Prvi među našim zvao se Zaim i ovdje se nastanio u vrijeme dok je svjetlost vatre još probijala mrak. Na obzoru nije bilo ničega, a zemlja je bila suha i prašnjava. To ne pokoleba Zaima i on umoran od lutanja odluči da se nastani tu.
Oženi se Bademom, ženom koju je prije vjenčanja samo jednom vidio i o kojoj nije znao ništa. Poslije saznade da se ne oglašava dok vodi ljubav i da nakon svakog milovanja ostaje bremenita. Zaim i Badema izrodiše osam sinova.
Hasan,
Ibrahim,
Alija,
Mustafa,
Sulejmen,
Ragib i
Redžep
umriješe ne ostavivši potomstva.
Najmlađi, Kadrija, visok i crn, šutljiv i mučljiv, slabašan i pohotan, tajno, obljubi Hatidžu kćerku bogatog Rasima. Kad saznade da je iz njegtovog uda u njena bedra potekao život kojega nije želio Kadrija uteče i nikada se više ne vrati ni roditeljskom domu ni krevetu uplakane Hatidže. Ovu otac opsova dva puta i protjera u planinu, na katun, kojim su gospodarili od kada se vrijeme računa u našem kraju. Gore, rodi sina Osmana u čijem licu prepozna crte svog odbjeglog ljubavnika i tvrdokornog oca i od tog jednog pogleda ostade do kraja života raspamećena.
Čim malo ojača Osman odluči da siđe s planine.Gradom se skitao neko vrijeme posmatrajući ljude s čuđenjem i znatiželjom. Trećeg dana po dolasku u grad, pred zadimljenom čajdžinicom, priđe mu stariji čovjek i odalami šamar. U Osmanu se uzburka krv i on uzvrati starcu udarcem u kojem je bilo toliko siliine da ovaj na mjestu pade mrtav. Prije nego se uspio smiriti besposlena svjetina dotrča sa svih strana. Jedna od tih gradskih danguba zlobno povika:
– U neznanju unuk usmrti djeda!
Tek tada Osman shvati šta je učinio pa uz dosta buke i psovki rastjera okupljene. Još istog dana dovede izbezumljenu mater u grad i useli se u praznu djedovu kuću. Sjedeći na djedovom šiltetu i pušeći iz njegove nargile osjeti nepreglednu snagu. Za samo nekoliko dana zauzda sve one koji su dolazili na vrata njegove kuće istjerivati pravdu, a kada osjeti da je silan i presilan bez ičijeg znanja i protiv njene volje privede u kuću Ajšu, najljepšu ženu koje priče našeg kraja pamte.
Tek otkrivenu ljutnju i dvadeset godina staru nepravdu, o kojoj nije ništa znao, Osman je rastjerivao uranjanjem u mlado Ajšino tijelo, a iz te zahuktale ljubavi rađala su se djeca o kojima otac nije brinuo i koje je nesretna majka tješila gorkim suzama i prigušenim lelekom.
Četvoro djece koje izrodiše Osman i Ajša, prije nego je svojom vučijom naravi stigao ovladati djedovim poslovima, pomriješe a da od njih ne ostade ništa osim imena
Šefket,
Šerif,
Šahdan i
Šeherzada.
Ljut što mu djeca za kojom nije mario ugibaju kao bolesni kučići Osman otjera Ajšu od kuće proklinjući dan kada je sišao s planine i pomiješao se sa okuženim gradskim svijetom. Kudeći život i bolesnu majku koja mu se neprekidno motala oko nogu stade piti i novac trošiti po kafanama. U jednom takvom teferičenju život mu prekide srčana kap i on pade na kafanski pod usta punih bijele pjene. Prvi onaj što je sjedio do njega ustade i reče:
– Živio kao ker i umro kao ker.
Žena njegova Ajša kad je čula da je umro i da su mu beživotno tijelo kafanski pajdaši opljačkano izbacili na ulicu odahnula. Sad će ovo dijete koje nosi u trbuhu podizati bez straha od umiranja, jer je svojim ženskim čulom dugo već slutila da je umiranje njene djece povezano sa životom njenog muža. Kad se rodio plakala je od sreće i dugo je milovala njegovu ćelavu glavicu. Nadjenu mu ime Muharem i zaželje da vodi miran život i da ničim ne bude nalik na oca.
Muharem se nije obazirao na siromaštvo niti je mario što je po cijele dane morao pomagati majci radeći najrazličitije poslove. Pleo je, meo je, kuhao je, čistio je, cjepao je, šio je, prao je, brusio je, pospremao je, raznosio je, donosio je, unosio je, timario je, kosio je, brao je, utovarao je, istovarao je, pisao je, računao je, dodavao je, oduzimao je, umnožavao je, dijelio je i uopšte bio je majci uvijek od pomoći i pri ruci. Samo jednom, kada se primakao hrđavoj sablji svoga djeda, ona krisnu kao prase na umoru i on se pokorno povuče.
