Ime mu je Besim Dauti, doista liči na De Nira (iz Taksiste), samo što je visočiji i vedriji. Ima (imao je) 26 godina, ženu Valbonu i ćerkicu Zanu. Upoznali smo se u logoru visefjerdskom, a postali prijatelji u Svalevu. Tvrdi da će “kad poraste i kad ovo prođe” biti novi majstor i igrati samo u češkim i mađarskim filmovima.
Dođe, tako, kod nas, a mi, kao foke, na prostirke polijegali. Skrhala nas čamotinja. Bili, uz to, majstori iz SIV-a, skinuli nam sa tv-a sve programe, osim dva državna i jednog s danonoćnim bodi-bilding reklamama. Eto, kažu, sad vas ništa ne ometa da slušate švedski jezik i da upoznate zemlju u koju su vas vragovi donijeli. Nema djeci Emtivija, nema meni Romarija. Ničeg nema.
– Pazi, stvarno? – kaže Besim. Ište iglu za šivenje, savija je i zavlači u kontrolnu kutiju na štekeru.
Na ekranu – vatrometi; vavilonska jezička pometnja.
2.
Dok hukće i otresa kišu u hodniku, iz vetrovke mu ispadaju guke zgužvanih novina. Unosi ih u sobu, sjeda na pod i pegla ih dlanovima. Mislim: umotao krune ili potvrđu valutu, dobavio kod Arapa u Landskruni našeg sira i pršute. Nije. Sjeverni bogovi otkrili mu, samo njemu i nikome drugom, neko tajno mjesto i na tome mjestu hrpe bajate jugo-štampe. On skrajnuo “staru, dobru Borbu”, iščupao strane za zabavu, i sad one sa kulturom pruža meni, a sportske slaže uz svoja koljena.
Čitamo, onda, do gluhoga doba.
Hoću reći da ga nije bilo, mi se ovdje ne bi nasmijali. Besim i Valbona. Gradska gerila, porijeklom iz Peći. Besim je studirao poljoprivredu u Prištini, a Valbona engleski, “i to u Londonu”. Upućeni, meki, odani ljubavi. Svratim kod njih, pukla svađa, zavukli se u ćoškove. Sam pristavljam sebi kafu. Besim hodi gore-dolje, šuti, pa zaredi:
– Pogledam je, kažem: fuck you! Gdje si bila kad je bilo gusto…
– Ko, Besime? – pitam.
– Ova guska ovdje.
Na te riječi Valbona se zalijeće, Besim bježi u kupatilo, čuje se, potom, lupnjava i vika, pa lupnjava i smijeh, pa, onda, tišina. Kad se opet otuda pomole, smijulje se, oznojenih lica. Sjedaju skrušeno za sto, pijuckaju kafu, a Besim se stane kikotati i pričati kroz kikote “kako guska ne vjeruje u njegovo glumačko umijeće”, pa ustaje, gradi facu i glumi nam to što će, docnije, glumiti.
3.
Ležim u postelji, pravim se da čitam, ne ustajem. Izbjeglička depresija, “proliv prije negativa”, velika je strava i mučnina. Ako ne ustaneš poslije sedam dana, više nećeš ustajati. Ko je bio izbjeglica, zna kako je.
Stiže Besim, sjeda na sred sobe, zavlači ruke u džepove i vadi pun pregršt lješnika. Boja im je čokoladno-mrka, a kapice bijele kao naušnice kokoši nosilja.
– Kako stojiš, stari, s ovim? – pita me i žmirka, zapinjući da polomi lešnik izmeđ zuba. – Znaš gdje sam ih našao? Tamo iza konjušnica. Ima jedna padina, sve lijeska do lijeske. Hajmo da ih dopravimo.
I ja sam ustao. Krenuo za njim, kao pašče. Bilo je podne i Svalev je odisao na đubriva kojima su polja polivali. Meni se, tada, i taj miris dopadao. Išli smo ka parku, prešli potok i kamenu ruinu za koju je Asman utvrdio da je bila sudilište.
– Bacali su žene u ove bumbake, pa, bogami, koja ode, ta je dobra i pravedna, a kojoj se prkno iz vode pomoli, raščepe je – ta je, ta ometa pastvu u razvoju, služi vragu i sije mađije. O, oca im jebem, čega su se dosjetili!
Prolazimo te bumbake, red bogatih niskih kuća, igralište za golf, konjušnice, trkalište, savijamo ulijevo i hmilimo uz mekan brežuljak obrastao sitnim žbunjem. Grabovi, lijeske i trnjine. Lijeske sitne, kao one na Hodževu, i lješnici zreli, ispadaju iz žućkastoblijedih košuljica prije no ih dirnu prsti uzbuđenih ruku.
