Dijete je otac Čovjeku;
I želio bih jedan s drugim da mi dani
Budu pobožnosću prirode spajani.
I
Bješe jedno vrijeme, potok, livada i gaj,
Zemlja i svaki običan prizor kada
U nebesku svjetlost zaodjeveni,
U snovnu svježinu i sjaj,
Izgledali su meni.
Ko nekada što bješe više nije sada; –
Bilo kuda, po noći
Ili po danu se okreni,
Stvari koje vidjeh sada više vidjeti neću moći.
II
Duga dolazi i odlazi,
I ruža je prelesna,
Kad je vedrina nebesna,
Oko sebe gleda s radošću mjesec
U noći zvjezdanoj vode
Lijepe su i svijetle se:
Sunčeva svetlost sjajan je rođaj;
Ali ipak znam, kuda god odem,
Da je sa zemlje minuo jedan sjaj.
III
Sada, dok ptice pevaju radosni poj,
I dok skakuću mlada janjad
Kao uz zvuk bubnjanja,
Misao o tuzi dođe tek meni: rekoh je pak
I riječ pravodbna pruži utjehu njoj,
I ponovo sam jak:
Vodopadi pušu u svoje trube sa strmeni;
Moja misao godišnje doba neće kvariti više;
Čujem Odjeke što u planinama se umnožiše,
Vjetrovi sa polja sna stižu k meni,
I zemlja radosna sva je;
Sad se predaje
I kopno i more veselosti,
I svaka zvijer, s Majem
U srcu, praznuje; –
Ti, Dijete Radosti,
Kliči oko mene, ti srećni Pastiru-dječače, da tvoje __________klicanje čujem!
IV
Vi srećna Stvorenja, zov što ga uputi
Jedno drugome čujem; vidim, smije
Nebo se sa vama na vašoj proslavi;
Na vašem blagdanu srce mi je,
Vijenac je na mojoj glavi,
Potpunost vašeg blaženstva, ćutim – sve to ćutim.
Oh, zlokoban je dan! ako sam turoban
Dok sama se Zemlja kiti, toga
Divnog jutra majskoga,
A svježe cvijeće,
Na sve strane,
U hiljadu dolina, što su daleke i prostrane,
Djeca beru, sunce toplim sjajem te sreće,
I Čedo u majčinom naručju poskakuje: –
Ja čujem, ja čujem, s radošću čujem!
– Ali Drvo, od mnogih jedno, tu je,
Jedino Polje što pogledah ga, to dvoje
Govori o nečem što prošlo je;
Maćuhica kraj mog stopala
Istu je priču ponavljala:
Kamo nestade odsjev vizije?
Sjaj i san – sada to gdje li je?
V
Naše rođenje je san i zaborav samo:
Duša, našeg života zvijezda, koja se u nama rodi,
Boravište je imala negdje tamo,
I izdaleka dohodi;
Ne u potpunoj zaboravnosti,
I ne u krajnjoj nagosti,
Već za oblacima sjaja, njinim slijedom,
Dolazi od Boga, što naš je dom:
Nebo leži oko nas dok smo Mali,
Počinju se spuštati zatvorske tmine
Nad Dječakom što raste, ali
On vidi svjetlo, i kada ono line
U svojoj radosti ga gleda.
A Mladić, što svaki dan dalje od istoka ode,
Mora da putuje, još je Svećenik Prirode,
I blistanje vizije
Na putu ga slijedi;
Najzad Čovjek zapazi da ono mrije
I da na svjetlu svagdana izblijedi.
VI
Zemlja sebi puni krilo sopstvenim zadovoljstvima;
Žudnjama koje su u njenoj prirodnoj dobrostivosti,
I, čak s izvjesnom Maternjom naklonosti,
A bez nedostojne nakane,
Priprosta Pomajka kuša svime što ima
Da navede svoje Posvojče, svog Stanara Čovjeka
Da zaboravi sjajeve njemu znane,
I onu carsku palatu otkuda dođe nekad.
VII
Pogledaj Čedo sred njegovih blaženstava novorođenih;
Šestogodišnjeg Miljenika kao Pigmej malena!