Kad se zamomči, zagleda se u djevojku iz komšiluka nimalo lijepu i nimalo pametnu. Jedne noći, kad se posebno gusta magla spustila na krovove kuća i razlila po čaršijskim sokacima, Muharem uteče iz kuće i krišom se uvuče u postelju djevojke koju je odavno zavolio. Od topline njenog tijela osjeti po prvi put sreću, a kada s jutrom majka dođe moliti ga da se vrati domu on samo odmahnu rukom i okrenu majci leđa.
Sedam godina nije Muharem govorio s majkom i isto toliko godina je, bez izuzetka, svake noći nag lijegao uz svoju ženu Fikretu pipajući tvrdim udom njena gola leđa. Kada nakon sedam godina napokon iz Fikretine utrobe izađe uplakano čedo na kućnom pragu s riječima pomirenja pojavi se njegova sijeda mater. Muharem se sažali na njenu raščupanu, bijelu, kosu i on dozvoli da njene još uvijek bujne dojke nadomještaju mlijeko kojeg u Fikrete nije uvijek bilo dovoljno. Starica čedo prigrli kao svoje uživajući u njegovim halapljivim ugrizima, a Muharem bez ženinog znanja odluči da se dijete zove Dževad. Nekako je uvijek uz to ime zamišljao drčna čovjeka opasanog sabljom, a sinu nije želio ništa drugo osim slave i časti.
Nedugo nakon rođenja dijeteta Muharem oslijepi. Vidjevši ga kako izgubljeno baulja po kući, on koji je mogao od komada drveta izdjelati najljepše izrezbaren komad pokućstva njegova mati Ajša skoči sa kamenog mosta koji je spajao dvije obale Bosne. Od tuge za majkom Muharem izgubi pola svoje tjelesne težine a tako mršav više je nalikovao na avet s onog svijeta nego na živa čovjeka. Pribojavši se da slika posrnulog oca u djetetu mogla izazvati duševni poremećaj Fikreta utamniči muža u podrum kuće a sinu Dževadu kad malo poodrasta reče da mu je otac poginuo u ratu kao junak i da je strašilo koje živi u prostoriji ispod poda neki nepoznat čovjek nad čijom se sudbinom sažalila.
Bojeći se da Dževad ne otkrije istinu o roditeljskom porijeklu Fikreta razmazi sina više nego je smjela. Odrastajući mažen i tetošen Dževad zavoli ratne igre, a kada dođe u dob da se može oružati on se prijavi u četu Hamza – bajraktara i otputova daleko u nepoznat svijet u potrazi za slavom i bogatstvom.
Prođe nekoliko godina i on se vrati u čaršiju gizdav, na crnu konju, vodeći pored sebe Čerkeskinju koju je negdje zarobio ili kupio ili dobio na kocki. Odmah stade šenlučiti po kafanama i rasipati novac kupujući ljubav žena gdje god su njegovi dukati imali moć da pocjepaju dimiju i nagovore noge da se široko rašire. Ženu koja nije razumjela riječi od onoga što joj se govorilo posjećivao je samo kada bi rakija isparila iz nejgovih nozdrva i kada bi ga savjest počela peći. Iz tih povremenih ljubavi izrodiše mu se sinovi kojima otac s pomućenim razumom nadjenu imena uz puno povike i nesuvisle priče. Prvi se rodi
El-Hakim, i otac zaželje da bude crn na mater i da svaka žena koja ga pogleda bude nesretna dok je njegova ruka ne pomiluje po nakostriješenoj koži. Drugi se rodi
El-Džafer, i otac zaželje da bude vičan peru, kojim će skladati najljepše ljubavne pjesme, toliko umilne da neće biti ženska bića koje kada ih pročita odmah neće usniti pjesnikovo rumeno lice. Za njim dođe
El-Kajjim, i otac zaželje da njegovo ime u neprijatelja uvijek ulijeva strah i da svako žensko koje sretne padne pokorno pred njegova koljena. Posljednji se rodi
El-Mustafa, i otac njegov Dževad bješe toliko trešten pijan cijeloga mjeseca nakon njegovog rođenja da mu ime uz pomoć starijih žena nadjenu mati i samo poželje da bude zdrav i sretan.
Prođe dosta vremena i djeca Dževadova poodrastoše. Najstariji, El – Hakim postade prznica i osion, a dosta grub i nametljiv posvuda pa ga neka dvojica krijumčara duhanom posjekoše na mrtvo zbog nekog sitnog duga kojeg nije htio vratiti samo iz obijesti a nikako što nije imao novca.
Onog drugog što dobi sa Čerkeskinjom El – Džafera, još kao dijete odnesoše čergari, unakaziše i osakatiše, a kad shvatiše da dijete, ni takvo, nema dara za prošnju zaklaše i baciše u neku rupu koju onda zatrpaše zemljom.
