Vjerujem u uskrsnuće jezikâ, čak i onih zatrtih. Nemam vjere da bih povjerovao da ću ponovo zagrliti preminule, da će se tijela vratiti u život, ali znam da se nad njihovim prahom nadvija dah jezika koji su govorili, pjevali, vrištali.
Jidiš je bio jedan od glasova Europe. Jedanaest milijuna grla, nijemak više nijemak manje, izražavali su se njime, između Visle i Volge. Rijeke su prirodne granice jezikâ, više nego planine. E sad, jidiš je nestao sa kontinenta, pokapan zamasovnih strijeljanja što su ih izvodili Einsatzgruppen u vrijemeistočnoga nadiranja nacističke vojske, potom zatiran po logorima za uništenje u Poljske. Može ga se učiti na Oxfordu, u Parizu, još ga se govori u New Yorku i u jednom jeruzalemskom kvartu.
Vjerujem u uskrsnuće jezikâ. Njihova iznenadna nasilna šutnja, nije posljednja riječ. U ovom stoljeću hebrejski svetih pisama vratio se da bude govorni jezik. Izrael je ponovno rođen iz toga, prije i snažnije od onog što ga je uspostavila rezolucija Ujedinjenih naroda, koja je proglasila čin rođenja istoga. Jedan se narod utemeljio na gramatici i na rječniku, prije nego što je imao svoj teritorij. Godinama su nove riječi tog jezika izlazile svježe iz kalupa, poput kovanicâ, po dnevnim novinama. Jezici, osim onih koji su prethodili Babilonu, mogu se vratiti.
Jidiš sam počeo učiti po povratku sa jednog putovanja u Poljsku ’93., prigodom pedesete obljetnice ustanka u varšavskom getu. Naučiti ga bila je jedina gesta pri ruci nekom tko je došao poslije, jedini zakašnjeli otpor zatiranju jednog naroda i jednog jezika. Čitati Ytzaka Katzelsona, njegovu dugu Poemu zatrtog naroda, na njegovu jeziku bilo je kao da sudjeluješ ponovnom nalasku izvornog rukopisa, skrivanog u bocama među korijenjem hrasta u tranzitnom logoru u Vittelu, zadnjem odredištu prije Auschwitza.
Mi Evropljani posljednja smo postaja stoljeća ponajgorih izgreda ljudskoga roda. Mi smo ostatak. Imali smo među nama raspjevani jezik prikladan da izvuče hitre glasove iz dućanâ, uvrede iz svađa, dosjetke iz nevoljâ, da se Bogu obraća s ti a roditeljima s vi, sazdan od slogova prikladnih za uspavanke i za pratnju slijepe tastature na violini, za maženje djece najslasnijim umanjenicama, za posvećenje krumpira i podnošenje neimaštine. Da, samo neki jezici su u stanju poduprijeti narod u neimaštini tek uz pomoć daha, čistom glazbom riječnika. Oni prate, prave društvo, ne govore samo. Osim jidiša na umu su mi ruski i napuljski.
Imali smo europski jezik među našim majkama pa su ga ušutkali. Čitav jedan naraštaj, četrdeset godina, prekrivala je prašina. Oni koji su se izbavili, nisu ga htjeli prenositi sinovima, bili su u zavadi s otrgnutim jezikom. Sada su ga preporodili unuci, oni maleni koji dolaze zaključiti stoljeće, a većinu života imaju u sljedećem. Hvataju se knjigâ, pjesama, snimaju oslabjele glasove zadnjih djedova. Uskrisuje polako taj jidiš, više ne želi pripadati dvadesetom stoljeću. Ponovo kreće od šaptanja zakonitih nasljednika i od pokojeg samozvanog stranca, prolazi kao dašak vjetrića, ali u sebi nosi snagu nazaustavljiva vjetra Ezekielova trideset i sedmoga poglavlja. Tamo providnosni vihor, u stanju da nahrupi sa sve četiri strane svijeta, obrušava se na raspršene kosti pa ih prisiljava da se ponovo vrate u tijelo. Stoljeće dvadeset i prvo imat će jezik jidiš. A to drugo posjedovanje bit će ljepše od prvoga.
