno, dakle, moj djed Franjo Rejc poživio je svoj radni vijek u pet novih odijela. Mimo njih možda je imao hlače za po kući ili neku svoju pčelarsku odoru, koju bi mu Olga sašila od platna za rolete, i to je, uz pidžame, bilo sve. Uz odijela imao je i najviše tri šivane bijele košulje od najfinijega pamučnog ili svilenog tkanja. I naravno, zimski kaput, čuveni krombi. Kroz život prošao je sa samo dva šivana krombi kaputa, od teškog sivog vunenog sukna. Svaki je trajao po dvadeset godina. Drugi sam naslijedio, i nosio ga sve do opsade Sarajeva 1992. Naslijedio sam i jednu, nitko ne zna koliko staru, svilenu košulju. Ta košulja bila je najlakše i najugodnije tkanje koje mi je u životu na ramena palo. Žalim što je nisam bolje čuvao i što mi nije do danas dotrajala. A mogla je.
Otkako sam počeo zarađivati, kupio sam četrdesetak kaputa, računajući i kojekakve zimske i skijaške jakne. A broj traperica i različitih drugih hlača, kao i sakoa, ne mogu ni približno izračunati. Pritom, bilo je vremena kada su se traperice na meni raspadale: ili bi se izlizale između nogu, ili bi se prošupljile na koljenima. Vjerojatno ih nisam pazio i čuvao onako kako je Franjo Rejc čuvao i pazio svoja dva odijela, svakodnevno i svečano, ali zar ne bi trebalo biti da su traperice čvršće od osjetljivog i delikatno tankog vunenog štofa? Ovog trenutka po ormarima imam četrdesetak košulja, kupovanih u raznim razdobljima u proteklih dvadesetak godina. Nijedna od tih košulja nije kao ona jedna njegova svilena. Nikada nisam nosio šivanu košulju. Svaki put na ovo pomislim kad u Beogradu prolazim pokraj radionice za šivanje košulja. Skoro sva moja odjeća nakon drugog se pranja pretvara u bezvrijednu staru krpu, koja na meni izgleda jadno. Drugi, pogotovu moji bližnji, to tako ne vide, ali ja se tako osjećam. Pa gledam njega na fotografijama iz 1943, prije nego što će mu stradati sin: elegantan i gospodstven kao Ivo Andrić, kao neki anđeo kojemu je svaki trenutak života na Zemlji do u detalje isplaniran. Zahvaljujući toj eleganciji upoznavao se s ljudima, započinjao prijateljstva, sam određivao vlastiti društveni kontekst. Moj djed umio je izbjegavati ološ. A ja sam svako malo trijebio svoj život od ološa, poput majmuna koji se uzaludno pokušava očistiti od ušiju. To je i zato što nisam bio elegantan, nisam imao tu svilenu bijelu košulju…
Imao je u životu dva džepna sata. Ali onaj do kojeg je držao, službeni željezničarski, koji su Državne željeznice naručivale od švicarskog Zenitha, bio je savršen. Naslijedio sam ga, za razliku od Parkerova nalivpera, u mladosti sam ga nosio, ali danas ga samo čuvam. U osnovi, nedostojan sam sata u koji je bilo uloženo toliko brige. Franjo Rejc navijao ga je svakoga jutra u sedam sati, jer sat, da bi sačuvao preciznost, treba navijati uvijek u isto vrijeme. Svake treće godine, uvijek u rujnu, nosio je sat uraru na redovito čišćenje. I tako kroz život, uz svijest da precizno vrijeme mjeri samo taj sat, i da u životu postoji još samo radio, s vremenom koje je mjera svih tačnih vremena.
U životu sam dobio ili kupio dvadesetak ručnih satova, i nijedan nije dostojan tog jednog Franjinog. Dugo sam sanjao o tome da jednom kupim Zenithov novi sat, pa da se prema njemu odnosim kao moj djed prema svom Zenithu. Ali osim što bi to bilo bezumno skupo, moj karakter bi ostao isti, i što je mnogo gore, epoha bi ostala ista. I još nešto: kada bi se sabrale cijene svih mojih satova, od kojih većina još uvijek leži po kojekakvim ladicama i policama mojih domova, bilo bi dovoljno novca za Zenithov pilotski sat. Upravo onaj koji sam poželio za sebe. Ali nemoguće je tako razmišljati, jer to je protiv logike epohe, koja opstaje na trošenju novca ni za što, i na stalnom kupovanju onoga što bi se trebalo kupiti samo nekoliko puta u životu. Ili samo jednom.