Treći Dževadov sin El – Kajjim nadživi oba brata, ali sav bi nekako hmuljav i inače nešto plašljiv i povučen. Kad sa planine banuše u čaršiju hajduci naoružani sabljom i puškom on stajaše zbunjeno na kućnom pragu ne znajući dal da bježi ili da se laća kakvog oružja. Ovi ohrabreni njegovim strahom upadoše u kuću i ubiše Dževada, njegovu mater što je umislila da je begovica i dvije služavke. Na izlazu posjekoše i El Kajjima koji je sve to gledao kao biće s drugog svijeta. Kuću zapališe a stoku potjeraše prema Crnom vrhu.
Pokolj preživješe samo Čerkeskinja, njeno najmlađe dijete El – Mustafa i ćoravi Dževadov otac koji čim mu svjetlost dana dotače iscijeđene očne vijeđe poče učiti sure iz Kur’ana. Ne znajući kud će Čerkeskinja u dnu avlije podiže kuću od blata i šiblja, podiže od riječnog kamena maleno ognjište, nakupi nešto suha drvlja i odluči život početi iz početka.
Dan prije nego će na čaršiju pasti prvi zimski snijeg umrije El – Mustafin slijepi đed ne rekavši ni riječi. Tog dana Čerkeskinja prvi put skide feredžu s lica i progovori nekim nerazumljivim jezikom. Riječi su joj po maloj kućici letjele kao divlje golubice po oblačnom nebu odbijajući se od zidove, ali ne dajući razumljivog tona. El – Mustafu zadivi ljepota majčinog lica i grlenost njenog jezika. Tu noć legoše ne zapalivši vatre a kada se ujutro probudiše već je zasniježilo do članaka a hladnoća je bila mrka i peckava.
Ne prođe dugo vremena i El – Mustafa osjeti da mu je kuća tijesna a nemajući kud odluči naprečac ženiti se. Oženi Umihanu čija je put bila bijela kao kocka šećera i koja je bila krotka i umilna kao tek ojagnjena ovca. On bio cijeli život sabran pa sa ženom stekao poveliko imanje. Trgovao cijeli život kupujući jeftino od gorštaka rukotvorine njihovih žena a onda ih skupo prodavao po uglednim čaršijskim kućama. Kad mu je mati umrla nije znao šta da udari na nišan pa naredio da se napiše Allah je najveći, jer je valjda jedini on znao odakle je i kada je rođena.
Sasvim neprimjetno Umihana je rađala djecu, a El – Mustafa se uporno molio Bogu strhujući da će njegovo zamaskirano nepoštenje biti razotkriveno u sudbini njegove djece. Kako su mu se djeca rađala tako je El – Mustafa bivao darežljiviji pri kupovini a manje nezaježljiv pri prodaji. Kada mu se rodi posljednje dijete od imanja koje je sticao godinama nije ostalo ništa i sva su njegova djeca od prvog
Hikmeteta,
do posljednjeg
Ferida,
gledala oca kako ludi od neprekidnog straha. Četvoro u sredini, svi slični jedan drugome i svi mrke puti,
Ejub,
Ajet,
Salih i
Ramiz
oca zapamtiše kao sjeda starca drhtavih ruku i svi se oni odbiše od kuće ne hajući ni za majčino preklinjanje niti za nerazumljiva očeva upozorenja. U opustjeloj kući gorjelo je samo jedno skromno kandilo i na njegovom svjetlu se nije mogala vidjeti Hikmetova i Feridova tuga. Oči su im bile pune suze, a pogled mutan i nesiguran. Kao da su slutili da je budućnost neizvjesna makar i nisu znali jasno razlikovati današnji od jučerašnjeg i oba od sutrašnjeg dana.
Te jeseni lišće pade po zemlji i prije nego promjeni boju. Staza koja je iz njihove kuće vodila prema čaršiji bila je zelenija nego inače a kada kiša poče padati niko nije mogao znati da će padati dvije godine bez prekida. Cijela je čaršija mirovala išekujući da osvane sunčano jutro samo je Hikmet to maglovito vrijeme iskoristio kako treba. Čim je shvatio da će kiša padati duže nego iko pamti dovede u kuću Aliju da mu služi i pomaže i da bude mjesto u koje će izlijevati nevidljivu žuč svojih unutarnjih bolova. A kada kiša prestade padati u čaršiju dođoše tri bajraktara i ne birajući podigoše na oružje svako muško koje je moglo nositi oružje. Na odlasku od kuće Hikmet pogledom pozdravi onemoćalu majku Umihanu, rukova se sa bratom Feridom, prođe nijem pored žene i na samom izlazu poljubi sinove
Hazima i
Halida.
