Zadnja točka

Moje si prostranstvo, moj živi morski snijeg
što hrani vulkane i opasne životinje dubine.
Imaš oblik zemlje i beskrajne ruke
koje me stižu u molećivim rukavcima ponoći,
kao neprekidni, ljepljivi Big Bang,
kao rumenilo stida iz kasnog djetinjstva.

Gdje ti je kraj, Barbara, tvoja zadnja točka?

Darovat ću ti još jedan pakao, još jednu mrlju postanka,
u nju ćemo stati kad se prepustimo mraku,
kad se zauvijek zatvorimo u tvrđavu ponad grada,
kao čudaci iz knjiga, kao oslobođeni osuđenici,
kad se zaboravimo, kad se razapnemo.

Gdje ti je kraj, Barbara – i zašto pitaš gdje mi je kraj?