Zapiši to, Janika

_________________________Vlasti, Pegi i Ljubi S., koji će dio ovoga
_________________________ prepoznati, a u dijelu su i
sudjelovali

***

Vozdra, čovjeci! Nekidan mi je gazdarica otvorila dušu (to je nešto što mi mački navodno nemamo – nemamo malo morgen, ali to sada nije tema).

Jani, kaže ona, frka je. Onaj simpa Vinko Brešić išće ter išće tekst od mene o meni koji bi išao sub voce “Autobiografije hrvatskih pisaca”. Ma koji crni pisac, pokušavam se izmigoljiti, eventualno prevodilac+publicist+radijski autor, alias prevoditeljica+publicistkinja+radijska autorica, tako odnedava valja misliti, govoriti i pisati…. ali brus. Valjda potrebuje nekoga tko barem umišlja da nije od onih koji od sebe ne vide sebe (toj je ludo slikovitoj formulaciji autorica ona teta Saša Brnetić koja tebi, Jani, vazda hoće nešto donijeti iz Berlina ali ne smije, znaš ti zašto).

Gazdarice, kažem ja, ajd malo ohani od omiljenih ti digresija i prijeđi na stvar.

Ma Jani, neću tebi fulirati: u neku ruku, a može i nogu, ta je narudžba unekoliko laskava i esencijalno priječi da prijaznom naručiocu dadnem košaricu. Imam, megjuto, problem. Jest da postoje kilometri mgtf. vrpce i, u novije vrijeme, tjedni snimljenih priča koje su mi o sebi iskazali suvremenici i suvremenice, no teško mi je pozicionirati se na drugu stranu mikrofona. Pa ti, Jani, pripomogni: ja ću trkeljati, a ti zapiši – znaš ono: Zapiši to, Kiš….

Gazdarice, prekidam ju ja, ti ne možeš bez digresijâ. Formuliraj radni zadatak i zaboravi pleistocensku tehnologiju. Snimat ćemo, vepar mater.

Fino fajn, Janika premudri (kako to Marinković u Kik… joj, jope ja u digr…, pardoniram). Ti lijepo pitaj i potlin ćemo zajedno urediti, pa što ispadne. Čika Vinko uvijek može ne objaviti.

Abgemacht, kažem ja (u zadnje vrijeme pokušavam – znam da je zaludu, ali me veseli – germanizmima doakati anglizmima, koji mi idu na jetra kao čika Borisu Maruni Hrvati) i, namjestiv mikrofon, prednjom lijevom šapom pritiskujem na njemačkoj mašini, jebiga, Record.

Slijedi autorizirani, koliko je Janika dopustio, transkript mojih iskaza na zadanu temu.

Snimio:  Dalibor Dobrić

***

Janika

Paaa, ajmo, štono riječ, od majmuna do AVNOJ-a, kad te već vuku na ego trip. Imaš li petlje reći kada si rođena?

Ja

Jani, sada vrijeđaš ruku (= pars pro toto) koja te hrani. Zar me fakat percipiraš kao kokoš ili ćurku koja taj podatak krije kano zmija noge? Ili kao, božemprosti, sponzorušu (doduše, i kvaziprosvijećene feministkinje nerado ga deklariraju, pa sponzoruše mogu odahnuti). Daklem: rođena sam 25. travnja 1945, na isti datum kao moj tata godine 1912.

Janika

Njušim Vaterkomplex. Elaboriraj.

Ja

Što? Tatu naprama sebi? Sebe naprama tati?

Janika

Kenjaš kreč. Traži se faktografija. I sa što manje digresijâ, umoljavam.

Ja

Tata se zvao Dušan Drndarski, dr. iur. Bio bi diplomirao i klavir kod Petra Dumičića na Konzervatoriju, da se nije umiješao rat i tata završio u domobranstvu kao poručnik. Umro je 1954, 17 dana prije no što će navršiti 43 godine života i davno prije no što bih mu ja mogla vaditi mast što u toj vajnoj vojsci nije postao barem natporučnik, kao legendarni Hašekov Lukáš.

