Često se pitam zašto u posljednjih dvadesetak godina moji vršnjaci, takozvana bebi-bum generacija, ne želi da se sjeća svojih najljepših (mladalačkih) godina života, onih proživljenih u socijalizmu. I koliko god se puta pitao, uvijek dolazim do sličnog ili čak istog odgovora: većina njih u ovo vrijeme nezrele demokratije – kada su sva tri bosanskohercegovačka državnotvorna naroda vlastitom voljom većine pristala da živi u nacionalnim torovima – želeći da izbriše taj kȯd iz svoje memorije, nastoji da negira (pa i potpuno zaboravi) svoj dotadašnji način življenja, pa i životnu filozofiju. A to je činjenica da smo cijelo vrijeme našeg odrastanja, pa i rada, za svoje drage susjede, prijatelje i kolege imali ljude drugačijeg imena, vjere i svjetonazora od našeg. U ovim današnjim okolnostima, a to je vrijeme trodijelne Bosne i Hercegovine, nekadašnji tolerantni, prisni i liberalni Bošnjaci, Hrvati i Srbi postali su licemjeri i prema sebi i prema vlasti kojoj se svesrdno priklanjaju iz različitih razloga, nastojeći da pokažu kako su veće pape od samog Pape.
U kontekstu ovih mojih razmišljanja može se posmatrati i ideja o obilježavanju 50 godina učiteljske mature učenika Srednjoškolskog centra u Travniku, u okviru kojeg su – osim Učiteljske škole – djelovale još i Gimnazija te Ekonomska škola.
Te 1967. godine, u junu mjesecu nas stotinjak učenika Učiteljske škole, raspoređenih u tri odjeljenja polagalo je maturu da bi postali učitelji i uputili se u svoje zavičaje u Zenicu, Zavidoviće, Kakanj, Bugojno, Travnik, Novi Travnik, Jajce, Mrkonjić Grad, Gornji i Donji Vakuf i još poneka susjedna mjesta. Većina nas je najesen te godine ušla u škole kao novi, mladi kadar koji će obrazovati i vaspitavati generacije djece i spremati ih za život, a neki su našli posao u općinskim i drugim institucijama kao službenici, dok su treći nastaviti studirati, postajući profesori, ljekari, inženjeri, glumci, novinari…
Naše IV-2 odjeljenje, čiji je razredni starješina bio Marko, nastavnik općenarodne odbrane i društvene samozaštite, činilo je tridesetak učenika iz pomenutih mjesta, od kojih je četvrtina bila iz Travnika, a među njima danas poznati Mirko, nekadašnji glumac i režiser u travničkom Amaterskom pozorištu, i Ešref, koga smo zvali Šoha, tada već izrastao muzičar koji je svirao saksofon u kultnom travničkom ansamblu “Veziri” a kasnije će postati i voditelj Limene glazbe.
Zašto spominjem samo baš ovu dvojicu Travničana? Iz jednostavnog razloga što sam se nakon rata jedino s njima dvojicom ponekad susretao u Travniku kad sam kao novinar dolazio da pozavršavan neke neodložne poslove, ali sam uvijek našao vremena da se s njima susretnem i razmijenim mnoštvo uspomena na te mladalačke dane.
Sjećam se i danas da su oni kod većine profesora uživali simpatije, pa i renome, za razliku od nas učenika pridošlih iz manjih mjesta. A znali su oni i tada, baš kao što i sada znaju, tim svojim travničkim šarmom – i kad su naučili i kad nisu školske lekcije – da utiču na profesore da nas taj dan ne ispituju i ocjenjuju, jer nije baš najbolja prilika za to. Sjećam se da ih je u tome naročito podržavala mlada profesorica književnosti i maternjeg jezika Mirjana, tek pristigla sa fakulteta iz Zagreba, koja nam je ponekad objašnjavala kako je malograđanski kazati komšija a modernije susjed, čija simpatija je bio profesor sociologije, šutljivi Malenica. Naklonost, međutim, nisu imali kod izrazito pravične i mirne profesorice francuskog jezika Zrinke, čijeg muža Stojana ću dvadesetak godina kasnije upoznati kao novinara u “Sebešiću”, ali ni Rajkovića, profesora psihologije koji je sve nas na samom startu dobro “snimio” i znao napamet redoslijed naših imena u dnevniku.
I tako se ja prošle jeseni, dakle krajem 2016. godine, sjetim da se približava 50-godišnjica naše učiteljske mature i poželim da se na tom obilježavanju, tog za mene, a vjerovatno i za druge, veoma važnog jubileja, ponovo vidim sa svojim srednjoškolskim drugovima. Od završetka srednje škole pa do danas naša generacija se na tim godišnjicama sastala samo jednom, i to na obilježavanju 20-godišnjice u travničkom restoranu “Plava voda”.
