Bio je to čovjek pun svojih načela koja nisu služila drugim ljudima nikako. Samo za podsmijeh i izrugivanje na pijankama, kada su se, već pijani lupeži, natjecali u izmišljanju neobičnih ljudi koje poznaju, ili barem tvrde:
– Svojim očima sam vidio!
To je bio Zaracko. Pamtim ga kao niskog, sjedoglavog, s neizbježnom bočicom od sirupa protiv kašlja u džepu. U bočici je, nekada, bio sirup protiv kašlja, a onda se Zaracko dosjetio pa je u nju sipao rakiju travaricu, koju bi svako malo potezao.
I ta travarica bila je jedno od njegovih, bespotrebnih, načela:
– Kad se, već, trujem, barem neka se zdravo trujem.
U servis od lažnog kristala stavljao bi grančicu kadulje, a onda dosipao čistu šljivovicu od 40 gradi.
– Dobro je za stomak – govorio bi, nama, mlađima koji još nismo shvaćali njegova načela.
Gledala ga je jednom, stara susjeda, alapača Ružica, kojoj je, inače, rijetko što promicalo pozornosti, kako Zaracko svako malo poteže iz boce sirupa.
– Mora da je dobro navukao nazeb i prehladu, dok onoliko pije sirup. Samo, ne znam je li ga dobro onoliko često piti. Što ti veliš, a, Mile? – okretala bi se svom, vječito, nezainteresiranom mužu.
– Od onog njegovog sirupa može biti samo mamuran. Bona, on to sipa rakiju u bočicu. A i što te briga što ta budala radi!
– E ti mi reci, mustro! – to bi bio znak za prestanak rasprave.
Zaracko mu je bio nadimak, koji je šatro verzija riječi kozarac. To je bio crni ugljen koji se kopao u rudniku Kozarac pokraj Prijedora. Zaracko je tako čačkao nos da je nama djeci izgledao kao rudar, kopač ugljena. Mi smo ga tako zvali u našim razgovorima, jer smo imali neko poštovanje prema starijem. Kada bi on, slučajno, čuo kako ga zovemo i rugamo mu se, samo bi opsovao:
– Jebem vam minutu! Struksa fiksa sakramento!
Nikada ga nitko nije čuo da izusti neku drugu, težu ili lakšu psovku. Ni do dana današnjeg nisam razumio onaj drugi dio njegove psovke, a Zaracka nisam smio pitati. Psovao je samo minutu. Radio je na željeznici pa je znao koliko vrijedi jedan minut u redu vožnje vlakova.
Zaracko je imao dvojicu sinova. Jednog je zvao Kenedi, drugoga Truman. Kenedi je bio sportaš od glave do pete. Nije pio, nije pušio, igrao je mali i veliki nogomet, kad nije igrao, trčao je po okolnim mjestima održavajući formu. Truman je bio, potpuna, suprotnost. Volio je popiti, pušio je, volio je društvo i pjesmu, nije bježao ni od tuče.
Zaracko je i svirao. Tamburicu, tamburu i berde. Dobro, onako, za dušu. Od djetinjstva pamtim fešte na kojima se sviralo i pjevalo do kasno u noć. Ili je ispravno reći, do ranog jutra.
Mi, djeca, motali smo se oko stola, gledajući kako ćopiti malo meze, ili smo išli u drugu sobu igrati se mame i tate. Nikakav poseban povod za fešte nije trebao. Dovoljno je bilo reći rođendan, imendan, dobitak stana, rođenje djeteta ili unuka, ili, jednostavno, danas nam se fešta.
Manguparija bi, nerijetko, znala izmisliti neki razlog za slavlje, samo ako bi se našlo neke dobre rakije i suhoga mesa. Najavili bi se i brzinom svjetlosti skupila bi se ekipa koja svira, koja pjeva i koja pije. Tambura, tamburica, berde, prim i pjesma bi potrajala do drugoga dana. Sviračko i pjevačko umijeće, pravljenje dobrog štimunga pročulo se i izvan Zenice, svuda tamo gdje su ljudi imali, nepogrješiv njuh za fešte. Posebno besplatne. Tako je, jedne prilike, za Zaracka i njegovu ekipu čuo i gazda jedne kavane. Čovjek se vratio iz Njemačke, pun kao brod, preradio je jedan stari, austrougarski bunker, napravio restoran i htio je započeti karijeru dobrog ugostitelja. Sjeo je u auto, pronašao Zaracka, porazgovarao s njim i pozvao ga da s ekipom dođe na otvaranje restorana i zabavi goste.
