Ne znam znate li tko je bio Pero Kojaković. Predstavimo ga malo zaobilazno: da je rezultat Drugoga svjetskog rata, ili samo narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, bio mrvičak drukčiji, ustvari da je pobijedila strana Tomislava Karamarka, a ne Josipa Boljkovca, Pero Kojaković bio bi naš hrvatski Ivan Goran Kovačić. Godinu dana stariji od Gorana, Pero je, kao i Goran, prije rata bio simpatizer i aktivist HSS-a. Možda su se nekada i sreli, premda su pripadali različitim društvenim slojevima, jedan je bio mladi i poletni intelektualac, vječiti student slavistike, a drugi je bio ratar, župski seljak iz Čibače, vječno neosunčanog sela, koje se nalazi usred jedne vrtače, koju stotinu metara zračne linije od mora, ali se ni s jednog kraja Čibače more ne vidi. Ako su se sreli, nisu imali o čemu razgovarati, premda su obojica bili pjesnici.
Kada je 1941. nastao prevrat, Pero Kojaković je, slijedeći nauk braće Radića, postao vatreni ustaša, dok je Ivan Goran Kovačić, slijedeći isti nauk, postao antifašist i partizan. Možda je Goran bio plemenitija soja, možda je bio prirodno inteligentniji, a možda se, naprosto, radi o tome da svijet drukčije izgleda ako ga se gleda sa zagrebačkog Gornjeg grada, iz Ilice i iz Kazališne kavane, a ne iz Čibače, tamo ispod puta prema Brgatu i Hercegovini, kojim su prije kojih tristo godina prošli zadnji dubrovački poklisari harača na putu za Carigrad, i od tada se, uglavnom, ništa tu nije ni događalo. Ali opet, moglo je biti i drukčije, bezbroj je i takvih primjera, mogao je Pero krenuti Goranovim stopama – itekako je u Župi Dubrovačkoj i Konavlima bilo partizana, i to slavnih – a Goran Perinim. Što je njih dvojicu, zapravo, razlikovalo? Ništa važno, čini mi se, osim književnoga, pjesničkog dara. U tom se daru, katkad, skupi sav moral jednoga vremena, društvene zajednice, pojedinca.
Pero Kojaković bio je hrabar čovjek, ali bez ikakva književnog talenta. Javio se odmah u Hrvatsku legiju, slavnu 369 domobransku pukovniju, koju je Pavelić slao na Staljingrad, kao hrvatski doprinos novome svjetskom poretku i pobjedi Europe nad azijatskim hordama. Pero na istočnome bojištu biva ranjen, vraćaju ga kući, ali on umjesto da čuva glavu, gnjevan i ojađen onime što je zatekao u domovini, ponovo kreće na Rusiju, i pogiba. Nema što, bio je on junak (što će zadnjih godina potvrditi i crkveni čelnici, na čelu s dubrovačkim biskupom Puljićem i mjesnim svećenstvom, ali i bivši župan Jurom Burićem, koji će u svakoj prilici slaviti Peru Kojakovića, postavljati mu spomen ploče, proglašavati ga nevinom žrtvom komunizma itd.), i može se čovjek suživiti s Kojakovićevim junaštvom, pogotovu kada ga usporedi s nekim današnjim, jednako ojađenim i gnjevnim veteranima iz rata s ovaj put nešto bližim pravoslavnim istokom, ali sva njegova poezija bila je, po prilici ovakva: “Legija je naša spremna/ i u sveti ide boj/ tko je Hrvat dobrovoljac/ Samo naprijed, naprijed hoj!… Diži čelo, smjelo kroči/ nek se čuje naš poklik:/ Živio nam vođa Reicha,/ Živio nam Poglavnik!” No, nije Pero Kojaković pisao samo domoljubnu poeziju, imao je on i intimnijih, osobnijih stvari. Evo, recimo, nekoliko stihova iz takve jedne: “Tebi ću pjevati – vjerni mrtvi druže,/ Jer na tvome grobu ne cvjetaju ruže!/ Još uvijek te osamljena čeka majka tvoja;/ U mislima te čuva – ko i mene moja… Ti si pao prvi, zavidim ti druže,/ Tražio nisi da ti sadim ruže./ Al si drugo kazo – pamtit ću dovijeka: ‘Izdaš li me, brate, prokletstvo te čeka!’/ Druže, za me nema više veće slasti/ Nego kraj tvog groba, boreći se pasti!”