Poslije nam se desila prvo demokratija pa rat i onda nam je propala 30-godišnjica, pa još jedna jubilarna godina i evo sada smo na pragu mogućeg obilježavanja pola stoljeća od učiteljske mature.
Kažem prošle jeseni prilikom jednog slučajnog susreta u sarajevskoj Dobrinji ovu svoju inicijativu Esadu, s kojim sam u četvrtom razredu zajedno sjedio u klupi, mom drugaru koji je nakon srednje škole diplomirao pedagogiju i psihologiju i koji je gotovo cio radni vijek proveo u državnoj bezbjednosti u Sarajevu. Nije se nasmijao na moju ideju, ali je kazao da obilježavanje tih maturantskih godišnjica u ovom duboko nacionalno podijeljenoj državi nema više smisla, jer se većina naših nekadašnjih drugova homogenizirala u svojim nacionalnim sredinama i ne interesuje se više za svoje nekadašnje drage prijatelje.
Esadovu reakciju na moj prijedlog prihvatim kao njegovo mišljenje, ali mu kažem da ću istrajavati na svojoj ideji i da ću pokušati da nagovorim Mirka i Ešrefa da kao Travničani u vezirskom gradu počnu raditi na organizovanju obilježavanja naše mature. Odmah pozovem Ešrefa, jer imam njegov broj telefona ali ne i Mirkov, te ga zamolim da njih dvojica zajedno sa Zdravkom, koji također živi u Travniku, načine spisak učenika IV-2 odjeljenja i da počnemo – koliko ko za koga zna – da obavještava bivše školske prijatelje.
Obeća Ešref da će sa ova dva prijatelja to uraditi, uz opasku da ima još dosta vremena za to. Kako se nakon dva mjeseca Ešref nije javljao, ponovo ga pozovem oko Nove godine i podsjetim na dogovor, ali ni tada nije bilo reakcije, mada je ponovo obećao da će to uraditi. Onda priđem drugoj metodi: jedan dan preko telefona nazovem sekretara Srednjoškolskog centra, kazavši mu moju molbu – da mi iz školskog dnevnika pošalje imenak učenika IV-2 odjeljenja.
A on, onako birokratske svijesti i alergičan na čačkanje po arhivu, za tren me skide s dnevnog reda kazavši kako je nelogično da ja iz Sarajeva od njega tražim ta popis imena pored Travničana Ešrefa i Mirka. Nisam mu rekao kako je on ipak u pravu, ali da se sa ova dva svoja drugara teško mogu dogovoriti oko ovog spiska. Ne znam da li je sekretar ovaj moj razgovor nekada spomenuo Mirku i Ešrefu, ali kako se oni ni nakon toga nisu javljali, prije mjesec ponovo pozovem Ešrefa i zamolim ga da započne dogovaranje oko utvrđivanja imena učenika iz našeg odjeljenja. Obeća mi, ko zna koji put da će to i učiniti čim se Mirko vrati iz Splita, iz posjete svom prijatelju. Sve ovo kažem Esadu prilikom prvog našeg susreta, ali je on i dalje ostao pri svom ranijem mišljenju – da nije više vrijeme za obilježavanje ovih godišnjica. Uz to, veli mi da naši srednjoškolski drugari iz Travnika isto misle kao i on – da nema ništa od našeg okupljanja – ali mi neće to da kažu.
I kada danas, nakon svih tih mojih razgovora i pokušaja da se sa nekoliko prijatelja dogovorim oko organizacije i obilježavanja pola stoljeća naše učiteljske mature, i meni je jasno da se svijest o nekadašnjem iskrenom prijateljstvu kod tih ljudi izmijenila, vjerovatno pod uticajem okruženja i poodmaklih životnih godina, te da od ovog događaja zaista neće biti ništa.
Zato mislim da za neobilježavanje pola stoljeća naše učiteljske mature nisu isključivo kriv ni sekretar Srednjoškolskog centra, a ni moji travnički drugari, nego ovo ludo tranzicijsko vrijeme koje ne priznaje kategoriju kulture sjećanja. A bez sazrijevanja svijest o važnosti kulture sjećanja u ljudskom životu, siguran sam, neće biti ni obilježavanja godišnjice mature. Tako bi mi bilo drago da se, u sedamdesetoj godini života, susretnem sa svojim školskim drugovima koji su bili (i ostali) dio mog mladalačkog života, tih meni dragih prijatelja s kojim sam zajednički dijelio najljepše bezbrižne trenutke koji danas izgledaju kao san.