Svirači su, naravno, jednodušno pristali, jer su ugledali priliku za besplatnu hranu i piće, a još će i svirati i pjevati. Ugodno s korisnim. Svirat će velikoj skupini novih ljudi, ako dobro krene, možda, bude i bakšiša. Tko zna, možda ih netko pozove i na svoje privatne fešte.
Kad su stari svirači započeli svirku, te kad su se ljudi, potpomognuti maliganima i dobrom hranom, raspojasali, ostalo je bila stvar tehničke izvedbe. Bilo je para, dobre atmosfere, hrane i pića u izobilju. Gazda koji ih je angažirao bio je oduševljen njihovom svirkom, programom pjesama i atmosferom koju su napravili te im je, odmah, ponudio angažman:
– Svirat ćete svakog četvrtka, petka i subote od osam navečer pa dok ima gostiju. Što pojedete i popijete, ide na moj račun, na račun kuće. Dobit ćete i po deset tisuća dinara za noć, odmah poslije svirke. /to je bio crvendać s Augustinčićevim konjima/. Bakšiš je sav vaš. Ha, što velite?
– Dobro. Kad počinjemo? – u ono vrijeme, crvendać je bio puno novca, a neograničena hrana i piće je, već, bio raj za njihove uši.
Započeli su svirati prvog narednog četvrtka. Njih trojica. Tamburaš, berdaš i primaš. Svirali su do subote. Onda su dobili otkaz.
Prepričavana legenda glasi ovako: oni su doista svirali i pjevali, gosti su uživali, bakšiš je bio obilan, malo su jeli, ali su, zato, njih trojica pili četiri litre rakije za noć. Sami.
Gazda je brzo, prostom računicom, izračunao da su mu na velikom trošku. Više popiju nego što donesu. Tako je završila Zarackova karijera kao kavanskog muzičara.
Kako je otišao u mirovinu, posebna je. Poznati, i oni malo manje poznati znanstvenici, filozofi i političari pisali su o sociologiji, politici, razne knjige, studije, rasprave i članke, ali nikada nitko od njih nije uspio napisati knjigu ili znanstveni rad o seljačkoj politici. Upravo ta politika donijela je mnogima, pa i Zaracku mirovinu.
U ono vrijeme, na invalidsku komisiju, koja je ocjenjivala stupanj invaliditeta, radnu sposobnost, ljude slala u mirovinu, išlo se na Ilidžu, u Sarajevo. Nekada se ostajalo i po tri dana, ovisno o stupnju invaliditeta, ili zamolbi i uputnici, na što treba posebno obratiti pozornost. Tako je i Zaracko jednom pokušao tražiti mirovinu. Posjetio je svog liječnika, a ovaj ga je, bez puno propitivanja, uputio tamo gdje želi ići. Znao je liječnik kako je Zaracko spreman, u svom naumu, na svaki cirkus i zezanciju.
Sedam dana Zaracko nije ni primirisao iz svoje bočice za sirup. Ni u kredenac nije zavirivao. Ukućani su ga čudno i blijedo gledali, ne vjerujući svojim očima.
– Spreman sam i psihički i fizički – govorio bi kada bi uhvatio njihove začuđene poglede.
Otišao je jednog dana na Ilidžu i odmah po dolasku počeo se praviti gluh i slabovid. Medicinska sestra koja je radila na prijemnoj službi prozivala ga je, i prozivala, Zaracko ništa. Vikala bi njegovo ime, on ništa. Kada je došla do njega i dotakla mu rame, on se okrenuo na drugu stranu, praveći se da ne vidi ni tko ga, ni odakle gura. Bacali su za njim stare lonce za rublje, lavore, padala bi im, kao slučajno, olovka sa stola, a Zaracko ni da trepne, ni da se trzne. Dovodio je liječnike, medicinske sestre, ali i druge pacijente do ludila, ali ni najmanjim znakom nije pokazivao kako čuje i vidi bilo što oko njega.
Tri je dana, tako, patio sve oko sebe. Jedva su čekali trenutak kada će ga otpustiti i prestati to mučenje. Poslije je priznao svojim drugarima:
– To su mi bili najteži trenuci u životu. Vrište oko mene, lupaju, psuju mi svašta, a treba ostati miran. Najgore mi je bilo kad je psihijatar, misleći kako ništa ne čujem, rekao medicinskoj sestri da me treba zatvoriti u ludnicu, u Jagomir. Majko moja, jesam se bio prepao. Mislio sam zbogom tamburo, zbogom travarice, zbogom Johane.
