Lako mi je ovoga jutra, pred utakmicu polufinala Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Argentine, zamisliti kako bi izgledalo pismo koje bi mi iz Buenos Airesa uputila teta Zlata Jergović, očeva tetka, da joj je njezin Bog, u kojega je borbeno vjerovala, dao da poživi. Imala bi sto i petnaest godina, ali znam da bi sve bilo isto kao što je bilo onda, jer, zapravo, ništa se u ovih tridesetak godina otkako je minula svijetom nije baš mnogo ni promijenilo. Međutim, za nekoga tko tetu Zlatu nije poznavao, i tko nema veze s tim svijetom kojemu je ona pripadala, bilo bi zanimljivo postaviti pitanje za koga bi ta žena navijala. Za Hrvatsku u kojoj je, kao rođena Sarajka, proživjela samo četiri pijane i krvave Pavelićeve godine, ili za Argentinu, koja je nju, njezinu sestru i zajedničkoga njihova posinka primila 1945, kada ih nitko drugi na ovome svijetu nije htio, za Argentinu gdje je s vjerom u Boga proživjela skromno veći dio života, za Argentinu gdje nikada nije bila gladna, nije joj bilo zima i daleko je bila srbokomunistička policija, za Argentinu gdje su njih dvije pokopale sina samoubojicu, gdje je sahranila sestru, a onda i samu sebe, brinući se na kraju samo oko toga hoće li tu, u Buenos Airesu, biti ikoga da oplijevi travke oko sva tri njezina groba, zapali svijeće, položi cvijeće i pomoli se Bogu za tri njihove duše… I mogao bih tako dalje nabrajati, sugestivno navodeći razloge zbog kojih bi, razumno govoreći, teta Zlata zapravo trebala navijati za Argentinu. Ali zar bi se ona i njezina sestra, i onaj nesretni dječak kojemu su četnici ili partizani u osvetničkom pohodu negdje u srednjoj Bosni ubili oca i mater, ikako mogli naći u Argentini? I kako bi se to, slijedeći razum, uopće stiglo u Argentinu?
Naravno da bi teta Zlata Jergović navijala za Hrvatsku. I pobjeda protiv Argentine bila bi joj važnija od svih drugih hrvatskih nogometnih pobjeda, jer bi njome teta Zlata zemlji u kojoj će umrijeti simbolički dokazala kako nešto vrijede i ona, i njezina Hrvatska. Tom pobjedom bi na neki način stekla pravo na svoj argentinski grob, koji joj je ionako bio najveća briga. U njezinom sustavu vrijednosti, onakvom kakav je bio kada smo se nas dvoje sredinom sedamdesetih, za jedina njezinog posjeta Sarajevu, bili i upoznali, smrt je vrijedila mnogo više od života. U životu njezini su izgubili, potučena je Nezavisna Država Hrvatska, poglavnik je morao bježati skupa s pravednim narodom, bježao je, zrakoplovom s aerodroma u Rajlovcu i otac nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić, da bi se godinama potom gasili snovi o slomu bezbožnog komunizma i Jugoslavije, te ponovnom uskrsnuću Nezavisne Države Hrvatske. Da se imalo pameti, znalo bi se da NDH ne može više uskrsnuti, jer ni Isus Krist nije dvaput uskrsavao… I tako, pošto od života nije ostalo ništa, osim da se do kraja uredno proživi, smrt se pred tetom Zlatom rastvarala u svoj svojoj raskoši. Toj smrti bi godila velika pobjeda nad Argentinom!
U autu nas je, renaultu 4, moj otac jednoga od dana njezina posjeta vozio po Sarajevu, pokazujući teti Zlati grad. Naprijed je uz oca sjedila moja majka. Odozada smo bili teta Zlata, Ivica i ja. Ivica je sin očeve nerođene sestre Nade, koju je moja baba Štefanija Jergović usvojila kad su i njezine sestre usvajale svoga budućeg sina. Ivica je, dakle, moj nekrvni rođak. Nadi i njezinima uvijek je do toga našeg roda bilo mnogo više stalo nego meni. Na kraju smo sasvim izgubili vezu, njima je, pretpostavljam, poslije moralo na um pasti da sam se prema njima nezainteresirano odnosio zato što jedni drugima nismo u gene upisani. Naravno da to nije istina. U pitanju je nešto dublje od gena. U rodu je prokletstvo, ovako ili onako.