Tatino prezime bilo je poseban, ili razumljiv, peh: kako je koja vlast 1940-ih navalila na Osijek, tako se moćna gomilica sastavljena od grmaljâ plus jedan ćato nacrtala na adresi koju su vodili pod “onaj sin veleindustrijalca” da vrši konfiskaciju (tek ona u travnju 1945. nimalo je eufemistički došla zaplijeniti, ali nije više bilo bogzna čega ili što, pa se najedila itd., što će – uz ostalo – kasnije posljedovati šupiranjem obitelji na drugu stanujuću adresu). Kad je nadošla Endehazija, umah su se namečili na pred kućom parkirani Packard. Tatino poručništvo u domobranstvu nije nimalo pomoglo – ode Packard. A istodobno se jednom grmalju prosviđao i klavir, Hoffmann Czerny, tzv. Stutzflügel, engleska mehanika, valjda je na njem kanio zazivati Juru i Bobana. Mama je, podastrijevši im tatin indeks, uvjerila i grmalje i ćatu da je spomenuto glazbalo u obrazovnoj funkciji te da slijedom propisâ preuzetih iz Reicha ima ostati na adresi. Eto ga i danas chez moi, malkice ogreben, al zvuči ko anđeo.

Janika

Živa istina. pretrčim kadšto po klavijaturi. A oklen ona violina što stoji na njemu?

Ja

E. nju je pridonijela moja mama kao takoreći dio miraza. Nije baš bezvezna, iz radionice majstora Homolke. Negdje 1990-ih izlizala sam takoreći đonove špartajući Münchenom od jednoga Geigenbauera do drugoga i iskajući oficijelnu procjenu, zlu ne trebalo – i doznala da je taj češki meštar poprilično cijenjen, ali da rečeni instrument nije njegovih ruku djelo, ter u tom smislu vrijedi koliko vrijedi bilo koje djelo kalfe, učenika ili kako se to već kaže. Nema veze, mnogo mi je važnije što je na toj pili svirao Mladen Sedak i govorio da je baš super za komorno muziciranje.

Janika

Paaa, ovaj, nije ostalo baš bogzna što od toga miraza. Javno se kajem što sam devastirao onaj vrč za pivo koji je oslikao tvoj dido Václav.

Ja

Bome jesi, i sram te bilo. Taj dido Václav Slanina, mamin tata, bio je kanda stvor raznim talentima obdaren. Kaundkazija (za kojom i dan-danas tuguje neka čak obrazovana čeljad) uredno ga je cca

1910-11. dekretom katapultirala iz rodnoga Praga neka, zanimanjem geodet, premjerava zapadnobosansku zabit. U pravilu su te krajeve, pri spomenu kojih su se bečke i zagrebačke gospodične umah mašale za flaçon s mirišljavim solima, zbrinjavali pripadnicima nacijâ sitnoga zuba (Mađari su na red dolazili predzadnji, a zadnji dakako Austrijanci); oni su – rečeni pripadnici – ondje imali beamterski argatovati u profesijama od prosvjetne do pravosudne, sve dok njihovo mjesto ne bi po načelu biološke rotacije dopalo nekog mlađeg sitnozubnika i oni bivali iz Zapizdine Donje istim takvim dekretom premješteni u Pripizdinu Gornju (osim ako im netko blizak nadležnom Geheimhofratu ne bi uspio izraditi – taj se glagol naime rabio – preskok u topografiji napredovanja, što će reći premještaj u tzv. pravi grad). Dido je u taj Tešanj, z. p. Bosanska Krupa, doteglio što krupni, što sitni inventar. U potonjem je, osim prije spomenute pile, čučalo podosta staklovinja, pa tako i prije spomenuti vrč u kojem se svakodnevno, raznoliko čestotno, donosilo pivo iz pivovare na uglu… u Pragu, ne valjda u Krupi, neš ti ondje pivske kulture. Moram umah objasniti da z. p. znači zadnja pošta, što je jedna od davno pokojnih kratica, a služila je za lociranje poštanskog ureda iz kojega će u naselja bez te civilizacijske ustanove poštu raznijeti vuk.

U toj z. p., međutim, na djedovu pilu nije padala prašina, nego je itekako bila u funkciji, jer je dido svirao u gudačkom kvartetu (prvu violinu, dakako): mama se sjećala da su s njim redovno svirali još i sudac, liječnik i neki četvrti. OK, opće je poznata todobna tradicija kućnog muziciranja, no pamtim uzvijene obrve kad i dan-danas znadem spomenuti da je u Bosanskoj Krupi postojao gudački kvartet, čak i poslije Prvog svj. rata, koji je članove kanda poštedio.

