MERSAD BERBER (Bosanski Petrovac, 1. siječnja 1940.- Zagreb 7. listopada 2012.)
Moj prvi izlazak sa suprugom Ljiljanom iz sarajevskog konclogora 1995. godine u Zagreb obilježio je i susret s Mersadom Berberom i njegovom Adom. U Sarajevu smo se često susretali na izložbama, nekoliko puta i u stanu zajedničkog prijatelja Duška Trifunovića, jednom smo zajedno dočekali novu godinu u Dubrovniku. S prijateljima je uvijek dijelio sve. U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt počastio nas je bogatom večerom, preobilnom za izgladnjele. Potresli su i njega i Adu naše priče o Sarajlijama koji nisu željeli napustiti svoj grad. Od tada se, nažalost, više nismo nigdje susreli.
Nastavio sam, kao i prije rata, pratiti njegovu umjetnost, u kojoj sam od prvih dana otkrio svu raskoš Berberove ličnosti. Od prve izložbe u Sarajevu, primijetio sam da i Berberova grafika i Berberova ulja žive od metafore. U njoj se iskazivao poput pjesnika. Ona je raskošna i barokno kićena. Nalazimo je u kostimu i u svim detaljima sadržaja grafičkog lista i slike. Aristokratizam duha Berberove umjetnosti šeće kroz razna vremena. Prisutan je i u bolu Srebreničana stradalih u genocidu. Crtež je u njegovoj umjetnosti raspjevan, gracilan i lepršav. On graditeljski održava jedan osebujan svijet, bogat značenjima, profinjen u svim nijansama svoga kolorita. Svijet kojim časti i naše oko i našu dušu. S njim Berber nastavlja živjeti i nakon iznenadne smrti. Veliki čovjek i veliki umjetnik.
Ovu je bilješku, napisanu dan nakon smrti Mersada Berbera, objavilo Oslobođenje 12. listopada 2012. godine, na dnu lijevoga stupca rubrike Komentari, kao pismo čitatelja s naslovom Na vijest o iznenadnoj smrti Mersada Berbera. Bilješku sam Oslobođenju ustupio vjerujući da će je objaviti sa sličnim drugima, na dan sahrane umjetnika u zagrebačkom Mirogoju.
Sedamnaest dana nakon sahrane, 29. listopada, javio mi se iz Banjaluke mlađi kolega, Milenko Stojičić, s molbom da mu za Radio RS kažem nekoliko riječi o Mersadu Berberu i njegovome stvaralaštvu. Sutradan sam mu u telefonsku slušalicu rekao da me je s Berberom, prvenstveno, povezivala njegova umjetnost. Tako su s njim bile povezane mnoge Sarajlije, ustvrdio sam. I oni koji su profesionalno pratili suvremenu likovnu umjetnost i oni koji su sasvim slučajno bili njezini promatrači. Od prvih dana Berberova grafika je bila vrlo čitljiva i prijemčiva i za obrazovanog i za neobrazovnog promatrača, a sve se u njoj zasnivalo na crtežu. Čim je u Sarajevu počeo izlagati svoje bakropise, Berber je počeo u njegovome likovnom životu i vladati. Dugo godina bio je u tom smislu suveren i superioran. U Sarajevu je Berberov crtež govorio stotinu jezika, ubrzo će to njegovo poliglotstvo biti vrlo toplo primljeno i izvan granica ondašnje države. U inozemstvu. Magični crtež Mersada Berbera vratio je likovnu umjetnost klasičnim vrijednostima, najizrazitijim autorima klasičnih vrijednosti, podsjetio nas je, zapravo, na virtuoze kakvi su Leonardo i Rembrandt, na primjer.
Kao i u svome crtežu, Berber je bio barokno raskošan i u svome kontaktu s ljudima. S prijateljima je, pak, znao otvoriti svoju dušu do samoga dna. Ispovijedao se vrlo zanimljivim govorom, vladajući s vrlo zanimljivim podacima pronađenim u raznim oblastima ljudske djelatnosti.
