Kad se otac razbolio, bilo je ljeto. Ulazio je u šezdesetu godinu. Nakon njegove smrti ponavljala sam ljudima, ustrajno kao litaniju – nije ni posijedio. Sve dok ga nisam sanjala. Sjedi on u autobusu, negdje pri dnu. Drži se za ručku sjedala onako kako se uvijek držao. Gleda me. Sav posijedio. Je li ti sad srce na mjestu, pita me.
Počeo je umirati u augustu. Neka se stara ozljeda na potkoljenici ili madež, ili ben iz djetinjstva, kako ga je mama uporno nazivala, na zlo okrenuo. Ispočetka, krvario je sasvim malo. Kao ranica koju je mogao zaraditi stavljajući izolaciju na našu kuću na četiri vode. To malo krvi je bilo dovoljno da se na njenim temeljima začne novi svijet koji će ga ustrajno sebi uzimati. Sebi kuću u njemu sagraditi.
Kuću je štitio od zime i od ljetne sparine stiroporom. On i brat to ljeto na skeli. Rade to prvi put. Ćaćin prijatelj, prgavi gastarbajter im je u par poteza pokazao kako se to radi. I sad oni ponavljaju njegove pokrete. Brzo uče. U tome su jednaki. Otac je priučeni bravar, sa genom za stolariju. Brat je sve to, i još ponešto. On skrivećke piše pjesme. Ima očeve snažne ruke. Takve da kad se skela zaljulja kao brod na valovima, brat ih hvata u svoj dlan. Otac se spašava od pada sa par metara, smrt se malo izmaknula.
To smo ljeto svi, kao u nekom usporenom filmu, prisni. Smireni. Mirno more, bonaca. Nismo slutili, to se naša tijela na oluju pripremaju. Tijelo predosjeća lahore smrti na zatiljku, i onda se smiruje, skuplja snagu za nalete bure. To ljeto na zalasku, otac prvo na more odlazi. Zakazali su mu termin kod specijalista koji jednom mjesečno dolazi. Jednom mjesečno je termin za male čaršije. Tako to ide. On je praktičan, dok dođe na red, ode se kupati. Prvo život, pa sve ostalo. More posebno ni ne voli. Otići će zbog mame. S njene strane svi pupčanom su vrcom vezani za sunce, valove, stijene. Neki je gen to prenio. Ne vrijedi se tome otimati. On to zbog nas trpi. Brat i ja smo odrasli, osamostaljeni. Njihove brige sve oko nas su pozavršavane. Svojim nebom letimo. I njih dvoje, to ljeto posljednje, odlaze na mjesto najdraže. Tamo gdje su uspomene na prva poslijeratna ljetovanja, na bijelog jugića. Starom cestom prema Ninu slušao se Niko Bete. Došao je kao jedina oprema u autu. Bili smo sretni cigani i smrt to nije imala srca kvariti.
Ali, to ljeto posljednje, smrti više nije bilo do izmicanja. Pustila ih je da se slikaju na dragim starima mjestima, da šetaju i odmaraju, kao ljudi rasterećeni svih briga, pustila ih da mirišu more i borove, izlaze na večere, slatko spavaju i odmorni se bude, bez krivnje zbog te raspusne i sretne dokolice. A onda je zagrizla. Punim ustima. Čaršaf u kraljevskom gradu bio je pun krvi. Ben iz djetinjstva krv je izobličila. Postajao je neprirodno veći, grub na dodir, kao dio tijela koji njemu ne pripada, kao zlokobna rupa svemira.
Kad su se vratili, nakon deset dana, što je za njega u mladosti, bilo previše sunca, sparine, komaraca i gužve, a najviše propuštenih utakmica Krajišnika, rekao je: iduće ćemo godine opet deset dana, najmanje. Njemu, kojem je Bosna bila početak i kraj svijeta, u koji se morao vratiti već nakon dva preduga dana, ova rečenica nije stajala. Smrti je to bilo previše, umorna od odlaganja i ugađanja njegovim ukućanima, još je jače zagrizla.
Specijalist se zagrcnuo kad je vidio smrtine zube na njegovoj potkoljenici: Gdje ste dosad bili? Melanom četvrtog stepena. Hitno. Bihać. Operacija. Samo nek se ne siječe noga, otac je ponavljao. Obiteljski je to gen sa njihovim nogama. Svi su se užasavali od toga, nakon što su didu prvoborcu zbog ozeblina u ratu htjeli rezati nogu. Bio je prgav i ustrajan i nije dao. Poživio je još četrdeset godina i legao u grob sa dvije noge.
