Imao sam šest godina kad sam se prvi put našao na sarajevskoj željezničkoj stanici. Bio je sunčan, topao dan, kraj juna 1956 godine. Došao sam sa majkom i ocem lokalnim vozom iz Kaknja. Išli smo u posjetu dajdži i dajžinci koji su stanovali u ulici Ašikovac u naselju Bjelave. Nakon izlaska iz voza hodali smo kratko po peronu i došli do stepeništa koje se spuštalo i uranjalo u zemlju. Sišli smo stepenicama u podzemni prolaz i skrenuli desno u osvijetljeni tunel kroz koji smo išli sve dok pred našim očima nije puklo prostranstvo ogromnog hola sa, kao nebo sa visokim i valovitim, plafonom. Oči nisam mogao odvojiti od tog neobičnog plafona koji mi je izgledao kao džinovska valovita lesonitna ploča kakve sam ranije viđao u Kaknju, a koje su ljudi koristli za pokrivanje šupa, kokošinjaca i drugih pomoćnih seoskih objekata. Razlika je bila samo u tome što su ovi plafonski valovi ovdje bili hiljadu puta veći i što su mi bili čudni jer su, po mom shvatanju tada, ispupčeni valovi bili na pogrešnoj, unutrašnjoj strani, krova. U holu je bilo puno svijeta. Taj prostor je bio ogroman, nikad prije nisam vidio veću prostoriju, ni po dužini, ni po širini, ni po visini. Gledajući tako unaokolo i čudeći se svemu što vidim tada nisam mogao ni pomisliti da će mi ta prostorija kroz desetak godina postati poznata i bliska, skoro kao moj vlastiti dom, jer ću, dolazeći svakodnevno u Sarajevo u srednju školu, veliki dio vremena provoditi ovdje čekajući svoj voz za Kakanj dočekivati
i ispraćati razne druge vrste vozova.
Izašli smo iz zgrade željezničke stanice i sad se pred nama ukazao opet ogroman prazan prostor, popločani betonski trg sa prelijepom okruglom kamenom fontanom na sredini. U srednje visok mermerni zid fontane simetrično, na osam mjesta, bili su ugrađeni podesti koji su izgledali kao drvene štipaljke zakačene za kružne zidove bakrene tepsije. Na tim podestima stajale su povelike metalne žabe okrenute prema centru kruga iz čijih usta je u istovjetnim uzlaznim, a zatim silaznim mlazovima prskala voda u centar fontane. Na spoljnjoj strani kamenog zida bile su manje žabe koje su gledale prema zemlji i iz čijih je usta takođe tekla voda, ali pod znatno manjim pritiskom tako da su ljudi mogli tu vodu piti. Sjećam se da sam sa divljenjem gledao te žabe i čudio se kako one manje žabe mogu tako dugo stajati u položaju u kojem su bile. Izgledale su kao zalijepljene za kameni podest. Jednog momenta sam se okuražio i otrčao do jedne od žaba i napio se vode iz njenih usta. Tog detalja se sjetim često, posebno kad čujem stihove narodne pjesme “Ko se jednom napije vode sa Baščaršije taj iz Saraj’va otići ne umije.” Mnogo godina kasnije pio sam i vodu sa Baščaršije, ali ukus sarajevske vode iz žabljih usta ostao je zauvijek u mom sjećanju.
Od željezničke stanice do Katedrale vozili smo se tramvajem, a onda smo išli pješke uz strmu ulicu Hriste Boteva (sadašnja ulica Mehmeda Handžića)) i uz takođe strmi Ašikovac sve do broja trideset. Taj broj trideset je redni broj kuće u ulici Ašikovac gledano iz smjera Bjelave, suprotnog od onog iz kojeg smo mi dolazili tako da smo veliki dio te strme ulice pješačili uzbrdo.
Željeznica je, u to vrijeme, više od svega simbolizirala razvoj Titove Jugoslavije. Najvažnije etape u historiji zemlje mogu se pratiti kroz izgradnju različitih dijelova njenih željeznica. Prvi veliki uspjeh nakon Drugog svjetskog rata bila je izgradnja željezničke pruge Brčko-Banovići. Ova legendarna pruga duga 220 kilometara izgrađena je 1947. godine za samo šest mjeseci i povezivala je industrijski bazen sjeverne Bosne sa Sarajevom. Bilo je planirano da se pruga završi izgradnjom monumentalnog zdanja željezničke stanice sa ambicioznim arhitektonskim rješenjem od armirano-betonske ljuskaste konstrukcije. Taj objekat je trebao da postane jedan od simbola superiorne arhitekture Istočnog bloka po nacrtima čehoslovačkih i istočno-njemačkih arhitekata. Međutim, samo godinu dana nakon početka gradnje radovi su obustavljeni zbog događaja u vezi rezolucije Informbiroa i sukoba sa Staljinom. Tada je sa njemačkim ratnim zarobljenicima, koji su kao radnici učestvovali u izgradnji stanice, dogovoreno da nastave radove bez stalnog tehničkog nadzora, a za uzvrat su im dati povoljniji uslovi rada i života i obećano im je da će biti oslobođeni nakon uspješno završene izgradnje stanice. Smjela konstrukcija prednapregnutih paraboličnih hiperboloida iznad hola građevine predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja bosanskohercegovačke arhitekture iz sredine dvadesetog vijeka. Izgradnja objekta je završena 1952. godine, a objekat je otvoren za upotrebu 1953. godine.