Osim što je bio glazbenik amater, dido je bio i slikar amater. Ostalo je podosta njegovih slikâ u raznoraznim tehnikama (količinu su drastično smanjile kojekakve prigode kada se valjalo revanširati), pri čemu onih nekoliko preostalih ulja svjedoči da Krupa nije bila bogomdana varoš za nabavku slikarskog materijala: potamnjele su gotovo do neprepoznatljivosti. A kad bi mu dodijalo platno, bacao se na staklo i grnčariju…

Janika

Daj se skini s toga stakla, javno sam se pokajao. Onu lončinu ofarbanu bosankom mustrom ne kanim pipnuti makar u njoj bila posljednja porcija moje klope. Pričaj sad malko o mami, i kako se iz te bosanske Za… ili Pri… obrela gdje-li-već.

Ja

I to mu ga dođe tipična fortuna građanstva bez nekretninâ kojima je jedino bogatstvo pokretnina imenom mozak. Dido je umro 1926; baka nije imala nikakvo zvanje, jer se to za ženske tada nije šikalo, ali ga je imao njen brat koji je, kao i otac im, otišao na pravo i u to doba već bio predsjednik suda u Velikom Bečkereku. Pak su se udova i kćerkica fino naselile kod njega i kćerkica poslije otišla na studij u Beograd (tada je to za ženske već bilo legitimno). Jako je željela na medicinu, ali je njen ujo, praktičan čovac, inzistirao na pravu, računajući da joj svojim utjecajem može priskrbiti uhljebljenje u svojem okrilju, što je i učinio. Ali brus. Brzo je ona kidnula iz toga okrilja, i to nadasve lukavo. Kao, jaaaaako bih se rado dokopala Zagreba, ipak sam pola Hrvatica, bla bla. Tomu ujo (genski Hrvat bez kojekakvih inoslavenskih primjesa, pače deklarirani Hrvatina) nije mogao ili htio kontrirati, pak se javljala na natječaje, dobila posao u osječkoj Trgovačkoj komori, ondje naletjela na gospod’na tada na dopustu poručnika ili on na nju, i eto ti ga na. Imali su troje djece, preživjela jedino ja (ono srednje, mućak). Zagreba se mama dokopala tek dobrano u penziji 1980. i umrla pet godina kasnije.

Janika

Parkiraj načas: hoćeš reći da je predratna Vojvodina za Hrvate bila pfui Teufel?

Ja

Ma jok. Nejedanput sam mamu intervjuirala s tim u vezi, ipak je ondje završila dio osnovne škole i srednju. Bilo joj je dopušteno govoriti i pisati hrvatski (ćirilicom, dakako), ali nije smjela miješati ijekavicu i ekavicu. Svi nisu imali školu na Sv. Savu, a pravoslavci, katolici i Židovi na svoje velike blagdane noch dazu, zaboravila sam točno koje. Mama je govorila, danas bi se reklo, bosanski, bez fonetskih natruhâ slavonštine: valjda sam četvoroakcenatski sustav genski naslijedila od nje i bake, od oca podravsko-slovenske krvi svakako ne. Kad se preselila u Zagreb, uspjela sam joj nekako provesti leksičku lobotomiju i ukinuti santimetar, divan, peškir i šerpu, plus esekerizme šporet i krompir – ne iz nekog Croatiatransa, nego naprosto da ju ovdašnji klajnbirgeri ne bi posprdno gledali (bivalo je toga, ali ne bih razrađivala… no kolikih li bi se tek pogledâ naprimala i, štoviše, lekcijâ naslušala u samostalnoj, međunarodno priznatoj itd. Hrvatskoj nakon 1990).

Godine 2011. za jednu sam radijsku emisiju ekstenzivno razgovarala s Vladimirom Iblerom, velikim autoritetom za međunarodno pravo mora, koji je rođen 1913. baš kao i mama, ali i dok ovo ispisujem živ-živcat te, štoviše, voditelj nekog HAZU-ova projekta. Ispričao je kako mu je na jednom radnom mjestu poslije rata nekovrsni šef bio Milan Bartoš, predratni predavač na beogradskom Pravnom fakultetu, teška svrzimantija – prije rata monarhist, poslije pak komesarčina i moćnik par excellence. Ondak sam ja njemu spomenula da se i mojoj mami taj Bartoš krvi napio i da je zbog njega izgubila godinu. A ondak se ispostavilo da profesor pamti prezime moga tate, iako ne baš i njega jer je tata bio godinu dana stariji, pa smo se složili da je svijet mali.

Janika

Sav sam se raznježio; no jesi li ti, gazdarice, od tih tvojih roditeljaca naslijedila još štogod osim tih blaženih naglasaka?

