SOFIJA PARNOK (1885-1933)
Priredio i s ruskog preveo Marko Vešović
*
Ne nebo – kube bezvazdušno, Golo, bijele pod njim kuće, Kao da neko ravnodušno S lica i stvari pokrov svuče.
I mrak – ko sjenka svjetla da je, I svjetlo – kao odbljes tmina. Da li je to noć? Il dan sjaje? Il san nečiji što smuti nas?
Sve gledam okom što providi, Moj mir je čudno tih, i stoji Na ustima ti, jasno vidim, Pečat cjelova, no ne mojih.
Tvoj pogled ispod otežalih Kapaka nek laž-nježnost skriva, I laž-mir – pod tim nebom da li Može da čovjek bude krivac?
***
Ti si, na dane moje prve nalik, Proljeti, uskrisila, Bezbrižni su mi sni se pričinjali, Dalj dječje vedra je bila.
Neko izmisli da bje mnogo jada, Da je sâm trn staza moja. Ko u djetinjstvu, zar ne vidim sada Topole list dvobojan?
Zar više žegli, više su mazili Sunca ranoga zraci? Nisu l u meni glasi pojem bili Isti: “Stekni i straći?”
Recite Bogu, pjesme moje, svaka, Da Njeg Jedinog slušah I nikud od tog tihoga pašnjaka Ne ode moja duša.
3.
Glas zvona koji S pustinja vije. Sjen poljem, mojim Srcem, proplije.
Čas je pred veče U tihom kraju. I drvce srećem S njim pričajuć.
Glase ptičije Duša je čula. Tako bih kroz svijet Tiho minula.
<16. mart 1915.>
Ne volim crkve gdje neimar čujniji je no Bog, genije gdje spor s Očevom voljom ima, u njoj ne nesta, s njom slit s nije,
gdje ljudski duh, na slavu lakom, ponad nje kao da se diže – meni bizantsko kube lako od gotike je oštre bliže.
Milanska stona crkva! Reći moram: divim se, al kras to je tuđ meni. Ko da prijeteći nebu, podiže šiljke svoje.
No zbog toga što nebo mirno sija, nije li – poput krika? Po toj mudrosti nadsvemirnoj usplahireno jest velika.
K orlovskom ste, vi kule, visu buntovnim duhom vaznesene, kao misli ste kada nisu sve one jednom sjedinjene!
I evo druge… Sunčev Zalaz garav je, žućkast, crven bio kad mi se prvi put ovalan obris kupola tih javio.
Kako opojno mi, ne jarko, na tečnom nebu, tečan, ti si bljesnuo blagi Sveti Marko koji krstove tanke visiš!
Pao na mamor tvoj, ko boja usunčanosti, smiraj sjajem… I čarolija – mišljah – koja zagrijava te, život daje?
Ko monahinja – šta li kriješ? – gotova sam pred Bogom pasti – Gospodnje volje te linije tečne – znamen su svete vlasti.
Kupola tvojih pet – ko vali… Gipkom im snagom uznesena, Bogom se moja duša nali, poput pehara prepunjena.
<1914. Forte dei Marmi>
Te večeri bilo nam je po sto Ljeta, plač moj nije vidljiv bio. Kuznjeckim su vozili nas Mostom, Kočijaš se na ragu srdio.
Sve prostosta bješe ubijstvena: Histerija auta narasta; Na firmama glupost prezimenā Diljem kuća golemoga rasta.
U srcu vam pustoš groblja, šaka Na mojoj je, ali tuđa već i Na kosture kočijaš halaka Potišteno bičem prijeteći.
<1915>
Mora da glas je moj bezdušan, I umiljata riječ pusta, Sonet dopisan, vlas doslušan I doljubljena moja usta.
Osipala se knjiga astrom, U prozoru se zamrzla dalj. Preda mnom je “L’Abesse de Castro”*, Studeno-plameni Stendal.
Usne vole biti ničije, Mio mi moj prag osamljeni. Zašto dolaziš ti ime čije Svih staza vjetre nosi meni?