U vrijeme NDH, kao i u posljednjih desetak petnaest godina, onda u književnome tisku, danas u crkvenom, Pero Kojaković je slavljen, ne samo kao heroj, nego i kao pjesnik, tako da, doista, nije pretjerano reći da bi danas, da je po Karamarkovoj, a ne po Churchillovoj, Rooseveltovoj, Staljinovoj i, prije svih, po Titovoj, Pero Kojaković bio ono što je Goran, i da bi se nacionalna nagrada za pjesništvo dodjeljivala u Čibači, umjesto u Lukovdolu. Naravno, djeca u školi bi njegove pjesme učila napamet, a mlade studentese s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, znanstvene novakinje, pisale bi svoje doktorate o figurama i tropima, rimama i aliteracijama, u pjesništvu Pere Kojakovića. I sve bi, manje ili više, bilo kao što je i danas. Jama bi tada bila poema iz emigrantske štampe, djelo jednoga ekscentrika, Boljkovčeva ratnog druga, koji je ustao protiv Hrvatske i to platio glavom. I tada bi nas, dakle, bilo, ali bi bili jadniji, gluplji i nedarovitiji nego što smo danas. Ili bi takva bila živa hrvatska književnost.
Ponekad se, kažem, u književnome, u pjesničkom daru pojedinaca sabere sav moral vremena i zajednice, pa taj dar vodi ljude da se opredijele za jednu, a ne za drugu stranu. Dogodi se tako u krvava vremena, u potpunoj društveno-političkoj dezorijentaciji, u vrijeme kada duhovne institucije neke zemlje i naroda odaberu stranu zla. Dar je i Gorana odveo u partizane, a nedostatak je dara srčanoga i hrabrog Peru okrenuo ustašama. Da je pomalo tako, premda ne i sasvim, potvrđuje činjenica da ona druga strana, ustaška, šovinistička, nacionalistička, rasistička, u posljednja dva rata, Goranovom i Perinom iz 1941, kao ni u ovome našemu iz 1991, nije stvorila ama baš ništa što bi bilo literarno vrijedno ili barem upečatljivo. Perspektiva je to, i pogled na svijet, iz kojih se može dobro igrati nogomet, ići u lov na vepre i medvjede, dvoriti njemačke turiste, ali još se nije dogodilo da iz takve perspektive Hrvat ispriča priču o sebi i svojima.
Zadnja pošta Čibača
Ne znam znate li tko je bio Pero Kojaković. Predstavimo ga malo zaobilazno: da je rezultat Drugoga svjetskog rata, ili samo narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, bio mrvičak drukčiji, ustvari da je pobijedila strana Tomislava Karamarka, a ne Josipa Boljkovca, Pero Kojaković bio bi naš hrvatski Ivan Goran Kovačić. Godinu dana stariji od Gorana, Pero je, kao i Goran, prije rata bio simpatizer i aktivist HSS-a. Možda su se nekada i sreli, premda su pripadali različitim društvenim slojevima, jedan je bio mladi i poletni intelektualac, vječiti student slavistike, a drugi je bio ratar, župski seljak iz Čibače, vječno neosunčanog sela, koje se nalazi usred jedne vrtače, koju stotinu metara zračne linije od mora, ali se ni s jednog kraja Čibače more ne vidi. Ako su se sreli, nisu imali o čemu razgovarati, premda su obojica bili pjesnici.
Kada je 1941. nastao prevrat, Pero Kojaković je, slijedeći nauk braće Radića, postao vatreni ustaša, dok je Ivan Goran Kovačić, slijedeći isti nauk, postao antifašist i partizan. Možda je Goran bio plemenitija soja, možda je bio prirodno inteligentniji, a možda se, naprosto, radi o tome da svijet drukčije izgleda ako ga se gleda sa zagrebačkog Gornjeg grada, iz Ilice i iz Kazališne kavane, a ne iz Čibače, tamo ispod puta prema Brgatu i Hercegovini, kojim su prije kojih tristo godina prošli zadnji dubrovački poklisari harača na putu za Carigrad, i od tada se, uglavnom, ništa tu nije ni događalo. Ali opet, moglo je biti i drukčije, bezbroj je i takvih primjera, mogao je Pero krenuti Goranovim stopama – itekako je u Župi Dubrovačkoj i Konavlima bilo partizana, i to slavnih – a Goran Perinim. Što je njih dvojicu, zapravo, razlikovalo? Ništa važno, čini mi se, osim književnoga, pjesničkog dara. U tom se daru, katkad, skupi sav moral jednoga vremena, društvene zajednice, pojedinca.