Feridu isprva bi nekako neugodno ali kada od nekih povratnika s ratišta dozna kako mu je brat posječen u nekoj beznačajnoj bici i ostavljen da obezglavljen truhne negdje na nekom blatnom polju one leže u Alijinu postelju i postade njen ljubavnik, gospodar i muž. Opijen njenim bujnim tijelom naredi da se ime mrtvog brata nikada ne pominje a njegovu djecu odgoji u uvjerenju da su oni plod njegovog sjemena. Dok je još upoznavao labirinte Alijinog tijela njegova mati Umihana negodovala je zbog njegovog postupka i on je srdit zbog njenog neprekidnog prekoravanja otjera od kuće. Tad se udubi u Alijino tijelo tako silovito da s njom izrodi još tri sina
Uzeira,
Seida i
Ubejda.
Nepošten i lijen Ferid poče praviti razliku između svoje i bratove djece. Čim poodrastoše Hazim i Halid pobjegoše od kuće i povedoše sa sobom Seida i Ubejda, oba željna avantura i slobode. Razmažen i podmukao Uzeir shvati da je bjekstvo braće dobra prilika za njega i kada ostade sam sa ocem i majkom poče njihovu razočaranost toviti objedama protiv braće. Od njegovih opsjena Alija oboli i umrije mršava i jadna, a Ferid izgubi razum i život skonča odbačen i posramljen. Samoća osokoli Uzeira i on se odvaži i prigrabi sebi kćerku čaršijskog bogataša Hamdi – bega ne baš lijepu ali vrijednu i promućurnu Enisu. Zajedno, stadoše oni namicati bogatstvo što trgovinom što pozajmljivanjem novca na kamatu i od tog se lihvarenja toliko obogatiše da u svojoj razmetnosti pokupovaše sve veće dućanje u samom centru čaršije. Imetak ne zadovolji njihovu sujetu i oni želeći da budu što ugledniji i pioštovaniji izrodiše dvoje djece
Nuriju i
Avdiju
i stadoše ih od malena vaspitavati da se osjećaju boljim i vrednijim od ostatka svijeta. Uto poče neki dalek rat i začas dođe i u čaršiju i nastade vrijeme nevakata i nečasti. Nurija i Avdija se priključiše roditeljima u pljački i haramu a kada osjetiše u grudima silu od samopouzdanja počeše u tuđe ulaziti kao u svoje. I bili su toliko strašni u svojoj gramzivosti i pohlepi da kada nakon rata u čaršiju dođe narodan vlast oni ostadoše bez svega imetka i lične slobode.
U gnjilim kazamatima umriješe otac Uzeir, mati Enisa i stariji brat Nurija. Samo Avdija dočeka pomilovanje i slobodu ali pokoleban i razočaran. Prvih dana nakon izlaska iz zatvora samo je pušio i vrtio kutiju od šibica po prstima a kada se malo prisabra ode nekud i vrati se sa ženom. Od silong imetka kojeg je zaimao tokom rata ostala mu samo stara porodična kuća od prušća i blata i tu Avdija sa Zekijom izrodi tri sina
Nedžada,
Envera i
Murisa.
Živio je sa svojom porodicom Avdija u stalnoj neslozi. Volio je piti i sitnu plaću traćati u kocki. Od takvog života obolio od tuberkuloze i umro. Sva težina života odmah nakon Avdijinog ukopa padoše na omalena Zekijina pleća. Šila, čistila tuđe kuće, svugdje za dinar pripomagala kako je znala i umjela, ali nikako nije uspjevala iz sinova izbiti podmuklu mržnju prema narodnoj vlasti i organima reda. Nedžada, frktavog i sklonog tučama, ubiše brkati milicajci, jer je nakon neke pljačke i tervenke koja je uslijedila pun mržnje zapucao na ubice svoga oca. Iako brata nije volio Enver se zakleo da će osvetiti njegovu pogibiju i čim mu se ukaza prilika on žiletom isječe dva milicajca. Na sudu nije mogao trpjeti dugu sudijinu priču pa sve priznao. Robije se nije plašio.
Kuća ostala pusta. U njoj sami mati i ja. Ona vazda plače. Zbog njenog nesnošljivog leleka ja počeo piti sve se nadajući da će njen glas pun tuge postati tiši. Ali, što sam više pio to je njen žal za braćom bivao veći i ne mogavši to više slušati ja je istučem desnom rukom, jako, po leđima, ramenima i po glavi.
Tu noć legnem spavati i usnim šljivu u beharu i usnim kako prstim jedem med i usnim kako se na avlijskoj česmi napijam vode i usnim neko jare kako me gleda i usnim neku knjigu koja se sama lista i usnim nekog čovjeka kako mi nešto govori i usnim mujezina kako uči ezan i usnim kao ja šetam čaršijom u novom odijelu i usnim budim se u svojoj hladnoj kući i shvatim ovo zadnje nije san. Pogledam ruku kojom sam tukao majku i vidim osušila se do iznad lakta. Postidim se svega što sam napravio i odlučim sve ovo zapisati. I zapišem, ali rukom koja se nije osušila.