U kantonalnoj je bolnici otac ležao danima. Hitnost se tamo odlagala do dvadeset i jednog dana. Čekalo se nešto, a on se zajunio, ništa nije vrijedilo što ga mati napada: neće te dirnuti, dok im se novac ne ponudi. On nije htio čuti. Ja ću čekati, pa ko duže izdrži. Brat je sad vozio neki drugi jugo. Znao je kao kozica preskakati serpentine. Svaki dan u posjeti. Znali bi i žmireći izbjeći sva uleknuća na izboranoj cesti. Nakon dvadesetog i jednog dana, oni su popustili. Izvadili su iz njegove potkoljenice ben iz mladosti i jedan zub smrti. Poslali ga kući. Nakon dvadesetog i jednog dana izvadili su mu konce. Na pola puta između Bihaća i naše kuće na četiri vode ustavi iz njegove potkoljenice su se otvorili i krv je opet potekla. Jugić se okrenuo u smjeru bolnice, i kako je hitno bilo, tako su ga hitno i zakrpili, na živo, bez anestezije. Ta je bol ništa naspram onoga što će ga čekati, šaputala je smrt na uho doktora i on ga je prekaljen ljudskom patnjom na to i pripremao. Otac Bihać nikad nije ni volio, i on mu je eto uzvraćao udarac za udarcom. Kad je tražio penziju koju je sticao od svoje 16., održavajući strojeve za gaze, u Bihaću na penzionom su ga pitali zašto u Srbiju ne ide tražiti svoju penziju? Džaba im je govorio da je on penziju zaradio u Kladuši, a ne u Srbiji. Srbin nije, a sve i da jeste volio bi to zbog nje najviše, da se živa pojede kad on i tako i tako svoju penziju dobije. Na to sam ustvrdila da svoga prezimena nikad neću mijenjati, nek me se povezuje sa svim što nisam, tako da znam kako bi mi bilo da jesam. I tad smo se zadnji put i svađali. Jer sam bila tvrdoglava i zapaljiva, i huljiva, kao da sam njegova.
Oko njega, na kauču, okupljali se sve dragi ljudi, kojima je bilo stalo da smrt uspore. Nitko sebi htio priznati da je to bilo opraštanje. To su bila duga i draga zadirkivanja, poput onoga kad su on i Šefko jedne prilike popravljali veš mašinu. Nakon što im je majstor za mašine rekao: Allaha mi, ne može se popraviti, Šefko je odmah znao da laže. Naravno da je znao, kad mu je ćaća hadžija, otac je potvrdio. I tako rastvorili su mašinu, uklonili dio koji se pokvario, i nema se gdje nabaviti, jer je stariji od pegambera, i onda su nad mašinom razmišljali šta sad. Ocu je sinula revolucionarna ideja: Ništa, da mi nju sad upalimo. I mašina radi. I danas. I smijali se svi, smijali. Tu je i Marijan Ožura, svećenik iz Cetingrada, kojeg smo zvali pop. Došao mu u posjetu bez namjere da mu da posljednje pomazanje. Bez riječi ga je odriješio ako je u čemu pogriješio. Pa i ono da sjedi u jugi dok smo mi u crkvi. Jer ne može gledati svete i presvete u prvim redovima. Smijali smo se tako i sjećali.
I smrt se ražalostila, smirila, stisak popustila. Kratko smo disali opušteno. U bolnici su odlučil da nije za terapije. Dalje od toga nisu znali, nisu htjeli reći. Smrt to zna bolje. Pred prvu nedjelju adventa smrt je odlučila putovati njegovim venama, sve do prepona. U kantonalnoj bolnici su odlučili, to je prevelik zalogaj za njih, i preusmjerili ga, kao vodu u koritu, bolnici u Sarajevu. Tamo nas opetovano pitaju gdje smo dosad bili. To je ujednačen ritam smrti. Stojimo pred tim ponorom krivnje. Hoćemo li u njega skočiti? Nego šta, i skačemo mama, brat i ja. Ta je krivnja lakša od spoznaje da tata umire, da svaki put kad kažem otac, osjećam se jače, kad kažem tata slomit ću se pred primarijusom koji me na upit o očevom zdravlju pita znam li ko je on. Ne pokazujem dužno poštovaje njegovim titulama, mene samo zanima kako se tata od smrti spašava. Ona ga već grli, on je njen. Jača je od svih primarijusovih epoleta, ega i taštine. Skačemo u tu krivnju, jer je lakša od spoznaje da se tu ništa ne može učiniti, da će on umrijeti, da se više nećemo svađati, da moj brat ima dvadeset i jednu godinu, da više neće njih dvojica zajedno majstorisati, da neće više sve što napišem, i ono dobro i loše, čekati kao ozebo sunce, nositi svojim prijateljima i hvaliti se… Ovako krivnja nam drži glavu iznad vode, e da sam još, ovo i ovo, ovo i ovo, ovo i ovo, i tako ne tonemo, tata umire, ali ne još.