A Johan je bio folksdojčer koji je odležao sedam godina u Zenici, u zatvoru, radi suradnje s okupatorom. Poslije zatvora oženio se i ostao živjeti u Zenici. Bio je poznat po tome što, kad padne prvi zenički snijeg, skine se gol do pasa i trči nekoliko krugova oko kuće, bos.
– Ovo čeliči organizam i čuva zdravlje – govorio bi onima koji su ga začuđeno gledali, a kada bi se okrenuli, rekli bi:
– Ja budaletine!
Johan je poslije odležao još šest mjeseci u zatvoru jer je opsovao Tita. Prijavila ga je njegova žena. Rođena žena, zbog koje je ostao živjeti u Zenici. Ona je njemu prvo opsovala Hitlera, a on njoj Tita. Za tu stvar se ležalo, u ono vrijeme, brat-bratu pola godine. Za psovanje Hitlera ništa, ali za Titu… Zaracko je tada bio kod njih u kući i bio je naveden kao svjedok.
Na inzistiranje suca da vjerno ponovi ono što je čuo te večeri kod Johana, našao se u problemima, jer ništa osim minute nije psovao. Onda se dosjetio i kroz protezu, jer zuba, odavno nije imao, bubnuo:
– Rekao je: grebo te Tito! – ovo bi kod nas, mlađarije, uvijek izazivalo smijeh do suza kada bi nam Zaracko, na naše opetovano, traženje, prepričavao svoje svjedočenje.
Subota je bila, za sve nas, najdraži dan. Poslije radnog tjedna moglo de dulje spavati, gluvariti besposleno. Samim tim, petkom se moglo malo dulje ostati u kavani ili kod nekoga u stanu ili vikendici, ovisno što bi bilo prazno. Subotom smo jutarnju kavu protezali do ručka, a ručak pomjerali bliže večeri.
I za Zaracka subota je bila poseban dan. Uvijek kad bi ga netko, tko ne zna vic, zvao da izađe vani, govorio bi:
– Ne mogu. Danas se brijem?!
To je bila istina. Subotom bi Zaracko ustajao malo kasnije, oko osam ujutro. Kuhao bi jutarnju kavu i sipao malu čašicu travarice, i sebi i ženi. Nju bi, jadnu, tjerao od stola ako bi, slučajno, prolila i kap rakije:
– Ove se kapi ne daju skupiti – govorio bi i, mangupski, puhnuo pramen kose sa svog čela, iako, već odavno, nije imao kose ni blizu čela.
Motao bi duhan i polako, polako uživao. Ništa ga nije moglo omesti u njegovoj sporosti i uživanju. Nakon nekog vremena odlazio bi u kupatilo i donosio zrcalo, potom britvu, potom četkicu, onda sapun za brijanje, onda lavor, jer brijao se, po starinski, sjedeći u kuhinji. Lavor bi, po pravilu, donosio zadnji, prazan. Trebala mu je i mlaka voda. Ove pripreme i radnje oko brijanja potrajale bi sve do blizu podneva. Svim ukućanima išao je na živce, osim sebi. Shvaćao je to brijanje kao najvažniji posao na svijetu te ga je s velikom ozbiljnošću i predanošću obavljao. Sva je sreća što on tada nije znao za knjigu svjetskih rekorda. Bio bi, sa sigurnošću, upisan kao najsporiji na svijetu.
Zaracko, već odavno, nije među živima. Doživio je najgoru nesreću koja se može dogoditi jednom roditelju. Njegovo dijete umrlo je prije njega, preko reda. Ostao je bez svog Trumana.
Ni godinu poslije srce nije izdržalo. Plemenito i veliko Zarackovo srce. Do Trumanove smrti bio je, relativno, zdrav i vitalan.
S Trumanom otišla je i pjesma. Prašina je pala na tamburu i berde. Prašine nije bilo samo na Trumanovu grobu. Zaracko joj nije dao pasti. Sada leže jedan pored drugog na groblju u Crkvicama.
Zaracko nije imao s kim zapjevati i zasvirati, ni popiti po travaricu, ni smotati duhan.
Na nebu su se, sigurno, sreli i Truman, i Johan, i Zaracko, i moj ćaća. Opet su sretni. Opet, garant, nešto cirkusaju, pjevaju i potežu iz bočice za sirup.