Pero Kojaković bio je hrabar čovjek, ali bez ikakva književnog talenta. Javio se odmah u Hrvatsku legiju, slavnu 369 domobransku pukovniju, koju je Pavelić slao na Staljingrad, kao hrvatski doprinos novome svjetskom poretku i pobjedi Europe nad azijatskim hordama. Pero na istočnome bojištu biva ranjen, vraćaju ga kući, ali on umjesto da čuva glavu, gnjevan i ojađen onime što je zatekao u domovini, ponovo kreće na Rusiju, i pogiba. Nema što, bio je on junak (što će zadnjih godina potvrditi i crkveni čelnici, na čelu s dubrovačkim biskupom Puljićem i mjesnim svećenstvom, ali i bivši župan Jurom Burićem, koji će u svakoj prilici slaviti Peru Kojakovića, postavljati mu spomen ploče, proglašavati ga nevinom žrtvom komunizma itd.), i može se čovjek suživiti s Kojakovićevim junaštvom, pogotovu kada ga usporedi s nekim današnjim, jednako ojađenim i gnjevnim veteranima iz rata s ovaj put nešto bližim pravoslavnim istokom, ali sva njegova poezija bila je, po prilici ovakva: “Legija je naša spremna/ i u sveti ide boj/ tko je Hrvat dobrovoljac/ Samo naprijed, naprijed hoj!… Diži čelo, smjelo kroči/ nek se čuje naš poklik:/ Živio nam vođa Reicha,/ Živio nam Poglavnik!” No, nije Pero Kojaković pisao samo domoljubnu poeziju, imao je on i intimnijih, osobnijih stvari. Evo, recimo, nekoliko stihova iz takve jedne: “Tebi ću pjevati – vjerni mrtvi druže,/ Jer na tvome grobu ne cvjetaju ruže!/ Još uvijek te osamljena čeka majka tvoja;/ U mislima te čuva – ko i mene moja… Ti si pao prvi, zavidim ti druže,/ Tražio nisi da ti sadim ruže./ Al si drugo kazo – pamtit ću dovijeka: ‘Izdaš li me, brate, prokletstvo te čeka!’/ Druže, za me nema više veće slasti/ Nego kraj tvog groba, boreći se pasti!”
U vrijeme NDH, kao i u posljednjih desetak petnaest godina, onda u književnome tisku, danas u crkvenom, Pero Kojaković je slavljen, ne samo kao heroj, nego i kao pjesnik, tako da, doista, nije pretjerano reći da bi danas, da je po Karamarkovoj, a ne po Churchillovoj, Rooseveltovoj, Staljinovoj i, prije svih, po Titovoj, Pero Kojaković bio ono što je Goran, i da bi se nacionalna nagrada za pjesništvo dodjeljivala u Čibači, umjesto u Lukovdolu. Naravno, djeca u školi bi njegove pjesme učila napamet, a mlade studentese s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, znanstvene novakinje, pisale bi svoje doktorate o figurama i tropima, rimama i aliteracijama, u pjesništvu Pere Kojakovića. I sve bi, manje ili više, bilo kao što je i danas. Jama bi tada bila poema iz emigrantske štampe, djelo jednoga ekscentrika, Boljkovčeva ratnog druga, koji je ustao protiv Hrvatske i to platio glavom. I tada bi nas, dakle, bilo, ali bi bili jadniji, gluplji i nedarovitiji nego što smo danas. Ili bi takva bila živa hrvatska književnost.
Ponekad se, kažem, u književnome, u pjesničkom daru pojedinaca sabere sav moral vremena i zajednice, pa taj dar vodi ljude da se opredijele za jednu, a ne za drugu stranu. Dogodi se tako u krvava vremena, u potpunoj društveno-političkoj dezorijentaciji, u vrijeme kada duhovne institucije neke zemlje i naroda odaberu stranu zla. Dar je i Gorana odveo u partizane, a nedostatak je dara srčanoga i hrabrog Peru okrenuo ustašama. Da je pomalo tako, premda ne i sasvim, potvrđuje činjenica da ona druga strana, ustaška, šovinistička, nacionalistička, rasistička, u posljednja dva rata, Goranovom i Perinom iz 1941, kao ni u ovome našemu iz 1991, nije stvorila ama baš ništa što bi bilo literarno vrijedno ili barem upečatljivo. Perspektiva je to, i pogled na svijet, iz kojih se može dobro igrati nogomet, ići u lov na vepre i medvjede, dvoriti njemačke turiste, ali još se nije dogodilo da iz takve perspektive Hrvat ispriča priču o sebi i svojima.