Zapisala lijeva ruka
Prvi među našim zvao se Zaim i ovdje se nastanio u vrijeme dok je svjetlost vatre još probijala mrak. Na obzoru nije bilo ničega, a zemlja je bila suha i prašnjava. To ne pokoleba Zaima i on umoran od lutanja odluči da se nastani tu.
Oženi se Bademom, ženom koju je prije vjenčanja samo jednom vidio i o kojoj nije znao ništa. Poslije saznade da se ne oglašava dok vodi ljubav i da nakon svakog milovanja ostaje bremenita. Zaim i Badema izrodiše osam sinova.
Hasan,
Ibrahim,
Alija,
Mustafa,
Sulejmen,
Ragib i
Redžep
umriješe ne ostavivši potomstva.
Najmlađi, Kadrija, visok i crn, šutljiv i mučljiv, slabašan i pohotan, tajno, obljubi Hatidžu kćerku bogatog Rasima. Kad saznade da je iz njegtovog uda u njena bedra potekao život kojega nije želio Kadrija uteče i nikada se više ne vrati ni roditeljskom domu ni krevetu uplakane Hatidže. Ovu otac opsova dva puta i protjera u planinu, na katun, kojim su gospodarili od kada se vrijeme računa u našem kraju. Gore, rodi sina Osmana u čijem licu prepozna crte svog odbjeglog ljubavnika i tvrdokornog oca i od tog jednog pogleda ostade do kraja života raspamećena.
Čim malo ojača Osman odluči da siđe s planine.Gradom se skitao neko vrijeme posmatrajući ljude s čuđenjem i znatiželjom. Trećeg dana po dolasku u grad, pred zadimljenom čajdžinicom, priđe mu stariji čovjek i odalami šamar. U Osmanu se uzburka krv i on uzvrati starcu udarcem u kojem je bilo toliko siliine da ovaj na mjestu pade mrtav. Prije nego se uspio smiriti besposlena svjetina dotrča sa svih strana. Jedna od tih gradskih danguba zlobno povika:
– U neznanju unuk usmrti djeda!
Tek tada Osman shvati šta je učinio pa uz dosta buke i psovki rastjera okupljene. Još istog dana dovede izbezumljenu mater u grad i useli se u praznu djedovu kuću. Sjedeći na djedovom šiltetu i pušeći iz njegove nargile osjeti nepreglednu snagu. Za samo nekoliko dana zauzda sve one koji su dolazili na vrata njegove kuće istjerivati pravdu, a kada osjeti da je silan i presilan bez ičijeg znanja i protiv njene volje privede u kuću Ajšu, najljepšu ženu koje priče našeg kraja pamte.
Tek otkrivenu ljutnju i dvadeset godina staru nepravdu, o kojoj nije ništa znao, Osman je rastjerivao uranjanjem u mlado Ajšino tijelo, a iz te zahuktale ljubavi rađala su se djeca o kojima otac nije brinuo i koje je nesretna majka tješila gorkim suzama i prigušenim lelekom.
Četvoro djece koje izrodiše Osman i Ajša, prije nego je svojom vučijom naravi stigao ovladati djedovim poslovima, pomriješe a da od njih ne ostade ništa osim imena
Šefket,
Šerif,
Šahdan i
Šeherzada.
Ljut što mu djeca za kojom nije mario ugibaju kao bolesni kučići Osman otjera Ajšu od kuće proklinjući dan kada je sišao s planine i pomiješao se sa okuženim gradskim svijetom. Kudeći život i bolesnu majku koja mu se neprekidno motala oko nogu stade piti i novac trošiti po kafanama. U jednom takvom teferičenju život mu prekide srčana kap i on pade na kafanski pod usta punih bijele pjene. Prvi onaj što je sjedio do njega ustade i reče:
– Živio kao ker i umro kao ker.
Žena njegova Ajša kad je čula da je umro i da su mu beživotno tijelo kafanski pajdaši opljačkano izbacili na ulicu odahnula. Sad će ovo dijete koje nosi u trbuhu podizati bez straha od umiranja, jer je svojim ženskim čulom dugo već slutila da je umiranje njene djece povezano sa životom njenog muža. Kad se rodio plakala je od sreće i dugo je milovala njegovu ćelavu glavicu. Nadjenu mu ime Muharem i zaželje da vodi miran život i da ničim ne bude nalik na oca.
Muharem se nije obazirao na siromaštvo niti je mario što je po cijele dane morao pomagati majci radeći najrazličitije poslove. Pleo je, meo je, kuhao je, čistio je, cjepao je, šio je, prao je, brusio je, pospremao je, raznosio je, donosio je, unosio je, timario je, kosio je, brao je, utovarao je, istovarao je, pisao je, računao je, dodavao je, oduzimao je, umnožavao je, dijelio je i uopšte bio je majci uvijek od pomoći i pri ruci. Samo jednom, kada se primakao hrđavoj sablji svoga djeda, ona krisnu kao prase na umoru i on se pokorno povuče.