Moj djed nije bio bogat čovjek, ali i da je kojim slučajem bio, vjerujem da bi za života sašio upravo onoliko odijela koliko ih je i nosio. Imao bi dva sata, tri nalivpera i jedan zimski kaput, koji će nositi sljedećih dvadeset godina. Osim što mu ne bi na um palo da bi mogao kupiti nešto više od toga, mislio bi, kao što je i mislio, da je rasipan čovjek. Jer pišeš samo s jednim nalivperom, ne možeš pisati s tri odjednom. U tome se nije razlikovao od kraljice Elizabete, koja je bila nevjerojatno bogata žena. Ali i ona je htjela samo jedan televizor, i jedan brod, koji je doživljavala kao jedini svoj dom, jer su sve drugo bili dvorci oko čijeg se uređenja nije mogla pozabaviti. Bili su dio kraljevstva, pripadali su dinastiji, nisu pripadali njoj.
Možemo se rugati kraljičinom bogatstvu, ali ona je živjela i trošila u skladu s prirodom i civilizacijom, dok mi trošimo samoubilački. Na štetu prirode i civilizacije. Moj djed Franjo Rejc za vrijeme rata nije mogao pošteno nahraniti svoju obitelj i sebe, u našem se domu sve do početka pedesetih nije znalo za kocku šećera niti za bijelo brašno, ali se išlo na koncerte i u kazalište, kupovale su se knjige. To se moralo, jer se bilo kulturnim čovjekom. A jesti se mogla i krumpirova čorba, jesti se mogla i ajnpren juha, jesti se mogao i grenadirmarš… U kući Franje Rejca ionako se i u bolja vremena meso jelo jednom tjedno, i to se smatralo bogatstvom. Ali nikada nije bilo vremena kad se ne bi išlo u kino, zato što za kino nema novca. Nije to bilo vrijeme siromaštva, nego vrijeme samoodrživog razvoja.
Baka Elizabeta bila je zaprepaštena kad joj je unuk William rekao da uz pomoć satelitske antene i daljinskog upravljača možeš birati između stotine programa. Ali kakav je izbor između stotine programa ako ni na jednom, osim na BBC-ju, ničega nema? Iz perspektive unuka, Williama kao i mene, izbor se sastoji u mogućnosti biranja, a ne u sadržaju programa. I to je, naravno, loše. To je jako loše.
Tko je čitao knjige iz moga porodičnog ciklusa, zna da televizor nije mogao u našu kuću prije smrti Franje Rejca. Kao mali dječak morao sam u Drveniku ići po susjedstvu da bih gledao “Naše malo misto”. Moj djed držao je do radija, ali televizor nije podnosio. Zašto gledati u to? I još da me u rođenoj kući uznemiravaju ta lica, te slike? Filmovi? Pa idi u kino i gledaj film? Na televizoru film izgleda jadno. Na televizoru moraš gledati filmove zbog kojih ne bi išao u kino. Čitaj knjige! Bleji kroz prozor! Kroz prozor se više toga vidi nego kroz televizor… Dugo sam bio zgrožen isključivošću svoga djeda, i skoro da me je nakon njegove smrti moglo utješiti to što sam napokon imao televizor. Danas vjerujem da je bio u pravu. Kasno, sine Williame, veoma je kasno za sve!
Zašto su se kraljica Elizabeta i djed moj Franjo opirali kupovini nečega što im ne treba, a njezin unuk i ja samo kupujemo?
Bješe li to u petoj ili šestoj epizodi nove sezone “Krune” kada unuk William svojoj baki, engleskoj kraljici, govori da bi trebala nabaviti novi televizor. Slika na onom starom, tko zna kada kupljenom, titra, sniježi i poskače. Osim što je ekran tog televizora jedva za kakvu činovničku garsonijeru, a ne za kraljevski dvorac, osim što je aparat na izdisaju, on ni ne obavlja sve funkcije modernog televizora. Unuk baki objašnjava da mora nabaviti novi televizor i satelitsku antenu, pa da gleda stotinu programa, a ne jedan jedini, BBC-jev. Ona se, kao i svako starovremensko čeljade, posve prirodno opire iskušenjima modernog doba, ne zanima je tih stotinu programa, čini joj se kao da bi izdala nešto važno u svome životu ako bi prestala gledati BBC. Izdala bi vlastiti imperij i vjeru kojoj je ona vrhovni svjetovni i vjerski poglavar. Iznevjerila bi običaje.