Pogledaj ga, dok leži među djelima ruku sopstvenih,
Izlivima Majčinih cjelova zagušena,
Dok na njemu svetlost je očevih zjena!
Gledaj, uz stopala mu neki mali plan ili karta, eno
Neki odlomak iz njegovog o ljudskom životu snivanja
Što sam ga uobliči vještinom novonaučenom;
Svadbe ili svetkovanja,
Pogrebi ili oplakivanja;
I to mu sada srcu godi
I tome svoju pjesmu prilagodi:
I svoj će jezik da podesi zatim
Za razgovore o poslu, borbi ili ljubavi;
Ali neće dugo potrajati
Prije no što na stranu to se stavi,
I s novom radosti i gordosti
Mali Glumac drugom ulogom se bavi;
Puneći povremeno svoje ”pozorje šaljivo”
Svim Licima, sve do Doba oduzetosti,
Koje sa sobom u svojoj kočiji donosi Život,
Kao da čitavo njegovo je pozvanje
Beskrajno podražavanje.
VIII
Ti, čiji spoljni izgled ne odaje
Tvoje Duše beskraje;
Ti, najbolji Filosofe, koji još paziš
Svoje nasleđe, Ti među slijepim Oko,
Što, gluvo i nijemo, proniče ono vječno duboko
Koje dovijeka večni um obilazi –
Moćni proroče! Mudrače Blagosloven!
Na kome počivaju istine ove
Što otkriti ih mučimo se život cijel,
U mraku izgubljeni, mraku groba;
Ti, ponad koga se ko dan, nadnije
Tvoja besmrtnost, ko Gospodar ponad Roba,
Prisustvo koje skrajnuti moguće nije;
Ti, Čedo malo, ipak blistavo u moći što je
Na nebu rođena sloboda na vršku bića tvojeg,
Zašto izazivaš sa tako usrdnim mukama
Godine da donesu jaram neizbježan nama,
Sa uživanjem u borbi slijepim tako?
Tvoja Duša imaće svoj zemni tovar vrlo skoro
A breme navike na tebi ležaće nelako
Kao mraz i duboko ko život skoro!
IX
O, radosti! da od našega žara
Ima nečega što je živo,
Da ipak to upamtila je Narav
Što bješe tako promjenljivo.
U meni rađa pomisao na naša ljeta stara
Stalan blagoslov: to zbilja nije
Ono što blagoslova jeste ponajvrednije:
Ushit, sloboda, prosta vjera
Djetinjstva, bilo da radi ili odmara,
S nadom što mu, sred grudi leprša, tek niklih pera: –
Ne dižem za to u pjesmi glas
Pohvale i proslavljanja;
Već za uporna zapitkivanja
O smislu i stvarima oko nas,
Osipanja od nas, nestajanja;
Puste zle slutnje Stvora
Što po neostvarenim svjetovima se kreće,
Uzvišene porive pred kojim smrtna nam narav mora
Drhtati kao kakav Krivac zatečen,
Već za te prve sklonosti, i ta
Prisjećanja sva maglovita
Koja, bila šta bila, zacijelo
Svemu našem danu su svjetla vrelo,
Osnovno svjetlo sveg viđenja našega su;
Drže nas, čuvaju, sa moći da učine
Da naše svako bučno ljeto se čini ko čas u
Biću vječne Tišine: probuđene istine
Koje nisu za propadanje;
Koje ni ravnodušje, ni ludo nastojanje
Ni Čovjek ni Dječak niti
Sve što radosti neprijatelj će biti,
Ne može sasvim ukinuti ni uništiti!
Stog, kada su dani mirne hore,
Makar od njega dijelile nas gore,
Naše Duše vide ono besmrtno more
Što donese nas ovamo,
Mogu u trenu da otputuju tamo,
I ugledaju Djecu kako se igraju na obali,
I čuju kako se vječno valjaju moćni vali.
X
Zato pojte, vi Ptice, pojte radosnim pojem!
I neka skakuću mlada Janjad
Kao uz zvuk bubnjanja!
Vašoj družini misli će da nas pripoje,
Vama što igrate uz svirku frulinu,
Što danas ćutite majsku milinu
Kako vam kroz srca minu.
