Prošlo ljeto, kad sam na škrge disao,
ubjedljivo bješe najstvarnije
od svih koja živjeh. I zbog toga
vjerojatno sam toliko pisao.
Najbolji sam kada pišem protiv.
Pogotovo protivu zbiljskoga.
Ko da svaka rima pomalo ga kroti.
Pa zar nije?
Jer odvajkada bila mi je zbilja,
stoprocentna, nepatvorena,
tamo gdje su žege i studeni.
Ili pola jedno, pola dugo.
To ti je isto, moj Tudeško Ugo,
kao kada Radanović Nenad
u po rata veli: ja bosiljak
sijem, meni FRIDRIH NIČE.
Ostalo su pričinih priča priče
ne nego jekinih jeka jeke
od istine daleke
bar stotinjak milja.
I bar meni.
Tri beskonačne zime
opsade grada kad sve, i ja s njime,
od hladnoće gubilo je ime,
i sve što taknem – studeno ko zmija
šarka koju, kad bijah mali,
nagazio sam, ko istina gadnu,
u strnjištu, i bosom nogom –
te tri zime bile su punija
stvarnost do sveg drugoga pod bogom, a ja, naravski, ležao joj na dnu,
šta ja? – Sarajlije listom su ležali –
stvarnost gdje divlje istina bjesni kao oluja u Kralju Liru.
I nije čudo što, nekad, u miru,
tim zimama moram da se hvalim.
Svaka mi, kao zumrud, sja. U meni
znam da će, sve dok ne krepucnem, pjesnik
živjeti od tih studeni.
Koda
Nisam jednom, u ponoćni satak, rekao sebi: od svih slika zbilje,
najmoćnija je s Danteove natre:
na dnu led je, a onaj ostatak
različite su vrste vatre. Sve druge su priče – jednobojna duga.
Jašta, nekad čujem, iz Štokhloma čak,
odobravanje Sijarića Ilje
moga školskog druga.
Zapisuj (38)
(38)
Prošlo ljeto, kad sam na škrge disao,
ubjedljivo bješe najstvarnije
od svih koja živjeh. I zbog toga
vjerojatno sam toliko pisao.
Najbolji sam kada pišem protiv.
Pogotovo protivu zbiljskoga.
Ko da svaka rima pomalo ga kroti.
Pa zar nije?
Jer odvajkada bila mi je zbilja,
stoprocentna, nepatvorena,
tamo gdje su žege i studeni.
Ili pola jedno, pola dugo.
To ti je isto, moj Tudeško Ugo,
kao kada Radanović Nenad
u po rata veli: ja bosiljak
sijem, meni FRIDRIH NIČE.
Ostalo su pričinih priča priče
ne nego jekinih jeka jeke
od istine daleke
bar stotinjak milja.
I bar meni.
Tri beskonačne zime
opsade grada kad sve, i ja s njime,
od hladnoće gubilo je ime,
i sve što taknem – studeno ko zmija
šarka koju, kad bijah mali,
nagazio sam, ko istina gadnu,
u strnjištu, i bosom nogom –
te tri zime bile su punija
stvarnost do sveg drugoga pod bogom,
a ja, naravski, ležao joj na dnu,
šta ja? – Sarajlije listom su ležali –
stvarnost gdje divlje istina bjesni
kao oluja u Kralju Liru.
I nije čudo što, nekad, u miru,
tim zimama moram da se hvalim.
Svaka mi, kao zumrud, sja. U meni
znam da će, sve dok ne krepucnem, pjesnik
živjeti od tih studeni.
Koda
Nisam jednom, u ponoćni satak,
rekao sebi: od svih slika zbilje,
najmoćnija je s Danteove natre:
na dnu led je, a onaj ostatak
različite su vrste vatre.
Sve druge su priče – jednobojna duga.
Jašta, nekad čujem, iz Štokhloma čak,
odobravanje Sijarića Ilje
moga školskog druga.
<završeno 23. 9. 2015>