Ali i nešto drugo muči kraljicu Elizabetu, nešto čega, vjerojatno, nisu svjesni ni sami autori “Krune”, ali što je, pomalo i nehotice, prikazano u seriji. U tom zastrašujućem porodičnom i dinastičkom bogatstvu, u tom bogatstvu stečenom na muci i stradanju generacija svojih podanika, u toj tradiciji čiji je materijalni ekvivalent mnogo veći od njezinoga stvarnog kulturnog i civilizacijskog sadržaja, kraljica Elizabeta je, kao i njezin muž, Williamov deda Filip, samo tipični izdanak svoje generacije. One europske generacije koja je prethodila samoposlugama, robnim kućama i trgovačkim centrima, masovnoj proizvodnji svega i svačega, zasnovanoj na perfidnoj ucjeni kupaca lošom kvalitetom proizvoda – odavno su izmišljene savršene ženske čarape, ali ih se ne proizvodi da ne propadne industrija ženskih čarapa – ili neprestanom transformacijom potrošačke pripovijesti u kojoj pojedini proizvod sudjeluje, koja onda od potrošača zahtijeva kupovinu sve novijih i novijih modela. Baki Elizabeti neshvatljivo je ono što je unuku Williamu podrazumijeva: da novi modeli televizora nude potencijalno veći broj programa, kvalitetniji ton, sliku, prirodnije boje… Njoj je neshvatljivo da se i novi televizijski program proizvodi da bi bio emitiran na novim aparatima. Na starima on loše izgleda. Čak i program BBC-ja.
Iako ima sve novce ovoga svijeta, baka Elizabeta opire se kupnji novog televizora. Unuku je njezin otpor smiješan. Osim što mu je smiješno da ona odbija nešto što je očigledno bolje – jer novo je nužno bolje od starog – smiješno mu je njezino neshvaćanje svijeta u kojem živi. U tom svijetu, malom je Williamu jasno, jer se u tom svijetu i rodio, pa onaj prethodni ne poznaje, stari televizor ne vrijedi ništa već nekoliko godina pošto je bio kupljen kao novi. Televizori se mijenjaju, jer se mijenjaju dizajnerske mode, iz sezone u sezonu unapređuje se kvalitet slike, ali se mijenjaju i zato što na starom televizoru često i nije moguće pratiti nove programe. Tako je projektiran današnji svijet. Televizor je postao lakopotrošna roba, kao što je, zapravo, lakopotrošna roba i svaki drugi proizvod modernog doba. Tradicija i trajnost ne znače više ništa. U svakom porodičnom domu, kao i u svakom osobnom potrošačkom životu, vrijede samo najnoviji proizvodi. Vrijede samo predmeti koji su stvoreni u aktualnoj proizvodnoj sezoni. Tako se stvaraju iluzija industrijskog rasta, iluzija gospodarskog napretka, iluzija povećanja BDP-a, iluzija stalnoga čovječanskog rasta i napretka…
I naravno, već će u sljedećoj epizodi “Krune” baka nabaviti novi televizor (ali dovoljno mali i diskretan…), na krovove dvorca bit će postavljene satelitske antene (ali tako da ostanu pogledu nevidljive…), i Kruna će neosjetno preći iz jedne u drugu epohu čovjekova potrošačkog svakodnevlja, te iz jedne u drugu epohu svjetskog kapitalizma i ljudskog srljanja u napredak. Velika je to tema, o kojoj se malo piše i govori, a o kojoj sam najljepše i najnadahnutije retke pronašao u knjigama američkoga ekonomista srpske i jugoslavenske zavičajnosti Branka Milanovića. Na kraju, o toj temi, zapravo, nisu govorili, niti su je se sjetili, ni autori “Krune”. Pripovijest o televizoru poslužila im je za nešto posve drugo, ali im se, eto, potkrala još jedna pripovijest, o kojoj, možda ništa ni ne znaju. Biva to u romanima dobrih romanopisaca, kao i u ozbiljnim epskim televizijskim serijama: nije ispripovijedano samo ono o čemu se htjelo pripovijedati, nego je ispripovijedano i koješta od onoga što se pripovijeda mimo htijenja samog pripovjedača. Zato postoje dobri egzeketi i tumači svetih i profanih tekstova, koji vam ponekad znaju ispričati priču koja poput ponornice poteče ispod priče kakvu ste sami pročitali ili čuli.