Metaforički jezik i njegovih bakropisa i njegovih ulja i pastela (Jelena žena koje nema) sa začuđujućom je lakoćom osvajao nove prostore, velaskezovski je u njima ubirao sjajne likovne rezultate. U Sarajevu su i njegova grafika i njegovo slikarstvo imale kultni status, s takvim poštovanjem izgovarano je i njegovo ime i prezime. U Sarajevu su on i njegova umjetnost do ovoga rata živjeli kao simbol, kao amblem, kako to u povodu njegove smrti nedavno zapisa u svome nadahnutom tekstu i Miljenko Jergović. U svojoj umjetnosti Berber je bio vrhunski pjesnik, a njegova je umjetnost imala sve atribute i književnog govora. Imao je nevjerojatnu radnu energiju, nevjerojatnu energiju nosi njegovo cjelokupno grafičko i slikarsko djelo. Ostvario je opus kao niti jedan umjetnik s ovih prostora prije njega.
Umio je pričati i imao je o čemu pričati. S mnogo didaskalija, istina, znao je prošetati svim vremenima Bosne i Hercegovine, od njezinih najstarijih trenutaka do suvremenih. Bio je široko obrazovan, pratio je sve oblasti suvremenog života, a dobro je poznavao i povijest svoje zemlje, njezine umjetničke i duhovne vrijednosti. Osim uz likovnu umjetnost, kako klasičnu tako i suvremenu, ipak, čini mi se da je bio najčvršće oslonjen na književnost. Jedno vrijeme bio je snažno vezan uz pjesme Duška Trifunovića, koje su uglazbljivali i pjevali. Ta popularnost Duškove pjesme, koja je imala status narodne, možda ga je tako čvrsto i vezala za njega, i kao čovjeka i kao stvaraoca, jer su i njegova grafika i slikarstvo imali takav status.
Znao je cijeniti prijatelje. Znao ih je i razgovoriti i počastiti. U čašćenju je bio toliko široke ruke da je onome tko mu čast nije imao čime uzvratiti dovodio u vrlo neugodnu situaciju. U svome društvu uzvraćanje časti nije dozvoljavao nikome. Da časti imao je pravo samo on.
I najveća pera likovnih kritičara iz BiH – Azre Begić, Melihe Husedžinović, Ibrahima Krzovića, Muhameda Karamehmedovića, Tvrtka Kulenovića – nisu imali što zamjeriti njegovoj umjetnosti. S divljenjem su o njemu pisali i poznati likovni kritičari u Sloveniji, gdje je završio likovnu akademiju, Hrvatske, Srbije, Makedonije. Bio je na svim prostorima bivše države hvaljen i cijenjen, ne znam tko sve nije želio njegovu grafiku na zidu svoga stana, poduzeća, hotela. Bio je nešto slično narodnom pjesniku, čije je stihove svatko razumio, znao napamet i pjevao punim glasom. Takvu popularnost u umjetnosti kakva je likovna malo je tko ostvario za života, a Berber će je imati i sutra, poslije smrti. U to sam siguran. Bez obzira na moguće prigovore njegovoj umjetnosti, koji njezinu težinu umanjuju atributima kao što su: pitka, dodvorljiva i ponovljiva, komercijalna, i slično. Berberu će i poslije smrti mnogo bolje pristajati riječi: veliki čovjek i veliki umjetnik. Veliki umjetnik i zato što je ostvario neponovljiv opus oslonjen na tip likovne vrijednosti koji je preživio stoljeća. Dosta toga što je danas u trendu likovne umjetnosti odnijet će voda, ostat će vrijednosti Berberova tipa, u to sam vrlo siguran.