Kad se zamomči, zagleda se u djevojku iz komšiluka nimalo lijepu i nimalo pametnu. Jedne noći, kad se posebno gusta magla spustila na krovove kuća i razlila po čaršijskim sokacima, Muharem uteče iz kuće i krišom se uvuče u postelju djevojke koju je odavno zavolio. Od topline njenog tijela osjeti po prvi put sreću, a kada s jutrom majka dođe moliti ga da se vrati domu on samo odmahnu rukom i okrenu majci leđa.
Sedam godina nije Muharem govorio s majkom i isto toliko godina je, bez izuzetka, svake noći nag lijegao uz svoju ženu Fikretu pipajući tvrdim udom njena gola leđa. Kada nakon sedam godina napokon iz Fikretine utrobe izađe uplakano čedo na kućnom pragu s riječima pomirenja pojavi se njegova sijeda mater. Muharem se sažali na njenu raščupanu, bijelu, kosu i on dozvoli da njene još uvijek bujne dojke nadomještaju mlijeko kojeg u Fikrete nije uvijek bilo dovoljno. Starica čedo prigrli kao svoje uživajući u njegovim halapljivim ugrizima, a Muharem bez ženinog znanja odluči da se dijete zove Dževad. Nekako je uvijek uz to ime zamišljao drčna čovjeka opasanog sabljom, a sinu nije želio ništa drugo osim slave i časti.
Nedugo nakon rođenja dijeteta Muharem oslijepi. Vidjevši ga kako izgubljeno baulja po kući, on koji je mogao od komada drveta izdjelati najljepše izrezbaren komad pokućstva njegova mati Ajša skoči sa kamenog mosta koji je spajao dvije obale Bosne. Od tuge za majkom Muharem izgubi pola svoje tjelesne težine a tako mršav više je nalikovao na avet s onog svijeta nego na živa čovjeka. Pribojavši se da slika posrnulog oca u djetetu mogla izazvati duševni poremećaj Fikreta utamniči muža u podrum kuće a sinu Dževadu kad malo poodrasta reče da mu je otac poginuo u ratu kao junak i da je strašilo koje živi u prostoriji ispod poda neki nepoznat čovjek nad čijom se sudbinom sažalila.
Bojeći se da Dževad ne otkrije istinu o roditeljskom porijeklu Fikreta razmazi sina više nego je smjela. Odrastajući mažen i tetošen Dževad zavoli ratne igre, a kada dođe u dob da se može oružati on se prijavi u četu Hamza – bajraktara i otputova daleko u nepoznat svijet u potrazi za slavom i bogatstvom.
Prođe nekoliko godina i on se vrati u čaršiju gizdav, na crnu konju, vodeći pored sebe Čerkeskinju koju je negdje zarobio ili kupio ili dobio na kocki. Odmah stade šenlučiti po kafanama i rasipati novac kupujući ljubav žena gdje god su njegovi dukati imali moć da pocjepaju dimiju i nagovore noge da se široko rašire. Ženu koja nije razumjela riječi od onoga što joj se govorilo posjećivao je samo kada bi rakija isparila iz nejgovih nozdrva i kada bi ga savjest počela peći. Iz tih povremenih ljubavi izrodiše mu se sinovi kojima otac s pomućenim razumom nadjenu imena uz puno povike i nesuvisle priče. Prvi se rodi
El-Hakim, i otac zaželje da bude crn na mater i da svaka žena koja ga pogleda bude nesretna dok je njegova ruka ne pomiluje po nakostriješenoj koži. Drugi se rodi
El-Džafer, i otac zaželje da bude vičan peru, kojim će skladati najljepše ljubavne pjesme, toliko umilne da neće biti ženska bića koje kada ih pročita odmah neće usniti pjesnikovo rumeno lice. Za njim dođe
El-Kajjim, i otac zaželje da njegovo ime u neprijatelja uvijek ulijeva strah i da svako žensko koje sretne padne pokorno pred njegova koljena. Posljednji se rodi
El-Mustafa, i otac njegov Dževad bješe toliko trešten pijan cijeloga mjeseca nakon njegovog rođenja da mu ime uz pomoć starijih žena nadjenu mati i samo poželje da bude zdrav i sretan.
Prođe dosta vremena i djeca Dževadova poodrastoše. Najstariji, El – Hakim postade prznica i osion, a dosta grub i nametljiv posvuda pa ga neka dvojica krijumčara duhanom posjekoše na mrtvo zbog nekog sitnog duga kojeg nije htio vratiti samo iz obijesti a nikako što nije imao novca.
Onog drugog što dobi sa Čerkeskinjom El – Džafera, još kao dijete odnesoše čergari, unakaziše i osakatiše, a kad shvatiše da dijete, ni takvo, nema dara za prošnju zaklaše i baciše u neku rupu koju onda zatrpaše zemljom.