No, vratimo se baki Elizabeti i unuku Williamu. Moj djed Franjo Rejc od Elizabete je bio dvadeset i devet godina stariji, dok sam ja, njegov unuk, od Williama šesnaest godina stariji. Ali bez obzira na to, reprezentativni smo predstavnici istih epoha: Elizabeta i Franjo predstavljaju epohu u kojoj su bili važni kvaliteta, trajnost i tradicija u svakodnevnom potrošaštvu, dok William i ja živimo u vrijeme pomahnitale proizvodnje, koja od ljudi zahtijeva da svake sezone kupuju sve novo. Pritom, još nešto je važno napomenuti: kao što Elizabeta i njezin unuk u različitim generacijama zauzimaju identične položaje na klasnoj i statusnoj ljestvici, slučaj je htio i da Franjo i ja imamo skoro identična mjesta na klasnoj i statusnoj ljestvici. Samo što su njih dvoje monarsi, a Franjo i ja smo takozvana srednja klasa. Biti monarh 1939, ili 1945, ili 1953, godine u kojoj je Elizabeta postala kraljica, i biti monarh 2022, kada je William bakinom smrću uzdignut u princa od Walesa, u statusno-materijalnom smislu je, uglavnom, isto. Ali pripadati srednjoj klasi 1939, ili 1945, ili 1972, kada se moj djed Franjo opraštao od ovoga naopakog svijeta, i 2022, kada je od njegove smrti prošlo već pola stoljeća, toliko je različito da bi zavrijedilo knjigu. Onakvu kakvu bi mogao napisati genijalni Branko Milanović, ili onakvu kakvu bih sam mogao napisati pišući roman ili romanesknu reportažu. Ali zanimljivo je u svemu to što Elizabeta i Franjo, te William i ja, na vrlo sličan način doživljavamo stvari, i svo četvero smo karakteristična djeca svojih epoha.
Moj djed Franjo Rejc bio je željezničar i željezničarski činovnik, s priznatom visokom stručnom spremom. Imao je dobru plaću, imao je obrazovanu ženu, koja nikad nije bila formalno zaposlena, a rodila mu je troje djece. Stanovali su u unajmljenom stanu, u privatnoj zgradi, podignutoj za iznajmljivanje, koja je bila vlasništvo supruge sarajevskog novinskog magnata i njezine sestre. Nakon što je nakon 1945. zgrada nacionalizirana, Franjo Rejc dobio je “stanarsko pravo” na svoj stan. A onda se, pred kraj života, već kao umirovljenik, 1969. seli na Sepetarevac, u zamjenski stan, koji mu je ponudio Energoinvest, tvrtka koja je upravo bila otkupila zgradu u kojoj je Franjo živio. Kada Franjo umre, mi ćemo naslijediti “stanarsko pravo”, a kada socijalizam propadne i Jugoslavije nestane, po strašnoj opsadi Sarajeva Franjina će kći, moja majka Javorka, otkupiti taj stan. Takva je, dakle, bila Franjina priča o stanovanju.
Moja će biti jednostavnija: stan na šesnaestom katu nebodera u Zapruđu kupit ću krajem 2003. za svoje novce. Ali to ne znači da sam u tom trenutku bio stvarno imućniji nego što je Franjo bio u mojim godinama. Bilo mi je trideset i sedam, koliko je bilo i Franji godine 1934, kada je već neko vrijeme s obitelji živio u tom unajmljenom stanu, u zgradi gospođe Hajm i njezine sestre. Temeljna razlika bila je što za razliku od Franje neću imati djece, i što se u Franjinoj epohi rentijerstvo smatralo temeljem stambenog zbrinjavanja srednje klase u velikim gradovima, dok će u mojoj epohi srednja klasa tražiti načine da kupi stan, jer je sa socijalizmom rentijerstvo uništeno, a život u podstanarskim stanovima bio je tako loš i nesiguran da je podstanarstvo postalo sudbinom i simbolom nižih klasa. Nismo mi, kao što to poneki neuki ekonomist ili politički manipulant žele reći, opsjednuti posjedovanjem stambenih prostora, niti među Hrvatima i inim bivšim Jugoslavenima vlada nekretninski fetišizam, nego su naše zemlje na takav način nesređene, a vlasti u njima divlje su i divljačke, da građanin može sigurno živjeti samo u prostoru koji mu crno na bijelo i pripada. Naravno da to nije dobro i da se na takav način stvara poveliko sasvim nefunkcionalno, da ne kažemo i beskorisno društveno i privatno bogatstvo. S kojim katkad i bogati ljudi žive u siromaštvu, jedva spajajući kraj s krajem.