I kad smo naišli pokraj Katedrale, prema Ulici Vase Miskina i Strossmayerovoj, putem koji još nije bio postao pješačka zona, teta Zlata je najednom dreknula: Ivice! I Ivica se munjevito prekrstio. Nisam do tada ni znao da se krste kad prolaze pokraj Katedrale ili neke druge katoličke bogomolje. Samo me preplavila rumen, obuzela me nelagoda: što ću ako na mene tako vikne. Ali nije. To je bio jedini trenutak strogosti, jedini povišen ton u glasu, što sam ga čuo od tete Nade. Samo u tom prolasku pokraj Katedrale postojao je neki makar i daleki nagovještaj onoga što je razdvojilo naše živote i sudbine, pa sad živimo s ove i s one strane Argentine.
Godinama kasnije, dok budem mislio o ovom događaju, koji zbog svoje slikovitosti ima važno mjesto u imaginarnom filmu “Rod”, polako će mi se razotkrivati neke pojedinosti, koje mi kao dječaku koji je u to vrijeme tek bio navršio desetu nisu bile pri pameti: teta Zlata je unaprijed znala razliku između Ivice, koji je odrastao u, za sarajevske prilike, vrlo tradicionalnoj katoličkoj atmosferi, pohodio je crkvu, išao na vjeronauk, i mene koji se zapravo nisam znao ni prekrstiti. S nekim je o tome razgovarala, netko joj je to objasnio, ili se takve stvari naprosto prirodno saznaju čak i kada komunikacije teče između Sarajeva i Buenos Airesa, pismima preko Atlantskog oceana.
Tog trenutka stvar je bila vrlo delikatna: da je na mene podviknula, ili da me je, ne znajući, najnježnije upitala zašto ništa ne učinim dok se vozimo pokraj Katedrale, izbio bi grdan skandal. Ili skandala ne bi bilo, ali me više ne bi vidjela, niti bi se ikad sa mnom dopisivala. Ne bi do toga dovele ideološke ni vjerske razlike između nje i nas, tojest moje majke i None, nego razlike u našim jadima. Te 1976, a mislim da je godina bila 1976, Nona nije ožalila mrtvoga sina, niti će ga ikada ožaliti, kao što ni teta Nada nije prežalila svoj uludo utučeni život. Ona je, u to sam uvjeren, i dalje tihom i nesmirenom ljubavlju voljela i poštovala poglavnika Antu Pavelića, i nikad nije pomislila da joj je on, a nikako Tito i partizani, Staljin i Englezi, kriv što je završila u Argentini. Bila je i te 1976. ustaša, osim što je bila borbena katolkinja. A Nona, pak, bila je doživotno ojađena i sleđena mater, odgovorna za sinovljevu smrt, koja je u svom srcu Boga bijesno prezrela. Premda o tome nije govorila. Ali da me je netko s druge strane, recimo teta Zlata, upitao zašto se ne prekrstim dok se vozimo pokraj Katedrale, Noni bi to bila objava rata, kopanje po živoj rani.
Nevjerojatno je, međutim, koliko je sve to teti Zlati bilo jasno, i kako se uspješno kretala kroz minska polja naših razlika. U našem budućem dopisivanju nikada neće napisati krivu riječ, Boga će spominjati samo kao nešto svoje, a nikad kao nešto što bi se mene ticalo. Jednom sam u nekom pismu napisao kako sam se razbolio – neka prolazna proljetna prehlada, valjda – na što je ona samo na kraju pisma navela u kojoj se crkvi tog i tog dana pomolila Bogu za moje zdravlje. Bio je to trenutak vrlo neobičnog ozarenja: pomisao da je u Buenos Airesu, mnogo dalje od kraja svijeta, u crkvi dugog i pijevnog imena, spomenuto moje ime.
