Vještica Ruža

U vrijeme špice, sarajevski tramvaj je najsofisticiranije (čitaj najluđe) prevozno sredstvo koje živ čovjek može zamisliti – duguljasto električno vozilo koje prima neograničeni broj putnika. Kad mislite da više ne može stati ni muha, i kad putnici usisaju sav raspoloživi zrak, još pet ljudi se kao gliste provuku kroz nabijenu gomilu; ali ako se vraćate kući iza ponoći, kada je tramvaj skoro potpuno prazan, izuzev zaljubljenog para koji se ljubaka na zadnjem sjedištu, imaš osjećaj da si u utrobi velike anakonde koja gmiže kroz visoku travu i krivuda močvarama Amazona. 

Tad smo stanovali u Švarkinom!

To je skraćeni naziv za Švrakino Selo, ali ko bi normalan iz grada rekao da živi na selu, zato se „selo“ izgubilo u svakodnevnom govoru. 

Jednog proljetnog jutra krenuli smo u grad. Ja sam imao četiri godine, a moja mama 24. Stanovali smo u crvenoj zgradi na drugom spratu. Znam da je negdje iznad nas živila komšinica Ruža za koju su svi govorili da je vještica.

Uvijek me bilo strah da je ne sretnemo u haustoru, onako ogromnu u svilenom šlafruku ispod kojeg je virio rub bijele spavaćice, velikih crnih očiju i usana premazanih debelim slojem nekog jeftinog crvenog karmina. Kosa uvijek skupljena u punđu iz koje je virila srebrena pleteća igla. Jednom mi je htjela, kobajagi, vezati noge nekom ružnom zelenom kravatom, a potom, dok sam ja nemoćno vezan, ukrasti moga tatu i odvesti ga na peti sprat. Od te, sad već mogu reći neslane šale, ja sam pretrpio preveliku dozu stresa, što bi rekli, na samom početku svog života. 

Hvala bogu pa je nema, rekao sam u sebi kad smo prolazili kroz haustor! Lažem, tad još za Boga nisam bio ni čuo. Ne znam šta sam rekao, ali znam da sam cvokotao od straha.

Prvo smo se vozili narančastim autobusom. Mama je našla dva slobodna mjesta. Ja sam htio gledati kroz prozor pa sam je molio da me stavi u krilo. Gledajući tako automobile i ljude kako ostaju iza nas mislio sam kako sam već dovoljno velik, i da će mi mama ovaj put kupiti pravi sladoled umjesto onog takozvanog „zimskog“ od kojeg ne možeš dobiti upalu grla.

Izasli smo negdje na Grbavici i prešli most da bi se ukrcali u tramvaj broj 3 koji vozi sve do Baščaršije.

Čulo se zvonce, vrata tramvaja se otvorila, nahrlili putnici iako realno više nije bilo mjesta. Ja sam se poput gliste bukvalno provukao kroz nečije noge… Neki bahati mladić je podmuklo ramenom gurnuo mamu da bi on ušao i tada su se vrata zatvorila, a vozač nastavio put.

Ne vjerujući svojim vlastitim očima da joj je upravo tramvaj progutao sina jedinca, mama je s podignutom rukom uvis, kao da nekom maše, ostala bespomćcna i ukočena od straha. 

Ja sam, onako nizak, upao u šumu muških kišnih mantila, kariranih sukanja, cekera i kišobrana. Masa nervoznih putnika me kao grtalica za snijeg potiskivala naprijed, gubio sam dah, i od šoka nisam pošteno mogao ni zaplakati. Tiho sam cvilio, kao štene ostavljeno u kartonskoj kutiji pred nečijim vratima. Konačno je gospodin u bijelom mantilu od balon svile, koji je cijeli događaj pratio kroz prozor, uzviknuo: “Ostalo dijete bez majke.” Htio je reći da je ostala majka bez djeteta, sama s s podignutom rukom uvis.

 Sad su me već bili svi primijetili i govorili mi da ne plačem iako nisam plakao, a neka me žena nježno podigla i stavila u krilo. Rekla je da će sve biti u redu, da se ne brinem i da ću brzo vidjeti mamu. Tramvaj se zaustavio na Marijin Dvoru ispred fotografske radnje. To je inače jedina stanica za koju sam znao jer smo se baš tu ispred zelenog tramvaja slikali tata i ja. Na toj slici me tata drži za ruku, a ispod pazuha stisn’o novi broj Oslobođenja. Men’ se čini da mi je tad malo laknulo. Možda od firškog zraka koji sam konačno udahnuo, ili od nade da će tata, odnekud s novinama u ruci, iskočiti tu ispred nas.

Dok mi je teta ispričala “Tko je Videku napravio košuljicu“, sljedeći tramvaj je već bio na stanici. Mama je istrčala, podigla me visoko i osmotrila svaki dio moga tijela kako bi bila sigurna da mi ništa ne fali. Onda je izljubila gospođu koja me spasila i rekla joj da nekad svrati kod nas u Švrakino Selo da se ispričaju.

Kad je saznala šta se dogodilo, Ruža je, kao furija, bez pozdrava uletila u naš stan. Ovaj put je bila bez šminke i pleteće igle u glavi, fino počešljana s kariranom keceljom preko šlafruka. Spustila je na kuhinjski sto pun tanjir hurmašica, prišla mi, zagrila me čvrsto i šapnula na uho: „Ne da tebe tvoja teta Ruža“

 

Zoran Radulović 29. 10. 2020.