Moj djed Franjo Rejc nikada, ni u jednoj zemljišnoj knjizi ovoga svijeta, na sebe nije imao upisanu nijednu nekretninu, nikakav komadić zemlje. Niti je ikada išta od zemlje i nekretnina naslijedio. Po tome, bio je idealni stanovnik grada, građanin u punom smislu riječi, određen samo svojom profesijom, društvenim položajem, talentom i životnim elanom. U osnovi, bio je upravo ono što sam danas i ja, ali u neko drugo vrijeme, pod nekim drugim društvenim i povijesnim uvjetima.
Neki bi rekli da je bio nepraktičan čovjek. Kao što bi i za mene neki rekli da sam nepraktičan. Nije bio previše obuzet materijalnim prosperitetom, nego se fanatično bavio onim što ga je stvarno zanimalo. Mimo posla, na kojem je bio nezamjenjiv i toliko uspješan da je uvijek i svugdje ostajao duboko ispod onog što su nagovještavali njegov prirodni dar, marljivost i obrazovanje, bio je obuzeti čitatelj, proučavatelj svega i svačega, gospodar silnih beskorisnih znanja, te veliki pčelar. Svoje košnice, svoje rojeve pčela imao je četrdesetak kilometara od stana, ali je kao željezničar imao besplatnu voznu kartu, pa ih je bez troškova mogao obilaziti od proljeća sve do kasne jeseni. Bio je vladar cijele jedne pčelarske civilizacije, s pčelarskom bibliotekom od nekoliko desetina naslova na nekoliko svjetskih jezika. Mimo toga bio je genijalan igrač preferansa. Strani jezici sami su se upisivali u njegov um. Neobičan čovjek, sa životom kroz koji su prolazile tolike pripovijesti epohe u kojoj je živo. Neke po njegovoj volji, druge, uglavnom tragične, voljom velike povijesti ili čovjekove sudbine.
Moj djed Franjo Rejc bio je u materijalnom pogledu vrlo skroman čovjek, ali je volio neke skupe stvari. Asket u hrani i piću, volio je sirotinjska jela iz svoga tolminskog, travničkog i zeničkog djetinjstva, heljdina kaša bila mu je najveća čast. Od alkohola je cijeloga života bježao, bježeći tako od svog pijanog oca i onoga što je nastajalo iz njegovih pijanstava. Ali je volio skupa sredstva za pisanje, nalivpera, olovke, kvalitetan papir za pisma, dobre blokove, bilježnice, oštrila, bugačice i fino izrađena drvena držala u koja se bugačica umetala… Nalivpera je tokom radnoga vijeka imao tri. Montblancov Meisterstück, prvi vrijedan predmet koji je u životu posjedovao. Bio je mladi željezničar, tek mu se rodio drugi sin, kad ga je krajem dvadesetih donio s puta u Beč, gdje je išao ženinim rođacima, ali s glavnim zadatkom da kupi nalivpero. Godinama kasnije netko od prijatelja mu je poklonio dva rezervna zlatna perca za Meisterstück. Prvi je put mijenjao perce 1943, nekoliko mjeseci prije nego što će mu poginuti stariji sin. Ne znam što je bilo s drugim percem. I ne znam gdje je na kraju završilo to Franjino nalivpero. A kako je došao do drugog pera, Parkera, model 51, već sam pisao. To pero, koje je meni kanio ostaviti u nasljedstvo, izgubio je, ili mu ga je netko ukrao, za penzionerske šetnje od Drvenika do Zaostroga. Treće pero, jedan od onih karakterističnih zeleno-crnih Pelikana, dobio je u znak zahvalnosti, kada je napuštao hotel Poštu, gdje po umirovljenju honorarno vodio knjigovodstvo. Bilo mu je dosadno, pa je u penziji izučio za knjigovođu… Imao je, dakle, samo tri nalivpera za cijeloga svoga vijeka (Ne računajući neke bezvezne pisaljke, koje bi mu pred smrt darivali za nove godine i rođendane, znajući da Franjo voli pisati, ali on ih nikad nije koristio…)
Premda, za razliku od mene, nije bio profesionalni pisac, moj djed Franjo Rejc pisao je mnogo: dnevnik u kojem bi ukratko navodio što se kojeg dana zbilo, pčelarski dnevnik, u kojem je bilježio aktivnosti pčelinjih rojeva (ove njegove dnevnike pomalo sam koristio za knjigu “Rod”, te pisma i dopisnice, koje bi, po više njih tjedno, slao prijateljima i rođacima u mnoge krajeve zemlje i svijeta. Većinu toga u životu napisao je tim jednim Meisterstückom, s kojim je bio veoma pažljiv. Briga oko nalivpera i kupovina uvijek iste plave tinte od uvijek istog proizvođača podrazumijevala je neke komplicirane rituale, koje nemam sad vremena opisivati.