<3 septembar 1915>
Prethodni tekstovi
Za bijele noći
SOFIJA PARNOK (1885-1933)
Priredio i s ruskog preveo Marko Vešović
*
Ne nebo – kube bezvazdušno,
Golo, bijele pod njim kuće,
Kao da neko ravnodušno
S lica i stvari pokrov svuče.
I mrak – ko sjenka svjetla da je,
I svjetlo – kao odbljes tmina.
Da li je to noć? Il dan sjaje?
Il san nečiji što smuti nas?
Sve gledam okom što providi,
Moj mir je čudno tih, i stoji
Na ustima ti, jasno vidim,
Pečat cjelova, no ne mojih.
Tvoj pogled ispod otežalih
Kapaka nek laž-nježnost skriva,
I laž-mir – pod tim nebom da li
Može da čovjek bude krivac?
***
Ti si, na dane moje prve nalik,
Proljeti, uskrisila,
Bezbrižni su mi sni se pričinjali,
Dalj dječje vedra je bila.
Neko izmisli da bje mnogo jada,
Da je sâm trn staza moja.
Ko u djetinjstvu, zar ne vidim sada
Topole list dvobojan?
Zar više žegli, više su mazili
Sunca ranoga zraci?
Nisu l u meni glasi pojem bili
Isti: “Stekni i straći?”
Recite Bogu, pjesme moje, svaka,
Da Njeg Jedinog slušah
I nikud od tog tihoga pašnjaka
Ne ode moja duša.
3.
Glas zvona koji
S pustinja vije.
Sjen poljem, mojim
Srcem, proplije.
Čas je pred veče
U tihom kraju.
I drvce srećem
S njim pričajuć.
Glase ptičije
Duša je čula.
Tako bih kroz svijet
Tiho minula.
<16. mart 1915.>
***
Ne volim crkve gdje neimar
čujniji je no Bog, genije
gdje spor s Očevom voljom ima,
u njoj ne nesta, s njom slit s nije,
gdje ljudski duh, na slavu lakom,
ponad nje kao da se diže –
meni bizantsko kube lako
od gotike je oštre bliže.
Milanska stona crkva! Reći
moram: divim se, al kras to je
tuđ meni. Ko da prijeteći
nebu, podiže šiljke svoje.
No zbog toga što nebo mirno
sija, nije li – poput krika?
Po toj mudrosti nadsvemirnoj
usplahireno jest velika.
K orlovskom ste, vi kule, visu
buntovnim duhom vaznesene,
kao misli ste kada nisu
sve one jednom sjedinjene!
I evo druge… Sunčev Zalaz
garav je, žućkast, crven bio
kad mi se prvi put ovalan
obris kupola tih javio.
Kako opojno mi, ne jarko,
na tečnom nebu, tečan, ti si
bljesnuo blagi Sveti Marko
koji krstove tanke visiš!
Pao na mamor tvoj, ko boja
usunčanosti, smiraj sjajem…
I čarolija – mišljah – koja
zagrijava te, život daje?
Ko monahinja – šta li kriješ? –
gotova sam pred Bogom pasti
– Gospodnje volje te linije
tečne – znamen su svete vlasti.
Kupola tvojih pet – ko vali…
Gipkom im snagom uznesena,
Bogom se moja duša nali,
poput pehara prepunjena.
<1914. Forte dei Marmi>
***
Te večeri bilo nam je po sto
Ljeta, plač moj nije vidljiv bio.
Kuznjeckim su vozili nas Mostom,
Kočijaš se na ragu srdio.
Sve prostosta bješe ubijstvena:
Histerija auta narasta;
Na firmama glupost prezimenā
Diljem kuća golemoga rasta.
U srcu vam pustoš groblja, šaka
Na mojoj je, ali tuđa već i
Na kosture kočijaš halaka
Potišteno bičem prijeteći.
<1915>
***
Mora da glas je moj bezdušan,
I umiljata riječ pusta,
Sonet dopisan, vlas doslušan
I doljubljena moja usta.
Osipala se knjiga astrom,
U prozoru se zamrzla dalj.
Preda mnom je “L’Abesse de Castro”*,
Studeno-plameni Stendal.
Usne vole biti ničije,
Mio mi moj prag osamljeni.
Zašto dolaziš ti ime čije
Svih staza vjetre nosi meni?
<3 septembar 1915>