Pa šta ako ozarenost što jednom znala je tako sjati
Bude sad zasvagda mom pogledu oteta,
I ako ništa ne može da vrati
Čas sjaja iz trave, slave iz cvijeta;
Mi nećemo tugovati, nego otkriti
Snagu u tome što iza ostalo je;
U prvobitnoj naklonosti koje
Pošto je bila, mora uvijek biti;
U mislima što odvode nas ka miru
Iz ljudske patnje što izviru;
U vjeri što gleda kroz grobni hum,
U ljetima što filosofski donose um.
XI
I O, vi Livade, Bregovi, Kladenci u Dubravi,
Ne predskazujte nikakav raskid naših ljubavi!
U dubinama srca moć vašu jošter ćutim;
Jedino sam odrekao se slasti
Da živim pod vašom uobičajenom vlasti,
Volim Potoke što u svojim koritima su ljuti,
Čak više nego kada ko oni lako poskakivah;
Nevina vedrina Dana što tek se rodi
Još divna biva;
Oblaci sakupljeni oko sunca koje zahodi
Poprimaju boje potamnele od zjene
Što je nad ljudskom smrtnošću stražu držala,
Još jedna trka bješe, i druge palme su dobijene.
Hvala ljudskom srcu koje nam omogućuje život, hvala
Njegovoj nježnosti, radosti, strahu što ga obuze,
Jer može navesti me najskromnija čaška rascvala
Na misli što često leže preduboko za suze.
*
P.S. Nedavno, kad smo završili prevod ove Ode, najveće Vordsvortove pjesme i jedne od najvećih pjesma napisanih na engleskom jeziku, Omeru Hadžiselimoviću, mom bivšem fakultetskom kolegi koji danas predaje na koledžu u Čikagu, poslao sam mejl: “Jebem ga ko može bolje od nas dvojice.” Sa Omerom sam dosad, služeći se internetom, preveo oko 1200 kompjuterskih strana poezije sa engleskog jezika. Kompjuter i internet, onom ko se njima koristi kako treba, najveće je od svih blaga koje je, dosad, pronalazački um darivao čovječanstavu.
William Wordsworth: Oda o nagovještajima besmrtnosti kroz sjećanja na rano djetinjstvo
Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović
*
Dijete je otac Čovjeku;
I želio bih jedan s drugim da mi dani
Budu pobožnosću prirode spajani.
I
Bješe jedno vrijeme, potok, livada i gaj,
Zemlja i svaki običan prizor kada
U nebesku svjetlost zaodjeveni,
U snovnu svježinu i sjaj,
Izgledali su meni.
Ko nekada što bješe više nije sada; –
Bilo kuda, po noći
Ili po danu se okreni,
Stvari koje vidjeh sada više vidjeti neću moći.
II
Duga dolazi i odlazi,
I ruža je prelesna,
Kad je vedrina nebesna,
Oko sebe gleda s radošću mjesec
U noći zvjezdanoj vode
Lijepe su i svijetle se:
Sunčeva svetlost sjajan je rođaj;
Ali ipak znam, kuda god odem,
Da je sa zemlje minuo jedan sjaj.
III
Sada, dok ptice pevaju radosni poj,
I dok skakuću mlada janjad
Kao uz zvuk bubnjanja,
Misao o tuzi dođe tek meni: rekoh je pak
I riječ pravodbna pruži utjehu njoj,
I ponovo sam jak:
Vodopadi pušu u svoje trube sa strmeni;
Moja misao godišnje doba neće kvariti više;
Čujem Odjeke što u planinama se umnožiše,
Vjetrovi sa polja sna stižu k meni,
I zemlja radosna sva je;
Sad se predaje
I kopno i more veselosti,
I svaka zvijer, s Majem
U srcu, praznuje; –
Ti, Dijete Radosti,
Kliči oko mene, ti srećni Pastiru-dječače, da tvoje
__________klicanje čujem!
IV
Vi srećna Stvorenja, zov što ga uputi
Jedno drugome čujem; vidim, smije
Nebo se sa vama na vašoj proslavi;
Na vašem blagdanu srce mi je,
Vijenac je na mojoj glavi,
Potpunost vašeg blaženstva, ćutim – sve to ćutim.
