Priredio Goran Mikulić, Art Rabic, Sarajevo, 2019.
Ima pjesnika koje proslavi jedna pjesma, da ta slava prevaziđe krug njegovih prijatelja, znanaca, uglavnom lokalnog prostora, ma kako on bio doživljavan u tom svom malom svijetu. A naročito ako je svoj život proveo u kafanama, kaže se boemski, što bukvalno znači alkoholičarski. Takav je bio pjesnik i novinar Vlado Dijak. O njemu je mnogo pisano, novinarski, prijateljski, ili protivno, podrugljivo, kritički, negirajući njegovu pjesničku vrijednost. Nije to loše. Kao i kod slikarstva, autor se uvijek pokaže u onome što stvara. Uskogrudost, ili širokogrudost, znanje ili površnost, a kod boema što više anegdota. Ponekad su te anegdote dobre, otkrivalačke, pa nam je žao što ih upravo novinari ne sabiraju, pa bismo imali knjižice u kojima je data dodatna osjenčnost, a povremeno i dodatno svjetlo, proplamsaj duha. Ja ih volim i ne bježim od njih.
Knjiga koja je preda mnom, objavljena 2019. godine, pristigla iz Sarajeva nedavno, obradovala me je neobično, jer je u njoj skupljeno tekstova o Vladi Dijaku, bivšem i Banjalučaninu, ali i gotovo sva njegova poezija. Tu su mali portreti pjesnika iz pera njegovih poznanika, prijatelja, i naročito priređivača, koji je uvek, kod ovakvih knjiga, istovremeno i odgovorni urednik. Odgovoran nama, ne na onaj socijalistički način, da se zna koga treba hapsiti i okriviti za knjigu. Ovdje je važno i to napomenuti, jer je Vlado Dijak bio novinar, pa je bio u tom poslu i kažnjavan, mada on sam nikada nije bio urednik, još manje odgovoran.
Mene je ova knjiga, koju je priredio Goran Mikulić, obradovala prije svega pjesmama Vlade Dijaka, koje čitam polako, bašlarovski, stih po stih. Pitam se, šta je to posebno kod pjesnika sa naglašenim humornim elementima? I odgovaram, to je bijeg od osjećanja, od lirike, koja prosijevne u stihu, u metafori kao obasjanje sunca u zimi i nevremenu. Kao kod Branka Ćopića, kome pred rat genijalna Isidora Sekući savjetuje da se preda humoru. Osjećala je ta umna žena da će humor prekriti preteški teret života koji se navalio na leđa mladog pjesnika. Ovdje imamo isti slučaj, sa različitim rezultatom. Vlado Dijak je poput Nikoletine Bursaća naše poezije. Nježnost, osjećanja, želja za srećom, u poteška, siva vremena, iskrada se ispod humora koji je utočište isprepadanog čovjeka. On se hrabri boemom da nije tako, da je on iznad toga, ali nije izvan, jer lirik to ne može biti. Napisati „Tvoje su oči zeleni četinari“ (Volio sam plavu djevojku u Revoluciji) može samo lirik. Ovdje je naslov ubistveno tačan s određenjem „u Revoluciji“. I ta se Revolucija samo produžava, nastavlja. Njegov cijeli život postaje samo posljedica te „Revolucije“. I boema, u kojoj se vrela duša hladi, život postaje niz anegdota, nije važno čijih. Kada bi se sakupile sve te anegdote vezane za naše poznate pisce i slikare, naročito boeme, vidjeli bismo da ih je najviše sa Radio-Sarajeva, „Oslobođenja“, „Zadrugara“. U malim provincijalnim sredinama, a takva je bila Banjaluka, nije smjelo biti anegdota, sve se odmah kažnjavalo. Tako je i Vlado Dijak u „Banjalučkim novinama“ doživio svoju Kalvariju. Ima više varijanti njegovog protjerivanja iz ovih novina. Nešto je dato i u ovoj knjizi, da dodam još jedan kalambur, koji se odnosio na Vladin odnos prema svojoj šefici, oficiru u civilu, Savki B. Navodno je ona odbijala Vladine tekstove, ma kakvi oni bili. Jer je i sama bila u strahu. To je bio komunistički lanac straha. Pisati slobodnije, pomalo humoristično o našoj zbilji, koju kontrolišće Partija, nije se moglo. Dosadi Vladi da mu ona odbija tekstove, pa joj podmetne jedan, koji on nije pisao, ali je u sličnom duhu. Kada mu je saopštila da je ta priča obična provokacija, Dijak joj je odgovorio, opet navodno: Jeste, sigurno je provokacija kad ju je napisao Čehov. A sve što je Čehov napisao treba se smatrati provokacijom. Ona ga je izbacila iz svoje kancelarije s preporukom da se kupi i ide gdje god hoće.
