Dok stalno nastaju nove, moje neobjavljene pjesme u kompjuteru neprekidno se mijenjaju. Ili rastu. Naprosto, nastavljaju živjeti sa mnom, postajući bolje. Ima li za pisca većeg blagoslova?
Prije deset, možda i dvanaest godina, napisao sam pjesmu pod naslovom Vođe koju ni u čemu nisam naknadno mijenjao, a kad li je naslov promijenila u Pomazanici, i kad li sam joj dopisao nova dva odjeljka, pojma nemam.
POMAZANICI
1.
Vođe su kao grad po vinogradu.
Na čovječiju sveli su nas perut.
Vođe koje nas, sve zeru po zeru,
Gutlljaj po gutljaj, privikoše adu.
Svi brzometni i dalekometni
(S imenima poput mašinskoga ulja)
Oko njih brže okupi se rulja
Negoli oko nesreća prometnih.
Vođe, pred kojim plešemo, ka cilju,
Ko balerine po poljima minskim,
Na izmišljene monblane nas šilju
Da usmrte nas usovi istinski.
Nježni i brižni kao majke s bradom,
Vođe su u našim jetrima bacili.
Vođe što svojim božanskim su smradom
Čak dok Kumove Slame dobacili.
2.
I naizvrat nam izokreću jave:
Sunce što zađe na istoku rišu
A pjege koje na njemu se jave
Jelenskom kožom, ko očale, brišu.
Da ih skupiš, unutar hektara jednoga
Koji opasuje bodljikava žica,
Pod njima brzo struhla bi zemljica
Koliko je bio dubok lijevak što ga
Vrag iskopa padom s neba devetoga.
3.
I svi hrastovom slični su ormaru –
Toliko zbiljska svaka je ta avet.
Ne, nema dvojbe da su gnjev gospodnji:
Mogli su jedino sa toliko smrti
I da uspostave
Savaotov red i
Velika je sreća što ni jedan od njih
U svom demijurškom ne sjeti se žaru
Da Zemlji naredi:
“Od ponedjeljka nemoj da se vrtiš!“
A još je veća što te divanije
Zamijesile su prekrasni mrak u kom
Niko od njih, Bože,
Prekidač za sunce napipati rukom,
Bar za zasad, ne može
I ostaje mu, do daljnjeg, da grije.
Vođe i Pomazanici
Dok stalno nastaju nove, moje neobjavljene pjesme u kompjuteru neprekidno se mijenjaju. Ili rastu. Naprosto, nastavljaju živjeti sa mnom, postajući bolje. Ima li za pisca većeg blagoslova?
Prije deset, možda i dvanaest godina, napisao sam pjesmu pod naslovom Vođe koju ni u čemu nisam naknadno mijenjao, a kad li je naslov promijenila u Pomazanici, i kad li sam joj dopisao nova dva odjeljka, pojma nemam.
POMAZANICI
1.
Vođe su kao grad po vinogradu.
Na čovječiju sveli su nas perut.
Vođe koje nas, sve zeru po zeru,
Gutlljaj po gutljaj, privikoše adu.
Svi brzometni i dalekometni
(S imenima poput mašinskoga ulja)
Oko njih brže okupi se rulja
Negoli oko nesreća prometnih.
Vođe, pred kojim plešemo, ka cilju,
Ko balerine po poljima minskim,
Na izmišljene monblane nas šilju
Da usmrte nas usovi istinski.
Nježni i brižni kao majke s bradom,
Vođe su u našim jetrima bacili.
Vođe što svojim božanskim su smradom
Čak dok Kumove Slame dobacili.
2.
I naizvrat nam izokreću jave:
Sunce što zađe na istoku rišu
A pjege koje na njemu se jave
Jelenskom kožom, ko očale, brišu.
Da ih skupiš, unutar hektara jednoga
Koji opasuje bodljikava žica,
Pod njima brzo struhla bi zemljica
Koliko je bio dubok lijevak što ga
Vrag iskopa padom s neba devetoga.
3.
I svi hrastovom slični su ormaru –
Toliko zbiljska svaka je ta avet.
Ne, nema dvojbe da su gnjev gospodnji:
Mogli su jedino sa toliko smrti
I da uspostave
Savaotov red i
Velika je sreća što ni jedan od njih
U svom demijurškom ne sjeti se žaru
Da Zemlji naredi:
“Od ponedjeljka nemoj da se vrtiš!“
A još je veća što te divanije
Zamijesile su prekrasni mrak u kom
Niko od njih, Bože,
Prekidač za sunce napipati rukom,
Bar za zasad, ne može
I ostaje mu, do daljnjeg, da grije.