Istoga dana ove sam riječi, snimane u diktafon moga mobitela dok sam ih izgovarao u telefonsku slušalicu za Radio RS, a kasnije prenesene u računar i stilski dotjerane, dopunio ovim rečenicama: Berberova je ruka imala čarobnu moć. Na što god se spuštala (grafičku ploču, papir, platno), s olovkom ili kistom, ostavljala je linije koje su oživljavale lica i tijela, različite predmete, neobične pokrete ljudi i konja, u vrlo profinjenom koloritu. Smeđa, zelena, rumena, plava, ljubičasta, narančasta, zlatna u različitim valerima, različitoga intenziteta. Sve u skladnim odnosima, u nekim apstraktnim prostorima, ispod zlatnih zakrpa, rasutih kao znakovlje neke davne slave iz nekih davnih plemićkih života i vremena Bosne.
I tad sam se prvi puta zapitao: zašto o tome prije nikada nisam napisao niti riječ? Zboru onih koji su ga prije rata veličali nisam bio potreban. Malobrojnim koji o njemu nakon minulog rata pišu jesam. Dugo smo se poznavali, nemam niti jednu njegovu sliku na zidu svoga stana, a mogao sam je imati. Berber je i u darovanju svojih slika prijateljima bio vrlo široke ruke. Imam samo jedan njegov crtež oplemenjen olovkom u boji nasmijanog Josipa Broza Tita iz 1980. godine na bolesničkoj postelji u Kliničkom centru u Ljubljani, darovan mojoj supruzi, višoj kustosici bivšeg Muzeja revolucije u Sarajevu, u vrlo malome formatu 22X14 cm, na kartonu, i u vrlo lijepom okviru optočenim zlatom.
Sarajevo mu se nekad klanjalo, na svakom mjestu i u svakoj prigodi. Danas to, nažalost, ne čini. I na njegov život i rad i na njegovo djelo podsjeća se hladno. Na potpuni zaborav, ipak, ne pristaje, brani ga veliko djelo velikog čovjeka i velikog umjetnika. Čvrsto vjerujem u to da će ono i Sarajevu ponovno vratiti svu svoju raskoš i toplinu.
Zapis o Mersadu
MERSAD BERBER (Bosanski Petrovac, 1. siječnja 1940.- Zagreb 7. listopada 2012.)
Moj prvi izlazak sa suprugom Ljiljanom iz sarajevskog konclogora 1995. godine u Zagreb obilježio je i susret s Mersadom Berberom i njegovom Adom. U Sarajevu smo se često susretali na izložbama, nekoliko puta i u stanu zajedničkog prijatelja Duška Trifunovića, jednom smo zajedno dočekali novu godinu u Dubrovniku. S prijateljima je uvijek dijelio sve. U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt počastio nas je bogatom večerom, preobilnom za izgladnjele. Potresli su i njega i Adu naše priče o Sarajlijama koji nisu željeli napustiti svoj grad. Od tada se, nažalost, više nismo nigdje susreli.
Nastavio sam, kao i prije rata, pratiti njegovu umjetnost, u kojoj sam od prvih dana otkrio svu raskoš Berberove ličnosti. Od prve izložbe u Sarajevu, primijetio sam da i Berberova grafika i Berberova ulja žive od metafore. U njoj se iskazivao poput pjesnika. Ona je raskošna i barokno kićena. Nalazimo je u kostimu i u svim detaljima sadržaja grafičkog lista i slike. Aristokratizam duha Berberove umjetnosti šeće kroz razna vremena. Prisutan je i u bolu Srebreničana stradalih u genocidu. Crtež je u njegovoj umjetnosti raspjevan, gracilan i lepršav. On graditeljski održava jedan osebujan svijet, bogat značenjima, profinjen u svim nijansama svoga kolorita. Svijet kojim časti i naše oko i našu dušu. S njim Berber nastavlja živjeti i nakon iznenadne smrti. Veliki čovjek i veliki umjetnik.
