Pjesnik, pripovjedač, romansijer Vladan Matijević uspio je da, čak i u vremenu nenaklonjenom knjizi, kada i na globalnom planu prijeti pandemija nečitanja, skrene pažnju sve malobrojnijih žitelja Gutenbergove galaksije kvalitetom svojih djela. O tome svjedoči značajan broj najvećih literarnih priznanja, nagrada za književna ostvarenja nastala na jeziku sa kojim dijeli ljudsku i stvaralačku sudbinu. U Matijevićevoj kolekciji nalazi se i Andrićeva nagrada za zbirku priča Prilično mrtvi (2000. god.), Ninova nagrada za roman godine (Pisac izdaleka, 2003. god.), dok je roman Vrlo malo svetlosti (2010. god.) osvojio čak tri odličja: nagrade “Meša Selimović”, “Borisav Stanković” i “Isidora Sekulić”.
I sada, u svojoj 50. godini (pisac je rođen u Čačku 1962. god.), Matijević je smatrao da je došlo vrijeme da u punoj životnoj i umjetničkoj zrelosti, sa “visoke tačke” dosegnutog uspona, obuhvati pogledom vremena i nevremena, pejzaže života i stvaranja, iscrta kartu svojih literarnih pohoda, iz tame i tišine, prema visovima otkrivenog smisla ljudske egzistencije koji se, iz sumračja svakidašnjice opterećene borbom za elementarni opstanak, puko preživljavanje i ne nazire. Pisac je zato tu da, poput Danka Maksima Gorkog, svjetlošću svoga srca, svjetlošću koja se rađa i zrije sa bolom, ukaže na mogući izlaz iz tamne šume otupjelosti, osujećenosti, dezorijentacije, samoće, besperspektivnosti, apsurda kao bitnih kvalifikativa egzistencijalne situacije savremenog čovjeka. Pri tom pisac sa strašću želi da, kako sam kaže, “zagrebe” u živo tkivo stvarnosti bez obzira što taj “zarez” i njemu pričinjava bol. Pisac je zaljubljenik i zarobljenik istine.
U najnovijem djelu Matijević je napisao svoje memoare, ono što je doživio, doznao, iskusio idući svijetom, gledajući, slušajući, pamteći, otvorenih očiju i otvorena srca. Naravno, kako se radi o umjetniku kome je stvaranje jedini pravi, autentični sadržaj života, to će memoari otkrivati upravo taj dio njegove ličnosti. To ne znači da će tamnom predjelu amnezije ostati stvari koje bodu oči i sapliću korake uspravnog hoda. Pisac izričito tvrdi da se ne bavi politikom, ali u jednom krajnje ispolitiziranom vremenu u kojem političke konotacije ima čak i izlazak u šetnju, odlazak u prodavnicu ili na roditeljski sastanak, ni on ne može ostati neokrznut. Pisac živi o svome dobu, piše o mnogo čemu: raskopanim ulicama, zastrašujućim fontanama, nebrizi društva za kulturni napredak, mećehinskom odnosu prema knjizi i njenim poslenicima koji, uprkos odsustvu podrške i poštovanja, stvaraju djela značajne vrijednosti, crpeći snagu iz strasne vatre kreativnog ostvarivanja. Stvaralaštvo je, duhovito zaključuje Matijević, neka vrsta ovisnosti, kao i narkomanija, ovisništva kome čovjek ne može (a vjerovatno) i ne želi da se odupre.
Najveći dio memoara otkriva piščevo biće sagledano u odrazu čina stvaranja i faktu ostvarenosti njegovog djela. Njegovo JA je, kao i kod jednog velikog svjetskog majstora lijepe riječi, JA KOJI PIŠEM. Sav je u tekstu: pisac je u rečenicama, njihovom značenju, intonaciji, dinamici, riječima, valencijama njihovog smisla i povezivanja s drugim riječima, glasovima i tišini, najzad njegovoj interpunkcijskoj “signalizaciji” koja je, na naše čuđenje, sama u stanju da otkrije smjerove stvaraočevih interesovanja, karakter i dubinu promišljanja, intenzitet emocije…
“Mnogi me prepoznaju u mojim riječima, u slovima, ćiriličnim i latiničnim, naziru me u zarezu, znaku pitanja, malo ređe u uzvičniku, češće u tri tačke. U poslednje vreme kažu da me nakratko primete i u tački.”
