Zadnji jezik

Nikad neću pokušati uskrisiti
nijedan komadić tvoga tijela,
kao dječje igračke posloženog
na stolnjaku bez ijednog živog cvijeta.

Ni desnu ruku koju sam ti,
smijući se, ljubio kao Popaj,
ni usne na čijim se tvrdim rubovima
još sumnjičavo naziru moje.
Ništa iznutra – nijednu žilu,
ni pripitomljeni strah.

Nikita Mihalkov o „nama“ je snimio
mrtvi film, dok još nismo znali
da postojim, da postojiš
i zauvijek ćemo ostati
njegovi prokleti junaci koji će
iz starinske kade popiti vlastitu srž.

Nikad više ništa nećemo znati,
nikad nikome neću otkriti tvoje ime, Lana,
ni boju glasa, nikad uzorak na gaćicama
i sve će biti čisto i gorko,
poput paprati što raste u želucu.

Nikad neću pokušati uskrisiti
naša razmrvljena tijela
i zauvijek ću tajiti da si bila
izvan ovog i onog svijeta,
goropadna i ranjiva kao zadnji jezik
u kojem ne možeš upoznati ni sebe, ni druge,
prisvojiti ikakvu ljubav, ikakav mir.