S njim u sobi na Koševu su dva sitna lopova, koji će iz sobe izaći sa policijskom pratnjom, jedan bivši domobran koji se svako jutro sprema za vizitu uz red paste za zube, red kolonjske i red slavne prošlosti. Mora operirati palac koji je ozebao na frontu, jer tijelo pamti, i sada mu se sveti. Drugi mu se smiju da danima nisu zube oprali, i šta se vrijedi lickati kad će ih smrt svejedno i smrdljive pojesti. Tu je i drag čovjek koji će na nosu operirati malenu kvržicu, daleko manje zlokobnu. Njemu jedina ćerka u Sarajevu nikada ne dolazi. Što bi, kad je praktički kod kuće. Tako se tješi. Tu sam sve vrijeme, osim u vrijeme vizita. Smilovali nam se, smrt nas grli, i to svi vide, i kuharice me nutkaju ručkom, makaronima sa sirom, i nikad slađi nisu bili. Ujutro, čim se probudi to njegovo novo društvo zanima kad dolazim, jer njima nitko ne dolazi, a imaju neke sitne potrebe, cigare, slatkiše i sve drugo što se ne smije. Smrti to ionako svejedno je, možda će se samo malo požuriti, ali to njih i onako ne brine. Uskoro im se pridružuje čovjek iz Konjica koji će ostati bez kože buta i stražnjice, donirat će je spaljenom bratu. Njemu se leđa često znoje, i iako ne može zbog rata vidjeti Hrvate ni nacrtane, i to priznaje, dopušta da mu leđa obrišem. To lagano skida slojeve njegove krivnje. Donji dio tijela mu je sav u povojima. Njemu će doći njegovi iz Konjica u narednih par dana. Jedan od tih dana otac i ja sjedimo na krevetu i suzdržavamo se da ne plačemo, i njegovo društvo iz sobe izlazi da nam bude manje neugodno. On opet ide na uzaludnu operaciju, ali svejedno bit će mu neko vrijeme lakše. Budi se iz narkoze, i pipa nogu. I kažem mu, nemoj se sikirati, nisu je odsjekli. Nek i nisu, rađe mi je umrti. Na njegovoj potkoljenici nova je rupa. Oko nje mali sateliti, pratioci melanoma. Šire se svojim svemirom, svojim nebom. Oni će tatu osvojiti. Ali ne još neko vrijeme. Koliko se može vrijeme rastegnuti. Dovoljno, jer taj mi je Božić osvanuo nakon operacije, u podne. Navečer, kad ih ostavljam, prije zadnje vizite u pola osam, snijeg propada. Pada u umirujućim pahuljama, lagano kao vrijeme koje se zaustavlja. Kao zadnja nježnost prije smrti. Zovem tatu i kažem: tata, napolju snijeg pada. I on, nakon operacije, sa rupom u preponi i satelitima na potkoljenici, i čovjek iz Konjica bez kože stražnjice i bedara, stari domobran, i drag čovjek kojem ćerka ne dolazi, ustaju sa kreveta i odlaze do prozora da vide snijeg kako pada. Spušta se sa neba zastor od smrti. Smrt je blagonaklona. Spuštam se sa Koševa u tada svoj dom na Ciglanama. U krevet. U noćne more, zubi mi ispadaju. I tek tada shvatam, znam, tata će umrijeti.
On ide kući uoči Nove godine. Brat dolazi po njega. Preuzima tatu koji će umrijeti. Kod kuće ga čeka mama koja brine za svog nepokretnog oca i za svoju mamu kojoj odlazi u bolnicu. Posve rutinski zahvat nakon prometne nesreće, mogao bi joj zaustaviti srce. I hoće, naravno, jer se baka za svetu smrt izmolila i umrijet će u snu na operacijskom stolu.
Moj brat, on još ne zna da će mu otac umrijeti, kako bi i mogao to prihvatiti. U zadnje vrijeme on taksira sve te smrti, ona mu sjedi na zadnjem sjedalu i ne bi ga baš toliko rastužila. Neka, ima vremena. Prvo, treba se bez pritiska oprostiti. Poslije će doći suze. I tako, njih dvojica prelaze tristašezdesetpet kilometara, kao nekada, kad su meni na studij dolazili. Cijelim su putem slušali Mehu Puzića na staroj kaseti. Šest pjesama sa jedne strane, i šest pjesama sa druge strane. I u jednom, i u drugom smjeru, Meho Puzić u Petrovcu, Meho Puzić u Ključu, Meho Puzić kod Balkane, Meho Puzić u Travniku. Meho Puzić na sarajevskoj petlji. I otac koji zapjeva moj brate u tuđini, skini gaće na vrućini. On se sprda, a zapravo ne može prežaliti brata koji jeste umro u tuđini, bezimeni radnik dva posla, a zapravo u penziji. I sad se njih dvojica prisjećaju svojih putova, ovaj put bez Mehe Puzića.
Ostajem tad u Sarajevu iz obzira prema staroj ljubavi koja dolazi iz Zagreba, i mi zajedno dočekujemo Novu godinu, i svi su radosni, i svi čestitaju, i ja se ne mogu kontrolirati, i plačem, iako ne bih plakala, ali plačem jer mi se plače i jer ta opustošenost nema više kud nego za suzama. Neko na cesti, nepoznat, brižno mi govori: nemojte plakati u Novoj godini, to nesreću donosi.