I naravno da se u tim pismima nije nikad spominjala Hrvatska, ni kao imenica, ni kao pridjev. Vladala je fama, koja možda i nije bila fama, da policija pregledava pisma. Ali i bez toga, o toj temi razlike među nama ništa se ni s jedne strane nije moglo reći. S obje strane bili smo Hrvati, u Sarajevu i u Buenos Airesu, ali taj pojam se unutar sebe više razlikovao nego što se život razlikuje od smrti. Mi smo bili kakav-takav život, a teta Zlata bila je jedna vrlo ljubazna i fina smrt. Oživjet ju je mogla samo Hrvatska, ali ne bilo kakva Hrvatska, nego ona Hrvatska koja bi bila posvećena krvlju, žrtvom i kontinuiranom stradanjem. Dok sam slušao Zlatka Dalića kako pobjede reprezentacije povezuje s ratom, i kako na neki način zaziva sjećanje na rat u igru svojih nogometaša, bezazlenu igru na iscrtanom travnjaku igrališta, nije mi izlazila iz glave teta Zlata Jergović. Njoj bi ovo, doista, bilo sve. Utakmica s Argentinom značila bi joj obrtanje kotača povijesti i njegovo pokretanje u suprotnom smjeru. Ili barem simboličnu, ali na neki način apsolutnu nadoknadu za nešto što je zauvijek izgubljeno. I potpunu identifikaciju! Nogometna pobjeda njoj bi značila mnogo više od života. Pa i od smrti. Ako već ne bi to bila plaćena ulaznica za uspinjaču koja vodi do Carstva Nebeskog i do Uskrsnuća duša, pobjeda Hrvatske nad Argentinom mojoj teti Zlati Jergović, borbenoj katolkinji, aktivnoj dužnosnici Ženske loze Ustaškog pokreta u Sarajevu, bila bi kao obećanje da će od sada pa do u vječnost netko jednom tjedno plijeviti travke na tri njezina groba, paliti svijeće i polagati neko “mirisavo bijelo cvieće”, kako je to napisala u jednom pismu. Povremeno bi joj se dogodilo da neku riječ napiše po korijenskom pravopisu, ali i to je bilo slučajno.
U njezinom oduševljenju činjenicom što sam mladi pjesnik, što pišem roman, a pišem i u novinama, kao da je postojala nada da ću napisati sve o njoj i o njezinima. Nitko od bližnjih, onih koji su me vjerojatno voljeli više nego ona, nije pokazivao baš takvo oduševljenje. To je bilo vrlo neobično. Kao da ću je spasiti od zaborava.
I tako, dok čekam večerašnju utakmicu, ja uglavnom mislim o njoj. Teti Zlati Jergović ovo je važno! A onda i tom iščezavajućem svijetu bosanskih Hrvata, koji su, što neljubaznošću komšijskih politika, a što posvemašnjom kurcoboljom Zagreba za njihovu sudbinu, pomalo već dovedeni u priliku da sva svoja nadanja i pripadanja nalaze u tako dalekim i posve simboličnim izrazima kakav je hrvatska nogometna reprezentacija. Ili kakav je za njih Hrvatska, općenito. Njima svaka ova pobjeda na penale neopisivo mnogo znači. To nije, kao za ljude u Hrvatskoj, trenutak pijanstva, euforije i samozaborava. To je njihovo Uskrsnuće, to im je uvjerenje, potpisano i pečatirano, da će im, kada ih više ne bude bilo, netko do u vječnost plijeviti travu na grobovima, paliti svijeće i donositi im cvijeće iz Hrvatske.
Kako se, međutim, dogodilo da taj maleni narod, koji je, navodno, dio mnogo većega malenog hrvatskog naroda, završi na istome mjestu kao i moja ustaška pratetka, koja je emigrirala u Argentinu? Pa oni nigdje nisu išli. Svo vrijeme su bili tu, a najednom im se dogodilo da im se zemlja u kojoj su se rodili i živjeli pretvorila u nimalo ljubaznu tuđinu. I toliko su naivni da vjeruju kako će se Hrvatska brinuti o njihovim grobovima kada ih uskoro u Bosni više ne bude.