Treći Dževadov sin El – Kajjim nadživi oba brata, ali sav bi nekako hmuljav i inače nešto plašljiv i povučen. Kad sa planine banuše u čaršiju hajduci naoružani sabljom i puškom on stajaše zbunjeno na kućnom pragu ne znajući dal da bježi ili da se laća kakvog oružja. Ovi ohrabreni njegovim strahom upadoše u kuću i ubiše Dževada, njegovu mater što je umislila da je begovica i dvije služavke. Na izlazu posjekoše i El Kajjima koji je sve to gledao kao biće s drugog svijeta. Kuću zapališe a stoku potjeraše prema Crnom vrhu.
Pokolj preživješe samo Čerkeskinja, njeno najmlađe dijete El – Mustafa i ćoravi Dževadov otac koji čim mu svjetlost dana dotače iscijeđene očne vijeđe poče učiti sure iz Kur’ana. Ne znajući kud će Čerkeskinja u dnu avlije podiže kuću od blata i šiblja, podiže od riječnog kamena maleno ognjište, nakupi nešto suha drvlja i odluči život početi iz početka.
Dan prije nego će na čaršiju pasti prvi zimski snijeg umrije El – Mustafin slijepi đed ne rekavši ni riječi. Tog dana Čerkeskinja prvi put skide feredžu s lica i progovori nekim nerazumljivim jezikom. Riječi su joj po maloj kućici letjele kao divlje golubice po oblačnom nebu odbijajući se od zidove, ali ne dajući razumljivog tona. El – Mustafu zadivi ljepota majčinog lica i grlenost njenog jezika. Tu noć legoše ne zapalivši vatre a kada se ujutro probudiše već je zasniježilo do članaka a hladnoća je bila mrka i peckava.
Ne prođe dugo vremena i El – Mustafa osjeti da mu je kuća tijesna a nemajući kud odluči naprečac ženiti se. Oženi Umihanu čija je put bila bijela kao kocka šećera i koja je bila krotka i umilna kao tek ojagnjena ovca. On bio cijeli život sabran pa sa ženom stekao poveliko imanje. Trgovao cijeli život kupujući jeftino od gorštaka rukotvorine njihovih žena a onda ih skupo prodavao po uglednim čaršijskim kućama. Kad mu je mati umrla nije znao šta da udari na nišan pa naredio da se napiše Allah je najveći, jer je valjda jedini on znao odakle je i kada je rođena.
Sasvim neprimjetno Umihana je rađala djecu, a El – Mustafa se uporno molio Bogu strhujući da će njegovo zamaskirano nepoštenje biti razotkriveno u sudbini njegove djece. Kako su mu se djeca rađala tako je El – Mustafa bivao darežljiviji pri kupovini a manje nezaježljiv pri prodaji. Kada mu se rodi posljednje dijete od imanja koje je sticao godinama nije ostalo ništa i sva su njegova djeca od prvog
Hikmeteta,
do posljednjeg
Ferida,
gledala oca kako ludi od neprekidnog straha. Četvoro u sredini, svi slični jedan drugome i svi mrke puti,
Ejub,
Ajet,
Salih i
Ramiz
oca zapamtiše kao sjeda starca drhtavih ruku i svi se oni odbiše od kuće ne hajući ni za majčino preklinjanje niti za nerazumljiva očeva upozorenja. U opustjeloj kući gorjelo je samo jedno skromno kandilo i na njegovom svjetlu se nije mogala vidjeti Hikmetova i Feridova tuga. Oči su im bile pune suze, a pogled mutan i nesiguran. Kao da su slutili da je budućnost neizvjesna makar i nisu znali jasno razlikovati današnji od jučerašnjeg i oba od sutrašnjeg dana.
Te jeseni lišće pade po zemlji i prije nego promjeni boju. Staza koja je iz njihove kuće vodila prema čaršiji bila je zelenija nego inače a kada kiša poče padati niko nije mogao znati da će padati dvije godine bez prekida. Cijela je čaršija mirovala išekujući da osvane sunčano jutro samo je Hikmet to maglovito vrijeme iskoristio kako treba. Čim je shvatio da će kiša padati duže nego iko pamti dovede u kuću Aliju da mu služi i pomaže i da bude mjesto u koje će izlijevati nevidljivu žuč svojih unutarnjih bolova. A kada kiša prestade padati u čaršiju dođoše tri bajraktara i ne birajući podigoše na oružje svako muško koje je moglo nositi oružje. Na odlasku od kuće Hikmet pogledom pozdravi onemoćalu majku Umihanu, rukova se sa bratom Feridom, prođe nijem pored žene i na samom izlazu poljubi sinove
Hazima i
Halida.