Slično su se provodili humoristi i liričari sve do novijih vremena, kada se vlast češe o njih tek kada se oni direktono očešu o pojedinca, imenom i prezimenom. Od Duška Radovića, predivnog dječijeg pjesnika, liričara u duši, do najnovijih vremena sa Borisom Dežulovićem, verbalni delikt i dalje postoji. Ako tako čitamo poeziju Vlade Dijaka, vidjećemo da ona pruža mnogo više od onog što kruži u narodu, sada već kao narodna poezija. Tu poeziju zaista vrijedi čitati. Internet ne pruža liriku, tu ćete pronaći priče i anegdote, vrijedi i njih pročitati kao i prozne tekstove u ovoj knjizi koje su napisali Mišo Marić i Ratko Orozović, ili ih je Goran Mikulić preuzeo iz izvrsne knjige Vehida Gunića, posvećene Vladi Dijaku. Vidimo tu dio trnovitog puta Vlade Dijaka, između Banjaluke, Revolucije, Golog otoka i Sarajeva. Ali ova poezija ostaje, ima u njoj dovoljno života, mada forma i sama poetika više pripadaju odjecima Jesenjina koji se stapaju sa duhom samog Dijaka. Tako ćemo osjetiti jedno vrijeme koje nam danas izgleda nostalgično lijepo. Razumijem nostalgiju, bio sam i sam mlad, primao dopisnice od Vlade Dijaka dok sam bio urednik u časopisu „Putevi“, ali i osjećao sve terete našeg puta u socijalizam koji će trajati dok traje gospodar, jer to je bila njegova tvorevina. Nostalgiju izaziva starenje i tvorevine novih gospodara kojih se mi tičemo kao prošli snijeg, kako bi rekao pjesnik Fransoa Vijon. E taj prošli svijet je u poeziji Vlade Dijaka. Tu su sve djevojke, od najmlađe Nine, do Selme, više, kako je napisao Jergović u svom tekstu o Selmi, kao imaginarnom liku.
Na kraju ovog kratkog osvrta na knjigu koju je sklopio Goran Mikulić, veoma skrupulozno, ne potpistujući nijedan od tekstova, evo i dijela mog putopisa iz Krakova.
Uspio sam da obiđem i biblioteku „Jagelonskog univerziteta“. Primio me je direktor Zdislav Pjetžik (Zdzisław Pietrzyk), doktor istorijskih nauka, odnedavno i akademik. kao bivšeg kolegu, direktora Narodne i univerzitetske biblioteke RS, Bosna i Hercegovina, što ga je oduševilo jer je odmah rekao da je zaljubljen u Gorana Bregovića i „Bijelo dugme“, naročito u njihovu pjesmu „Selma putuje na fakultet“. E, tu smo već postali prijatelji. Pričao sam mu o piscu teksta ove pjesme, Vladi Dijaku, vjerovatno galicijanskog porijekla, pjesniku i novinaru, nažalost pokojnom. Bili smo prijatelji. Da, o djevojci Selmi, stvarnoj i još živoj. On je meni govorio o svome „otkriću identiteta“ Andrićeve Jelene, „žene koje nema“, o čemu je pisao. Za njega je to bila baš Helena Iržikovski. U knjigu utisaka, koja mi je ponuđena da nešto napišem, u koju se bio upisao i sveti Jovan Pavle II, i bila mi je zaista izuzetna čast da napišem nekoliiko redova o mom već prisnom odnosu prema ovom čarobnom gradu. Ostao sam kod direktora oko sat vremena, Agneška je prevodila, a ja sam osjećao da su pokraj nas još najmanje, Andrić i Bregović, Jelena i Selma, Vlado Dijak, čak i velika pjesnikinja Vislava Šimborska.
Sviđa mi se format edicije „mala biblioteka“, u kojoj se pojavila knjiga „Recite Selmi…“, stane u džep, da ide u šetnju sa svojim čitaocem. Kao njegov kućni ljubimac. Tu su još i knjige Pere Zupca, Izeta Sarajlića, Ilije Ladina, Duška Trifunovića, i „Sarajevo, zajedno smo rasli“. Vrijedi ponešto napisati o svakoj od ovih knjiga.
