Palo mi je na pamet da možemo, slobodan sam danas, otići u Malme, u tamošnju biblioteku. I, evo nas u 15.10, Hamza i ja, na lokalnoj željezničkoj stanici, ali voza nema. Pružni nasip i pragovi zatravljeni. Suhe i nitaste plahte, ucrnjele, krtih, sunđerastih cvasti. Ovdje kiša ljulja svakodnevno, ali, eto, ne pomaže. Dovoljan je jedan sunčan dan da ova pjeskuša nagrdi raslinje. Jalovica, od postanka pa nadalje. Mrtva zemlja. Prisjećam se Eliotovih kvarteta. Ovako će, mislim, ubuduće zemlja izgledati.
Čuje se, odnekud, i motorna pila. Neko negdje šiša il’ krasti ogradu. Prem je zvuk rezak i suh, raduje me. Podsjeća me na zavičaj, na poznu i prelijepu oktobarsku boju dana i vrijeme kad se sprema drvo za ogrjev. I boli me srce i ushit mi kopni i više mi se ne ide u Malme niti mi se knjige zajme i čitaju.
Stižemo u Malme u 16.30; od glavne stanice uzimamo desno, duž kanala, prelazimo, zatim, poveliki park sa gustim krošnjama nordijskih bukava, izbijamo ispred jednog kupastog brežuljka na čijem vrhu sjedi, oslonivši kule na koljena, zgodan zamak. Iza neke tamne vode sa trskama i macama, izlazimo pred muzeje. Hamza cijelim putem priča o potonulom i živom brodovlju i zato ćemo prvo vidjeti šta ima u pomorskim, zrakoplovnim i tehničkim odjelima.
Eto, dakle, vidjeli smo. Avioni – vojni, u prirodnoj veličini, ljuto su se djetetu svidjeli. Ali stara podmornica, boje cigle – hrđa ju je na kopnu izgrizla – njegovu je maštu raspalila. Pronašli smo je u jednom hangaru, nakon pola sata silaženja niz spiralno stepenište. Ušli smo, zatim, u njenu utrobu. Ja sam se, bogme, junački stravio. Kroz onu silu aparata, dugmadi, iglica, kružnih satova, prolaza, otvora, zujalica, brujalica i još žešćih spravica i čuda, probili smo se do komandnog mjesta. Tu se Hamza prihvatio komandne table i ja sam sad mogao, da mi nije srce k’o def lupetalo, lijepo odspavati.
Šta je čovjek u stanju izmisliti kako bi bližnjem dohakao! Posmatram bojeve glave koje, kako veli Hamza, pogađaju na toliko i toliko i zamišljam lica onih samrtnika kojima se Posejdon prvi put na takav način ukazao.
Vraćamo se istim putem, osijanim, sada, suncem i pričamo o spravama koje smo vidjeli. Pred ulazom u park, na klupama s obje strane mosta, galame, pijući, neki momci. Jakne su im crne, glave izbrijane. Bojimo se, možda su skinhedsi.
A, ne, kažem čvrstim glasom, njih nema na suncu. Zašto, pita dijete. Zato, velim, što bi im sunce opržilo glavudže i zato što bi se u svojim crnim odorama pokuhali k’o rakovi. U tom času sunce kao zinat zađe i zemlja, opet, surovo zamrkne. Ovdje su rijetki vedri dani i ovo je, od aprila naovamo, prvi koji je počeo sunčano. Gledam dijete i stidim se onog što sam mu rekao. Dovoljno je mudro da zaključi šta mu je pisano.
Prisjećam se, uz svu muku, kapetana Nema i počinjem s pričom, ne skidajući oči s ćelavaca i njihovih kretnji.
Prolazimo, tako, pored i oni nas ne diraju.
Nova gradska biblioteka u Malmeu o kojoj se od jeseni naovamo nakuruje neprestano, izgleda užasno: ogromna, kockasta građevina u sivome staklu i sivom željezu. Kada uđeš unutra, prestravi te količina i silina blještećih aparata koji sliče na hladnjake. Nigdje polica s knjigama. Kompjuteri, kompjuteri, bijeli bljesci, varničenja i zujanje u vazduhu. “Jedna od najljepših biblioteka u Evropi – informativni centar XXI vijeka”. Milo nam je, milo, velim naglas, blehnuć uokolo.
Snalazimo se nekako i penjemo na treću platformu. Hamza ostaje na tehnici, a ja pratim strelice koje vode ka književnosti na stranim jezicima. Nalazim je, nakon dugog hoda, pod samim potkrovljem. Na polici serbo-croaticedesetak starih, svehlih knjiga! Aj, moje žalosti! Kompletirao sam neugodu na dječjem odjelu. Našao sam samo dvije knjige. Pjesme O. Župančića i prvu polovinu Lovrakovog romana Vlak u snijegu.