Ja

Frišku figu, Janika moj materijalistički. Nekretnine s naslova “Drndarski” bile su preraspoređene, da se tako diskretno izrazim; na naslovu “Slanina” nisu ni postojale, pa mi i dan-danas u primozgu odjekuje rečenica koju sam čula najprije od tate: Trebaš svašta naučiti, jer znanje ti nitko ne može oduzeti. Ni tzv. nematerijalne stvari nisam baš naslijedila kao što bi bio red. Mama je svirala klavir čist pristojno. Tata je, rekoh već, taj instrument svladao takoreći profesionalno, a i violinu onak amaterski. Mene primilo u muzičku školu sa šest godinica jer sam imala uredan sluh i osjećaj za ritam (valjda mi poradi sluha navodno idu jezici, pa ispada da sam ipak pomešto naslijedila – roditeljci su divanili francuski i njemački kad god je trebalo: sjećam se da bi baku, od koje sam prvi put čula izraz veliki Hrvat, kad bi o toj temi razvezla, mama presjekla s Mais, maman!, a tata bi se priključio s Aber, Mutti!). Pretkraj niže muzičke pokazalo se da sam na klaviru niškoristi, ali mi je solfeggio išao prilično dobro, pak sam – sve na tragu one tatine maksime o znanju, koju je mama neumorno citirala – naporedo s gimnazijom odgulila tzv. teoretsko-nastavnički odjel, što je znalo biti poprilično naporno. E, srednja mi je muzička bila super, naročito kad je naš profa iz dirigiranja (aha, i taj smo predmet imali) Antun Petrušić, Zagrepčanac na privremenom radu u osječkoj Operi i u muzičkoj, odredio nas nekoliko iz završnog razreda da budemo korepetitori u kazalištu i sudjelujemo u pripremanju Brittenove opere Mali dimnjačar. Ti bokca, tad sam iskustvom vlastite kože naučila što je to premijera. Ondak su došle i prošle obje mature – u gimnaziji (esekerski: gimba) i u muzičkoj – i ja se baš namečila da odem na Muzičku akademiju, no kako je valjalo polagati prijemni ispit te kako mi se nije baš dalo investirati cijelo ljeto u štrebanje harmonije uz krajnje neizvjestan ishod (ostali predmeti za taj odjel išli su mi prilično dobro, no harmonija je bila bauk), najesen sam se uvalila na komparativnu i engleski: em je zvučalo svjetski, em persone sa stanovitim gimnazijskim ocjenama nisu trebale položiti ništa osim tzv. državnih biljegâ. I nije mi krivo.

Nekidan smo Igor Savin i ja reminiscirali upravo sate solfeggia u osječkoj muzičkoj. Profa nam je bio kompozitor Zlatko Pibernik, koji se u Osijeku zadržao relativno kratko. Bio je to, osim moga tate, jedini čovjek koga sam tada čula govoriti kajkavski; kasnije nam je profa bio Dubravko Stahuljak, također kajkavac, odvjetak poznate porodice muzičarâ. Igor, danas kompozitor i aranžer, silno se začudio kad sam ga podsjetila kako me nemilo znao povući za pletenicu ili opaliti u cjevanicu – bili smo najmanji, pa smo sjedili u prvoj klupi, od onih za po dva mala homo sapiensa – i kako je, kad bih zacvilila, napravio nevinu facu, a jer je izgledao kao angelek, s onom blond rudlavom kosicom, profa bi se samo namrštio i valjda pomislio da sam zadrijemala pa ružno sanjam. Svakako, pet-šest desetljeća kasnije, Igor se iskupio donijevši mi raritetni tonski zapis jedne svoje scenske glazbe, porad čega mu halalim davnašnje tretmane kose mi i donjih ekstremiteta.

Janika

Čuj, gazdarice, povlačim ono “od majmuna do AVNOJ-a”. Epična si kano Mahabharata. Dajder ti sada pridonesi par takoreći sličicâ. Tvoja tzv. radna biografija i puste bibliografije ionako su dostupne u raznim medijima, pa tko baš izvolijeva, neka zaviri.

Ja

Pametno, Janika moj praktični. Izvoli sličice, pače citatima urešene – kao poglavlja u romanima o inspektoru Morseu.

*

Poslije rata su svi pristojni ljudi u Londonu bili siromašni.