Dugo su vozovi bili glavno sredstvo za masovni prevoz ljudi i robe u Jugoslaviji. Ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali i iz cijele Jugoslavije, putovali su vozom, ne samo da traže posao u inostranstvu, već i da traže prilike za obrazovanje. Jugoslavija je bila mlada nacija i obrazovanje je bilo imperativ, pa su vozovi prevozili hiljade mladih ljudi do centara sa kvalitetnim srednjim školama i univerzitetima. U tom periodu, nakon završene osnovne škole u Kaknju upisao sam se u srednju geodetsku tehničku školu u Sarajevu i postao sam vozar. Riječ “vozar” prema nekim izvorima znači vozač čamca ili skele, ili je to osoba koja upravlja vozom, zaprežnim kolima ili taljigama. Ovdje, u ovoj priči, vozari su osobe koje svakodnevno putuju vozom iz mjesta stanovanja u drugo udaljeno mjesto u školu i istog dana se vraćaju u svoje mjesto stanovaanja. U engleskom jeziku se za te osobe koristi riječ “commuters.”
Sjećam se drugova i drugarica iz razreda koji su također svaki dan putovali u školu. Bilo nas je ukupno šestero, svi u dobi između šesnaest i sedamnaest godina: Milorad iz Reljeva, Branka iz Semizovca, Šemsa iz Breze, Anto iz Poriječana, Muhamed iz Pazarića i ja iz Kaknja. Samo je Muhamed putovao vozom prema jugu, a svi mi ostali vozom prema sjeveru. Muhamedov drugačiji pravac putovanja i različit red vožnje od našeg uticao je na to da je on manje vremena provodio sa nama tako da on nije bio u potpunosti “naša raja” iako smo u školi svi imali status vozara. Tako su nas zvali i profesori i ostali učenici. I jedni i drugi nisu baš uvijek blagonaklono gledali na našu privilegiju da svaki dan drugu polovinu posljednjeg časa napuštamo zbog odlaska na voz, nisu volili čuti naše uobičajeno pitanje dvadesetak minuta prije kraja zadnjeg časa:
“Drugarice profesorice (ili druže profesore) mogu li vozari ići?”
U to vrijeme bi profesori obično završavali predavanje nove lekcije i spremali se da listaju dnevnik i nađu ime koje će prozvati da odgovara. Ko će kojeg profesora i kada pitati, bio je dio naše strategije da izbjegnemo najkritičniji dio časa. Te zadatke smo zajednički određivali prema našim dobro analiziranim subjektivnim procjenama minimalnog rizika da onaj ko pita dobije negativan odgovor. Znali smo koji profesor kojem učeniku nikada neće uskratiti pozitivan odgovor. Kao što učenici imaju svoje omiljene profesore tako i profesori imaju svoje omiljene učenike. Logično, zar ne? Tako je Branka uvijek utorkom i četvrtkom pitala Zoricu, profesoricu srpskohrvatskog jezika kada to bio zadnji čas. Šemsa je pitala ponedjeljkom i srijedom profesora Šeku koji je predavao geodeziju. Petkom je Anto pitao profesoricu matematike Borku u čiji odgovor nikad nismo mogli bili sigurni jer je ona ponekad, zavisno od njenog trenutnog raspoloženja, znala odgovriti:
“Ne mogu! Ima i drugih vozova poslije škole.“
Milorad, Muhamed i ja smo rijetko, skoro nikad, pitali, ali smo, kad bi dobili dozvolu, zajedno sa drugim izlazili relaksirani što smo izbjegli najgori dio časa. Naš voz je bio kategorisan kao lokalni, što je praktično značilo da se taj voz zaustavljao na svakoj stanici. Mnogi su podrugljivo i ponižavajuće govorili o tom vozu kao na primjer da “taj voz staje gdje god vidi bijelu kuću.” U Bosni je većina kuća bila okrečena u bijelo. Voz je bio sastavljen uglavnom od vagona drugog razreda sa dva reda sjedišta tipa klupa na čijoj je jednoj strani bilo mjesta za četiri, a na drugoj za osam putnika. Između tih redova sjedišta nalazio se prostor za prolaz putnika i voznog osoblja (konduktera, a ponekad i revizora), a često se koristio za stajanje većeg broja putnika u vrijeme gužvi u pazarne i pretpraznične dane. Sjedeći na tim sjedištima, putnici su bili licem okrenuti jedni prema drugima. Ovakav raspored sjedišta vjerojatno je rezultat potrebe da se maksimalno iskoristi raspoloživi prostor vagona. O potrebi za privatnošću ili društvenom distancom tada se nije ni pomišljalo. Sjedišta su bila presvučena svjetlo- smeđom vještačkom kožom zvanom skaj. Samo jedan vagon tog voza je bio u kategoriji prvog razreda i u njemu je bilo nekoliko lijepo uređenih kupea sa sjedištima koja su bila obložena zelenim, kvalitetnim platnom, a uzglavlja su bila prekrivena čistim bijelim tkaninama koje su ličile na peškire i salvete i kupeima davale vrlo svečan izgled. Nama učenicima nije bilo dozvoljeno da ulazimo u taj vagon, ali smo mi vozari jedne prilike kad smo došli ranije na stanicu (u školi iz nekog razloga nismo imali zadnja dva časa) razgledali taj vagon i sjeli u jedan od njegovih kupea sve dok se nije pojavio kondukter i istjerao nas. Po redu vožnje, ovaj voz se vozeći od Kaknja prema Sarajevu zaustavljao na ukupno trinaest stanica: Ćatići, Dobrinje, Buzići, Poriječani, Visoko, Lješevo, Podlugovi, Ilijaš, Vogošća, Semizovac, Rajlovac, Reljevo i Alipašin Most. Vrijeme putovanja na ovoj relaciji, uključujući zaustavljanja i stajanja na stanicama iznosilo je devedeset minuta. Vozeći se iz Sarajeva prema Kaknju naše društvo vozara se osipalo po sljedećem redoslijedu: Prvi je izlazio Milorad na stanici Reljevo. On je bio plavokosi, uglađen, simpatičan momak. Uvijek je bio uredno obučen, lijepo začešljan, zalizane kose, natprosječno inteligentan, odličan učenik. Njegovo odmjereno, gotovo vojnički precizno ponašanje, davalo je dojam da je porijeklom iz vojničke porodice kojih je u to vrijeme bilo na službi u Rajlovcu. Nije puno pričao, ali je bio druželjubiv i svi smo ga cijenili.
