Hamdo Klinac, zvani Hamduka, krio se od vojne policije, od komšija, od svakog oka koje bi ga moglo vidjeti i prijaviti da izbjegava vojnu obavezu, a kad je zemlja napadnuta, kao što je naša, obaveza je svakog punoljetnog i sposobnog muškarca da je brani, to jest da ratuje.
Hamduka je vozač svih kategorija, ali pošto je rat, puno se ne hoda, niti se, bogzna, šta prevozi, on u ratu može samo na liniju. A što se na liniji često ranjava i gine i što nimalo nije prijatno, i danju i noću, svaka četiri sata, ići dva u rov i ćuliti prema neprijatelju koji se svaki čas očekuje da krene, a Hamduka da ga zaustavi i vrati na polazni položaj – božemoj, to je u ratu tako, promijenit se ne može ništa i od tog si spasen samo ako si dobro ukriven. A Hamduka je bio dobro ukriven. Prvo na tavanu. Tu je proveo ravno tri mjeseca, četiri dana, dva sahata i dvadeset i dvije minute. Nije to teško sračunati; zna se kad se i u koliko sati popeo na tavan, a zna se tačno i kada je sjuren sa tavana. Ostao bi Hamduka gore još, ali jednoga dana, tromblon udari u rog krova i otkide ga kao prasu. Taj udar tromblona u rog iznad njegove glave, označava početak ratnih muka za Hamdu Klinca, zvanog Hamduka. Ništa njega ne dohvati od tog tromblona i od tog loma, i ništa mu ne bi sem što se na smrt prestravi i strča s tavana, pa onako zbunjen istrča na avliju da vidi šta je i gdje puklo, i tu komšinica Sena vidje da Hamduka nije u Varešu, na liniji, kako joj je govorila njegova žena Zineta, već da se krije u kući, a koga Sena vidi – vidio ga je komandant armije, čitava vojska i sve televizije svijeta. Ništa se gore Hamduki nije moglo desit od ovog što ga je vidjela pričljiva i zla, odavno raspuštena, komšinica Sena. To mu je isto kao da je onaj tromblon promašio rog, prošao kroz crijep i pogodio ga pravo u glavu. Isto! Kad ga sada uhvate peglat i kažnjavat – gdje je kraj njegovoj muci!
Brže-bolje utrča u kuću, ugrabi glavu u šake i stade smišljati kako da se izvuče iz opasne situacije, kako da izbriše sebe iz Seninih očiju. I ništa ne smisli drugo već da se ponovo negdje skrije. No samo što to odluči, neko se ču pred kućom. Bila je to opaka komšinica Sena, koja se nije mogla čuda načudit da je poslije puna tri mjeseca ugledala komšiju Hamduku koji je od početka rata na liniji kod Vareša – otišo da brani rodno i zeleno Budoželje.
– Hamduka, Hamo, Zineta, Zino… – zvala je, ali se on nije odazivao, a Zineta bješe otišla sestri na Hladivode. Hamduka je uletio pod sjećiju, iza nekakvih kofera i tamo ostao sve dok se ova žena nije vratila svojoj kući. Ona je lijepo ušla, sjela na onu sjećiju pod kojim je ležao Hamduka i sama sa sobom pričala
– Kud li se, pasji, izgubi? Gdje li sakri svoju debelu guzicu? E bit će mu Vareš, čim ja odem u komandu… – gunđala je, a Hamdo šutio pod sjećijom kao mejt.
Samo što Sena ode, skoči ispod kreveta, pa onako sav prašnjav, ponovo ode na tavan, na kojemu je još ljuto zaudarao barut. Tu se nekako primiri do noći, ali čim se smrče, istrča i, zajedno sa svojom voljenom, poče kopati; nešto kao trap u štali, blizu onog mjesta gdje su skupljali kravlju balegu. Zemlju baciše na vrt, onaj trap lijepo zastriješe, pokriše ga daskama i po njima naredaše balegu. Jednu široku dasku staviše po sredini i ona je bila ulaz; podigneš je zajedno s balegama, spustiš se dole u trap, a onda Zina popravi sve i ko bi reko da dole pod đubretom leži Hamduka, krijući se od vojne obaveze.
Već poslije prve provedene noći, u cik zore, Hamduka se izvuče ispod balega i prope na tavan. Žalio se da nikada u svome danu nije pojeo toliku studen i više, jednostavno, nije mogao izdržati pa kud puklo da puklo. Čim se malo objutri – eto ti Sene. Ovaj put niti jednom riječju ne reče da je juče vidjela svoga komšiju Hamduku, već, onako prepredena, stade da jadikuje za borcima sa vareškog ratišta koji zadnjih dana trpe silovite udare neprijateljske artiljerije sa Nišića i da, plakala je Sena, padaju po čukama ko zrele kruške.