Muriel Spark, Djevojke skromnih sredstava

1950-ih je mama – poslije svoga regularnog posla, a tada je radila kao sekretar u poduzeću za uzgoj svinja Tovljač, što će reći da je svoju pravnu struku prakticirala veeeeeoma specifično – štrikala planski i sustavno. Vuna se nabavljala ovako i onako, i davala farbati u kemijske čistione i bojadisane. Posjedujem onodobnu fotku – doduše, crno-bijelu, ali ipak – na kojoj se fino razabiru raznobojne pruge na džemperiću. Kad bi mladunče, tj. ja, preraslo džemperić, suknjicu ili haljinicu, dotični se odjevni predmet parao – uz nejednu više ili manje pitomu psovku na račun raznobojnih prugica i gomile sastavnih mjesta koja je valjalo razmrsiti, ne prerezati, zatim oporene niti nevidljivo spojiti, svaku boju namotati na svoj kalem (njega su glumile za tu svrhu čuvane kartonske kutije od cigaretâ: Opatija, Ljubuški, ti brandovi – tek ću mnogo kasnije doznati da je kutiju za Opatiju dizajnirao Edo Murtić, veoma figurativno, da ne bi bilo zabune: sivkasti, blago uzbibani valići i preko njih u donjoj četvrtini plohe ime proizvoda) i pohraniti za naredni štrikaći projekt.

Sada ispada da kukumavčim: a neki kruha imali nisu, bla bla. Da se razumijemo: kruha je, barem u Slavoniji i Baranji bilo biti moglo, jerbo brašna jest manje-više bilo. A i germe (Hochkroatisch: kvasca), i vode – a i drvâ, za šporet, jelte. Pa ti vidi bazične gladi. Za jauznu (Hochkroatisch: užinu) svi smo klopnuli kruha masti, a i, da prostite, između obrokâ. S crvenom paprikom, slatkom. A ljeti s paradajzom (Hochkroatisch: rajčicom… koje li normalno čeljade tako divani!). Neka čudnovata nepca siiiilno su voljela kruha masti sa šećerom…. brrrr. Ma Pavličić je sve to kudikamo ljepše napisao.

U te oskudne pedesete spada i zavist kao nelijepi oćut / iskustvo kojem padoh žrtvom, tja. Bili u razredu jedna doktorska kći i jedan dečko s kime-li-već u Americi. Stigla njima (uz ostalo što im već bješe stiglo, i neka je, to ostalo tada mi nije bilo nimalo važno, a ni danas), nadnaravna pernica. Ne drvena kakve smo imali mi ostali, akoprem čak dvokatne, s pregracima za osnovne pisalačke i brisalačke potrepštine: bila stvarca crvena, pogolema, plosnata, od nečeg što se zvalo najlon i svjetlucalo kao crne gumene čizme od Borova, otvarala se i zatvarala onim nečim metalnim sa sitnim zupcima (tek se kasnije doznalo da se to zatvorilo zove rajsferšlus te da fino služi i na suknjama, hlačama, štoviše haljinama, ludnica!), a kad se rastvorila…. raj zemaljski. U donjoj, kažimo, gredici olovka do olovke, žuta, zelena, plava, crvena, svaka po sredini s vlastitim gumenim mini ovojićem eda se ne bi nedajbože sudarale i boja im se izgrecala. U posebnim, većim, ovojićima čuče gumice – dvije! – plus šiljilo i ravnalce. U gornjoj pak gredici razbaškarile se, kako smo ih zvali, drvene bojice – njih barem deset. Plus gumica, posebne naravi za upravo njih, plus šiljilo za upravo njih. Mislim da sretnim posjednicima nitko tu nadnaravnost otuđio nije, no da nisam bila jedina koju je pohodila ona proverbijalna zelena zmijica, garant nisam. Doduše, raspršismo se kao u onoj Balaševićevoj pjesmi, pa nema prilike za poredbene reminiscencije.

Slabost prema pisalima ed al.razbuktala se prilikom obiteljskih posjeta dr. Luji Enderleu (dobre uspomene), odvjetniku i vjenčanom kumu mojih roditelja, u čiju sam radnu sobu / kancelariju slučajno zabasala i obeznanila se vidjevši – danas bi se reklo – XXXL šiljilo za olovke koje bje pričvršćeno na rub šrajbtiša i kojim se manipuliralo kao, božemprosti, flajšmašinom. Uturiš olovku, vrtiš ručicom, lagano, lagano, i eto zašiljene nje. A šiljotine padaju u diskretno instalirani koš.

