Kada sam 1982. godine doselio u stan na prvom spratu novoigrađene zgrade u banjalučkom naselju Starčevica, pod balkonom me dočekala mladica nepoznatog mi drveta. Nisam znao da li je samoniklo, kao šljiva džanarika i dvlja trešnja koje graditelji nisu posjekli, ili su ga komunalci zasadili zajedno sa lipama, brezama, platanima, borovima, jelama i ukrasnim grmljem. Brzo je raslo uvis i širilo krošnju, pa je tako nadrastalo suteren, prizemlje i prvi sprat, da bi radoznalo privirilo i na balkon drugog sprata.
Takvo drvo nikad nigdje nisam vidio. Počinje kasnije da lista i cvjeta. List je lepezast, sa sedam nazubljenih pera, a cvjetovi bijeli, krupni, zbijeni u velike cvasti. Plodovi su sitni, kasno dozrijevaju i znaju da se još crvene pod prvim snijegom, pa i da osušeni na grani dočekaju proljeće. U gustoj krošnji nekoliko puta ptice su napravile gnijezda i iz njih izvele ptiće u svijet.
Koga god sam pitao koje je to drvo, nije znao da mi odgovori. Onda mi je prošle godne, u kasnu jesen, u goste došla prijateljica, a kad je izišla na balkon ushićeno je uzviknula da je pred njom mukinja s dozrelim plodovima i da bi se rado, da je nije stid, uzverala na stablo i najela se, kao što je to činila u rodnom Bravsku kod Bosanskog Petrovca.
Zagonetka je, dakle, konačno odgonetnuta. Odmah sam otvorio enciklopediju i saznao mnogo toga o ovom interesantnom drvetu, a usput se sjetio i nekih doživljaja i događaja iz djetinjstva. O mojoj mukinji često sam razgovarao s prijateljem Rankom Risojevićem i on me juče iznenadi pjesmom:
MUKINJA NA STARČEVICI
Odakle mukinja na Starčevici, Pod balkonom bajkopisca Pavlovića? Nema je od vremena Kolibe na nebu Ćamila Sijarića, Koji je donese u pjesničkim snovima iz rodnog Bihora, Nema je u Koluniću, ni u Krnjoj Jeli, ni u Smoljani, Samo u Bravsku raste, da se golotrba djeca najedu, Da se po njoj penju i padaju, kroz snove i djetinjstvo, Kada stric Draganin odreza njima najdražu granu, Uplašen da se neko od njih ne slomi, Danima plakahu, kao da su sami polomljeni. Kako je samo to drvo rađalo crvene plodove, Pune šake odoše u svijet, još hrane izbjegle, Odlutale, posrnule, ko zna gdje zaturene.
21.4.2020.
Risojevićeva pjesma ponovo zagolica moju znatiželju. Sad znam da je to mukinja, ali da bi zagonetka bilo sasvim odgonetnuta, valjalo je sjesti, “zašiljiti” laptop, pa pisanjem pjesme premostiti decenije, zagaziti u golotrbo djetinjstvo i… Evo te pjesme:
MUKINJA
Ona tako sa mnom sve te decenije. Bila tek mladica, pa se propinjala, željela da virne na balkon što prije, da vidi šta krije ta oaza mala.
Onda se granala, rasla ka vedrini, da spozna kakav je vrh stasite lipe i zašto treperi breza u visini na koju čestice mjesečine sipe.
Listala, cvjetala, mirisala medom, a za mene bila tajna bezimena. Mada mnoga stabla upoznavah redom, zagonetna osta gusta krošnja njena.
Skoro mi rekoše da je to mukinja, znana divlja voćka, ušuškana šumom. Bljesnu jasna slika: s kosom punom inja eto babe, stiže sa torbom prepunom.
“Ne nađoh brekinje, al’ mukinja ima, tamo u jarcima gdje su vučje jame. Navalite, djeco! Zdrave su kad zima kašljem zaprijeti. Ne brinite za me!”
U krošnji mukinje pod mojim prozorom svjetlucaju oči, bakin pogled sine. S torbom na leđima iskrada se zorom da donese zdravlja sa dahom svježine.