Tatu su poslali na uzaludne kemoterapije, već nakon prvog ciklusa nešto govori: donesi mi… čujem lopril, trčim s tabletama, brat ga drži onim svojim rukama, i on opet ne spada sa skele. Kasnije mi govori, tražio sam lopatu da sam sebe zakopam.
Sjedimo za ručkom, svi, opet onako opušteni, on i brat nešto izvode, smiju se, i na trenutak smo zaleđeni u vremenu. On nas gleda pogledom koji kroz nas kao rendgen prolazi, on nas vidi, iznutra. On već odavno zna da umire, samo se pravi da ne zna, jer ne bi da nas rastuži.
Potom dolaze dani inekcija protiv bolova, padanja u nesvijest, mati ga otima smrti, ona se hrva sa njom, ona na nju galami, izgoni je iz kuće. Nekad je to tamjan, molitve i postovi, nekad joj se umiljava prirodnim sokovima, cikla, mrkva sve što voli smrt sestrica. Nekad bi je potkupljivala sa posebnim eliksirima, narodnim lijekovima i suvremenom medicinom. Smrt bi se zasićena povukla, priznala joj snagu i upornost, a onda bi se vratila ojačana.
Onda je uslijedio morfij. Nakon morfija mir. Smrt se povukla. Ostavila nas brodolomnike. Držimo se jedni za druge. I za sve ljude koje nam tih dana u kuću dolaze. Neke poznajemo manje, neke više, neke je samo otac u mladosti poznavao. Dočekujemo svakoga, za svakoga imamo vremena. Tako zaboravljamo da nije on sa nama. Kada su ga prve komšije stavile u sanduk, a među njima i Sajo Pekar, koji nikad u životu nije vidio mrtvu osobu, a u kosi ima poneku sijedu, i kada je mama tražila da mu se jastučić stavi pod glavu da nije tako na golom i da je udobnije, i kada se otac smanjio na manje od pola od sebe, tada mu se pojavio na usnama osmijeh blaženi. Izgledao je sretno, izbavljeno. Jer on je vidio ono što ćemo mi tek naknadno, s protokom vremena vidjeti.
Među ljudima koji u tim danima dolaze i piju za pokoj njegove duše, neki su umrli u međuvremenu, neki još umiru, a neki su već odavno mrtvi, iako se smatraju živima. Eto nonaj koji se slatko smije kad kažem da me tata zvao poglavica usrana motka ne bi li me naučio važnosti primanja šale na svoj račun, on je već odavno mrtav pijan. Već godinama, pije, i njiše se kao ruzinava barkica. Usidren i sam, ni smrt ni život da mu se smiluje. Njegova je samoća odašiljala sitne satelite posvuda, i oni su ga žderali, a on se vraćao u život malim bočicama alkohola.
Tu je i tatin mlađi brat nad kojim smo svi strepili, nad njegove tri smrtne bolesti, a onda ga je i nadživio, ali kako, tako što su mu nogu odsjekli, ono čega se najviše bojao. Gorčina se naselila u sve ostale dijelove tijela. Živ i osakaćen, bio je mrtav.
Tu je i žena, krupna, gosposna i draga, muža je satrapa odavno sahranila, par puta njezini kilogrami su je spriječili da se iz naše fotelje izvadi. Sad je dementna starica, krhka sjena, tanka kao djevojčica kakva je davno nekoć bila. Ni smrt ni život da joj se smiluje i prikrati muke. Tata to sve zna. I zato se tako blaženo u svom sanduku smije. Kao onaj koji je toj boli umaknuo. Smrt je blagonaklona.
Prije smrti od nas traži da niko, ni slučajno, crninu ne oblači. Jer će nas prokleti. Mati, po svome, ne sluša. I mi joj govorimo, zar se ne sjećaš šta je tata govorio. Ljuta je, šta me briga što će me prokleti. Samo nek proba.
Ona prostire svoj štrik tuge jednu godinu. I u istoj godini, za svoju mamu, jednu godinu.
Tuga je postojana. Navikne te na sebe, ona je mala rupa u tvom đonu s kojom i dalje hodaš, iako te žulja, ti i dalje hodaš. To je crnina koju ne nosiš, ali te svejedno pritišće, kofer koji je uvijek spreman na put s tobom krenuti.
Još dugo sam sanjala oca, najmanje deset godina, svaki put me na nešto upozoravao. Znala bih ga sanjati prije kvara auta u nekoj nedođiji, prije potresa, prije bolesti. Bio je to njegov način da pokaže da se za žive treba brinuti. Mrtvi više ne pate. Nema boli, nema muke. Sve su to odavno zaboravili, sve oprostili.
