Zapisano metkom, pet pjesama

+ + +

 

prodao sam kalašnjikov
nekom talijanu koji se vrzmao među nama
taj je kupovao sve što je stigao
ako si imao ratni plijen
znao si da ga njemu možeš uvaliti
dao mi je petsto maraka za kalaš s crveno ofarbanim kundakom
plijen iz moje zadnje akcije
godinu dana kasnije u lokalnom kafiću
vidio sam na televiziji prilog o terorističkom napadu na jugu italije
neka militantna grupa ili mafija
(nisam razumio tko i zašto)
podmetnula je granatu
i upala u neku zgradu
mrtvih civila na sve strane
kad ono
u jednom kadru, ispod ruševine
između prašnjavih i krvavih tijela
viri kalašnjikov s crvenim kundakom
dovršio sam piće, otišao na pišanje, oprao ruke i umio se
potom sam pozvao konobara i rekao mu
neka svima toči piće dok se ne popije za petsto maraka
sutra ću mu donijeti lovu
znamo se

+ + +

 

želim vidjeti djevojku koja sliči na mene
u dugačkoj i tankoj haljini od lana
kako se usred kafića ustaje na prvi takt
i luda za ovaj svijet
gipko pleše
želim da me zaslijepi sunce
kroz njezinu gustu, tamnu kosu
da je vjetar nekoliko puta okrene između stolova
da joj se zavrti u glavi
s noge neka joj ispadne sandala
neka klone natrag u stolicu
smijući se još dugo nakon toga
želim da zaboravi
kako joj otac leži u nekoj ubožnici
sam, posran i zapišan
i jedina briga da joj bude
s koliko će se radosti večeras okružiti
želim vidjeti sve to
dvadeset godina od sada
jer sada
dok ležim na krčevini između panjeva
sam, posran i zapišan
i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje
rado bih zaplesao
kao krvava lanena gaza
koju mi vjetar bezobrazno otima s lica
samo kad bi me netko trgnuo iz nesvjestice
i natrag obuo čizmu
lijevu na desnu
desnu na lijevu
svejedno je

 

+ + +

 

budim se kraj hladne peći
dlanove uranjam u nebo
umivam piljevinu iz očiju
kroz prozor se nazire obris šume
rastapa se poput snijega kad u njega ulegne
vrela čahura
zubato sunce odgriza proplanak
zlatnom trubom vabi životinje iz rupa
trag u mrazu dubok je i svjež
jutro miriše na čaj od kadulje
ukočeni list se otkine
pod njim zadrhti lokva
kaže da nije sve mrtvo
a spaljeno selo šuti

 

+ + +

 

lijepo ti stoji vjenčanica
pogrbljena stara ženo
svatovi bez glasa što nas prate
šutke pjevaju pjesmu
koja krv natiskuje kroz uši
zagonetan ti je osmijeh nevjesto
zamrznut u vremenu
razbijen i pokupljen
sa snijegom i blatom natiskan u ždrijelo
začepio je svaki pokušaj
da opet budem čovjek
zavodljive su ti ruke mladenko
srce mi trne od njihovog dodira
mraz u miraz donosiš
i njime ga umivaš
pa sve što kroza njega teče
u čudu zastaje
i opčinjeno te gleda
prazan ti je pogled zaručnice
propadoh u njega pa se zatekoh
u okrugloj sobi bez prozora i vrata
tvoje su oči dva zabravljena okna
spušteni zastori i navučeni kapci
mladost moju iza njih si skrila
i vatru davno izgubljenu
stisnula pod skute
proplamtjet ćemo skupa
u zadnjoj bračnoj noći
raznijet će me vjetar
kao pahulje pepela
nad sve one vode
koje nisam preplivao

 

+ + +

 

kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas
kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
i plava vjetrovka koja sporo šeće
gore-dolje bez nekog vidljivog cilja
i svaki bi me put iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce
od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom
i makar nije bilo kraće
birao bih put s južne strane
jer rat je –
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične –
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale –
pismo sveto
za
sve to

Zoran Žmirić 01. 03. 2022.