Za koga će danas iz svoga groba u Buenos Airesu navijati moja tetka Zlata Jergović
Lako mi je ovoga jutra, pred utakmicu polufinala Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Argentine, zamisliti kako bi izgledalo pismo koje bi mi iz Buenos Airesa uputila teta Zlata Jergović, očeva tetka, da joj je njezin Bog, u kojega je borbeno vjerovala, dao da poživi. Imala bi sto i petnaest godina, ali znam da bi sve bilo isto kao što je bilo onda, jer, zapravo, ništa se u ovih tridesetak godina otkako je minula svijetom nije baš mnogo ni promijenilo. Međutim, za nekoga tko tetu Zlatu nije poznavao, i tko nema veze s tim svijetom kojemu je ona pripadala, bilo bi zanimljivo postaviti pitanje za koga bi ta žena navijala. Za Hrvatsku u kojoj je, kao rođena Sarajka, proživjela samo četiri pijane i krvave Pavelićeve godine, ili za Argentinu, koja je nju, njezinu sestru i zajedničkoga njihova posinka primila 1945, kada ih nitko drugi na ovome svijetu nije htio, za Argentinu gdje je s vjerom u Boga proživjela skromno veći dio života, za Argentinu gdje nikada nije bila gladna, nije joj bilo zima i daleko je bila srbokomunistička policija, za Argentinu gdje su njih dvije pokopale sina samoubojicu, gdje je sahranila sestru, a onda i samu sebe, brinući se na kraju samo oko toga hoće li tu, u Buenos Airesu, biti ikoga da oplijevi travke oko sva tri njezina groba, zapali svijeće, položi cvijeće i pomoli se Bogu za tri njihove duše… I mogao bih tako dalje nabrajati, sugestivno navodeći razloge zbog kojih bi, razumno govoreći, teta Zlata zapravo trebala navijati za Argentinu. Ali zar bi se ona i njezina sestra, i onaj nesretni dječak kojemu su četnici ili partizani u osvetničkom pohodu negdje u srednjoj Bosni ubili oca i mater, ikako mogli naći u Argentini? I kako bi se to, slijedeći razum, uopće stiglo u Argentinu?
Naravno da bi teta Zlata Jergović navijala za Hrvatsku. I pobjeda protiv Argentine bila bi joj važnija od svih drugih hrvatskih nogometnih pobjeda, jer bi njome teta Zlata zemlji u kojoj će umrijeti simbolički dokazala kako nešto vrijede i ona, i njezina Hrvatska. Tom pobjedom bi na neki način stekla pravo na svoj argentinski grob, koji joj je ionako bio najveća briga. U njezinom sustavu vrijednosti, onakvom kakav je bio kada smo se nas dvoje sredinom sedamdesetih, za jedina njezinog posjeta Sarajevu, bili i upoznali, smrt je vrijedila mnogo više od života. U životu njezini su izgubili, potučena je Nezavisna Država Hrvatska, poglavnik je morao bježati skupa s pravednim narodom, bježao je, zrakoplovom s aerodroma u Rajlovcu i otac nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić, da bi se godinama potom gasili snovi o slomu bezbožnog komunizma i Jugoslavije, te ponovnom uskrsnuću Nezavisne Države Hrvatske. Da se imalo pameti, znalo bi se da NDH ne može više uskrsnuti, jer ni Isus Krist nije dvaput uskrsavao… I tako, pošto od života nije ostalo ništa, osim da se do kraja uredno proživi, smrt se pred tetom Zlatom rastvarala u svoj svojoj raskoši. Toj smrti bi godila velika pobjeda nad Argentinom!
U autu nas je, renaultu 4, moj otac jednoga od dana njezina posjeta vozio po Sarajevu, pokazujući teti Zlati grad. Naprijed je uz oca sjedila moja majka. Odozada smo bili teta Zlata, Ivica i ja. Ivica je sin očeve nerođene sestre Nade, koju je moja baba Štefanija Jergović usvojila kad su i njezine sestre usvajale svoga budućeg sina. Ivica je, dakle, moj nekrvni rođak. Nadi i njezinima uvijek je do toga našeg roda bilo mnogo više stalo nego meni. Na kraju smo sasvim izgubili vezu, njima je, pretpostavljam, poslije moralo na um pasti da sam se prema njima nezainteresirano odnosio zato što jedni drugima nismo u gene upisani. Naravno da to nije istina. U pitanju je nešto dublje od gena. U rodu je prokletstvo, ovako ili onako.