Zagonetna mukinja
Kada sam 1982. godine doselio u stan na prvom spratu novoigrađene zgrade u banjalučkom naselju Starčevica, pod balkonom me dočekala mladica nepoznatog mi drveta. Nisam znao da li je samoniklo, kao šljiva džanarika i dvlja trešnja koje graditelji nisu posjekli, ili su ga komunalci zasadili zajedno sa lipama, brezama, platanima, borovima, jelama i ukrasnim grmljem. Brzo je raslo uvis i širilo krošnju, pa je tako nadrastalo suteren, prizemlje i prvi sprat, da bi radoznalo privirilo i na balkon drugog sprata.
Takvo drvo nikad nigdje nisam vidio. Počinje kasnije da lista i cvjeta. List je lepezast, sa sedam nazubljenih pera, a cvjetovi bijeli, krupni, zbijeni u velike cvasti. Plodovi su sitni, kasno dozrijevaju i znaju da se još crvene pod prvim snijegom, pa i da osušeni na grani dočekaju proljeće. U gustoj krošnji nekoliko puta ptice su napravile gnijezda i iz njih izvele ptiće u svijet.
Koga god sam pitao koje je to drvo, nije znao da mi odgovori. Onda mi je prošle godne, u kasnu jesen, u goste došla prijateljica, a kad je izišla na balkon ushićeno je uzviknula da je pred njom mukinja s dozrelim plodovima i da bi se rado, da je nije stid, uzverala na stablo i najela se, kao što je to činila u rodnom Bravsku kod Bosanskog Petrovca.
Zagonetka je, dakle, konačno odgonetnuta. Odmah sam otvorio enciklopediju i saznao mnogo toga o ovom interesantnom drvetu, a usput se sjetio i nekih doživljaja i događaja iz djetinjstva. O mojoj mukinji često sam razgovarao s prijateljem Rankom Risojevićem i on me juče iznenadi pjesmom:
MUKINJA NA STARČEVICI
Odakle mukinja na Starčevici,
Pod balkonom bajkopisca Pavlovića?
Nema je od vremena Kolibe na nebu Ćamila Sijarića,
Koji je donese u pjesničkim snovima iz rodnog Bihora,
Nema je u Koluniću, ni u Krnjoj Jeli, ni u Smoljani,
Samo u Bravsku raste, da se golotrba djeca najedu,
Da se po njoj penju i padaju, kroz snove i djetinjstvo,
Kada stric Draganin odreza njima najdražu granu,
Uplašen da se neko od njih ne slomi,
Danima plakahu, kao da su sami polomljeni.
Kako je samo to drvo rađalo crvene plodove,
Pune šake odoše u svijet, još hrane izbjegle,
Odlutale, posrnule, ko zna gdje zaturene.
21.4.2020.
Risojevićeva pjesma ponovo zagolica moju znatiželju. Sad znam da je to mukinja, ali da bi zagonetka bilo sasvim odgonetnuta, valjalo je sjesti, “zašiljiti” laptop, pa pisanjem pjesme premostiti decenije, zagaziti u golotrbo djetinjstvo i… Evo te pjesme:
MUKINJA
Ona tako sa mnom sve te decenije.
Bila tek mladica, pa se propinjala,
željela da virne na balkon što prije,
da vidi šta krije ta oaza mala.
Onda se granala, rasla ka vedrini,
da spozna kakav je vrh stasite lipe
i zašto treperi breza u visini
na koju čestice mjesečine sipe.
Listala, cvjetala, mirisala medom,
a za mene bila tajna bezimena.
Mada mnoga stabla upoznavah redom,
zagonetna osta gusta krošnja njena.
Skoro mi rekoše da je to mukinja,
znana divlja voćka, ušuškana šumom.
Bljesnu jasna slika: s kosom punom inja
eto babe, stiže sa torbom prepunom.
“Ne nađoh brekinje, al’ mukinja ima,
tamo u jarcima gdje su vučje jame.
Navalite, djeco! Zdrave su kad zima
kašljem zaprijeti. Ne brinite za me!”
U krošnji mukinje pod mojim prozorom
svjetlucaju oči, bakin pogled sine.
S torbom na leđima iskrada se zorom
da donese zdravlja sa dahom svježine.
21 – 22. 4. 2020.