Vodene probe
1.
Ime mu je Besim Dauti, doista liči na De Nira (iz Taksiste), samo što je visočiji i vedriji. Ima (imao je) 26 godina, ženu Valbonu i ćerkicu Zanu. Upoznali smo se u logoru visefjerdskom, a postali prijatelji u Svalevu. Tvrdi da će “kad poraste i kad ovo prođe” biti novi majstor i igrati samo u češkim i mađarskim filmovima.
Dođe, tako, kod nas, a mi, kao foke, na prostirke polijegali. Skrhala nas čamotinja. Bili, uz to, majstori iz SIV-a, skinuli nam sa tv-a sve programe, osim dva državna i jednog s danonoćnim bodi-bilding reklamama. Eto, kažu, sad vas ništa ne ometa da slušate švedski jezik i da upoznate zemlju u koju su vas vragovi donijeli. Nema djeci Emtivija, nema meni Romarija. Ničeg nema.
– Pazi, stvarno? – kaže Besim. Ište iglu za šivenje, savija je i zavlači u kontrolnu kutiju na štekeru.
Na ekranu – vatrometi; vavilonska jezička pometnja.
2.
Dok hukće i otresa kišu u hodniku, iz vetrovke mu ispadaju guke zgužvanih novina. Unosi ih u sobu, sjeda na pod i pegla ih dlanovima. Mislim: umotao krune ili potvrđu valutu, dobavio kod Arapa u Landskruni našeg sira i pršute. Nije. Sjeverni bogovi otkrili mu, samo njemu i nikome drugom, neko tajno mjesto i na tome mjestu hrpe bajate jugo-štampe. On skrajnuo “staru, dobru Borbu”, iščupao strane za zabavu, i sad one sa kulturom pruža meni, a sportske slaže uz svoja koljena.
Čitamo, onda, do gluhoga doba.
Hoću reći da ga nije bilo, mi se ovdje ne bi nasmijali. Besim i Valbona. Gradska gerila, porijeklom iz Peći. Besim je studirao poljoprivredu u Prištini, a Valbona engleski, “i to u Londonu”. Upućeni, meki, odani ljubavi. Svratim kod njih, pukla svađa, zavukli se u ćoškove. Sam pristavljam sebi kafu. Besim hodi gore-dolje, šuti, pa zaredi:
– Pogledam je, kažem: fuck you! Gdje si bila kad je bilo gusto…
– Ko, Besime? – pitam.
– Ova guska ovdje.
Na te riječi Valbona se zalijeće, Besim bježi u kupatilo, čuje se, potom, lupnjava i vika, pa lupnjava i smijeh, pa, onda, tišina. Kad se opet otuda pomole, smijulje se, oznojenih lica. Sjedaju skrušeno za sto, pijuckaju kafu, a Besim se stane kikotati i pričati kroz kikote “kako guska ne vjeruje u njegovo glumačko umijeće”, pa ustaje, gradi facu i glumi nam to što će, docnije, glumiti.
3.
Ležim u postelji, pravim se da čitam, ne ustajem. Izbjeglička depresija, “proliv prije negativa”, velika je strava i mučnina. Ako ne ustaneš poslije sedam dana, više nećeš ustajati. Ko je bio izbjeglica, zna kako je.
Stiže Besim, sjeda na sred sobe, zavlači ruke u džepove i vadi pun pregršt lješnika. Boja im je čokoladno-mrka, a kapice bijele kao naušnice kokoši nosilja.
– Kako stojiš, stari, s ovim? – pita me i žmirka, zapinjući da polomi lešnik izmeđ zuba. – Znaš gdje sam ih našao? Tamo iza konjušnica. Ima jedna padina, sve lijeska do lijeske. Hajmo da ih dopravimo.
I ja sam ustao. Krenuo za njim, kao pašče. Bilo je podne i Svalev je odisao na đubriva kojima su polja polivali. Meni se, tada, i taj miris dopadao. Išli smo ka parku, prešli potok i kamenu ruinu za koju je Asman utvrdio da je bila sudilište.
– Bacali su žene u ove bumbake, pa, bogami, koja ode, ta je dobra i pravedna, a kojoj se prkno iz vode pomoli, raščepe je – ta je, ta ometa pastvu u razvoju, služi vragu i sije mađije. O, oca im jebem, čega su se dosjetili!
Prolazimo te bumbake, red bogatih niskih kuća, igralište za golf, konjušnice, trkalište, savijamo ulijevo i hmilimo uz mekan brežuljak obrastao sitnim žbunjem. Grabovi, lijeske i trnjine. Lijeske sitne, kao one na Hodževu, i lješnici zreli, ispadaju iz žućkastoblijedih košuljica prije no ih dirnu prsti uzbuđenih ruku.