I kad smo naišli pokraj Katedrale, prema Ulici Vase Miskina i Strossmayerovoj, putem koji još nije bio postao pješačka zona, teta Zlata je najednom dreknula: Ivice! I Ivica se munjevito prekrstio. Nisam do tada ni znao da se krste kad prolaze pokraj Katedrale ili neke druge katoličke bogomolje. Samo me preplavila rumen, obuzela me nelagoda: što ću ako na mene tako vikne. Ali nije. To je bio jedini trenutak strogosti, jedini povišen ton u glasu, što sam ga čuo od tete Nade. Samo u tom prolasku pokraj Katedrale postojao je neki makar i daleki nagovještaj onoga što je razdvojilo naše živote i sudbine, pa sad živimo s ove i s one strane Argentine.
Godinama kasnije, dok budem mislio o ovom događaju, koji zbog svoje slikovitosti ima važno mjesto u imaginarnom filmu “Rod”, polako će mi se razotkrivati neke pojedinosti, koje mi kao dječaku koji je u to vrijeme tek bio navršio desetu nisu bile pri pameti: teta Zlata je unaprijed znala razliku između Ivice, koji je odrastao u, za sarajevske prilike, vrlo tradicionalnoj katoličkoj atmosferi, pohodio je crkvu, išao na vjeronauk, i mene koji se zapravo nisam znao ni prekrstiti. S nekim je o tome razgovarala, netko joj je to objasnio, ili se takve stvari naprosto prirodno saznaju čak i kada komunikacije teče između Sarajeva i Buenos Airesa, pismima preko Atlantskog oceana.
Tog trenutka stvar je bila vrlo delikatna: da je na mene podviknula, ili da me je, ne znajući, najnježnije upitala zašto ništa ne učinim dok se vozimo pokraj Katedrale, izbio bi grdan skandal. Ili skandala ne bi bilo, ali me više ne bi vidjela, niti bi se ikad sa mnom dopisivala. Ne bi do toga dovele ideološke ni vjerske razlike između nje i nas, tojest moje majke i None, nego razlike u našim jadima. Te 1976, a mislim da je godina bila 1976, Nona nije ožalila mrtvoga sina, niti će ga ikada ožaliti, kao što ni teta Nada nije prežalila svoj uludo utučeni život. Ona je, u to sam uvjeren, i dalje tihom i nesmirenom ljubavlju voljela i poštovala poglavnika Antu Pavelića, i nikad nije pomislila da joj je on, a nikako Tito i partizani, Staljin i Englezi, kriv što je završila u Argentini. Bila je i te 1976. ustaša, osim što je bila borbena katolkinja. A Nona, pak, bila je doživotno ojađena i sleđena mater, odgovorna za sinovljevu smrt, koja je u svom srcu Boga bijesno prezrela. Premda o tome nije govorila. Ali da me je netko s druge strane, recimo teta Zlata, upitao zašto se ne prekrstim dok se vozimo pokraj Katedrale, Noni bi to bila objava rata, kopanje po živoj rani.
Nevjerojatno je, međutim, koliko je sve to teti Zlati bilo jasno, i kako se uspješno kretala kroz minska polja naših razlika. U našem budućem dopisivanju nikada neće napisati krivu riječ, Boga će spominjati samo kao nešto svoje, a nikad kao nešto što bi se mene ticalo. Jednom sam u nekom pismu napisao kako sam se razbolio – neka prolazna proljetna prehlada, valjda – na što je ona samo na kraju pisma navela u kojoj se crkvi tog i tog dana pomolila Bogu za moje zdravlje. Bio je to trenutak vrlo neobičnog ozarenja: pomisao da je u Buenos Airesu, mnogo dalje od kraja svijeta, u crkvi dugog i pijevnog imena, spomenuto moje ime.