Vlado Dijak, Recite Selmi
Priredio Goran Mikulić, Art Rabic, Sarajevo, 2019.
Ima pjesnika koje proslavi jedna pjesma, da ta slava prevaziđe krug njegovih prijatelja, znanaca, uglavnom lokalnog prostora, ma kako on bio doživljavan u tom svom malom svijetu. A naročito ako je svoj život proveo u kafanama, kaže se boemski, što bukvalno znači alkoholičarski. Takav je bio pjesnik i novinar Vlado Dijak. O njemu je mnogo pisano, novinarski, prijateljski, ili protivno, podrugljivo, kritički, negirajući njegovu pjesničku vrijednost. Nije to loše. Kao i kod slikarstva, autor se uvijek pokaže u onome što stvara. Uskogrudost, ili širokogrudost, znanje ili površnost, a kod boema što više anegdota. Ponekad su te anegdote dobre, otkrivalačke, pa nam je žao što ih upravo novinari ne sabiraju, pa bismo imali knjižice u kojima je data dodatna osjenčnost, a povremeno i dodatno svjetlo, proplamsaj duha. Ja ih volim i ne bježim od njih.
Knjiga koja je preda mnom, objavljena 2019. godine, pristigla iz Sarajeva nedavno, obradovala me je neobično, jer je u njoj skupljeno tekstova o Vladi Dijaku, bivšem i Banjalučaninu, ali i gotovo sva njegova poezija. Tu su mali portreti pjesnika iz pera njegovih poznanika, prijatelja, i naročito priređivača, koji je uvek, kod ovakvih knjiga, istovremeno i odgovorni urednik. Odgovoran nama, ne na onaj socijalistički način, da se zna koga treba hapsiti i okriviti za knjigu. Ovdje je važno i to napomenuti, jer je Vlado Dijak bio novinar, pa je bio u tom poslu i kažnjavan, mada on sam nikada nije bio urednik, još manje odgovoran.
Mene je ova knjiga, koju je priredio Goran Mikulić, obradovala prije svega pjesmama Vlade Dijaka, koje čitam polako, bašlarovski, stih po stih. Pitam se, šta je to posebno kod pjesnika sa naglašenim humornim elementima? I odgovaram, to je bijeg od osjećanja, od lirike, koja prosijevne u stihu, u metafori kao obasjanje sunca u zimi i nevremenu. Kao kod Branka Ćopića, kome pred rat genijalna Isidora Sekući savjetuje da se preda humoru. Osjećala je ta umna žena da će humor prekriti preteški teret života koji se navalio na leđa mladog pjesnika. Ovdje imamo isti slučaj, sa različitim rezultatom. Vlado Dijak je poput Nikoletine Bursaća naše poezije. Nježnost, osjećanja, želja za srećom, u poteška, siva vremena, iskrada se ispod humora koji je utočište isprepadanog čovjeka. On se hrabri boemom da nije tako, da je on iznad toga, ali nije izvan, jer lirik to ne može biti. Napisati „Tvoje su oči zeleni četinari“ (Volio sam plavu djevojku u Revoluciji) može samo lirik. Ovdje je naslov ubistveno tačan s određenjem „u Revoluciji“. I ta se Revolucija samo produžava, nastavlja. Njegov cijeli život postaje samo posljedica te „Revolucije“. I boema, u kojoj se vrela duša hladi, život postaje niz anegdota, nije važno čijih. Kada bi se sakupile sve te anegdote vezane za naše poznate pisce i slikare, naročito boeme, vidjeli bismo da ih je najviše sa Radio-Sarajeva, „Oslobođenja“, „Zadrugara“. U malim provincijalnim sredinama, a takva je bila Banjaluka, nije smjelo biti anegdota, sve se odmah kažnjavalo. Tako je i Vlado Dijak u „Banjalučkim novinama“ doživio svoju Kalvariju. Ima više varijanti njegovog protjerivanja iz ovih novina. Nešto je dato i u ovoj knjizi, da dodam još jedan kalambur, koji se odnosio na Vladin odnos prema svojoj šefici, oficiru u civilu, Savki B. Navodno je ona odbijala Vladine tekstove, ma kakvi oni bili. Jer je i sama bila u strahu. To je bio komunistički lanac straha. Pisati slobodnije, pomalo humoristično o našoj zbilji, koju kontrolišće Partija, nije se moglo. Dosadi Vladi da mu ona odbija tekstove, pa joj podmetne jedan, koji on nije pisao, ali je u sličnom duhu. Kada mu je saopštila da je ta priča obična provokacija, Dijak joj je odgovorio, opet navodno: Jeste, sigurno je provokacija kad ju je napisao Čehov. A sve što je Čehov napisao treba se smatrati provokacijom. Ona ga je izbacila iz svoje kancelarije s preporukom da se kupi i ide gdje god hoće.