Vježbanje tuge
Kad se otac razbolio, bilo je ljeto. Ulazio je u šezdesetu godinu. Nakon njegove smrti ponavljala sam ljudima, ustrajno kao litaniju – nije ni posijedio. Sve dok ga nisam sanjala. Sjedi on u autobusu, negdje pri dnu. Drži se za ručku sjedala onako kako se uvijek držao. Gleda me. Sav posijedio. Je li ti sad srce na mjestu, pita me.
Počeo je umirati u augustu. Neka se stara ozljeda na potkoljenici ili madež, ili ben iz djetinjstva, kako ga je mama uporno nazivala, na zlo okrenuo. Ispočetka, krvario je sasvim malo. Kao ranica koju je mogao zaraditi stavljajući izolaciju na našu kuću na četiri vode. To malo krvi je bilo dovoljno da se na njenim temeljima začne novi svijet koji će ga ustrajno sebi uzimati. Sebi kuću u njemu sagraditi.
Kuću je štitio od zime i od ljetne sparine stiroporom. On i brat to ljeto na skeli. Rade to prvi put. Ćaćin prijatelj, prgavi gastarbajter im je u par poteza pokazao kako se to radi. I sad oni ponavljaju njegove pokrete. Brzo uče. U tome su jednaki. Otac je priučeni bravar, sa genom za stolariju. Brat je sve to, i još ponešto. On skrivećke piše pjesme. Ima očeve snažne ruke. Takve da kad se skela zaljulja kao brod na valovima, brat ih hvata u svoj dlan. Otac se spašava od pada sa par metara, smrt se malo izmaknula.
To smo ljeto svi, kao u nekom usporenom filmu, prisni. Smireni. Mirno more, bonaca. Nismo slutili, to se naša tijela na oluju pripremaju. Tijelo predosjeća lahore smrti na zatiljku, i onda se smiruje, skuplja snagu za nalete bure. To ljeto na zalasku, otac prvo na more odlazi. Zakazali su mu termin kod specijalista koji jednom mjesečno dolazi. Jednom mjesečno je termin za male čaršije. Tako to ide. On je praktičan, dok dođe na red, ode se kupati. Prvo život, pa sve ostalo. More posebno ni ne voli. Otići će zbog mame. S njene strane svi pupčanom su vrcom vezani za sunce, valove, stijene. Neki je gen to prenio. Ne vrijedi se tome otimati. On to zbog nas trpi. Brat i ja smo odrasli, osamostaljeni. Njihove brige sve oko nas su pozavršavane. Svojim nebom letimo. I njih dvoje, to ljeto posljednje, odlaze na mjesto najdraže. Tamo gdje su uspomene na prva poslijeratna ljetovanja, na bijelog jugića. Starom cestom prema Ninu slušao se Niko Bete. Došao je kao jedina oprema u autu. Bili smo sretni cigani i smrt to nije imala srca kvariti.
Ali, to ljeto posljednje, smrti više nije bilo do izmicanja. Pustila ih je da se slikaju na dragim starima mjestima, da šetaju i odmaraju, kao ljudi rasterećeni svih briga, pustila ih da mirišu more i borove, izlaze na večere, slatko spavaju i odmorni se bude, bez krivnje zbog te raspusne i sretne dokolice. A onda je zagrizla. Punim ustima. Čaršaf u kraljevskom gradu bio je pun krvi. Ben iz djetinjstva krv je izobličila. Postajao je neprirodno veći, grub na dodir, kao dio tijela koji njemu ne pripada, kao zlokobna rupa svemira.
Kad su se vratili, nakon deset dana, što je za njega u mladosti, bilo previše sunca, sparine, komaraca i gužve, a najviše propuštenih utakmica Krajišnika, rekao je: iduće ćemo godine opet deset dana, najmanje. Njemu, kojem je Bosna bila početak i kraj svijeta, u koji se morao vratiti već nakon dva preduga dana, ova rečenica nije stajala. Smrti je to bilo previše, umorna od odlaganja i ugađanja njegovim ukućanima, još je jače zagrizla.
Specijalist se zagrcnuo kad je vidio smrtine zube na njegovoj potkoljenici: Gdje ste dosad bili? Melanom četvrtog stepena. Hitno. Bihać. Operacija. Samo nek se ne siječe noga, otac je ponavljao. Obiteljski je to gen sa njihovim nogama. Svi su se užasavali od toga, nakon što su didu prvoborcu zbog ozeblina u ratu htjeli rezati nogu. Bio je prgav i ustrajan i nije dao. Poživio je još četrdeset godina i legao u grob sa dvije noge.