Zašto nismo obilježili godišnjicu mature
Često se pitam zašto u posljednjih dvadesetak godina moji vršnjaci, takozvana bebi-bum generacija, ne želi da se sjeća svojih najljepših (mladalačkih) godina života, onih proživljenih u socijalizmu. I koliko god se puta pitao, uvijek dolazim do sličnog ili čak istog odgovora: većina njih u ovo vrijeme nezrele demokratije – kada su sva tri bosanskohercegovačka državnotvorna naroda vlastitom voljom većine pristala da živi u nacionalnim torovima – želeći da izbriše taj kȯd iz svoje memorije, nastoji da negira (pa i potpuno zaboravi) svoj dotadašnji način življenja, pa i životnu filozofiju. A to je činjenica da smo cijelo vrijeme našeg odrastanja, pa i rada, za svoje drage susjede, prijatelje i kolege imali ljude drugačijeg imena, vjere i svjetonazora od našeg. U ovim današnjim okolnostima, a to je vrijeme trodijelne Bosne i Hercegovine, nekadašnji tolerantni, prisni i liberalni Bošnjaci, Hrvati i Srbi postali su licemjeri i prema sebi i prema vlasti kojoj se svesrdno priklanjaju iz različitih razloga, nastojeći da pokažu kako su veće pape od samog Pape.
U kontekstu ovih mojih razmišljanja može se posmatrati i ideja o obilježavanju 50 godina učiteljske mature učenika Srednjoškolskog centra u Travniku, u okviru kojeg su – osim Učiteljske škole – djelovale još i Gimnazija te Ekonomska škola.
Te 1967. godine, u junu mjesecu nas stotinjak učenika Učiteljske škole, raspoređenih u tri odjeljenja polagalo je maturu da bi postali učitelji i uputili se u svoje zavičaje u Zenicu, Zavidoviće, Kakanj, Bugojno, Travnik, Novi Travnik, Jajce, Mrkonjić Grad, Gornji i Donji Vakuf i još poneka susjedna mjesta. Većina nas je najesen te godine ušla u škole kao novi, mladi kadar koji će obrazovati i vaspitavati generacije djece i spremati ih za život, a neki su našli posao u općinskim i drugim institucijama kao službenici, dok su treći nastaviti studirati, postajući profesori, ljekari, inženjeri, glumci, novinari…
Naše IV-2 odjeljenje, čiji je razredni starješina bio Marko, nastavnik općenarodne odbrane i društvene samozaštite, činilo je tridesetak učenika iz pomenutih mjesta, od kojih je četvrtina bila iz Travnika, a među njima danas poznati Mirko, nekadašnji glumac i režiser u travničkom Amaterskom pozorištu, i Ešref, koga smo zvali Šoha, tada već izrastao muzičar koji je svirao saksofon u kultnom travničkom ansamblu “Veziri” a kasnije će postati i voditelj Limene glazbe.
Zašto spominjem samo baš ovu dvojicu Travničana? Iz jednostavnog razloga što sam se nakon rata jedino s njima dvojicom ponekad susretao u Travniku kad sam kao novinar dolazio da pozavršavan neke neodložne poslove, ali sam uvijek našao vremena da se s njima susretnem i razmijenim mnoštvo uspomena na te mladalačke dane.
Sjećam se i danas da su oni kod većine profesora uživali simpatije, pa i renome, za razliku od nas učenika pridošlih iz manjih mjesta. A znali su oni i tada, baš kao što i sada znaju, tim svojim travničkim šarmom – i kad su naučili i kad nisu školske lekcije – da utiču na profesore da nas taj dan ne ispituju i ocjenjuju, jer nije baš najbolja prilika za to. Sjećam se da ih je u tome naročito podržavala mlada profesorica književnosti i maternjeg jezika Mirjana, tek pristigla sa fakulteta iz Zagreba, koja nam je ponekad objašnjavala kako je malograđanski kazati komšija a modernije susjed, čija simpatija je bio profesor sociologije, šutljivi Malenica. Naklonost, međutim, nisu imali kod izrazito pravične i mirne profesorice francuskog jezika Zrinke, čijeg muža Stojana ću dvadesetak godina kasnije upoznati kao novinara u “Sebešiću”, ali ni Rajkovića, profesora psihologije koji je sve nas na samom startu dobro “snimio” i znao napamet redoslijed naših imena u dnevniku.
I tako se ja prošle jeseni, dakle krajem 2016. godine, sjetim da se približava 50-godišnjica naše učiteljske mature i poželim da se na tom obilježavanju, tog za mene, a vjerovatno i za druge, veoma važnog jubileja, ponovo vidim sa svojim srednjoškolskim drugovima. Od završetka srednje škole pa do danas naša generacija se na tim godišnjicama sastala samo jednom, i to na obilježavanju 20-godišnjice u travničkom restoranu “Plava voda”.