Na sljedećoj stanici, Semizovac, izlazila je Branka, visoka i lijepa djevojka. Njena duga prava smeđa kosa padala joj je do polovine leđa. Djelovala je zrelije i ozbiljnije od svih nas i ponašala se u skladu s tim tako da smo svi mi muškarci ustručavali da je šta pitamo, a kamoli da joj priđemo. Da li je to bilo zbog njene nestvarne ljepote ili zbog njene fizičke razvijenosti (bila je krupnija od svih nas), ili oštrog pogleda i ozbiljnog stava, ne znam. Znam samo da nam je uvek bilo drago kada je bila sa nama, što se nije događalo često. Zavidjeli smo Branki što izlazi baš ovdje u Semizovcu jer je na ovoj stanici naš voz morao čekati dvadeset minuta, a nekad i duže, da se mimoiđe sa brzim vozom koji je dolazio iz Beograda. Da bi prekratili duga čekanja često smo izlazili iz voza i u staničnom bifeu kupovali cigarete, plavu sarajevsku Moravu i crvenu nišku Drinu, koje su se tada mogle kupovati na komad. Tada smo tu u Semizovcu, mi koji smo ostajali u vozu i čekali da pored našeg voza protutnji beogradski brzi, učili i naučili pušiti.
Sedma željeznička stanica po redu je Podlugovi. Nalazi se otprilike na pola puta između Sarajeva i Kaknja i veoma je važna tačka na željezničkoj karti Bosne i Hercegovine jer je to mjesto gdje se na glavni pravac pruge koja se pruža u pravcu sjever-jug priključuje druga pruga koja dolazi sa istoka i povezuje gradove Brezu i Vareš. Šemsa je živjela u Brezi i na ovoj stanici je izlazla i ulazila u voz. Tu se “presjedalo” govorilo se u narodu. Šemsa je bila izrazito lijepa djevojka srednjeg rasta. Njena kosa zlatno-srebrene boje vragolasto je igrala oko njenog dugog vrata kada bi govorila temperamentnije ili nešto gestikulirala. Voljela je mnogo da priča i meni se to sviđalo, valjda zato što ja nisam baš bio neka pričalica. Šemsa je bila iz dobro stojeće gađanske porodice i uvijek je bila odjevena po posljednjoj modi sa nekim detaljima koji su možda bili i suvišni, ali su bili uočljivi posebno od strane muškaraca starijih od nas. Šemsa mi se sviđala i bio sam pažljiv i ljubazan prema njoj. Često sam joj čuvao mjesto u vozu, (a često i bezuspješno pokušao da čuvam) jer sam ja putovao od početne stanice gdje je voz bio poluprazan, a već dvije stanice prije Podlugova bio je pun. Ovaj voz je svakodnevno vozio hiljade mladih ljudi do srednjih škola i univerzitetskih kampusa, kao i brojne radnike na posao i sa posla. Mnogi doživljaji na ovim putovanjima vozom su ovjekovječeni u mom sjećanju. Referentna tačka za prostor i vrijeme za mene su tada bili Podlugovi čija je udaljenost od Kaknja bila neizmjerno velika, a od Sarajeva neizmjerno mala. Brzina protoka vremena putovanja je bila proporcionalna vremenu prisutvu Šemse u vozu. Od Podlugova do Sarajeva u odlasku i od Sarajeva do Podlugova u povratku ona je bila u vozu. U tom vozu mi smo bili toliko blizu jedno drugog da je neiskaziva atmosfera senzualnosti oko nas izvirala je iz same prisutnosti. To što se sa mnom tada događalo i šta su mi Podlugovi značili kao da je nepoznati, nevidljivi pjesnik vidio u mojim očima i napisao pjesmu. Petnaestak godina kasnije (1983), pjesnik Vlado Dijak je napisao pjesmu kojom je ovjekovječio priču o plavokosoj djevojvci na stanici Podlugovi gdje je “ček’o za Travnik vezu” i gdje je ona “stresla snijeg sa plave kose čekajući voz za Brezu.”