Otkad sam počeo objavljivati, koristio sam tri naslijeđena pisaća stroja – sva tri majčina – i barem sedamnaest stolnih i prijenosnih računala. Kažem, barem sedamnaest, jer je toliko onih kojih sam se uspio sjetiti, ne računajući redakcijske kompjutore na kojima sam nekad dosta pisao. Od njih sedamnaest samo jedan je laptop stvarno pregorio, crklo mu je nešto u stroju, dok sam ostale mijenjao jer je takav bio imperativ napretka. Softverske transformacije svijeta nalažu čovjeku da neprestano kupuje nove strojeve. Jedino što sam, pišući mnogo, uspijevao potrošiti tipkovnice. Recimo od tri Maca, kupljena u proteklih pet-šest godina – najstarijim od njih sad se služi Ana – na dva sam već morao mijenjati tipkovnicu. Većina znakova bi se prebrisala, ali se tipkovnica mijenja tek nakon što mali prst moje lijeve ruke, namijenjen udaranju slova A, sasvim istanji i probije plastičnu tipku. Na Appleovim prijenosnim računalima ta vrsta popravke vrlo je skupa, košta koliko i kupovina solidnog laptopa nekoga drugog proizvođača, jer se time korisnika motivira da kupi novi stroj. Dakle, za ono što je moj djed za života obavio jednim Montblancovim klasičnim nalivperom – naravno, prilično skupim i u njegovo, i u naše vrijeme – meni je do sada trebalo sedamnaest kompjutora, čija cijena, ipak, daleko nadmašuje jedan Meisterstück. Zanimljivo je tu i još nešto: premda su i tipke na pisaćem stroju bile plastične, one se nikad ne bi izlizale. Pisaći stroj još uvijek je pripadao onoj prethodnoj, Elizabetinoj i Franjinoj eri. I da nismo kompjutorizirani, ja bih danas još uvijek pisao na jednoj od one tri naslijeđene majčine pisaće mašine, jer bih vjerovao da mi ona donosi sreću, jer sam tako navikao i jer nova pisaća mašina ne bi mogla biti ništa bolja od stare. Ako je tako, čovjek se onda zapita od čega je nekad živjela industrija pisaćih mašina? I zašto je za industriju kompjutorske tehnike toliko važno da nas primora da svake dvije-tri godine kupujemo novi stroj? Razlog je u nezajažljivoj i samouništavajućom proždrljivosti liberalnog kapitalizma.
