Kasno je proljeće 1992. godine. U mojoj zgradi zagrobna tišina. S ledom u srcima čekamo bat vojničkih čizama.
Čujemo ih, dolaze. Malo kasnije lupaju i na naša vrata. Mama otvara. Vojnik u maskirnoj uniformi s kalašnjikovom u rukama ulazi u hodnik i pita:”Ima li ovdje muškaraca?” Otac i brat izlaze iz sobe. Nisu mu interesantni: otac je stariji, brat premlad. “Ima li još neko? Nemoj da ja tražim po sobama, neće biti dobro!” Izlazim i ja. Vojnik okreće kalašnjikov prema meni: “Ohoho. Ti ćeš sa mnom!” Mami suze na oči, slabost u tijelo. Oslanja se na plakar da ne padne. “Nemojte ga, molim vas, voditi.” Muk. Vojnik šuti vječnost. Onda kaže: “Neću ga voditi.” Okreće se meni: “Ne izlazi iz stana, ne prilazi prozoru, sakrij se, nema te. Ja ću reći da u ovom stanu nije bilo muškaraca vojne dobi.”
Virim iza centimetar razmaknute spuštene roletne. Odvode naše komšije.
Ja sam sada samo duh. Sjedam na mali dvosjed u svojoj sobi, dolaze misli, pitanja koja ne mogu odagnati jer u meni nema prostora za drugačije: “Je li ovo kraj? Danas, ili narednih dana – je li ovo moj kraj? Je li to – to? Snovi se neće ostvariti, sve maštarije, planovi, život sam, sve postaje apstrakcija, sve staje u dvadeset drugoj.”
A sada, kada mi se novim ratom vraćaju duboko potisnuta sjećanja, razmišljam o apsurdnosti situacije: vojnik koji me nikada nije vidio, ni mene niti bilo koga u mom stanu, možda nikoga u mojoj zgradi, u mom kvartu, dolazi da me vodi, u logor, možda i u smrt. Ja strahujem od nekoga, slučajno od ovoga vojnika, mogao je biti bilo koji drugi, nekoga čije se postojanje možda nikada u drugim okolnostima ne bi ukrstilo s mojim. Ili možda bi, možda bismo u neko drugo vijeme, prije nego što sam u njegovim očima bio dehumaniziran, prije nego sam postao uljez koji nema pravo na svoj grad, svoju zemlju, svoj život, mogli igrati košarku, bili na istom koncertu, popiti pivo u istom društvu. Mala je ovo zemlja, u iste staze stope utiskujemo.
Ali ne u ovo vrijeme.
On će sada pucati na nekoga koga ne zna, na njega će pucati neko ko njega ne poznaje.
Svaki bi rat iz ugla običnog, malog vojnika (vojnik je u ratu manji od zrna) trebao biti apsurdan.
Vojnik
Kasno je proljeće 1992. godine. U mojoj zgradi zagrobna tišina. S ledom u srcima čekamo bat vojničkih čizama.
Čujemo ih, dolaze. Malo kasnije lupaju i na naša vrata. Mama otvara. Vojnik u maskirnoj uniformi s kalašnjikovom u rukama ulazi u hodnik i pita:”Ima li ovdje muškaraca?” Otac i brat izlaze iz sobe. Nisu mu interesantni: otac je stariji, brat premlad. “Ima li još neko? Nemoj da ja tražim po sobama, neće biti dobro!” Izlazim i ja. Vojnik okreće kalašnjikov prema meni: “Ohoho. Ti ćeš sa mnom!” Mami suze na oči, slabost u tijelo. Oslanja se na plakar da ne padne. “Nemojte ga, molim vas, voditi.” Muk. Vojnik šuti vječnost. Onda kaže: “Neću ga voditi.” Okreće se meni: “Ne izlazi iz stana, ne prilazi prozoru, sakrij se, nema te. Ja ću reći da u ovom stanu nije bilo muškaraca vojne dobi.”
Virim iza centimetar razmaknute spuštene roletne. Odvode naše komšije.
Ja sam sada samo duh. Sjedam na mali dvosjed u svojoj sobi, dolaze misli, pitanja koja ne mogu odagnati jer u meni nema prostora za drugačije: “Je li ovo kraj? Danas, ili narednih dana – je li ovo moj kraj? Je li to – to? Snovi se neće ostvariti, sve maštarije, planovi, život sam, sve postaje apstrakcija, sve staje u dvadeset drugoj.”
A sada, kada mi se novim ratom vraćaju duboko potisnuta sjećanja, razmišljam o apsurdnosti situacije: vojnik koji me nikada nije vidio, ni mene niti bilo koga u mom stanu, možda nikoga u mojoj zgradi, u mom kvartu, dolazi da me vodi, u logor, možda i u smrt. Ja strahujem od nekoga, slučajno od ovoga vojnika, mogao je biti bilo koji drugi, nekoga čije se postojanje možda nikada u drugim okolnostima ne bi ukrstilo s mojim. Ili možda bi, možda bismo u neko drugo vijeme, prije nego što sam u njegovim očima bio dehumaniziran, prije nego sam postao uljez koji nema pravo na svoj grad, svoju zemlju, svoj život, mogli igrati košarku, bili na istom koncertu, popiti pivo u istom društvu. Mala je ovo zemlja, u iste staze stope utiskujemo.
Ali ne u ovo vrijeme.
On će sada pucati na nekoga koga ne zna, na njega će pucati neko ko njega ne poznaje.
Svaki bi rat iz ugla običnog, malog vojnika (vojnik je u ratu manji od zrna) trebao biti apsurdan.