Na stanici Poriječani izlazio je Anto. Mjesta kao što su Poriječani, a takvih je bilo još nekoliko (Ćatići, Buzići, Lješevo, Ilijaš, Vogošća i Reljevo) ne bi se mogla ni zvati željezničkom stanicom jer su to bila mjesta gdje sa samo jednim kolosijekom na kojima bi voz stao da putnici uđu ili izađu te bi za takva mjesta prikladniji bio naziv stajališta. Anto je bio seoski stasiti momak srednje visine, smeđe kose i sanjivih smeđih očiju. Momak apolonske muške ljepote, tih, miran i povučen. Bio je djevojkama magnetično privlačan tako da smo uvijek u vagonu u kojem je on sa nama bio imali defile djevojaka iz učiteljske, ekonomske i drugih, većinski djevojačkih, škola koje bi, „k’o bajagi“ slučajno tražile mjesto baš tu negdje blizu nas, gdje je bio Anto.
Ja sam izlazio u Kaknju, na posljednjoj stanici ovog voza. U to vrijeme bio sam šutljiv, pretjerano stidan, spreman da se družim, ali u granicama nekih mojih čudnih kriterija. Živio sam u nekom svom svijetu koji je bio više fiktivan nego realan što je vjerovatno bilo rezultat moje urođene nekomunikativnosti, neobuzdane mašte ili predodređene osobine nestabilnosti osoba rođenih u horoskopskom znaku blizanaca. Tada sam često, ono što se događalo ili što bi trebalo da se dogodi danas, odgađao i zamjenjivao sa onim što će biti sutra, ili sam ja to tako umišljao ili sam možda samo želio da to bude. Ipak, dobro sam se uklapao u našu družinu vozara jer smo se svi dobro slagali.
Dvadeset tri godine je prošlo od završetka srednje škole i svakodnevnog vozarenja. Za to vrijeme mnogo se što-šta promijenilo, kao i to da vozovi nisu više bili glavno sredstvo prevoza, automobili su preuzeli njihovu ulogu tako da se više nisam vozio lokalnim vozom. Bila je druga polovina aprila 1992. godine, Sarajevo je bilo u završnoj fazi predratnog “zagrijavanja.” Bio je petak i moja supruga i ja smo odlučili da sa sinom i kćerkom za vikend odemo u Kakanj, ali ovaj put vozom. Na putevima su već postavljene četničke barikade, sva vozila se zaustavljaju i kontrolišu, putnički automobili se oduzimaju, odrasli muškarci se odvode u nepoznato. Izašli smo iz stana i krenuli prema glavnoj željezničkoj stanici. Usput su nam se pridružile još tri osobe tako da nas je grupi bilo sedmero, četvero odraslih i troje djece. Kretali smo se jedno iza drugog trotoarom preko nadvožnjaka prema tunelu Ciglane. Pješačenje kroz tunel je bila prečica i trebalo nam je pola sata da stignemo do željezničke stanice. Cijelo vrijeme nakon izlaska iz zgrade u mislima mi je bio snajperista kojeg su tog jutra uhvatili pripadnici teritorijalne odbrane na osamnaestom spratu zgrade u našem susjedstvu i bacili ga preko ograde balkona.
“Na čijem čelu ili grudima, od nas sedmero, je sada krst snajperskog nišana?” pitao sam se. “Kakav nas to lik gleda kroz snajperski teleskop?”
U mislima sam prebirao lica svih naših komšija iz zgrade, svih mojih kolega sa posla sa kojima sam radio, svih mojih učenika iz sadašnjih i prošlih generacija, svih mojih drugova iz srednje škole koji bi eventualno mogli da preuzmu ulogu uperivanja snajperske cijevi u obične, nevine ljude, civile, da nišane i pucaju u djecu, u žene, u trudnice. Tog momenta nisam mogao naći nikoga za koga bih rekao da bi mogao preuzeti tu ulogu. Neko, potpuno ili djelimično svjestan ili nesvjestan onoga što radi, uvijek je iza snajperskog nišana usmjerenog na nekoga. Neko mora povući obarač. Nevoljno? Sa tugom i nelagodom? Sa uživanjem i zadovoljstvom? Nije bitno. Povući će, to je bitno. Kad-tad, ali povući će.
Stigli smo na željezničku stanicu zadihani i oznojeni. Stanična zgrada je bila puna ljudi, žena, djece. Neki su došli jer su namjeravali da putuju, a neki su samo pratili svoje majke, očeve, sinove, kćeri, prijatelje, poznanike. Pratili su ih u neizvjesnost u kojoj će i sami ostati. Dobro mi poznati veliki prostor željezničke stanice ličio mi je tada na prostor palube Titanica neposredno prije potonuća. Na šalterima za prodaju karata bile su gužve. Kupili smo karte i ukrcali se u vagon drugog razreda prenatrpanog lokalnog voza Sarajevo-Kakanj, istog onog voza kojim sam nekada bezbroj puta putovao. Voz je krenuo na vrijeme prema redu vožnje. Bio je to posljednji voz koji je krenuo iz Sarajeva i narednih trideset osam mjeseci grad je bio pod opsadom.