Zaracko
Bio je to čovjek pun svojih načela koja nisu služila drugim ljudima nikako. Samo za podsmijeh i izrugivanje na pijankama, kada su se, već pijani lupeži, natjecali u izmišljanju neobičnih ljudi koje poznaju, ili barem tvrde:
– Svojim očima sam vidio!
To je bio Zaracko. Pamtim ga kao niskog, sjedoglavog, s neizbježnom bočicom od sirupa protiv kašlja u džepu. U bočici je, nekada, bio sirup protiv kašlja, a onda se Zaracko dosjetio pa je u nju sipao rakiju travaricu, koju bi svako malo potezao.
I ta travarica bila je jedno od njegovih, bespotrebnih, načela:
– Kad se, već, trujem, barem neka se zdravo trujem.
U servis od lažnog kristala stavljao bi grančicu kadulje, a onda dosipao čistu šljivovicu od 40 gradi.
– Dobro je za stomak – govorio bi, nama, mlađima koji još nismo shvaćali njegova načela.
Gledala ga je jednom, stara susjeda, alapača Ružica, kojoj je, inače, rijetko što promicalo pozornosti, kako Zaracko svako malo poteže iz boce sirupa.
– Mora da je dobro navukao nazeb i prehladu, dok onoliko pije sirup. Samo, ne znam je li ga dobro onoliko često piti. Što ti veliš, a, Mile? – okretala bi se svom, vječito, nezainteresiranom mužu.
– Od onog njegovog sirupa može biti samo mamuran. Bona, on to sipa rakiju u bočicu. A i što te briga što ta budala radi!
– E ti mi reci, mustro! – to bi bio znak za prestanak rasprave.
Zaracko mu je bio nadimak, koji je šatro verzija riječi kozarac. To je bio crni ugljen koji se kopao u rudniku Kozarac pokraj Prijedora. Zaracko je tako čačkao nos da je nama djeci izgledao kao rudar, kopač ugljena. Mi smo ga tako zvali u našim razgovorima, jer smo imali neko poštovanje prema starijem. Kada bi on, slučajno, čuo kako ga zovemo i rugamo mu se, samo bi opsovao:
– Jebem vam minutu! Struksa fiksa sakramento!
Nikada ga nitko nije čuo da izusti neku drugu, težu ili lakšu psovku. Ni do dana današnjeg nisam razumio onaj drugi dio njegove psovke, a Zaracka nisam smio pitati. Psovao je samo minutu. Radio je na željeznici pa je znao koliko vrijedi jedan minut u redu vožnje vlakova.
Zaracko je imao dvojicu sinova. Jednog je zvao Kenedi, drugoga Truman. Kenedi je bio sportaš od glave do pete. Nije pio, nije pušio, igrao je mali i veliki nogomet, kad nije igrao, trčao je po okolnim mjestima održavajući formu. Truman je bio, potpuna, suprotnost. Volio je popiti, pušio je, volio je društvo i pjesmu, nije bježao ni od tuče.
Zaracko je i svirao. Tamburicu, tamburu i berde. Dobro, onako, za dušu. Od djetinjstva pamtim fešte na kojima se sviralo i pjevalo do kasno u noć. Ili je ispravno reći, do ranog jutra.
Mi, djeca, motali smo se oko stola, gledajući kako ćopiti malo meze, ili smo išli u drugu sobu igrati se mame i tate. Nikakav poseban povod za fešte nije trebao. Dovoljno je bilo reći rođendan, imendan, dobitak stana, rođenje djeteta ili unuka, ili, jednostavno, danas nam se fešta.
Manguparija bi, nerijetko, znala izmisliti neki razlog za slavlje, samo ako bi se našlo neke dobre rakije i suhoga mesa. Najavili bi se i brzinom svjetlosti skupila bi se ekipa koja svira, koja pjeva i koja pije. Tambura, tamburica, berde, prim i pjesma bi potrajala do drugoga dana. Sviračko i pjevačko umijeće, pravljenje dobrog štimunga pročulo se i izvan Zenice, svuda tamo gdje su ljudi imali, nepogrješiv njuh za fešte. Posebno besplatne. Tako je, jedne prilike, za Zaracka i njegovu ekipu čuo i gazda jedne kavane. Čovjek se vratio iz Njemačke, pun kao brod, preradio je jedan stari, austrougarski bunker, napravio restoran i htio je započeti karijeru dobrog ugostitelja. Sjeo je u auto, pronašao Zaracka, porazgovarao s njim i pozvao ga da s ekipom dođe na otvaranje restorana i zabavi goste.