Moj djed Franjo Rejc volio je kvalitetna odijela, kapute i košulje. U našoj kući riječ konfekcija izgovarala se s prizvukom prijezira. Konfekcijska roba bila je za konfekcijske ljude, za puku sirotinju i za one koji ne drže do sebe. Franjo je cijeloga svog radnog vijeka imao po dva odijela: jedno je bilo svečano, a drugo je bilo svakodnevno. Svečano odijelo njegov je krojač šio od najkvalitetnijeg štofa koji se mogao naći. Tu se čak i o dugmadi vodilo računa. Franjo nije podnosio plastičnu. Svakodnevno odijelo bilo je iznošeno, svečano odijelo, koje bi takvim bilo proglašavano nakon što bi se nakon pet godina šilo novo odijelo za Franju. Prije Drugoga svjetskog rata triput je nabavljao štof i išao kod krojača. Posljednji put baš na vrijeme: u veljači 1941. Odijelo je bilo dovršeno kada je već počeo rat. Šnajderaj je u ono vrijeme bio ozbiljna struka. Do sljedećeg novog odijela morao je protutnjati rat, a nakon toga i godine oskudice i siromaštva. Sljedeći put Franjo Rejc odijelo je šio s proljeća 1955. Taj, kao i drugi podaci ove vrste, mogu se pronaći u njegovim dnevnicima. Tamo su i cijene štofa i krojačevih “ruku”. Ako sam dobro provjerio usporedne podatke, 1941. Franjino odijelo koštalo je dvije i pol činovničke plaće. To je strašno mnogo. Moralo se u kući štedjeti za njegova odijela, ali nitko nikad oko toga nije postavljao pitanja. Naprosto, to mu je pripadalo. Prije penzije, još jednom je, početkom šezdesetih, šio novo odijelo.
Ukupno, dakle, moj djed Franjo Rejc poživio je svoj radni vijek u pet novih odijela. Mimo njih možda je imao hlače za po kući ili neku svoju pčelarsku odoru, koju bi mu Olga sašila od platna za rolete, i to je, uz pidžame, bilo sve. Uz odijela imao je i najviše tri šivane bijele košulje od najfinijega pamučnog ili svilenog tkanja. I naravno, zimski kaput, čuveni krombi. Kroz život prošao je sa samo dva šivana krombi kaputa, od teškog sivog vunenog sukna. Svaki je trajao po dvadeset godina. Drugi sam naslijedio, i nosio ga sve do opsade Sarajeva 1992. Naslijedio sam i jednu, nitko ne zna koliko staru, svilenu košulju. Ta košulja bila je najlakše i najugodnije tkanje koje mi je u životu na ramena palo. Žalim što je nisam bolje čuvao i što mi nije do danas dotrajala. A mogla je.
Otkako sam počeo zarađivati, kupio sam četrdesetak kaputa, računajući i kojekakve zimske i skijaške jakne. A broj traperica i različitih drugih hlača, kao i sakoa, ne mogu ni približno izračunati. Pritom, bilo je vremena kada su se traperice na meni raspadale: ili bi se izlizale između nogu, ili bi se prošupljile na koljenima. Vjerojatno ih nisam pazio i čuvao onako kako je Franjo Rejc čuvao i pazio svoja dva odijela, svakodnevno i svečano, ali zar ne bi trebalo biti da su traperice čvršće od osjetljivog i delikatno tankog vunenog štofa? Ovog trenutka po ormarima imam četrdesetak košulja, kupovanih u raznim razdobljima u proteklih dvadesetak godina. Nijedna od tih košulja nije kao ona jedna njegova svilena. Nikada nisam nosio šivanu košulju. Svaki put na ovo pomislim kad u Beogradu prolazim pokraj radionice za šivanje košulja. Skoro sva moja odjeća nakon drugog se pranja pretvara u bezvrijednu staru krpu, koja na meni izgleda jadno. Drugi, pogotovu moji bližnji, to tako ne vide, ali ja se tako osjećam. Pa gledam njega na fotografijama iz 1943, prije nego što će mu stradati sin: elegantan i gospodstven kao Ivo Andrić, kao neki anđeo kojemu je svaki trenutak života na Zemlji do u detalje isplaniran. Zahvaljujući toj eleganciji upoznavao se s ljudima, započinjao prijateljstva, sam određivao vlastiti društveni kontekst. Moj djed umio je izbjegavati ološ. A ja sam svako malo trijebio svoj život od ološa, poput majmuna koji se uzaludno pokušava očistiti od ušiju. To je i zato što nisam bio elegantan, nisam imao tu svilenu bijelu košulju…
Imao je u životu dva džepna sata. Ali onaj do kojeg je držao, službeni željezničarski, koji su Državne željeznice naručivale od švicarskog Zenitha, bio je savršen. Naslijedio sam ga, za razliku od Parkerova nalivpera, u mladosti sam ga nosio, ali danas ga samo čuvam. U osnovi, nedostojan sam sata u koji je bilo uloženo toliko brige. Franjo Rejc navijao ga je svakoga jutra u sedam sati, jer sat, da bi sačuvao preciznost, treba navijati uvijek u isto vrijeme. Svake treće godine, uvijek u rujnu, nosio je sat uraru na redovito čišćenje. I tako kroz život, uz svijest da precizno vrijeme mjeri samo taj sat, i da u životu postoji još samo radio, s vremenom koje je mjera svih tačnih vremena.