Bio dr. Enderle oženjen Erikom, Židovkom. Što u prvoj polovini 1940-tih nije ovdje bilo baš popularno. Erika se uspjela evakuirati nekamo: Amerika, Palestina….? Svakako, roditeljci su imali pohranjen kovčeg nepoznata sadržaja. Pristojna čeljad, nisu zaglédali što drže na adresi. Onda je netko došao po kovčeg, otvorio ga i darovao im djelić sadržaja – mandarinsku odoru iz XVII. stoljeća, plus još nešto sitno. Dr. Lujo je u poraću bio nepodoban za odvjetnika, no služio je lebac kao pravni referent u raznim poduzećima. Dodatni je lebac služio prevodeći za slavonsko-baranjske naručioce koješta s raznih jezika – i na njih – kojima je pristojno vladao. Dolazio nam je u redovitu vizitu nedjeljom prijepodne dok je njegova tadašnja supruga Druška (oficijelno Andrea, u međuvremenu također dobre uspomene) pripremala ručak, pa neka joj se ne mota pod nogama. Od njega sam prvi put čula maksimu: E, da mi je biti mačak u gospodskoj kući.

*

Da ima barem hulja ta / još stotinu životâ / Za sve njih ja…

Arija grofa Lune, Trubadur

Ah, kazalište. Mi smo, šupirani iz Willenviertela, tada stanovali u ulici Cesarčevoj, koju smo regbi s naslova građanskog neposluha zvali Županijska – tako ju jope prenazvalo 1991. – na broju 35, a na broju 9 bilo je, i danas jest, KAZALIŠTE. Kuća gooooleme fascinacije. Odvelo me onamo početkom 1950-tih, koncertirao je Zlatko Baloković. S mnome u unikatno naštrikanoj plavo-ružičastoj haljinici (v. prethodnu sličicu) obitelj se naćulila u ložu na prvom katu, mora da je karte pribavila drugarica sekretar. I… ja kljoknula, možda čak zahrkala. Pamtim da me iznijelo – što znači da se ta blamaža morala odigrati prije travnja 1954, jer je dužnost iznositelja sigorno obavio tata, mama je bila odveć sitne građe a da bi mogla nositi merzera.

Četiri-pet desetljećâ nakon te neslavne inicijacije slučila se prigoda u kojoj je valjalo pridonijeti tematu Zašto pišem kazalište. Tada sam, za razliku od mahom mudroslovećih anketiranih teatroloških i kazališnokritičarskih kolega i kolegica, evocirala tu epizodu, kao i dobrih desetak susljednih godina kad sam povrh đačkih abonementsa opsjedala kazalište. U foajeu je vazda službovala drugarica Liza, glavna biljeterka iliti razvođačica, vazda u kuti od crnoga glanc satena s bijelim heklanim kragnićem. Ritual je izgledao ovako: ostavim jaknu ili kaput u garderobi, lovu koju su mi dali za kartu uložim u 505 sa crtom (onaj Plavi 9 u obliku lopte nejednom je čeljadetu opako zapeo u grlu, pa nije bio preporučljiv za konzumaciju u Teatru) i skrušeno priđem drugarici Lizi. Ona mi kaže: Idi ti, buco, lijepo na galeriju, a poslije pauze…. poslije pauze, zna se: buca, tj. ja, u pravilu bi odozgor ukebala slobodno mjesto u parteru, i kud ćeš veće sreće. Samo pazi kako sjediš, pripomenula bi drugarica Liza dok bi me odvodila u smjeru ukebanog stolca, koji je poput ostale svoje drvene braće škripio u dinamičkom rasponu od pp do ff (tapecirani su nadošli kasnije, ne sjećam se kada). U srednjoškolskom su razdoblju iz rituala ispali kupnja bombonâ i tituliranje s buca; a kad se počeo raditi Mali dimnjačar pa se takoreći svakodnevno ulazilo ne samo na glumački ulaz, a osobito nakon što je na kazališnoj cedulji stajalo crno na bijelom moje ime i prezime u funkciji jednog od korepetitorâ, bilo je dovoljno drugaricu Lizu samo pozdraviti i čak se ne uputiti prema galeriji, nego rječitom pantomimom uzaznati imade li mjesta u parteru ili na balkonu. Zbila se drugovrsna inicijacija, zaprimanje u krug naših, koji tu spadaju s naslova vlastita doprinosa, a ne pripadnosti obitelji glumca ili glazbenika u ansamblu.

To je, dakako, vrijedilo samo u Osijeku. Teško da me je drugarica Liza mogla akreditirati za zagrebačka kazališta. No zaraza je ostala i u raznim oblicima potrajala desetljećima, sve dok početkom trećeg tisućljeća nisam svoju radijsku kazališnu emisiju prepustila mladoj generaciji – i neka sam. A iako još dan-danas pamtim dijelove arijâ iz tzv. čeličnog opernog repertoara na hrvatskome (v. moto), prema tovrsnoj sam se glazbenoj sceni ohladila poput onog papagaja koji se, proboravivši nekoliko sati u frižideru, deklarira kao pingvin.