Riječi, iskazi i razmišljanja, pauze u kojima se uzima dah i razmišlja o sljedećem potezu (zarez!), vječita zapitanost o svrsi ljudskog napora u okruženju sveopšte neizvjesnosti (upitnik!), rijetki munjeviti prosjevi spoznaje (uskličnik!), slutnja da sve mogućnosti ipak nisu iscrpljene (tri tačke) i najzad sama tačka – kraj i početak.
Matijević je, vidimo, interpunkcijom i “sitnom prašinom riječi” dao svoj mini- portret, dok je krajiški bard Đuro Damjanović, boem i literarni srodstvenik velikog zemljaka Petra Kočića, svoj naučni kapacitet potvrdio magistarskim radom o zarezima kod Miloša Crnjanskog.
Matijević piše o mnogim relevantnim pitanjima svoje poetike, svojim temama i junacima, stvaralačkom postupku, svojim afinitetima i odnosu prema žanrovskom naslijeđu koje u doba postmodernizma sve više gubi oslonac i opravdanje u savremenoj književnoj produkciji.
Pisac izričito tvrdi da nije za modernizam po svaku cijenu, te da je pristalica tradicionalnih vrijednosti. On zna, npr., da je vrijeme velikih romana prošlo, da su, kako je pisao još Gaset, velike teme iscrpljene, ali taj podatak ga ne brine. Svjestan je da nema ničeg apsolutno novog pod suncem, da se novina poznatih stvari otkriva drugačijim osvjetljenjem i oneobičavanjem ugla gledanja i fokusacije nekog starog pitanja, te da se upečatljiv efekat može postići izmijenjenom formulom poznatog. Stvar je u mašti i hrabrosti.
S tim u vezi Matijević tvrdi, a svojim djelom to i pokazuje, da nema problema s pronalaženjem tema koje, kao što je svojevremeno tvrdio i Momo Kapor, traže njega.
Interesantna su i originalna piščeva zapažanja o priči koja svojom malom svjetlošću, poput iskri, obasjava djelić ljudske tame. Mene je naročito dojmilo piščevo minuciozno i nadasve duhovito sagledavanje romana, složene strukture u kojoj se, kako reče jedan kritičar, ogleda kosmos u nastajanju, fuzija atoma u uzbudljivu složenost i neodredivost svijeta.
“Roman će”, piše Matijević, biti “sastavljen od mnoštva priča povezanih i nepovezanih. Svaka priča će sadržavati još manje, i sve tako dok ne stignemo do rečenice koja će i sama biti priča za sebe. U stvari, roman će ličiti na veliki moderni grad čijim ulicama možemo ići bez mape, ili sa njom, kako god želimo, ali pri tom moramo biti spremni da prihvatimo nemogućnost ovladavanja njime, što će reći, u slučaju romana, da nikad nećemo potpuno ovladati njegovim tekstom, ma koliko po njemu tragali. I moći ćemo neprestano da tragamo i uvek ćemo u njemu iznalaziti nešto što nam je u prethodnom čitanju promaklo.”
Upravo u tome što nam je promaklo i pored naše usredsređenosti da do toga ne dođe ili ga bude što manje, leži bogatstvo izrečenih ili nagovještenih sadržaja ove knjige koja zahtijeva obavještenog, “vertikalnog” čitaoca.
Inteligentna, edukativna ili neobavezna, zabavna, duhovita, šarmantna, ozbiljna i ironična, autopoetična i sasvim lična, knjiga će okupiti čitaoce i zadržati njihovu pažnju bez obzira na nijanse ili drastične različitosti njihovih književnih afiniteta, jer ona te različitosti podstiče, ali i objedinjava svojim nesvakidašnjim bogatstvom.