Vozari
Imao sam šest godina kad sam se prvi put našao na sarajevskoj željezničkoj stanici. Bio je sunčan, topao dan, kraj juna 1956 godine. Došao sam sa majkom i ocem lokalnim vozom iz Kaknja. Išli smo u posjetu dajdži i dajžinci koji su stanovali u ulici Ašikovac u naselju Bjelave. Nakon izlaska iz voza hodali smo kratko po peronu i došli do stepeništa koje se spuštalo i uranjalo u zemlju. Sišli smo stepenicama u podzemni prolaz i skrenuli desno u osvijetljeni tunel kroz koji smo išli sve dok pred našim očima nije puklo prostranstvo ogromnog hola sa, kao nebo sa visokim i valovitim, plafonom. Oči nisam mogao odvojiti od tog neobičnog plafona koji mi je izgledao kao džinovska valovita lesonitna ploča kakve sam ranije viđao u Kaknju, a koje su ljudi koristli za pokrivanje šupa, kokošinjaca i drugih pomoćnih seoskih objekata. Razlika je bila samo u tome što su ovi plafonski valovi ovdje bili hiljadu puta veći i što su mi bili čudni jer su, po mom shvatanju tada, ispupčeni valovi bili na pogrešnoj, unutrašnjoj strani, krova. U holu je bilo puno svijeta. Taj prostor je bio ogroman, nikad prije nisam vidio veću prostoriju, ni po dužini, ni po širini, ni po visini. Gledajući tako unaokolo i čudeći se svemu što vidim tada nisam mogao ni pomisliti da će mi ta prostorija kroz desetak godina postati poznata i bliska, skoro kao moj vlastiti dom, jer ću, dolazeći svakodnevno u Sarajevo u srednju školu, veliki dio vremena provoditi ovdje čekajući svoj voz za Kakanj dočekivati
i ispraćati razne druge vrste vozova.
Izašli smo iz zgrade željezničke stanice i sad se pred nama ukazao opet ogroman prazan prostor, popločani betonski trg sa prelijepom okruglom kamenom fontanom na sredini. U srednje visok mermerni zid fontane simetrično, na osam mjesta, bili su ugrađeni podesti koji su izgledali kao drvene štipaljke zakačene za kružne zidove bakrene tepsije. Na tim podestima stajale su povelike metalne žabe okrenute prema centru kruga iz čijih usta je u istovjetnim uzlaznim, a zatim silaznim mlazovima prskala voda u centar fontane. Na spoljnjoj strani kamenog zida bile su manje žabe koje su gledale prema zemlji i iz čijih je usta takođe tekla voda, ali pod znatno manjim pritiskom tako da su ljudi mogli tu vodu piti. Sjećam se da sam sa divljenjem gledao te žabe i čudio se kako one manje žabe mogu tako dugo stajati u položaju u kojem su bile. Izgledale su kao zalijepljene za kameni podest. Jednog momenta sam se okuražio i otrčao do jedne od žaba i napio se vode iz njenih usta. Tog detalja se sjetim često, posebno kad čujem stihove narodne pjesme “Ko se jednom napije vode sa Baščaršije taj iz Saraj’va otići ne umije.” Mnogo godina kasnije pio sam i vodu sa Baščaršije, ali ukus sarajevske vode iz žabljih usta ostao je zauvijek u mom sjećanju.
Od željezničke stanice do Katedrale vozili smo se tramvajem, a onda smo išli pješke uz strmu ulicu Hriste Boteva (sadašnja ulica Mehmeda Handžića)) i uz takođe strmi Ašikovac sve do broja trideset. Taj broj trideset je redni broj kuće u ulici Ašikovac gledano iz smjera Bjelave, suprotnog od onog iz kojeg smo mi dolazili tako da smo veliki dio te strme ulice pješačili uzbrdo.
Željeznica je, u to vrijeme, više od svega simbolizirala razvoj Titove Jugoslavije. Najvažnije etape u historiji zemlje mogu se pratiti kroz izgradnju različitih dijelova njenih željeznica. Prvi veliki uspjeh nakon Drugog svjetskog rata bila je izgradnja željezničke pruge Brčko-Banovići. Ova legendarna pruga duga 220 kilometara izgrađena je 1947. godine za samo šest mjeseci i povezivala je industrijski bazen sjeverne Bosne sa Sarajevom. Bilo je planirano da se pruga završi izgradnjom monumentalnog zdanja željezničke stanice sa ambicioznim arhitektonskim rješenjem od armirano-betonske ljuskaste konstrukcije. Taj objekat je trebao da postane jedan od simbola superiorne arhitekture Istočnog bloka po nacrtima čehoslovačkih i istočno-njemačkih arhitekata. Međutim, samo godinu dana nakon početka gradnje radovi su obustavljeni zbog događaja u vezi rezolucije Informbiroa i sukoba sa Staljinom. Tada je sa njemačkim ratnim zarobljenicima, koji su kao radnici učestvovali u izgradnji stanice, dogovoreno da nastave radove bez stalnog tehničkog nadzora, a za uzvrat su im dati povoljniji uslovi rada i života i obećano im je da će biti oslobođeni nakon uspješno završene izgradnje stanice. Smjela konstrukcija prednapregnutih paraboličnih hiperboloida iznad hola građevine predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja bosanskohercegovačke arhitekture iz sredine dvadesetog vijeka. Izgradnja objekta je završena 1952. godine, a objekat je otvoren za upotrebu 1953. godine.