Vlak u snijegu
Palo mi je na pamet da možemo, slobodan sam danas, otići u Malme, u tamošnju biblioteku. I, evo nas u 15.10, Hamza i ja, na lokalnoj željezničkoj stanici, ali voza nema. Pružni nasip i pragovi zatravljeni. Suhe i nitaste plahte, ucrnjele, krtih, sunđerastih cvasti. Ovdje kiša ljulja svakodnevno, ali, eto, ne pomaže. Dovoljan je jedan sunčan dan da ova pjeskuša nagrdi raslinje. Jalovica, od postanka pa nadalje. Mrtva zemlja. Prisjećam se Eliotovih kvarteta. Ovako će, mislim, ubuduće zemlja izgledati.
Čuje se, odnekud, i motorna pila. Neko negdje šiša il’ krasti ogradu. Prem je zvuk rezak i suh, raduje me. Podsjeća me na zavičaj, na poznu i prelijepu oktobarsku boju dana i vrijeme kad se sprema drvo za ogrjev. I boli me srce i ushit mi kopni i više mi se ne ide u Malme niti mi se knjige zajme i čitaju.
Stižemo u Malme u 16.30; od glavne stanice uzimamo desno, duž kanala, prelazimo, zatim, poveliki park sa gustim krošnjama nordijskih bukava, izbijamo ispred jednog kupastog brežuljka na čijem vrhu sjedi, oslonivši kule na koljena, zgodan zamak. Iza neke tamne vode sa trskama i macama, izlazimo pred muzeje. Hamza cijelim putem priča o potonulom i živom brodovlju i zato ćemo prvo vidjeti šta ima u pomorskim, zrakoplovnim i tehničkim odjelima.
Eto, dakle, vidjeli smo. Avioni – vojni, u prirodnoj veličini, ljuto su se djetetu svidjeli. Ali stara podmornica, boje cigle – hrđa ju je na kopnu izgrizla – njegovu je maštu raspalila. Pronašli smo je u jednom hangaru, nakon pola sata silaženja niz spiralno stepenište. Ušli smo, zatim, u njenu utrobu. Ja sam se, bogme, junački stravio. Kroz onu silu aparata, dugmadi, iglica, kružnih satova, prolaza, otvora, zujalica, brujalica i još žešćih spravica i čuda, probili smo se do komandnog mjesta. Tu se Hamza prihvatio komandne table i ja sam sad mogao, da mi nije srce k’o def lupetalo, lijepo odspavati.
Šta je čovjek u stanju izmisliti kako bi bližnjem dohakao! Posmatram bojeve glave koje, kako veli Hamza, pogađaju na toliko i toliko i zamišljam lica onih samrtnika kojima se Posejdon prvi put na takav način ukazao.
Vraćamo se istim putem, osijanim, sada, suncem i pričamo o spravama koje smo vidjeli. Pred ulazom u park, na klupama s obje strane mosta, galame, pijući, neki momci. Jakne su im crne, glave izbrijane. Bojimo se, možda su skinhedsi.
A, ne, kažem čvrstim glasom, njih nema na suncu. Zašto, pita dijete. Zato, velim, što bi im sunce opržilo glavudže i zato što bi se u svojim crnim odorama pokuhali k’o rakovi. U tom času sunce kao zinat zađe i zemlja, opet, surovo zamrkne. Ovdje su rijetki vedri dani i ovo je, od aprila naovamo, prvi koji je počeo sunčano. Gledam dijete i stidim se onog što sam mu rekao. Dovoljno je mudro da zaključi šta mu je pisano.
Prisjećam se, uz svu muku, kapetana Nema i počinjem s pričom, ne skidajući oči s ćelavaca i njihovih kretnji.
Prolazimo, tako, pored i oni nas ne diraju.
Nova gradska biblioteka u Malmeu o kojoj se od jeseni naovamo nakuruje neprestano, izgleda užasno: ogromna, kockasta građevina u sivome staklu i sivom željezu. Kada uđeš unutra, prestravi te količina i silina blještećih aparata koji sliče na hladnjake. Nigdje polica s knjigama. Kompjuteri, kompjuteri, bijeli bljesci, varničenja i zujanje u vazduhu. “Jedna od najljepših biblioteka u Evropi – informativni centar XXI vijeka”. Milo nam je, milo, velim naglas, blehnuć uokolo.
Snalazimo se nekako i penjemo na treću platformu. Hamza ostaje na tehnici, a ja pratim strelice koje vode ka književnosti na stranim jezicima. Nalazim je, nakon dugog hoda, pod samim potkrovljem. Na polici serbo-croatice desetak starih, svehlih knjiga! Aj, moje žalosti! Kompletirao sam neugodu na dječjem odjelu. Našao sam samo dvije knjige. Pjesme O. Župančića i prvu polovinu Lovrakovog romana Vlak u snijegu.