Mladost, onu prvu, kada se još može mijenjati putanja, provodio sam u snack-baru hotela Beograd, koji smo zvali Zemun. Ruku bih u vatru dao da je od mene poteklo to ime.
Spustio bih se sa Sepetarevca u grad, kupio novine u kiosku ispred Narodne banke. Troje dnevnih, sve magazine od tog dana, možda i još nešto, Stripoteku, Džuboks, Rock.
Sjeo bih za stol uz prozor, pio espresso i coca-colu, nisam pušio, i zadovoljan bih bio ako bih stigao prelistati sve novine prije nego što naiđe netko.
U hotelu Beograd konačio je s proljeća 1991. Dragoljub Žarković, glavni urednik beogradskog nedjeljnika Vreme. Nazvao me da se nađemo (moj broj bio je 510-343), tu u hotelskome snack-baru.
Pamtim da je bio dan, da su svi stolovi uz prozor bili zauzeti, pa smo sjedili za onim, meni najmržim stolom pokraj šanka, tako da su mi ljudi za barskim stolicama sjedili nad glavom. Pamtim da je iznad mene, na barskoj stolici, sjedio Neka, i da nam se ubacivao u razgovor.
Ne pamtim, međutim, ni riječi od onog što smo razgovarali.
Po tom smo se susretu poznavali, što nas je oslobađalo barem jedne suvišne konvencije pri susretima koji uslijediše u dalekoj budućnosti. Usputni, s nogu, od kojih također ni riječi ne osta. Sve je zaboravljeno, negdje u mraku iza svijesti leži.
Trideset godina smo se znali, skoro. A sjećanja kao u nijemome filmu.
Beograd je u međuvremenu postao Bosnia, Zemuna nestalo, a Neki je granata odnijela obje noge. Dragoljub Žarković od jutros je mrtav.
Kao nadrealističko ulje na platnu: sjedimo na mesinganim stolicama za okruglim stolićem od lažnoga mramora. Nada mnom Neka, kao gavran crn, usijeca nam se u riječ, premda Žarkovića ne poznaje. I premda riječi nema.
Mene strah da će mi se s barske stolice svaliti na glavu.
Žarković u Zemunu
Mladost, onu prvu, kada se još može mijenjati putanja, provodio sam u snack-baru hotela Beograd, koji smo zvali Zemun. Ruku bih u vatru dao da je od mene poteklo to ime.
Spustio bih se sa Sepetarevca u grad, kupio novine u kiosku ispred Narodne banke. Troje dnevnih, sve magazine od tog dana, možda i još nešto, Stripoteku, Džuboks, Rock.
Sjeo bih za stol uz prozor, pio espresso i coca-colu, nisam pušio, i zadovoljan bih bio ako bih stigao prelistati sve novine prije nego što naiđe netko.
U hotelu Beograd konačio je s proljeća 1991. Dragoljub Žarković, glavni urednik beogradskog nedjeljnika Vreme. Nazvao me da se nađemo (moj broj bio je 510-343), tu u hotelskome snack-baru.
Pamtim da je bio dan, da su svi stolovi uz prozor bili zauzeti, pa smo sjedili za onim, meni najmržim stolom pokraj šanka, tako da su mi ljudi za barskim stolicama sjedili nad glavom. Pamtim da je iznad mene, na barskoj stolici, sjedio Neka, i da nam se ubacivao u razgovor.
Ne pamtim, međutim, ni riječi od onog što smo razgovarali.
Po tom smo se susretu poznavali, što nas je oslobađalo barem jedne suvišne konvencije pri susretima koji uslijediše u dalekoj budućnosti. Usputni, s nogu, od kojih također ni riječi ne osta. Sve je zaboravljeno, negdje u mraku iza svijesti leži.
Trideset godina smo se znali, skoro. A sjećanja kao u nijemome filmu.
Beograd je u međuvremenu postao Bosnia, Zemuna nestalo, a Neki je granata odnijela obje noge. Dragoljub Žarković od jutros je mrtav.
Kao nadrealističko ulje na platnu: sjedimo na mesinganim stolicama za okruglim stolićem od lažnoga mramora. Nada mnom Neka, kao gavran crn, usijeca nam se u riječ, premda Žarkovića ne poznaje. I premda riječi nema.
Mene strah da će mi se s barske stolice svaliti na glavu.