Svirači su, naravno, jednodušno pristali, jer su ugledali priliku za besplatnu hranu i piće, a još će i svirati i pjevati. Ugodno s korisnim. Svirat će velikoj skupini novih ljudi, ako dobro krene, možda, bude i bakšiša. Tko zna, možda ih netko pozove i na svoje privatne fešte.
Kad su stari svirači započeli svirku, te kad su se ljudi, potpomognuti maliganima i dobrom hranom, raspojasali, ostalo je bila stvar tehničke izvedbe. Bilo je para, dobre atmosfere, hrane i pića u izobilju. Gazda koji ih je angažirao bio je oduševljen njihovom svirkom, programom pjesama i atmosferom koju su napravili te im je, odmah, ponudio angažman:
– Svirat ćete svakog četvrtka, petka i subote od osam navečer pa dok ima gostiju. Što pojedete i popijete, ide na moj račun, na račun kuće. Dobit ćete i po deset tisuća dinara za noć, odmah poslije svirke. /to je bio crvendać s Augustinčićevim konjima/. Bakšiš je sav vaš. Ha, što velite?
– Dobro. Kad počinjemo? – u ono vrijeme, crvendać je bio puno novca, a neograničena hrana i piće je, već, bio raj za njihove uši.
Započeli su svirati prvog narednog četvrtka. Njih trojica. Tamburaš, berdaš i primaš. Svirali su do subote. Onda su dobili otkaz.
Prepričavana legenda glasi ovako: oni su doista svirali i pjevali, gosti su uživali, bakšiš je bio obilan, malo su jeli, ali su, zato, njih trojica pili četiri litre rakije za noć. Sami.
Gazda je brzo, prostom računicom, izračunao da su mu na velikom trošku. Više popiju nego što donesu. Tako je završila Zarackova karijera kao kavanskog muzičara.
Kako je otišao u mirovinu, posebna je. Poznati, i oni malo manje poznati znanstvenici, filozofi i političari pisali su o sociologiji, politici, razne knjige, studije, rasprave i članke, ali nikada nitko od njih nije uspio napisati knjigu ili znanstveni rad o seljačkoj politici. Upravo ta politika donijela je mnogima, pa i Zaracku mirovinu.
U ono vrijeme, na invalidsku komisiju, koja je ocjenjivala stupanj invaliditeta, radnu sposobnost, ljude slala u mirovinu, išlo se na Ilidžu, u Sarajevo. Nekada se ostajalo i po tri dana, ovisno o stupnju invaliditeta, ili zamolbi i uputnici, na što treba posebno obratiti pozornost. Tako je i Zaracko jednom pokušao tražiti mirovinu. Posjetio je svog liječnika, a ovaj ga je, bez puno propitivanja, uputio tamo gdje želi ići. Znao je liječnik kako je Zaracko spreman, u svom naumu, na svaki cirkus i zezanciju.
Sedam dana Zaracko nije ni primirisao iz svoje bočice za sirup. Ni u kredenac nije zavirivao. Ukućani su ga čudno i blijedo gledali, ne vjerujući svojim očima.
– Spreman sam i psihički i fizički – govorio bi kada bi uhvatio njihove začuđene poglede.
Otišao je jednog dana na Ilidžu i odmah po dolasku počeo se praviti gluh i slabovid. Medicinska sestra koja je radila na prijemnoj službi prozivala ga je, i prozivala, Zaracko ništa. Vikala bi njegovo ime, on ništa. Kada je došla do njega i dotakla mu rame, on se okrenuo na drugu stranu, praveći se da ne vidi ni tko ga, ni odakle gura. Bacali su za njim stare lonce za rublje, lavore, padala bi im, kao slučajno, olovka sa stola, a Zaracko ni da trepne, ni da se trzne. Dovodio je liječnike, medicinske sestre, ali i druge pacijente do ludila, ali ni najmanjim znakom nije pokazivao kako čuje i vidi bilo što oko njega.
Tri je dana, tako, patio sve oko sebe. Jedva su čekali trenutak kada će ga otpustiti i prestati to mučenje. Poslije je priznao svojim drugarima:
– To su mi bili najteži trenuci u životu. Vrište oko mene, lupaju, psuju mi svašta, a treba ostati miran. Najgore mi je bilo kad je psihijatar, misleći kako ništa ne čujem, rekao medicinskoj sestri da me treba zatvoriti u ludnicu, u Jagomir. Majko moja, jesam se bio prepao. Mislio sam zbogom tamburo, zbogom travarice, zbogom Johane.