Vladan Matijević “Memoari, amnezije”
Uz dodjelu nagrade Kočićeva knjiga
Pjesnik, pripovjedač, romansijer Vladan Matijević uspio je da, čak i u vremenu nenaklonjenom knjizi, kada i na globalnom planu prijeti pandemija nečitanja, skrene pažnju sve malobrojnijih žitelja Gutenbergove galaksije kvalitetom svojih djela. O tome svjedoči značajan broj najvećih literarnih priznanja, nagrada za književna ostvarenja nastala na jeziku sa kojim dijeli ljudsku i stvaralačku sudbinu. U Matijevićevoj kolekciji nalazi se i Andrićeva nagrada za zbirku priča Prilično mrtvi (2000. god.), Ninova nagrada za roman godine (Pisac izdaleka, 2003. god.), dok je roman Vrlo malo svetlosti (2010. god.) osvojio čak tri odličja: nagrade “Meša Selimović”, “Borisav Stanković” i “Isidora Sekulić”.
I sada, u svojoj 50. godini (pisac je rođen u Čačku 1962. god.), Matijević je smatrao da je došlo vrijeme da u punoj životnoj i umjetničkoj zrelosti, sa “visoke tačke” dosegnutog uspona, obuhvati pogledom vremena i nevremena, pejzaže života i stvaranja, iscrta kartu svojih literarnih pohoda, iz tame i tišine, prema visovima otkrivenog smisla ljudske egzistencije koji se, iz sumračja svakidašnjice opterećene borbom za elementarni opstanak, puko preživljavanje i ne nazire. Pisac je zato tu da, poput Danka Maksima Gorkog, svjetlošću svoga srca, svjetlošću koja se rađa i zrije sa bolom, ukaže na mogući izlaz iz tamne šume otupjelosti, osujećenosti, dezorijentacije, samoće, besperspektivnosti, apsurda kao bitnih kvalifikativa egzistencijalne situacije savremenog čovjeka. Pri tom pisac sa strašću želi da, kako sam kaže, “zagrebe” u živo tkivo stvarnosti bez obzira što taj “zarez” i njemu pričinjava bol. Pisac je zaljubljenik i zarobljenik istine.
U najnovijem djelu Matijević je napisao svoje memoare, ono što je doživio, doznao, iskusio idući svijetom, gledajući, slušajući, pamteći, otvorenih očiju i otvorena srca. Naravno, kako se radi o umjetniku kome je stvaranje jedini pravi, autentični sadržaj života, to će memoari otkrivati upravo taj dio njegove ličnosti. To ne znači da će tamnom predjelu amnezije ostati stvari koje bodu oči i sapliću korake uspravnog hoda. Pisac izričito tvrdi da se ne bavi politikom, ali u jednom krajnje ispolitiziranom vremenu u kojem političke konotacije ima čak i izlazak u šetnju, odlazak u prodavnicu ili na roditeljski sastanak, ni on ne može ostati neokrznut. Pisac živi o svome dobu, piše o mnogo čemu: raskopanim ulicama, zastrašujućim fontanama, nebrizi društva za kulturni napredak, mećehinskom odnosu prema knjizi i njenim poslenicima koji, uprkos odsustvu podrške i poštovanja, stvaraju djela značajne vrijednosti, crpeći snagu iz strasne vatre kreativnog ostvarivanja. Stvaralaštvo je, duhovito zaključuje Matijević, neka vrsta ovisnosti, kao i narkomanija, ovisništva kome čovjek ne može (a vjerovatno) i ne želi da se odupre.
Najveći dio memoara otkriva piščevo biće sagledano u odrazu čina stvaranja i faktu ostvarenosti njegovog djela. Njegovo JA je, kao i kod jednog velikog svjetskog majstora lijepe riječi, JA KOJI PIŠEM. Sav je u tekstu: pisac je u rečenicama, njihovom značenju, intonaciji, dinamici, riječima, valencijama njihovog smisla i povezivanja s drugim riječima, glasovima i tišini, najzad njegovoj interpunkcijskoj “signalizaciji” koja je, na naše čuđenje, sama u stanju da otkrije smjerove stvaraočevih interesovanja, karakter i dubinu promišljanja, intenzitet emocije…
“Mnogi me prepoznaju u mojim riječima, u slovima, ćiriličnim i latiničnim, naziru me u zarezu, znaku pitanja, malo ređe u uzvičniku, češće u tri tačke. U poslednje vreme kažu da me nakratko primete i u tački.”