Dugo su vozovi bili glavno sredstvo za masovni prevoz ljudi i robe u Jugoslaviji. Ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali i iz cijele Jugoslavije, putovali su vozom, ne samo da traže posao u inostranstvu, već i da traže prilike za obrazovanje. Jugoslavija je bila mlada nacija i obrazovanje je bilo imperativ, pa su vozovi prevozili hiljade mladih ljudi do centara sa kvalitetnim srednjim školama i univerzitetima. U tom periodu, nakon završene osnovne škole u Kaknju upisao sam se u srednju geodetsku tehničku školu u Sarajevu i postao sam vozar. Riječ “vozar” prema nekim izvorima znači vozač čamca ili skele, ili je to osoba koja upravlja vozom, zaprežnim kolima ili taljigama. Ovdje, u ovoj priči, vozari su osobe koje svakodnevno putuju vozom iz mjesta stanovanja u drugo udaljeno mjesto u školu i istog dana se vraćaju u svoje mjesto stanovaanja. U engleskom jeziku se za te osobe koristi riječ “commuters.”
Sjećam se drugova i drugarica iz razreda koji su također svaki dan putovali u školu. Bilo nas je ukupno šestero, svi u dobi između šesnaest i sedamnaest godina: Milorad iz Reljeva, Branka iz Semizovca, Šemsa iz Breze, Anto iz Poriječana, Muhamed iz Pazarića i ja iz Kaknja. Samo je Muhamed putovao vozom prema jugu, a svi mi ostali vozom prema sjeveru. Muhamedov drugačiji pravac putovanja i različit red vožnje od našeg uticao je na to da je on manje vremena provodio sa nama tako da on nije bio u potpunosti “naša raja” iako smo u školi svi imali status vozara. Tako su nas zvali i profesori i ostali učenici. I jedni i drugi nisu baš uvijek blagonaklono gledali na našu privilegiju da svaki dan drugu polovinu posljednjeg časa napuštamo zbog odlaska na voz, nisu volili čuti naše uobičajeno pitanje dvadesetak minuta prije kraja zadnjeg časa:
“Drugarice profesorice (ili druže profesore) mogu li vozari ići?”
U to vrijeme bi profesori obično završavali predavanje nove lekcije i spremali se da listaju dnevnik i nađu ime koje će prozvati da odgovara. Ko će kojeg profesora i kada pitati, bio je dio naše strategije da izbjegnemo najkritičniji dio časa. Te zadatke smo zajednički određivali prema našim dobro analiziranim subjektivnim procjenama minimalnog rizika da onaj ko pita dobije negativan odgovor. Znali smo koji profesor kojem učeniku nikada neće uskratiti pozitivan odgovor. Kao što učenici imaju svoje omiljene profesore tako i profesori imaju svoje omiljene učenike. Logično, zar ne? Tako je Branka uvijek utorkom i četvrtkom pitala Zoricu, profesoricu srpskohrvatskog jezika kada to bio zadnji čas. Šemsa je pitala ponedjeljkom i srijedom profesora Šeku koji je predavao geodeziju. Petkom je Anto pitao profesoricu matematike Borku u čiji odgovor nikad nismo mogli bili sigurni jer je ona ponekad, zavisno od njenog trenutnog raspoloženja, znala odgovriti:
“Ne mogu! Ima i drugih vozova poslije škole.“
Milorad, Muhamed i ja smo rijetko, skoro nikad, pitali, ali smo, kad bi dobili dozvolu, zajedno sa drugim izlazili relaksirani što smo izbjegli najgori dio časa. Naš voz je bio kategorisan kao lokalni, što je praktično značilo da se taj voz zaustavljao na svakoj stanici. Mnogi su podrugljivo i ponižavajuće govorili o tom vozu kao na primjer da “taj voz staje gdje god vidi bijelu kuću.” U Bosni je većina kuća bila okrečena u bijelo. Voz je bio sastavljen uglavnom od vagona drugog razreda sa dva reda sjedišta tipa klupa na čijoj je jednoj strani bilo mjesta za četiri, a na drugoj za osam putnika. Između tih redova sjedišta nalazio se prostor za prolaz putnika i voznog osoblja (konduktera, a ponekad i revizora), a često se koristio za stajanje većeg broja putnika u vrijeme gužvi u pazarne i pretpraznične dane. Sjedeći na tim sjedištima, putnici su bili licem okrenuti jedni prema drugima. Ovakav raspored sjedišta vjerojatno je rezultat potrebe da se maksimalno iskoristi raspoloživi prostor vagona. O potrebi za privatnošću ili društvenom distancom tada se nije ni pomišljalo. Sjedišta su bila presvučena svjetlo- smeđom vještačkom kožom zvanom skaj. Samo jedan vagon tog voza je bio u kategoriji prvog razreda i u njemu je bilo nekoliko lijepo uređenih kupea sa sjedištima koja su bila obložena zelenim, kvalitetnim platnom, a uzglavlja su bila prekrivena čistim bijelim tkaninama koje su ličile na peškire i salvete i kupeima davale vrlo svečan izgled. Nama učenicima nije bilo dozvoljeno da ulazimo u taj vagon, ali smo mi vozari jedne prilike kad smo došli ranije na stanicu (u školi iz nekog razloga nismo imali zadnja dva časa) razgledali taj vagon i sjeli u jedan od njegovih kupea sve dok se nije pojavio kondukter i istjerao nas. Po redu vožnje, ovaj voz se vozeći od Kaknja prema Sarajevu zaustavljao na ukupno trinaest stanica: Ćatići, Dobrinje, Buzići, Poriječani, Visoko, Lješevo, Podlugovi, Ilijaš, Vogošća, Semizovac, Rajlovac, Reljevo i Alipašin Most. Vrijeme putovanja na ovoj relaciji, uključujući zaustavljanja i stajanja na stanicama iznosilo je devedeset minuta. Vozeći se iz Sarajeva prema Kaknju naše društvo vozara se osipalo po sljedećem redoslijedu: Prvi je izlazio Milorad na stanici Reljevo. On je bio plavokosi, uglađen, simpatičan momak. Uvijek je bio uredno obučen, lijepo začešljan, zalizane kose, natprosječno inteligentan, odličan učenik. Njegovo odmjereno, gotovo vojnički precizno ponašanje, davalo je dojam da je porijeklom iz vojničke porodice kojih je u to vrijeme bilo na službi u Rajlovcu. Nije puno pričao, ali je bio druželjubiv i svi smo ga cijenili.