Janika

Čuj, gazdarice, rekli smo sličice, a ne formati poput one Atenske škole koju je Rafael razvukao po svekolikom zidu. No ipak: kao da se prisjećam da si tu tetu, pardon, drugaricu Lizu znala još po nečem spominjati…

Ja

O, da. Nakon toga temata u tadašnjem Vijencu, negdje 1997, stiže u redakciju faks građanina s imenom i prezimenom koji se sav razgalio pročitavši da nju, u kazališnom pogonu neznatnicu, netko pamti. Pripomenuo je da se prezivala Horvat i da više nije među nama. Ja se pak razgalila nad tzv. feedbackom: netko moju pisaniju pročitao i nešto mu značila. U tom mi je smislu među najdražima pisamce koje je, pisano starinskom kaligrafijom, stiglo nakon emisije Tournedos Rossini, a nju smo zakuhali Marcel Bačić i moi. Potpisan je bračni par umirovljenih učiteljâ kojima je – tako pišu – taj 3-satni radijski ulaz u godinu 1992. uljepšao rekonvalescentske dane. I ovako matora nikako da postanem blazirana pa da me takvo što ne gane….

Ah, Vijenac. Tebe, Janika, kao mlađahnoga kolumnista otamo pedaliziralo potkraj 2010. bez oš pisma oš razglednice. U kategoriji kolumnističkog nogiranja ja sam prošla, recimo, civiliziranije. Pisala sam od 1992/93. pa do negdje 1994. kolumnu za Glas Slavonije, raznoliko učestalo. A ondak smo svi mi kolumnisti dopisnici – Ante Matijašević (ni on nije više među nama), Josip Pavičić, Matko Sršen, Slobodan Šnajder…. mislim da se s jednom kolumnom javila i Andrea Zlatar ili je javljanje bilo utanačeno – dobili cirkularno pismo, isprintano u onom ogavnom blijedom draftu na papiru s kojeg se čak nisu potrudili otrgnuti perforiranu marginu s rupicama, da naši prilozi više nisu dobrodošli, nova koncepcija, plus nečitak potpis. Pa eto, barem pismo….

Janika

Ma prebolio sam tu pedalu, nemam zaludu devet života – ako me baš zasvrbi kolumnizam, ostaje mi još osam glasilâ. Nego, sad ćemo brzopotezno: pitanje – odgovor.

Listao ja tvoju arhivu. Znali su te u ex-Jugi opatrnuti nelijepo – a ni ti nisi ostajala dužna, regbi. No je li ti neko opatrnuće dalo misliti?

Ja

Itekako. Bilo je onih dobronamjernih, više u žanru pripomenka – recimo, kad sam prevela Prazni prostor Petera Brooka, izišla je sva sila prikazâ; u jednom je pisalo da je set designer scenograf, a ne scenski dizajner, pa neka u sljedećim izdanjima (sic!) prevoditeljica i urednik malko pripaze. Temeljito me je, međutim, u prvoj polovini 1970-ih prizemnio Darko Glavan kad sam, bez ozbiljna uvida u obje scene, na uvodnim karticama u neki prijevod izvoljela rapsodirati o ni više ni manje nego kontrastu životnih stilova jazz i rock glazbenikâ. Ali progutala sam tu dlakavu žabetinu i koju godinu kasnije Glavanu iskreno zahvalila za šamarčinu – naslov je naime glasio Gignite me Gigom, brrrrr. Ni njega više nema među živima – a umro je silno glupo, pregazilo ga, jadnog.

Janika

Ti kanda promičeš cijeloživotno obrazovanje. Pa što si još naučila batrgajući se tolika desetljeća na javnoj sceni, točnije na nevažnom dijelu nje – jer tko šljivi ozbiljno prevođenje i nekomercijalni radio, da prostiš?

Ja

Naučila sam biti pamtilo – zanimljivo, nemamo imenicu s pozitivnim značenjem, samo zlopamtilo. Osim prijateljâ koji su mi učinili, i čine, silno dobro, pamtim ljude koji su me priveli radnom mjestu ili pomogli da ga dobijem: u Osijeku Stjepan Lončar, bivši moj gimnazijski direktor; u Zagrebu: Miroslav Poljanec, Božidar Gagro, Snješka Knežević, Eva Sedak, Tomislav Bakarić. Volim vjerovati da nisam iznevjerila povjerenje.