Riječi, iskazi i razmišljanja, pauze u kojima se uzima dah i razmišlja o sljedećem potezu (zarez!), vječita zapitanost o svrsi ljudskog napora u okruženju sveopšte neizvjesnosti (upitnik!), rijetki munjeviti prosjevi spoznaje (uskličnik!), slutnja da sve mogućnosti ipak nisu iscrpljene (tri tačke) i najzad sama tačka – kraj i početak.
Matijević je, vidimo, interpunkcijom i “sitnom prašinom riječi” dao svoj mini- portret, dok je krajiški bard Đuro Damjanović, boem i literarni srodstvenik velikog zemljaka Petra Kočića, svoj naučni kapacitet potvrdio magistarskim radom o zarezima kod Miloša Crnjanskog.
Matijević piše o mnogim relevantnim pitanjima svoje poetike, svojim temama i junacima, stvaralačkom postupku, svojim afinitetima i odnosu prema žanrovskom naslijeđu koje u doba postmodernizma sve više gubi oslonac i opravdanje u savremenoj književnoj produkciji.
Pisac izričito tvrdi da nije za modernizam po svaku cijenu, te da je pristalica tradicionalnih vrijednosti. On zna, npr., da je vrijeme velikih romana prošlo, da su, kako je pisao još Gaset, velike teme iscrpljene, ali taj podatak ga ne brine. Svjestan je da nema ničeg apsolutno novog pod suncem, da se novina poznatih stvari otkriva drugačijim osvjetljenjem i oneobičavanjem ugla gledanja i fokusacije nekog starog pitanja, te da se upečatljiv efekat može postići izmijenjenom formulom poznatog. Stvar je u mašti i hrabrosti.
S tim u vezi Matijević tvrdi, a svojim djelom to i pokazuje, da nema problema s pronalaženjem tema koje, kao što je svojevremeno tvrdio i Momo Kapor, traže njega.
Interesantna su i originalna piščeva zapažanja o priči koja svojom malom svjetlošću, poput iskri, obasjava djelić ljudske tame. Mene je naročito dojmilo piščevo minuciozno i nadasve duhovito sagledavanje romana, složene strukture u kojoj se, kako reče jedan kritičar, ogleda kosmos u nastajanju, fuzija atoma u uzbudljivu složenost i neodredivost svijeta.
“Roman će”, piše Matijević, biti “sastavljen od mnoštva priča povezanih i nepovezanih. Svaka priča će sadržavati još manje, i sve tako dok ne stignemo do rečenice koja će i sama biti priča za sebe. U stvari, roman će ličiti na veliki moderni grad čijim ulicama možemo ići bez mape, ili sa njom, kako god želimo, ali pri tom moramo biti spremni da prihvatimo nemogućnost ovladavanja njime, što će reći, u slučaju romana, da nikad nećemo potpuno ovladati njegovim tekstom, ma koliko po njemu tragali. I moći ćemo neprestano da tragamo i uvek ćemo u njemu iznalaziti nešto što nam je u prethodnom čitanju promaklo.”
Upravo u tome što nam je promaklo i pored naše usredsređenosti da do toga ne dođe ili ga bude što manje, leži bogatstvo izrečenih ili nagovještenih sadržaja ove knjige koja zahtijeva obavještenog, “vertikalnog” čitaoca.
Inteligentna, edukativna ili neobavezna, zabavna, duhovita, šarmantna, ozbiljna i ironična, autopoetična i sasvim lična, knjiga će okupiti čitaoce i zadržati njihovu pažnju bez obzira na nijanse ili drastične različitosti njihovih književnih afiniteta, jer ona te različitosti podstiče, ali i objedinjava svojim nesvakidašnjim bogatstvom.