Yiddish
Vjerujem u uskrsnuće jezikâ, čak i onih zatrtih. Nemam vjere da bih povjerovao da ću ponovo zagrliti preminule, da će se tijela vratiti u život, ali znam da se nad njihovim prahom nadvija dah jezika koji su govorili, pjevali, vrištali.
Jidiš je bio jedan od glasova Europe. Jedanaest milijuna grla, nijemak više nijemak manje, izražavali su se njime, između Visle i Volge. Rijeke su prirodne granice jezikâ, više nego planine. E sad, jidiš je nestao sa kontinenta, pokapan za masovnih strijeljanja što su ih izvodili Einsatzgruppen u vrijeme istočnoga nadiranja nacističke vojske, potom zatiran po logorima za uništenje u Poljske. Može ga se učiti na Oxfordu, u Parizu, još ga se govori u New Yorku i u jednom jeruzalemskom kvartu.
Vjerujem u uskrsnuće jezikâ. Njihova iznenadna nasilna šutnja, nije posljednja riječ. U ovom stoljeću hebrejski svetih pisama vratio se da bude govorni jezik. Izrael je ponovno rođen iz toga, prije i snažnije od onog što ga je uspostavila rezolucija Ujedinjenih naroda, koja je proglasila čin rođenja istoga. Jedan se narod utemeljio na gramatici i na rječniku, prije nego što je imao svoj teritorij. Godinama su nove riječi tog jezika izlazile svježe iz kalupa, poput kovanicâ, po dnevnim novinama. Jezici, osim onih koji su prethodili Babilonu, mogu se vratiti.
Jidiš sam počeo učiti po povratku sa jednog putovanja u Poljsku ’93., prigodom pedesete obljetnice ustanka u varšavskom getu. Naučiti ga bila je jedina gesta pri ruci nekom tko je došao poslije, jedini zakašnjeli otpor zatiranju jednog naroda i jednog jezika. Čitati Ytzaka Katzelsona, njegovu dugu Poemu zatrtog naroda, na njegovu jeziku bilo je kao da sudjeluješ ponovnom nalasku izvornog rukopisa, skrivanog u bocama među korijenjem hrasta u tranzitnom logoru u Vittelu, zadnjem odredištu prije Auschwitza.
Mi Evropljani posljednja smo postaja stoljeća ponajgorih izgreda ljudskoga roda. Mi smo ostatak. Imali smo među nama raspjevani jezik prikladan da izvuče hitre glasove iz dućanâ, uvrede iz svađa, dosjetke iz nevoljâ, da se Bogu obraća s ti a roditeljima s vi, sazdan od slogova prikladnih za uspavanke i za pratnju slijepe tastature na violini, za maženje djece najslasnijim umanjenicama, za posvećenje krumpira i podnošenje neimaštine. Da, samo neki jezici su u stanju poduprijeti narod u neimaštini tek uz pomoć daha, čistom glazbom riječnika. Oni prate, prave društvo, ne govore samo. Osim jidiša na umu su mi ruski i napuljski.
Imali smo europski jezik među našim majkama pa su ga ušutkali. Čitav jedan naraštaj, četrdeset godina, prekrivala je prašina. Oni koji su se izbavili, nisu ga htjeli prenositi sinovima, bili su u zavadi s otrgnutim jezikom. Sada su ga preporodili unuci, oni maleni koji dolaze zaključiti stoljeće, a većinu života imaju u sljedećem. Hvataju se knjigâ, pjesama, snimaju oslabjele glasove zadnjih djedova. Uskrisuje polako taj jidiš, više ne želi pripadati dvadesetom stoljeću. Ponovo kreće od šaptanja zakonitih nasljednika i od pokojeg samozvanog stranca, prolazi kao dašak vjetrića, ali u sebi nosi snagu nazaustavljiva vjetra Ezekielova trideset i sedmoga poglavlja. Tamo providnosni vihor, u stanju da nahrupi sa sve četiri strane svijeta, obrušava se na raspršene kosti pa ih prisiljava da se ponovo vrate u tijelo. Stoljeće dvadeset i prvo imat će jezik jidiš. A to drugo posjedovanje bit će ljepše od prvoga.
S talijanskoga preveo Tvrtko Klarić