U kantonalnoj je bolnici otac ležao danima. Hitnost se tamo odlagala do dvadeset i jednog dana. Čekalo se nešto, a on se zajunio, ništa nije vrijedilo što ga mati napada: neće te dirnuti, dok im se novac ne ponudi. On nije htio čuti. Ja ću čekati, pa ko duže izdrži. Brat je sad vozio neki drugi jugo. Znao je kao kozica preskakati serpentine. Svaki dan u posjeti. Znali bi i žmireći izbjeći sva uleknuća na izboranoj cesti. Nakon dvadesetog i jednog dana, oni su popustili. Izvadili su iz njegove potkoljenice ben iz mladosti i jedan zub smrti. Poslali ga kući. Nakon dvadesetog i jednog dana izvadili su mu konce. Na pola puta između Bihaća i naše kuće na četiri vode ustavi iz njegove potkoljenice su se otvorili i krv je opet potekla. Jugić se okrenuo u smjeru bolnice, i kako je hitno bilo, tako su ga hitno i zakrpili, na živo, bez anestezije. Ta je bol ništa naspram onoga što će ga čekati, šaputala je smrt na uho doktora i on ga je prekaljen ljudskom patnjom na to i pripremao. Otac Bihać nikad nije ni volio, i on mu je eto uzvraćao udarac za udarcom. Kad je tražio penziju koju je sticao od svoje 16., održavajući strojeve za gaze, u Bihaću na penzionom su ga pitali zašto u Srbiju ne ide tražiti svoju penziju? Džaba im je govorio da je on penziju zaradio u Kladuši, a ne u Srbiji. Srbin nije, a sve i da jeste volio bi to zbog nje najviše, da se živa pojede kad on i tako i tako svoju penziju dobije. Na to sam ustvrdila da svoga prezimena nikad neću mijenjati, nek me se povezuje sa svim što nisam, tako da znam kako bi mi bilo da jesam. I tad smo se zadnji put i svađali. Jer sam bila tvrdoglava i zapaljiva, i huljiva, kao da sam njegova.
Oko njega, na kauču, okupljali se sve dragi ljudi, kojima je bilo stalo da smrt uspore. Nitko sebi htio priznati da je to bilo opraštanje. To su bila duga i draga zadirkivanja, poput onoga kad su on i Šefko jedne prilike popravljali veš mašinu. Nakon što im je majstor za mašine rekao: Allaha mi, ne može se popraviti, Šefko je odmah znao da laže. Naravno da je znao, kad mu je ćaća hadžija, otac je potvrdio. I tako rastvorili su mašinu, uklonili dio koji se pokvario, i nema se gdje nabaviti, jer je stariji od pegambera, i onda su nad mašinom razmišljali šta sad. Ocu je sinula revolucionarna ideja: Ništa, da mi nju sad upalimo. I mašina radi. I danas. I smijali se svi, smijali. Tu je i Marijan Ožura, svećenik iz Cetingrada, kojeg smo zvali pop. Došao mu u posjetu bez namjere da mu da posljednje pomazanje. Bez riječi ga je odriješio ako je u čemu pogriješio. Pa i ono da sjedi u jugi dok smo mi u crkvi. Jer ne može gledati svete i presvete u prvim redovima. Smijali smo se tako i sjećali.
I smrt se ražalostila, smirila, stisak popustila. Kratko smo disali opušteno. U bolnici su odlučil da nije za terapije. Dalje od toga nisu znali, nisu htjeli reći. Smrt to zna bolje. Pred prvu nedjelju adventa smrt je odlučila putovati njegovim venama, sve do prepona. U kantonalnoj bolnici su odlučili, to je prevelik zalogaj za njih, i preusmjerili ga, kao vodu u koritu, bolnici u Sarajevu. Tamo nas opetovano pitaju gdje smo dosad bili. To je ujednačen ritam smrti. Stojimo pred tim ponorom krivnje. Hoćemo li u njega skočiti? Nego šta, i skačemo mama, brat i ja. Ta je krivnja lakša od spoznaje da tata umire, da svaki put kad kažem otac, osjećam se jače, kad kažem tata slomit ću se pred primarijusom koji me na upit o očevom zdravlju pita znam li ko je on. Ne pokazujem dužno poštovaje njegovim titulama, mene samo zanima kako se tata od smrti spašava. Ona ga već grli, on je njen. Jača je od svih primarijusovih epoleta, ega i taštine. Skačemo u tu krivnju, jer je lakša od spoznaje da se tu ništa ne može učiniti, da će on umrijeti, da se više nećemo svađati, da moj brat ima dvadeset i jednu godinu, da više neće njih dvojica zajedno majstorisati, da neće više sve što napišem, i ono dobro i loše, čekati kao ozebo sunce, nositi svojim prijateljima i hvaliti se… Ovako krivnja nam drži glavu iznad vode, e da sam još, ovo i ovo, ovo i ovo, ovo i ovo, i tako ne tonemo, tata umire, ali ne još.