Poslije nam se desila prvo demokratija pa rat i onda nam je propala 30-godišnjica, pa još jedna jubilarna godina i evo sada smo na pragu mogućeg obilježavanja pola stoljeća od učiteljske mature.
Kažem prošle jeseni prilikom jednog slučajnog susreta u sarajevskoj Dobrinji ovu svoju inicijativu Esadu, s kojim sam u četvrtom razredu zajedno sjedio u klupi, mom drugaru koji je nakon srednje škole diplomirao pedagogiju i psihologiju i koji je gotovo cio radni vijek proveo u državnoj bezbjednosti u Sarajevu. Nije se nasmijao na moju ideju, ali je kazao da obilježavanje tih maturantskih godišnjica u ovom duboko nacionalno podijeljenoj državi nema više smisla, jer se većina naših nekadašnjih drugova homogenizirala u svojim nacionalnim sredinama i ne interesuje se više za svoje nekadašnje drage prijatelje.
Esadovu reakciju na moj prijedlog prihvatim kao njegovo mišljenje, ali mu kažem da ću istrajavati na svojoj ideji i da ću pokušati da nagovorim Mirka i Ešrefa da kao Travničani u vezirskom gradu počnu raditi na organizovanju obilježavanja naše mature. Odmah pozovem Ešrefa, jer imam njegov broj telefona ali ne i Mirkov, te ga zamolim da njih dvojica zajedno sa Zdravkom, koji također živi u Travniku, načine spisak učenika IV-2 odjeljenja i da počnemo – koliko ko za koga zna – da obavještava bivše školske prijatelje.
Obeća Ešref da će sa ova dva prijatelja to uraditi, uz opasku da ima još dosta vremena za to. Kako se nakon dva mjeseca Ešref nije javljao, ponovo ga pozovem oko Nove godine i podsjetim na dogovor, ali ni tada nije bilo reakcije, mada je ponovo obećao da će to uraditi. Onda priđem drugoj metodi: jedan dan preko telefona nazovem sekretara Srednjoškolskog centra, kazavši mu moju molbu – da mi iz školskog dnevnika pošalje imenak učenika IV-2 odjeljenja.
A on, onako birokratske svijesti i alergičan na čačkanje po arhivu, za tren me skide s dnevnog reda kazavši kako je nelogično da ja iz Sarajeva od njega tražim ta popis imena pored Travničana Ešrefa i Mirka. Nisam mu rekao kako je on ipak u pravu, ali da se sa ova dva svoja drugara teško mogu dogovoriti oko ovog spiska.
Ne znam da li je sekretar ovaj moj razgovor nekada spomenuo Mirku i Ešrefu, ali kako se oni ni nakon toga nisu javljali, prije mjesec ponovo pozovem Ešrefa i zamolim ga da započne dogovaranje oko utvrđivanja imena učenika iz našeg odjeljenja. Obeća mi, ko zna koji put da će to i učiniti čim se Mirko vrati iz Splita, iz posjete svom prijatelju. Sve ovo kažem Esadu prilikom prvog našeg susreta, ali je on i dalje ostao pri svom ranijem mišljenju – da nije više vrijeme za obilježavanje ovih godišnjica. Uz to, veli mi da naši srednjoškolski drugari iz Travnika isto misle kao i on – da nema ništa od našeg okupljanja – ali mi neće to da kažu.
I kada danas, nakon svih tih mojih razgovora i pokušaja da se sa nekoliko prijatelja dogovorim oko organizacije i obilježavanja pola stoljeća naše učiteljske mature, i meni je jasno da se svijest o nekadašnjem iskrenom prijateljstvu kod tih ljudi izmijenila, vjerovatno pod uticajem okruženja i poodmaklih životnih godina, te da od ovog događaja zaista neće biti ništa.
Zato mislim da za neobilježavanje pola stoljeća naše učiteljske mature nisu isključivo kriv ni sekretar Srednjoškolskog centra, a ni moji travnički drugari, nego ovo ludo tranzicijsko vrijeme koje ne priznaje kategoriju kulture sjećanja. A bez sazrijevanja svijest o važnosti kulture sjećanja u ljudskom životu, siguran sam, neće biti ni obilježavanja godišnjice mature.
Tako bi mi bilo drago da se, u sedamdesetoj godini života, susretnem sa svojim školskim drugovima koji su bili (i ostali) dio mog mladalačkog života, tih meni dragih prijatelja s kojim sam zajednički dijelio najljepše bezbrižne trenutke koji danas izgledaju kao san.