Oh, zlokoban je dan! ako sam turoban
Dok sama se Zemlja kiti, toga
Divnog jutra majskoga,
A svježe cvijeće,
Na sve strane,
U hiljadu dolina, što su daleke i prostrane,
Djeca beru, sunce toplim sjajem te sreće,
I Čedo u majčinom naručju poskakuje: –
Ja čujem, ja čujem, s radošću čujem!
– Ali Drvo, od mnogih jedno, tu je,
Jedino Polje što pogledah ga, to dvoje
Govori o nečem što prošlo je;
Maćuhica kraj mog stopala
Istu je priču ponavljala:
Kamo nestade odsjev vizije?
Sjaj i san – sada to gdje li je?
V
Naše rođenje je san i zaborav samo:
Duša, našeg života zvijezda, koja se u nama rodi,
Boravište je imala negdje tamo,
I izdaleka dohodi;
Ne u potpunoj zaboravnosti,
I ne u krajnjoj nagosti,
Već za oblacima sjaja, njinim slijedom,
Dolazi od Boga, što naš je dom:
Nebo leži oko nas dok smo Mali,
Počinju se spuštati zatvorske tmine
Nad Dječakom što raste, ali
On vidi svjetlo, i kada ono line
U svojoj radosti ga gleda.
A Mladić, što svaki dan dalje od istoka ode,
Mora da putuje, još je Svećenik Prirode,
I blistanje vizije
Na putu ga slijedi;
Najzad Čovjek zapazi da ono mrije
I da na svjetlu svagdana izblijedi.
VI
Zemlja sebi puni krilo sopstvenim zadovoljstvima;
Žudnjama koje su u njenoj prirodnoj dobrostivosti,
I, čak s izvjesnom Maternjom naklonosti,
A bez nedostojne nakane,
Priprosta Pomajka kuša svime što ima
Da navede svoje Posvojče, svog Stanara Čovjeka
Da zaboravi sjajeve njemu znane,
I onu carsku palatu otkuda dođe nekad.
VII
Pogledaj Čedo sred njegovih blaženstava novorođenih;
Šestogodišnjeg Miljenika kao Pigmej malena!
Pogledaj ga, dok leži među djelima ruku sopstvenih,
Izlivima Majčinih cjelova zagušena,
Dok na njemu svetlost je očevih zjena!
Gledaj, uz stopala mu neki mali plan ili karta, eno
Neki odlomak iz njegovog o ljudskom životu snivanja
Što sam ga uobliči vještinom novonaučenom;
Svadbe ili svetkovanja,
Pogrebi ili oplakivanja;
I to mu sada srcu godi
I tome svoju pjesmu prilagodi:
I svoj će jezik da podesi zatim
Za razgovore o poslu, borbi ili ljubavi;
Ali neće dugo potrajati
Prije no što na stranu to se stavi,
I s novom radosti i gordosti
Mali Glumac drugom ulogom se bavi;
Puneći povremeno svoje ”pozorje šaljivo”
Svim Licima, sve do Doba oduzetosti,
Koje sa sobom u svojoj kočiji donosi Život,
Kao da čitavo njegovo je pozvanje
Beskrajno podražavanje.
VIII
Ti, čiji spoljni izgled ne odaje
Tvoje Duše beskraje;
Ti, najbolji Filosofe, koji još paziš
Svoje nasleđe, Ti među slijepim Oko,
Što, gluvo i nijemo, proniče ono vječno duboko
Koje dovijeka večni um obilazi –
Moćni proroče! Mudrače Blagosloven!
Na kome počivaju istine ove
Što otkriti ih mučimo se život cijel,
U mraku izgubljeni, mraku groba;
Ti, ponad koga se ko dan, nadnije
Tvoja besmrtnost, ko Gospodar ponad Roba,
Prisustvo koje skrajnuti moguće nije;
Ti, Čedo malo, ipak blistavo u moći što je
Na nebu rođena sloboda na vršku bića tvojeg,
Zašto izazivaš sa tako usrdnim mukama
Godine da donesu jaram neizbježan nama,
Sa uživanjem u borbi slijepim tako?
Tvoja Duša imaće svoj zemni tovar vrlo skoro
A breme navike na tebi ležaće nelako
Kao mraz i duboko ko život skoro!