S njim u sobi na Koševu su dva sitna lopova, koji će iz sobe izaći sa policijskom pratnjom, jedan bivši domobran koji se svako jutro sprema za vizitu uz red paste za zube, red kolonjske i red slavne prošlosti. Mora operirati palac koji je ozebao na frontu, jer tijelo pamti, i sada mu se sveti. Drugi mu se smiju da danima nisu zube oprali, i šta se vrijedi lickati kad će ih smrt svejedno i smrdljive pojesti. Tu je i drag čovjek koji će na nosu operirati malenu kvržicu, daleko manje zlokobnu. Njemu jedina ćerka u Sarajevu nikada ne dolazi. Što bi, kad je praktički kod kuće. Tako se tješi. Tu sam sve vrijeme, osim u vrijeme vizita. Smilovali nam se, smrt nas grli, i to svi vide, i kuharice me nutkaju ručkom, makaronima sa sirom, i nikad slađi nisu bili. Ujutro, čim se probudi to njegovo novo društvo zanima kad dolazim, jer njima nitko ne dolazi, a imaju neke sitne potrebe, cigare, slatkiše i sve drugo što se ne smije. Smrti to ionako svejedno je, možda će se samo malo požuriti, ali to njih i onako ne brine. Uskoro im se pridružuje čovjek iz Konjica koji će ostati bez kože buta i stražnjice, donirat će je spaljenom bratu. Njemu se leđa često znoje, i iako ne može zbog rata vidjeti Hrvate ni nacrtane, i to priznaje, dopušta da mu leđa obrišem. To lagano skida slojeve njegove krivnje. Donji dio tijela mu je sav u povojima. Njemu će doći njegovi iz Konjica u narednih par dana. Jedan od tih dana otac i ja sjedimo na krevetu i suzdržavamo se da ne plačemo, i njegovo društvo iz sobe izlazi da nam bude manje neugodno. On opet ide na uzaludnu operaciju, ali svejedno bit će mu neko vrijeme lakše. Budi se iz narkoze, i pipa nogu. I kažem mu, nemoj se sikirati, nisu je odsjekli. Nek i nisu, rađe mi je umrti. Na njegovoj potkoljenici nova je rupa. Oko nje mali sateliti, pratioci melanoma. Šire se svojim svemirom, svojim nebom. Oni će tatu osvojiti. Ali ne još neko vrijeme. Koliko se može vrijeme rastegnuti. Dovoljno, jer taj mi je Božić osvanuo nakon operacije, u podne. Navečer, kad ih ostavljam, prije zadnje vizite u pola osam, snijeg propada. Pada u umirujućim pahuljama, lagano kao vrijeme koje se zaustavlja. Kao zadnja nježnost prije smrti. Zovem tatu i kažem: tata, napolju snijeg pada. I on, nakon operacije, sa rupom u preponi i satelitima na potkoljenici, i čovjek iz Konjica bez kože stražnjice i bedara, stari domobran, i drag čovjek kojem ćerka ne dolazi, ustaju sa kreveta i odlaze do prozora da vide snijeg kako pada. Spušta se sa neba zastor od smrti. Smrt je blagonaklona. Spuštam se sa Koševa u tada svoj dom na Ciglanama. U krevet. U noćne more, zubi mi ispadaju. I tek tada shvatam, znam, tata će umrijeti.
On ide kući uoči Nove godine. Brat dolazi po njega. Preuzima tatu koji će umrijeti. Kod kuće ga čeka mama koja brine za svog nepokretnog oca i za svoju mamu kojoj odlazi u bolnicu. Posve rutinski zahvat nakon prometne nesreće, mogao bi joj zaustaviti srce. I hoće, naravno, jer se baka za svetu smrt izmolila i umrijet će u snu na operacijskom stolu.
Moj brat, on još ne zna da će mu otac umrijeti, kako bi i mogao to prihvatiti. U zadnje vrijeme on taksira sve te smrti, ona mu sjedi na zadnjem sjedalu i ne bi ga baš toliko rastužila. Neka, ima vremena. Prvo, treba se bez pritiska oprostiti. Poslije će doći suze. I tako, njih dvojica prelaze tristašezdesetpet kilometara, kao nekada, kad su meni na studij dolazili. Cijelim su putem slušali Mehu Puzića na staroj kaseti. Šest pjesama sa jedne strane, i šest pjesama sa druge strane. I u jednom, i u drugom smjeru, Meho Puzić u Petrovcu, Meho Puzić u Ključu, Meho Puzić kod Balkane, Meho Puzić u Travniku. Meho Puzić na sarajevskoj petlji. I otac koji zapjeva moj brate u tuđini, skini gaće na vrućini. On se sprda, a zapravo ne može prežaliti brata koji jeste umro u tuđini, bezimeni radnik dva posla, a zapravo u penziji. I sad se njih dvojica prisjećaju svojih putova, ovaj put bez Mehe Puzića.
Ostajem tad u Sarajevu iz obzira prema staroj ljubavi koja dolazi iz Zagreba, i mi zajedno dočekujemo Novu godinu, i svi su radosni, i svi čestitaju, i ja se ne mogu kontrolirati, i plačem, iako ne bih plakala, ali plačem jer mi se plače i jer ta opustošenost nema više kud nego za suzama. Neko na cesti, nepoznat, brižno mi govori: nemojte plakati u Novoj godini, to nesreću donosi.