U novine me 1968. priveo tadašnji glodur Glasa Slavonije Vladimir Oršanić. Trebala sam – neš vjerovat – pisati filmske kritike. Prva (o filmu Mali veliki čovjek A. Penna) izišla je u kolovozu, dva-tri dana nakon što su Sovjeti bratski umarširali u Prag. Dobro pamtim zvuk tenkova koji su se s mađarske granice valjali Cesarčevom dok sam mudroslovila na olivetici….

Kao radijskoj autorici kakvih-takvih dokumentaraca, oči mi je otvorio Darko Tralić. Bio je Darac redatelj prvoga moga rada, Azucena (o sarajevskoj opernoj solistici Margit Tomik, koja se, uboga Mađarica, zatekla u tamošnjem ratu, itd., itd.). I dan-danas pamtim neke njegove rečenice u dramaturgiji toga žanra. Uši su mi pak otvorili tonmajstori Anka Savić i Vito Gospodnetić.

Prijevodnoga posla što se tiče, tu su prvi naručioci bili Srećko Lorger, Zlatko Crnković i Slobodan Šnajder (s potonjim dijelim i zvjezdane godine urednikovanja u Prologu, tek toliko, evidencije radi).

Najneslavnija pak prijevodna epizoda ostala mi je kao recentna dlakava žabetina u grlu, za koju pak nije na meni da ikomu zahvaljujem, naprotiv. Prije koju godinicu detektiram dva neprevedena, a intrigantna, naslova Georgea Steinera (tzv. moga pisca, dotad prevela dvije njegove knjige), prijavam ih ausgerechnet bivšem svojem kolegi Žarku Paiću, u međuvremenu se etabliravšem intelektualcu nemjerljiva spektra i tada faktotumu u Antibarbarusu, i dapače fotokopiram, da se intelektualac ne muči. Nakon cca godinu dana kaže mi u prolazu Nikica Petrak da je upravo zgotovio jednoga kraaaasnoga Steinera za Izdanja Antibarbarus. Ispostavi se da je to jedan od mojih dvaju naslova. Mašala, kažem ja, ni u jednom trenutku ne dovodeći ni tada ni danas u pitanje prevodilačku kompetentnost kolege koji u toj temi nit luk jeo nit luk mirisao, dapače svoju nelagodu bje izrazio. I zlopamtim tu epizodu kao poprilično nečuvenu u izdavačkom bontonu.

Janika

Jest bogme nelijepa. A da završimo nečim lijepim?

Ja

Jani, što je tebi u rodu milostiva premijerka (ona oktroirana)? Od koje smo X puta čuli kako živimo sve bolje – molim lijepo, pokazatelji, stotinke, desetinke – samo mi to ne primjećujemo, ovčad nepismena i zlonamjerna? U strofama anonimnog sočinitelja kojima ću završiti – izrecitirao ih je prije spominjani dr. Lujo sjećajući se pokojne Banovine tkozna zašto u proljeće 1971. i ja zapisala – lijepe su rime.

Lijepa naša domovina,
nesta kruha, nesta vina,
nesta ulja, nesta masti,
hvala našoj banskoj vlasti.

Dokle su nas Srbi krali
i nama su malo dali,
al’ otkad nas Hrvat krade
on baš nikom niš’ ne dade.

P. S. Nije gotovo kad je gotovo, pak ni radno zlopamćenje kanda ne završava samo 1 (jednom) nelijepom epizodom. Piše se godina 2012. U prošlogodišnjoj prepisci između mea parvitas i šefice Kulturno-znanstvenog programa Hrvatskoga radija, Rajke Rusan, čuči moj sinopsis za emisiju koja bi se zvala Moj izbor (postoji i alternativni naslov). Audio projekt možda ezoteričan, elitaran svakako. Odgovora nix. Ondak u veljači 2012. osvane na istom kanalu, Treći program HR, emisija Moj izbor. Also wirklich, kažem ja Janiki sva unezvjerena i zaištem od prije spomenute chefesse tumačenje naslova koji me takoreći autorski svrbi (iako ono što nakon njega slijedi jest kakvo jest, i neka je, to ne ide na moju dušu). Do danas ni pisma ni razglednice. Navodno je rečeni (naslov) iznikao kao plod kolektivne inspiracije. Visoko koincidentno, u najmanju ruku. Pa da čeljade ne zlopamti….

Giga Gračan 03. 10. 2012.