Na sljedećoj stanici, Semizovac, izlazila je Branka, visoka i lijepa djevojka. Njena duga prava smeđa kosa padala joj je do polovine leđa. Djelovala je zrelije i ozbiljnije od svih nas i ponašala se u skladu s tim tako da smo svi mi muškarci ustručavali da je šta pitamo, a kamoli da joj priđemo. Da li je to bilo zbog njene nestvarne ljepote ili zbog njene fizičke razvijenosti (bila je krupnija od svih nas), ili oštrog pogleda i ozbiljnog stava, ne znam. Znam samo da nam je uvek bilo drago kada je bila sa nama, što se nije događalo često. Zavidjeli smo Branki što izlazi baš ovdje u Semizovcu jer je na ovoj stanici naš voz morao čekati dvadeset minuta, a nekad i duže, da se mimoiđe sa brzim vozom koji je dolazio iz Beograda. Da bi prekratili duga čekanja često smo izlazili iz voza i u staničnom bifeu kupovali cigarete, plavu sarajevsku Moravu i crvenu nišku Drinu, koje su se tada mogle kupovati na komad. Tada smo tu u Semizovcu, mi koji smo ostajali u vozu i čekali da pored našeg voza protutnji beogradski brzi, učili i naučili pušiti.
Sedma željeznička stanica po redu je Podlugovi. Nalazi se otprilike na pola puta između Sarajeva i Kaknja i veoma je važna tačka na željezničkoj karti Bosne i Hercegovine jer je to mjesto gdje se na glavni pravac pruge koja se pruža u pravcu sjever-jug priključuje druga pruga koja dolazi sa istoka i povezuje gradove Brezu i Vareš. Šemsa je živjela u Brezi i na ovoj stanici je izlazla i ulazila u voz. Tu se “presjedalo” govorilo se u narodu. Šemsa je bila izrazito lijepa djevojka srednjeg rasta. Njena kosa zlatno-srebrene boje vragolasto je igrala oko njenog dugog vrata kada bi govorila temperamentnije ili nešto gestikulirala. Voljela je mnogo da priča i meni se to sviđalo, valjda zato što ja nisam baš bio neka pričalica. Šemsa je bila iz dobro stojeće gađanske porodice i uvijek je bila odjevena po posljednjoj modi sa nekim detaljima koji su možda bili i suvišni, ali su bili uočljivi posebno od strane muškaraca starijih od nas. Šemsa mi se sviđala i bio sam pažljiv i ljubazan prema njoj. Često sam joj čuvao mjesto u vozu, (a često i bezuspješno pokušao da čuvam) jer sam ja putovao od početne stanice gdje je voz bio poluprazan, a već dvije stanice prije Podlugova bio je pun. Ovaj voz je svakodnevno vozio hiljade mladih ljudi do srednjih škola i univerzitetskih kampusa, kao i brojne radnike na posao i sa posla. Mnogi doživljaji na ovim putovanjima vozom su ovjekovječeni u mom sjećanju. Referentna tačka za prostor i vrijeme za mene su tada bili Podlugovi čija je udaljenost od Kaknja bila neizmjerno velika, a od Sarajeva neizmjerno mala. Brzina protoka vremena putovanja je bila proporcionalna vremenu prisutvu Šemse u vozu. Od Podlugova do Sarajeva u odlasku i od Sarajeva do Podlugova u povratku ona je bila u vozu. U tom vozu mi smo bili toliko blizu jedno drugog da je neiskaziva atmosfera senzualnosti oko nas izvirala je iz same prisutnosti. To što se sa mnom tada događalo i šta su mi Podlugovi značili kao da je nepoznati, nevidljivi pjesnik vidio u mojim očima i napisao pjesmu. Petnaestak godina kasnije (1983), pjesnik Vlado Dijak je napisao pjesmu kojom je ovjekovječio priču o plavokosoj djevojvci na stanici Podlugovi gdje je “ček’o za Travnik vezu” i gdje je ona “stresla snijeg sa plave kose čekajući voz za Brezu.”