U životu sam dobio ili kupio dvadesetak ručnih satova, i nijedan nije dostojan tog jednog Franjinog. Dugo sam sanjao o tome da jednom kupim Zenithov novi sat, pa da se prema njemu odnosim kao moj djed prema svom Zenithu. Ali osim što bi to bilo bezumno skupo, moj karakter bi ostao isti, i što je mnogo gore, epoha bi ostala ista. I još nešto: kada bi se sabrale cijene svih mojih satova, od kojih većina još uvijek leži po kojekakvim ladicama i policama mojih domova, bilo bi dovoljno novca za Zenithov pilotski sat. Upravo onaj koji sam poželio za sebe. Ali nemoguće je tako razmišljati, jer to je protiv logike epohe, koja opstaje na trošenju novca ni za što, i na stalnom kupovanju onoga što bi se trebalo kupiti samo nekoliko puta u životu. Ili samo jednom.
Moj djed nije bio bogat čovjek, ali i da je kojim slučajem bio, vjerujem da bi za života sašio upravo onoliko odijela koliko ih je i nosio. Imao bi dva sata, tri nalivpera i jedan zimski kaput, koji će nositi sljedećih dvadeset godina. Osim što mu ne bi na um palo da bi mogao kupiti nešto više od toga, mislio bi, kao što je i mislio, da je rasipan čovjek. Jer pišeš samo s jednim nalivperom, ne možeš pisati s tri odjednom. U tome se nije razlikovao od kraljice Elizabete, koja je bila nevjerojatno bogata žena. Ali i ona je htjela samo jedan televizor, i jedan brod, koji je doživljavala kao jedini svoj dom, jer su sve drugo bili dvorci oko čijeg se uređenja nije mogla pozabaviti. Bili su dio kraljevstva, pripadali su dinastiji, nisu pripadali njoj.
Možemo se rugati kraljičinom bogatstvu, ali ona je živjela i trošila u skladu s prirodom i civilizacijom, dok mi trošimo samoubilački. Na štetu prirode i civilizacije. Moj djed Franjo Rejc za vrijeme rata nije mogao pošteno nahraniti svoju obitelj i sebe, u našem se domu sve do početka pedesetih nije znalo za kocku šećera niti za bijelo brašno, ali se išlo na koncerte i u kazalište, kupovale su se knjige. To se moralo, jer se bilo kulturnim čovjekom. A jesti se mogla i krumpirova čorba, jesti se mogla i ajnpren juha, jesti se mogao i grenadirmarš… U kući Franje Rejca ionako se i u bolja vremena meso jelo jednom tjedno, i to se smatralo bogatstvom. Ali nikada nije bilo vremena kad se ne bi išlo u kino, zato što za kino nema novca. Nije to bilo vrijeme siromaštva, nego vrijeme samoodrživog razvoja.
Baka Elizabeta bila je zaprepaštena kad joj je unuk William rekao da uz pomoć satelitske antene i daljinskog upravljača možeš birati između stotine programa. Ali kakav je izbor između stotine programa ako ni na jednom, osim na BBC-ju, ničega nema? Iz perspektive unuka, Williama kao i mene, izbor se sastoji u mogućnosti biranja, a ne u sadržaju programa. I to je, naravno, loše. To je jako loše.
Tko je čitao knjige iz moga porodičnog ciklusa, zna da televizor nije mogao u našu kuću prije smrti Franje Rejca. Kao mali dječak morao sam u Drveniku ići po susjedstvu da bih gledao “Naše malo misto”. Moj djed držao je do radija, ali televizor nije podnosio. Zašto gledati u to? I još da me u rođenoj kući uznemiravaju ta lica, te slike? Filmovi? Pa idi u kino i gledaj film? Na televizoru film izgleda jadno. Na televizoru moraš gledati filmove zbog kojih ne bi išao u kino. Čitaj knjige! Bleji kroz prozor! Kroz prozor se više toga vidi nego kroz televizor… Dugo sam bio zgrožen isključivošću svoga djeda, i skoro da me je nakon njegove smrti moglo utješiti to što sam napokon imao televizor. Danas vjerujem da je bio u pravu. Kasno, sine Williame, veoma je kasno za sve!