Tatu su poslali na uzaludne kemoterapije, već nakon prvog ciklusa nešto govori: donesi mi… čujem lopril, trčim s tabletama, brat ga drži onim svojim rukama, i on opet ne spada sa skele. Kasnije mi govori, tražio sam lopatu da sam sebe zakopam.
Sjedimo za ručkom, svi, opet onako opušteni, on i brat nešto izvode, smiju se, i na trenutak smo zaleđeni u vremenu. On nas gleda pogledom koji kroz nas kao rendgen prolazi, on nas vidi, iznutra. On već odavno zna da umire, samo se pravi da ne zna, jer ne bi da nas rastuži.
Potom dolaze dani inekcija protiv bolova, padanja u nesvijest, mati ga otima smrti, ona se hrva sa njom, ona na nju galami, izgoni je iz kuće. Nekad je to tamjan, molitve i postovi, nekad joj se umiljava prirodnim sokovima, cikla, mrkva sve što voli smrt sestrica. Nekad bi je potkupljivala sa posebnim eliksirima, narodnim lijekovima i suvremenom medicinom. Smrt bi se zasićena povukla, priznala joj snagu i upornost, a onda bi se vratila ojačana.
Onda je uslijedio morfij. Nakon morfija mir. Smrt se povukla. Ostavila nas brodolomnike. Držimo se jedni za druge. I za sve ljude koje nam tih dana u kuću dolaze. Neke poznajemo manje, neke više, neke je samo otac u mladosti poznavao. Dočekujemo svakoga, za svakoga imamo vremena. Tako zaboravljamo da nije on sa nama. Kada su ga prve komšije stavile u sanduk, a među njima i Sajo Pekar, koji nikad u životu nije vidio mrtvu osobu, a u kosi ima poneku sijedu, i kada je mama tražila da mu se jastučić stavi pod glavu da nije tako na golom i da je udobnije, i kada se otac smanjio na manje od pola od sebe, tada mu se pojavio na usnama osmijeh blaženi. Izgledao je sretno, izbavljeno. Jer on je vidio ono što ćemo mi tek naknadno, s protokom vremena vidjeti.
Među ljudima koji u tim danima dolaze i piju za pokoj njegove duše, neki su umrli u međuvremenu, neki još umiru, a neki su već odavno mrtvi, iako se smatraju živima. Eto nonaj koji se slatko smije kad kažem da me tata zvao poglavica usrana motka ne bi li me naučio važnosti primanja šale na svoj račun, on je već odavno mrtav pijan. Već godinama, pije, i njiše se kao ruzinava barkica. Usidren i sam, ni smrt ni život da mu se smiluje. Njegova je samoća odašiljala sitne satelite posvuda, i oni su ga žderali, a on se vraćao u život malim bočicama alkohola.
Tu je i tatin mlađi brat nad kojim smo svi strepili, nad njegove tri smrtne bolesti, a onda ga je i nadživio, ali kako, tako što su mu nogu odsjekli, ono čega se najviše bojao. Gorčina se naselila u sve ostale dijelove tijela. Živ i osakaćen, bio je mrtav.
Tu je i žena, krupna, gosposna i draga, muža je satrapa odavno sahranila, par puta njezini kilogrami su je spriječili da se iz naše fotelje izvadi. Sad je dementna starica, krhka sjena, tanka kao djevojčica kakva je davno nekoć bila. Ni smrt ni život da joj se smiluje i prikrati muke. Tata to sve zna. I zato se tako blaženo u svom sanduku smije. Kao onaj koji je toj boli umaknuo. Smrt je blagonaklona.
Prije smrti od nas traži da niko, ni slučajno, crninu ne oblači. Jer će nas prokleti. Mati, po svome, ne sluša. I mi joj govorimo, zar se ne sjećaš šta je tata govorio. Ljuta je, šta me briga što će me prokleti. Samo nek proba.
Ona prostire svoj štrik tuge jednu godinu. I u istoj godini, za svoju mamu, jednu godinu.
Tuga je postojana. Navikne te na sebe, ona je mala rupa u tvom đonu s kojom i dalje hodaš, iako te žulja, ti i dalje hodaš. To je crnina koju ne nosiš, ali te svejedno pritišće, kofer koji je uvijek spreman na put s tobom krenuti.
Još dugo sam sanjala oca, najmanje deset godina, svaki put me na nešto upozoravao. Znala bih ga sanjati prije kvara auta u nekoj nedođiji, prije potresa, prije bolesti. Bio je to njegov način da pokaže da se za žive treba brinuti. Mrtvi više ne pate. Nema boli, nema muke. Sve su to odavno zaboravili, sve oprostili.
Onda mi je prestao dolaziti u san.