Na stanici Poriječani izlazio je Anto. Mjesta kao što su Poriječani, a takvih je bilo još nekoliko (Ćatići, Buzići, Lješevo, Ilijaš, Vogošća i Reljevo) ne bi se mogla ni zvati željezničkom stanicom jer su to bila mjesta gdje sa samo jednim kolosijekom na kojima bi voz stao da putnici uđu ili izađu te bi za takva mjesta prikladniji bio naziv stajališta. Anto je bio seoski stasiti momak srednje visine, smeđe kose i sanjivih smeđih očiju. Momak apolonske muške ljepote, tih, miran i povučen. Bio je djevojkama magnetično privlačan tako da smo uvijek u vagonu u kojem je on sa nama bio imali defile djevojaka iz učiteljske, ekonomske i drugih, većinski djevojačkih, škola koje bi, „k’o bajagi“ slučajno tražile mjesto baš tu negdje blizu nas, gdje je bio Anto.
Ja sam izlazio u Kaknju, na posljednjoj stanici ovog voza. U to vrijeme bio sam šutljiv, pretjerano stidan, spreman da se družim, ali u granicama nekih mojih čudnih kriterija. Živio sam u nekom svom svijetu koji je bio više fiktivan nego realan što je vjerovatno bilo rezultat moje urođene nekomunikativnosti, neobuzdane mašte ili predodređene osobine nestabilnosti osoba rođenih u horoskopskom znaku blizanaca. Tada sam često, ono što se događalo ili što bi trebalo da se dogodi danas, odgađao i zamjenjivao sa onim što će biti sutra, ili sam ja to tako umišljao ili sam možda samo želio da to bude. Ipak, dobro sam se uklapao u našu družinu vozara jer smo se svi dobro slagali.
Dvadeset tri godine je prošlo od završetka srednje škole i svakodnevnog vozarenja. Za to vrijeme mnogo se što-šta promijenilo, kao i to da vozovi nisu više bili glavno sredstvo prevoza, automobili su preuzeli njihovu ulogu tako da se više nisam vozio lokalnim vozom. Bila je druga polovina aprila 1992. godine, Sarajevo je bilo u završnoj fazi predratnog “zagrijavanja.” Bio je petak i moja supruga i ja smo odlučili da sa sinom i kćerkom za vikend odemo u Kakanj, ali ovaj put vozom. Na putevima su već postavljene četničke barikade, sva vozila se zaustavljaju i kontrolišu, putnički automobili se oduzimaju, odrasli muškarci se odvode u nepoznato. Izašli smo iz stana i krenuli prema glavnoj željezničkoj stanici. Usput su nam se pridružile još tri osobe tako da nas je grupi bilo sedmero, četvero odraslih i troje djece. Kretali smo se jedno iza drugog trotoarom preko nadvožnjaka prema tunelu Ciglane. Pješačenje kroz tunel je bila prečica i trebalo nam je pola sata da stignemo do željezničke stanice. Cijelo vrijeme nakon izlaska iz zgrade u mislima mi je bio snajperista kojeg su tog jutra uhvatili pripadnici teritorijalne odbrane na osamnaestom spratu zgrade u našem susjedstvu i bacili ga preko ograde balkona.
“Na čijem čelu ili grudima, od nas sedmero, je sada krst snajperskog nišana?” pitao sam se. “Kakav nas to lik gleda kroz snajperski teleskop?”
U mislima sam prebirao lica svih naših komšija iz zgrade, svih mojih kolega sa posla sa kojima sam radio, svih mojih učenika iz sadašnjih i prošlih generacija, svih mojih drugova iz srednje škole koji bi eventualno mogli da preuzmu ulogu uperivanja snajperske cijevi u obične, nevine ljude, civile, da nišane i pucaju u djecu, u žene, u trudnice. Tog momenta nisam mogao naći nikoga za koga bih rekao da bi mogao preuzeti tu ulogu. Neko, potpuno ili djelimično svjestan ili nesvjestan onoga što radi, uvijek je iza snajperskog nišana usmjerenog na nekoga. Neko mora povući obarač. Nevoljno? Sa tugom i nelagodom? Sa uživanjem i zadovoljstvom? Nije bitno. Povući će, to je bitno. Kad-tad, ali povući će.
Stigli smo na željezničku stanicu zadihani i oznojeni. Stanična zgrada je bila puna ljudi, žena, djece. Neki su došli jer su namjeravali da putuju, a neki su samo pratili svoje majke, očeve, sinove, kćeri, prijatelje, poznanike. Pratili su ih u neizvjesnost u kojoj će i sami ostati. Dobro mi poznati veliki prostor željezničke stanice ličio mi je tada na prostor palube Titanica neposredno prije potonuća. Na šalterima za prodaju karata bile su gužve. Kupili smo karte i ukrcali se u vagon drugog razreda prenatrpanog lokalnog voza Sarajevo-Kakanj, istog onog voza kojim sam nekada bezbroj puta putovao. Voz je krenuo na vrijeme prema redu vožnje. Bio je to posljednji voz koji je krenuo iz Sarajeva i narednih trideset osam mjeseci grad je bio pod opsadom.
(16.07.2023.)