I naravno da se u tim pismima nije nikad spominjala Hrvatska, ni kao imenica, ni kao pridjev. Vladala je fama, koja možda i nije bila fama, da policija pregledava pisma. Ali i bez toga, o toj temi razlike među nama ništa se ni s jedne strane nije moglo reći. S obje strane bili smo Hrvati, u Sarajevu i u Buenos Airesu, ali taj pojam se unutar sebe više razlikovao nego što se život razlikuje od smrti. Mi smo bili kakav-takav život, a teta Zlata bila je jedna vrlo ljubazna i fina smrt. Oživjet ju je mogla samo Hrvatska, ali ne bilo kakva Hrvatska, nego ona Hrvatska koja bi bila posvećena krvlju, žrtvom i kontinuiranom stradanjem. Dok sam slušao Zlatka Dalića kako pobjede reprezentacije povezuje s ratom, i kako na neki način zaziva sjećanje na rat u igru svojih nogometaša, bezazlenu igru na iscrtanom travnjaku igrališta, nije mi izlazila iz glave teta Zlata Jergović. Njoj bi ovo, doista, bilo sve. Utakmica s Argentinom značila bi joj obrtanje kotača povijesti i njegovo pokretanje u suprotnom smjeru. Ili barem simboličnu, ali na neki način apsolutnu nadoknadu za nešto što je zauvijek izgubljeno. I potpunu identifikaciju! Nogometna pobjeda njoj bi značila mnogo više od života. Pa i od smrti. Ako već ne bi to bila plaćena ulaznica za uspinjaču koja vodi do Carstva Nebeskog i do Uskrsnuća duša, pobjeda Hrvatske nad Argentinom mojoj teti Zlati Jergović, borbenoj katolkinji, aktivnoj dužnosnici Ženske loze Ustaškog pokreta u Sarajevu, bila bi kao obećanje da će od sada pa do u vječnost netko jednom tjedno plijeviti travke na tri njezina groba, paliti svijeće i polagati neko “mirisavo bijelo cvieće”, kako je to napisala u jednom pismu. Povremeno bi joj se dogodilo da neku riječ napiše po korijenskom pravopisu, ali i to je bilo slučajno.
U njezinom oduševljenju činjenicom što sam mladi pjesnik, što pišem roman, a pišem i u novinama, kao da je postojala nada da ću napisati sve o njoj i o njezinima. Nitko od bližnjih, onih koji su me vjerojatno voljeli više nego ona, nije pokazivao baš takvo oduševljenje. To je bilo vrlo neobično. Kao da ću je spasiti od zaborava.
I tako, dok čekam večerašnju utakmicu, ja uglavnom mislim o njoj. Teti Zlati Jergović ovo je važno! A onda i tom iščezavajućem svijetu bosanskih Hrvata, koji su, što neljubaznošću komšijskih politika, a što posvemašnjom kurcoboljom Zagreba za njihovu sudbinu, pomalo već dovedeni u priliku da sva svoja nadanja i pripadanja nalaze u tako dalekim i posve simboličnim izrazima kakav je hrvatska nogometna reprezentacija. Ili kakav je za njih Hrvatska, općenito. Njima svaka ova pobjeda na penale neopisivo mnogo znači. To nije, kao za ljude u Hrvatskoj, trenutak pijanstva, euforije i samozaborava. To je njihovo Uskrsnuće, to im je uvjerenje, potpisano i pečatirano, da će im, kada ih više ne bude bilo, netko do u vječnost plijeviti travu na grobovima, paliti svijeće i donositi im cvijeće iz Hrvatske.
Kako se, međutim, dogodilo da taj maleni narod, koji je, navodno, dio mnogo većega malenog hrvatskog naroda, završi na istome mjestu kao i moja ustaška pratetka, koja je emigrirala u Argentinu? Pa oni nigdje nisu išli. Svo vrijeme su bili tu, a najednom im se dogodilo da im se zemlja u kojoj su se rodili i živjeli pretvorila u nimalo ljubaznu tuđinu. I toliko su naivni da vjeruju kako će se Hrvatska brinuti o njihovim grobovima kada ih uskoro u Bosni više ne bude.