Ovu je bilješku, napisanu dan nakon smrti Mersada Berbera, objavilo Oslobođenje 12. listopada 2012. godine, na dnu lijevoga stupca rubrike Komentari, kao pismo čitatelja s naslovom Na vijest o iznenadnoj smrti Mersada Berbera. Bilješku sam Oslobođenju ustupio vjerujući da će je objaviti sa sličnim drugima, na dan sahrane umjetnika u zagrebačkom Mirogoju.
Sedamnaest dana nakon sahrane, 29. listopada, javio mi se iz Banjaluke mlađi kolega, Milenko Stojičić, s molbom da mu za Radio RS kažem nekoliko riječi o Mersadu Berberu i njegovome stvaralaštvu. Sutradan sam mu u telefonsku slušalicu rekao da me je s Berberom, prvenstveno, povezivala njegova umjetnost. Tako su s njim bile povezane mnoge Sarajlije, ustvrdio sam. I oni koji su profesionalno pratili suvremenu likovnu umjetnost i oni koji su sasvim slučajno bili njezini promatrači. Od prvih dana Berberova grafika je bila vrlo čitljiva i prijemčiva i za obrazovanog i za neobrazovnog promatrača, a sve se u njoj zasnivalo na crtežu. Čim je u Sarajevu počeo izlagati svoje bakropise, Berber je počeo u njegovome likovnom životu i vladati. Dugo godina bio je u tom smislu suveren i superioran. U Sarajevu je Berberov crtež govorio stotinu jezika, ubrzo će to njegovo poliglotstvo biti vrlo toplo primljeno i izvan granica ondašnje države. U inozemstvu. Magični crtež Mersada Berbera vratio je likovnu umjetnost klasičnim vrijednostima, najizrazitijim autorima klasičnih vrijednosti, podsjetio nas je, zapravo, na virtuoze kakvi su Leonardo i Rembrandt, na primjer.
Kao i u svome crtežu, Berber je bio barokno raskošan i u svome kontaktu s ljudima. S prijateljima je, pak, znao otvoriti svoju dušu do samoga dna. Ispovijedao se vrlo zanimljivim govorom, vladajući s vrlo zanimljivim podacima pronađenim u raznim oblastima ljudske djelatnosti.
Metaforički jezik i njegovih bakropisa i njegovih ulja i pastela (Jelena žena koje nema) sa začuđujućom je lakoćom osvajao nove prostore, velaskezovski je u njima ubirao sjajne likovne rezultate. U Sarajevu su i njegova grafika i njegovo slikarstvo imale kultni status, s takvim poštovanjem izgovarano je i njegovo ime i prezime. U Sarajevu su on i njegova umjetnost do ovoga rata živjeli kao simbol, kao amblem, kako to u povodu njegove smrti nedavno zapisa u svome nadahnutom tekstu i Miljenko Jergović. U svojoj umjetnosti Berber je bio vrhunski pjesnik, a njegova je umjetnost imala sve atribute i književnog govora. Imao je nevjerojatnu radnu energiju, nevjerojatnu energiju nosi njegovo cjelokupno grafičko i slikarsko djelo. Ostvario je opus kao niti jedan umjetnik s ovih prostora prije njega.
Umio je pričati i imao je o čemu pričati. S mnogo didaskalija, istina, znao je prošetati svim vremenima Bosne i Hercegovine, od njezinih najstarijih trenutaka do suvremenih. Bio je široko obrazovan, pratio je sve oblasti suvremenog života, a dobro je poznavao i povijest svoje zemlje, njezine umjetničke i duhovne vrijednosti. Osim uz likovnu umjetnost, kako klasičnu tako i suvremenu, ipak, čini mi se da je bio najčvršće oslonjen na književnost. Jedno vrijeme bio je snažno vezan uz pjesme Duška Trifunovića, koje su uglazbljivali i pjevali. Ta popularnost Duškove pjesme, koja je imala status narodne, možda ga je tako čvrsto i vezala za njega, i kao čovjeka i kao stvaraoca, jer su i njegova grafika i slikarstvo imali takav status.