IX
O, radosti! da od našega žara
Ima nečega što je živo,
Da ipak to upamtila je Narav
Što bješe tako promjenljivo.
U meni rađa pomisao na naša ljeta stara
Stalan blagoslov: to zbilja nije
Ono što blagoslova jeste ponajvrednije:
Ushit, sloboda, prosta vjera
Djetinjstva, bilo da radi ili odmara,
S nadom što mu, sred grudi leprša, tek niklih pera: –
Ne dižem za to u pjesmi glas
Pohvale i proslavljanja;
Već za uporna zapitkivanja
O smislu i stvarima oko nas,
Osipanja od nas, nestajanja;
Puste zle slutnje Stvora
Što po neostvarenim svjetovima se kreće,
Uzvišene porive pred kojim smrtna nam narav mora
Drhtati kao kakav Krivac zatečen,
Već za te prve sklonosti, i ta
Prisjećanja sva maglovita
Koja, bila šta bila, zacijelo
Svemu našem danu su svjetla vrelo,
Osnovno svjetlo sveg viđenja našega su;
Drže nas, čuvaju, sa moći da učine
Da naše svako bučno ljeto se čini ko čas u
Biću vječne Tišine: probuđene istine
Koje nisu za propadanje;
Koje ni ravnodušje, ni ludo nastojanje
Ni Čovjek ni Dječak niti
Sve što radosti neprijatelj će biti,
Ne može sasvim ukinuti ni uništiti!
Stog, kada su dani mirne hore,
Makar od njega dijelile nas gore,
Naše Duše vide ono besmrtno more
Što donese nas ovamo,
Mogu u trenu da otputuju tamo,
I ugledaju Djecu kako se igraju na obali,
I čuju kako se vječno valjaju moćni vali.
X
Zato pojte, vi Ptice, pojte radosnim pojem!
I neka skakuću mlada Janjad
Kao uz zvuk bubnjanja!
Vašoj družini misli će da nas pripoje,
Vama što igrate uz svirku frulinu,
Što danas ćutite majsku milinu
Kako vam kroz srca minu.
Pa šta ako ozarenost što jednom znala je tako sjati
Bude sad zasvagda mom pogledu oteta,
I ako ništa ne može da vrati
Čas sjaja iz trave, slave iz cvijeta;
Mi nećemo tugovati, nego otkriti
Snagu u tome što iza ostalo je;
U prvobitnoj naklonosti koje
Pošto je bila, mora uvijek biti;
U mislima što odvode nas ka miru
Iz ljudske patnje što izviru;
U vjeri što gleda kroz grobni hum,
U ljetima što filosofski donose um.
XI
I O, vi Livade, Bregovi, Kladenci u Dubravi,
Ne predskazujte nikakav raskid naših ljubavi!
U dubinama srca moć vašu jošter ćutim;
Jedino sam odrekao se slasti
Da živim pod vašom uobičajenom vlasti,
Volim Potoke što u svojim koritima su ljuti,
Čak više nego kada ko oni lako poskakivah;
Nevina vedrina Dana što tek se rodi
Još divna biva;
Oblaci sakupljeni oko sunca koje zahodi
Poprimaju boje potamnele od zjene
Što je nad ljudskom smrtnošću stražu držala,
Još jedna trka bješe, i druge palme su dobijene.
Hvala ljudskom srcu koje nam omogućuje život, hvala
Njegovoj nježnosti, radosti, strahu što ga obuze,
Jer može navesti me najskromnija čaška rascvala
Na misli što često leže preduboko za suze.
*
P.S. Nedavno, kad smo završili prevod ove Ode, najveće Vordsvortove pjesme i jedne od najvećih pjesma napisanih na engleskom jeziku, Omeru Hadžiselimoviću, mom bivšem fakultetskom kolegi koji danas predaje na koledžu u Čikagu, poslao sam mejl: “Jebem ga ko može bolje od nas dvojice.” Sa Omerom sam dosad, služeći se internetom, preveo oko 1200 kompjuterskih strana poezije sa engleskog jezika. Kompjuter i internet, onom ko se njima koristi kako treba, najveće je od svih blaga koje je, dosad, pronalazački um darivao čovječanstavu.