A Johan je bio folksdojčer koji je odležao sedam godina u Zenici, u zatvoru, radi suradnje s okupatorom. Poslije zatvora oženio se i ostao živjeti u Zenici. Bio je poznat po tome što, kad padne prvi zenički snijeg, skine se gol do pasa i trči nekoliko krugova oko kuće, bos.
– Ovo čeliči organizam i čuva zdravlje – govorio bi onima koji su ga začuđeno gledali, a kada bi se okrenuli, rekli bi:
– Ja budaletine!
Johan je poslije odležao još šest mjeseci u zatvoru jer je opsovao Tita. Prijavila ga je njegova žena. Rođena žena, zbog koje je ostao živjeti u Zenici. Ona je njemu prvo opsovala Hitlera, a on njoj Tita. Za tu stvar se ležalo, u ono vrijeme, brat-bratu pola godine. Za psovanje Hitlera ništa, ali za Titu… Zaracko je tada bio kod njih u kući i bio je naveden kao svjedok.
Na inzistiranje suca da vjerno ponovi ono što je čuo te večeri kod Johana, našao se u problemima, jer ništa osim minute nije psovao. Onda se dosjetio i kroz protezu, jer zuba, odavno nije imao, bubnuo:
– Rekao je: grebo te Tito! – ovo bi kod nas, mlađarije, uvijek izazivalo smijeh do suza kada bi nam Zaracko, na naše opetovano, traženje, prepričavao svoje svjedočenje.
Subota je bila, za sve nas, najdraži dan. Poslije radnog tjedna moglo de dulje spavati, gluvariti besposleno. Samim tim, petkom se moglo malo dulje ostati u kavani ili kod nekoga u stanu ili vikendici, ovisno što bi bilo prazno. Subotom smo jutarnju kavu protezali do ručka, a ručak pomjerali bliže večeri.
I za Zaracka subota je bila poseban dan. Uvijek kad bi ga netko, tko ne zna vic, zvao da izađe vani, govorio bi:
– Ne mogu. Danas se brijem?!
To je bila istina. Subotom bi Zaracko ustajao malo kasnije, oko osam ujutro. Kuhao bi jutarnju kavu i sipao malu čašicu travarice, i sebi i ženi. Nju bi, jadnu, tjerao od stola ako bi, slučajno, prolila i kap rakije:
– Ove se kapi ne daju skupiti – govorio bi i, mangupski, puhnuo pramen kose sa svog čela, iako, već odavno, nije imao kose ni blizu čela.
Motao bi duhan i polako, polako uživao. Ništa ga nije moglo omesti u njegovoj sporosti i uživanju. Nakon nekog vremena odlazio bi u kupatilo i donosio zrcalo, potom britvu, potom četkicu, onda sapun za brijanje, onda lavor, jer brijao se, po starinski, sjedeći u kuhinji. Lavor bi, po pravilu, donosio zadnji, prazan. Trebala mu je i mlaka voda. Ove pripreme i radnje oko brijanja potrajale bi sve do blizu podneva. Svim ukućanima išao je na živce, osim sebi. Shvaćao je to brijanje kao najvažniji posao na svijetu te ga je s velikom ozbiljnošću i predanošću obavljao. Sva je sreća što on tada nije znao za knjigu svjetskih rekorda. Bio bi, sa sigurnošću, upisan kao najsporiji na svijetu.
Zaracko, već odavno, nije među živima. Doživio je najgoru nesreću koja se može dogoditi jednom roditelju. Njegovo dijete umrlo je prije njega, preko reda. Ostao je bez svog Trumana.
Ni godinu poslije srce nije izdržalo. Plemenito i veliko Zarackovo srce. Do Trumanove smrti bio je, relativno, zdrav i vitalan.
S Trumanom otišla je i pjesma. Prašina je pala na tamburu i berde. Prašine nije bilo samo na Trumanovu grobu. Zaracko joj nije dao pasti. Sada leže jedan pored drugog na groblju u Crkvicama.
Zaracko nije imao s kim zapjevati i zasvirati, ni popiti po travaricu, ni smotati duhan.
Na nebu su se, sigurno, sreli i Truman, i Johan, i Zaracko, i moj ćaća. Opet su sretni. Opet, garant, nešto cirkusaju, pjevaju i potežu iz bočice za sirup.
I čekaju nas budaletine.