Feridu isprva bi nekako neugodno ali kada od nekih povratnika s ratišta dozna kako mu je brat posječen u nekoj beznačajnoj bici i ostavljen da obezglavljen truhne negdje na nekom blatnom polju one leže u Alijinu postelju i postade njen ljubavnik, gospodar i muž. Opijen njenim bujnim tijelom naredi da se ime mrtvog brata nikada ne pominje a njegovu djecu odgoji u uvjerenju da su oni plod njegovog sjemena. Dok je još upoznavao labirinte Alijinog tijela njegova mati Umihana negodovala je zbog njegovog postupka i on je srdit zbog njenog neprekidnog prekoravanja otjera od kuće. Tad se udubi u Alijino tijelo tako silovito da s njom izrodi još tri sina
Uzeira,
Seida i
Ubejda.
Nepošten i lijen Ferid poče praviti razliku između svoje i bratove djece. Čim poodrastoše Hazim i Halid pobjegoše od kuće i povedoše sa sobom Seida i Ubejda, oba željna avantura i slobode. Razmažen i podmukao Uzeir shvati da je bjekstvo braće dobra prilika za njega i kada ostade sam sa ocem i majkom poče njihovu razočaranost toviti objedama protiv braće. Od njegovih opsjena Alija oboli i umrije mršava i jadna, a Ferid izgubi razum i život skonča odbačen i posramljen. Samoća osokoli Uzeira i on se odvaži i prigrabi sebi kćerku čaršijskog bogataša Hamdi – bega ne baš lijepu ali vrijednu i promućurnu Enisu. Zajedno, stadoše oni namicati bogatstvo što trgovinom što pozajmljivanjem novca na kamatu i od tog se lihvarenja toliko obogatiše da u svojoj razmetnosti pokupovaše sve veće dućanje u samom centru čaršije. Imetak ne zadovolji njihovu sujetu i oni želeći da budu što ugledniji i pioštovaniji izrodiše dvoje djece
Nuriju i
Avdiju
i stadoše ih od malena vaspitavati da se osjećaju boljim i vrednijim od ostatka svijeta. Uto poče neki dalek rat i začas dođe i u čaršiju i nastade vrijeme nevakata i nečasti. Nurija i Avdija se priključiše roditeljima u pljački i haramu a kada osjetiše u grudima silu od samopouzdanja počeše u tuđe ulaziti kao u svoje. I bili su toliko strašni u svojoj gramzivosti i pohlepi da kada nakon rata u čaršiju dođe narodan vlast oni ostadoše bez svega imetka i lične slobode.
U gnjilim kazamatima umriješe otac Uzeir, mati Enisa i stariji brat Nurija. Samo Avdija dočeka pomilovanje i slobodu ali pokoleban i razočaran. Prvih dana nakon izlaska iz zatvora samo je pušio i vrtio kutiju od šibica po prstima a kada se malo prisabra ode nekud i vrati se sa ženom. Od silong imetka kojeg je zaimao tokom rata ostala mu samo stara porodična kuća od prušća i blata i tu Avdija sa Zekijom izrodi tri sina
Nedžada,
Envera i
Murisa.
Živio je sa svojom porodicom Avdija u stalnoj neslozi. Volio je piti i sitnu plaću traćati u kocki. Od takvog života obolio od tuberkuloze i umro. Sva težina života odmah nakon Avdijinog ukopa padoše na omalena Zekijina pleća. Šila, čistila tuđe kuće, svugdje za dinar pripomagala kako je znala i umjela, ali nikako nije uspjevala iz sinova izbiti podmuklu mržnju prema narodnoj vlasti i organima reda. Nedžada, frktavog i sklonog tučama, ubiše brkati milicajci, jer je nakon neke pljačke i tervenke koja je uslijedila pun mržnje zapucao na ubice svoga oca. Iako brata nije volio Enver se zakleo da će osvetiti njegovu pogibiju i čim mu se ukaza prilika on žiletom isječe dva milicajca. Na sudu nije mogao trpjeti dugu sudijinu priču pa sve priznao. Robije se nije plašio.
Kuća ostala pusta. U njoj sami mati i ja. Ona vazda plače. Zbog njenog nesnošljivog leleka ja počeo piti sve se nadajući da će njen glas pun tuge postati tiši. Ali, što sam više pio to je njen žal za braćom bivao veći i ne mogavši to više slušati ja je istučem desnom rukom, jako, po leđima, ramenima i po glavi.
Tu noć legnem spavati i usnim šljivu u beharu i usnim kako prstim jedem med i usnim kako se na avlijskoj česmi napijam vode i usnim neko jare kako me gleda i usnim neku knjigu koja se sama lista i usnim nekog čovjeka kako mi nešto govori i usnim mujezina kako uči ezan i usnim kao ja šetam čaršijom u novom odijelu i usnim budim se u svojoj hladnoj kući i shvatim ovo zadnje nije san. Pogledam ruku kojom sam tukao majku i vidim osušila se do iznad lakta. Postidim se svega što sam napravio i odlučim sve ovo zapisati. I zapišem, ali rukom koja se nije osušila.