Znao je cijeniti prijatelje. Znao ih je i razgovoriti i počastiti. U čašćenju je bio toliko široke ruke da je onome tko mu čast nije imao čime uzvratiti dovodio u vrlo neugodnu situaciju. U svome društvu uzvraćanje časti nije dozvoljavao nikome. Da časti imao je pravo samo on.
I najveća pera likovnih kritičara iz BiH – Azre Begić, Melihe Husedžinović, Ibrahima Krzovića, Muhameda Karamehmedovića, Tvrtka Kulenovića – nisu imali što zamjeriti njegovoj umjetnosti. S divljenjem su o njemu pisali i poznati likovni kritičari u Sloveniji, gdje je završio likovnu akademiju, Hrvatske, Srbije, Makedonije. Bio je na svim prostorima bivše države hvaljen i cijenjen, ne znam tko sve nije želio njegovu grafiku na zidu svoga stana, poduzeća, hotela. Bio je nešto slično narodnom pjesniku, čije je stihove svatko razumio, znao napamet i pjevao punim glasom. Takvu popularnost u umjetnosti kakva je likovna malo je tko ostvario za života, a Berber će je imati i sutra, poslije smrti. U to sam siguran. Bez obzira na moguće prigovore njegovoj umjetnosti, koji njezinu težinu umanjuju atributima kao što su: pitka, dodvorljiva i ponovljiva, komercijalna, i slično. Berberu će i poslije smrti mnogo bolje pristajati riječi: veliki čovjek i veliki umjetnik. Veliki umjetnik i zato što je ostvario neponovljiv opus oslonjen na tip likovne vrijednosti koji je preživio stoljeća. Dosta toga što je danas u trendu likovne umjetnosti odnijet će voda, ostat će vrijednosti Berberova tipa, u to sam vrlo siguran.
Istoga dana ove sam riječi, snimane u diktafon moga mobitela dok sam ih izgovarao u telefonsku slušalicu za Radio RS, a kasnije prenesene u računar i stilski dotjerane, dopunio ovim rečenicama: Berberova je ruka imala čarobnu moć. Na što god se spuštala (grafičku ploču, papir, platno), s olovkom ili kistom, ostavljala je linije koje su oživljavale lica i tijela, različite predmete, neobične pokrete ljudi i konja, u vrlo profinjenom koloritu. Smeđa, zelena, rumena, plava, ljubičasta, narančasta, zlatna u različitim valerima, različitoga intenziteta. Sve u skladnim odnosima, u nekim apstraktnim prostorima, ispod zlatnih zakrpa, rasutih kao znakovlje neke davne slave iz nekih davnih plemićkih života i vremena Bosne.
I tad sam se prvi puta zapitao: zašto o tome prije nikada nisam napisao niti riječ? Zboru onih koji su ga prije rata veličali nisam bio potreban. Malobrojnim koji o njemu nakon minulog rata pišu jesam. Dugo smo se poznavali, nemam niti jednu njegovu sliku na zidu svoga stana, a mogao sam je imati. Berber je i u darovanju svojih slika prijateljima bio vrlo široke ruke. Imam samo jedan njegov crtež oplemenjen olovkom u boji nasmijanog Josipa Broza Tita iz 1980. godine na bolesničkoj postelji u Kliničkom centru u Ljubljani, darovan mojoj supruzi, višoj kustosici bivšeg Muzeja revolucije u Sarajevu, u vrlo malome formatu 22X14 cm, na kartonu, i u vrlo lijepom okviru optočenim zlatom.
Sarajevo mu se nekad klanjalo, na svakom mjestu i u svakoj prigodi. Danas to, nažalost, ne čini. I na njegov život i rad i na njegovo djelo podsjeća se hladno. Na potpuni zaborav, ipak, ne pristaje, brani ga veliko djelo velikog čovjeka i velikog umjetnika. Čvrsto vjerujem u to da će ono i Sarajevu ponovno vratiti svu svoju raskoš i toplinu.