Slično su se provodili humoristi i liričari sve do novijih vremena, kada se vlast češe o njih tek kada se oni direktono očešu o pojedinca, imenom i prezimenom. Od Duška Radovića, predivnog dječijeg pjesnika, liričara u duši, do najnovijih vremena sa Borisom Dežulovićem, verbalni delikt i dalje postoji. Ako tako čitamo poeziju Vlade Dijaka, vidjećemo da ona pruža mnogo više od onog što kruži u narodu, sada već kao narodna poezija. Tu poeziju zaista vrijedi čitati. Internet ne pruža liriku, tu ćete pronaći priče i anegdote, vrijedi i njih pročitati kao i prozne tekstove u ovoj knjizi koje su napisali Mišo Marić i Ratko Orozović, ili ih je Goran Mikulić preuzeo iz izvrsne knjige Vehida Gunića, posvećene Vladi Dijaku. Vidimo tu dio trnovitog puta Vlade Dijaka, između Banjaluke, Revolucije, Golog otoka i Sarajeva. Ali ova poezija ostaje, ima u njoj dovoljno života, mada forma i sama poetika više pripadaju odjecima Jesenjina koji se stapaju sa duhom samog Dijaka. Tako ćemo osjetiti jedno vrijeme koje nam danas izgleda nostalgično lijepo. Razumijem nostalgiju, bio sam i sam mlad, primao dopisnice od Vlade Dijaka dok sam bio urednik u časopisu „Putevi“, ali i osjećao sve terete našeg puta u socijalizam koji će trajati dok traje gospodar, jer to je bila njegova tvorevina. Nostalgiju izaziva starenje i tvorevine novih gospodara kojih se mi tičemo kao prošli snijeg, kako bi rekao pjesnik Fransoa Vijon. E taj prošli svijet je u poeziji Vlade Dijaka. Tu su sve djevojke, od najmlađe Nine, do Selme, više, kako je napisao Jergović u svom tekstu o Selmi, kao imaginarnom liku.
Na kraju ovog kratkog osvrta na knjigu koju je sklopio Goran Mikulić, veoma skrupulozno, ne potpistujući nijedan od tekstova, evo i dijela mog putopisa iz Krakova.
Uspio sam da obiđem i biblioteku „Jagelonskog univerziteta“. Primio me je direktor Zdislav Pjetžik (Zdzisław Pietrzyk), doktor istorijskih nauka, odnedavno i akademik. kao bivšeg kolegu, direktora Narodne i univerzitetske biblioteke RS, Bosna i Hercegovina, što ga je oduševilo jer je odmah rekao da je zaljubljen u Gorana Bregovića i „Bijelo dugme“, naročito u njihovu pjesmu „Selma putuje na fakultet“. E, tu smo već postali prijatelji. Pričao sam mu o piscu teksta ove pjesme, Vladi Dijaku, vjerovatno galicijanskog porijekla, pjesniku i novinaru, nažalost pokojnom. Bili smo prijatelji. Da, o djevojci Selmi, stvarnoj i još živoj. On je meni govorio o svome „otkriću identiteta“ Andrićeve Jelene, „žene koje nema“, o čemu je pisao. Za njega je to bila baš Helena Iržikovski. U knjigu utisaka, koja mi je ponuđena da nešto napišem, u koju se bio upisao i sveti Jovan Pavle II, i bila mi je zaista izuzetna čast da napišem nekoliiko redova o mom već prisnom odnosu prema ovom čarobnom gradu. Ostao sam kod direktora oko sat vremena, Agneška je prevodila, a ja sam osjećao da su pokraj nas još najmanje, Andrić i Bregović, Jelena i Selma, Vlado Dijak, čak i velika pjesnikinja Vislava Šimborska.
Sviđa mi se format edicije „mala biblioteka“, u kojoj se pojavila knjiga „Recite Selmi…“, stane u džep, da ide u šetnju sa svojim čitaocem. Kao njegov kućni ljubimac. Tu su još i knjige Pere Zupca, Izeta Sarajlića, Ilije Ladina, Duška Trifunovića, i „Sarajevo, zajedno smo rasli“. Vrijedi ponešto napisati o svakoj od ovih knjiga.