– Bože kakav je to komšija… Radan, pošten, vazda doleti: ‘treba li što komšinice Seno’? Dobar ko hljeb… I nije zalud rečeno: Bog uzima najbolje, strah me da mu se štogod ne dogodi – vrtjela je lukava Sena svojom šiljavom glavicom.
Sve to Hamduka sluša na tavanu, kosa mu se diže na glavi a tanke iglice probijaju kožu. Pipa se – provjerava je li on to ili ova opaka žena dole zna više o njemu negoli on sam.
Samo što se vratila svojoj kući, Sena se nekud izgubi. Nije je bilo cijeloga dana, a pred veče, u Hamdukinu kuću ubasaše dvojica vojnih policajaca. Glave izbrijane, vrat ugojen i dobro namrckan. U rukama – hekleri. Traže Hamduku! A Hamduka viri s tavana – u onu rupu u štali više mu se nije išlo koliko u grob. Sada je žalio: Da je sad tamo – spasio bi se. Jedan od policajaca zvao se Džanko ili, kako su ga drugovi zvali – Džangrizljivi Džanko, koji dobro zanosaše sandžački:
– Hajde krmeljivko, hoj državu, a držiš se ženi za gatnjik. Dosta si se krio, bolje ti je hajde izađi no da te ja tražim, ako te ja nađem neće ti koža valjat ni za rešeto!
– Daj mlada merdevine – viknu Sandžaklija Zineti, i u tom času Hamduka se pojavi na vratašca tavana.
– Silazi, mišu, dosta je bilo rupa, moraš; prvo malo u zatvor, pa na front!
To zatvor i nekako otrpje, ali kad rekoše front, lijepo posrnu. Što od stida, a što od žalosti, Zineta propada u zemlju, a Sena cvjeta. Svezaše mu konopcem ruke i krenuše od kuće.
– Pa nije valjda, Hamduka, da si se sve do sad ukrivo, ne bio jadan. Evo ja, žena sam, a … sad ću, ako treba, pušku pa na Trebević ili Žuč – likuje Sena, a Hamduka ni jedne; ni bijelo ni crno – savio se i klipti naprijed. Ne, njih dvojica ga nisu prstom takli, iako je Džanko nekoliko puta, u bijesu, hvato pušku za cijev, da mu, toboš, presudi zbog izdaje zemlje. Ali stražar Musa – e on ga jeste jednom dobro spodbio nogom u stražnjicu, gurajući ga u polumračan, memljiv i jezivo hladan podrum, u kojem se još vrpoljaše jedna ljudska prilika, a to bješe Zaim Mulahmetović iz Vrbovske. U jeku rata Zaim trgovo s ljudima! Kako?! Lako! Nađe Srbina koji bi rado svojima i on se lijepo dogovori za koliko para da ga provede preko Stupa. U saradnji sa nekolicinom stražara, cvjetao mu posao sve dok ga jedne večeri nisu iznenadili vojni policajci i ugasili mu biznis. Sada njih dvojica: Zaim i Hamduka leže na naručju slame u podrumu i umotavaju se u poderane vojničke deke.
– Vidi, Zaime – požali se Hamduka još prve večeri – ja ovo ne mogu izdržati, ima li ikakav način da se spasimo – da izađemo iz ove rupe, pa kud bilo, samo da izađemo?
– Ima! – Dosjeti se dovitljivi Zaim – sutra ujutro oko dva sata, tada stražari najvjerovatnije kunjaju, napravit ćemo, od te tvoje deke, kajase. Zavezat ćemo ih gore za rešetke i ja ću te, toboš, uvezat njima, ali ćemo paziti da se stvarno ne zamakneš. Ovu kantu u koju vršimo nuždu stavit ćemo ispod i sve će izgledat kao da si se stvarno htio objesiti, i oni će te, kao neuračunljiva, osloboditi.
Sinu Hamduka od radosti pa se prisloni uza zid i slatko zaspa. Zaspa i Zaim i probudi se tek oko pola tri.
– Auuu, pola tri… valja vješat čovjeka – skoči Zaim i blagim dodirom u lijevo rame probudi Hamduku.
– Hajde, Hamduka… pola tri… – i Hamduka skoči, pa zajednički stadoše kajasati prašnjavu deku. Prvo su dvije kajase zavezali za rešetku, a onda treću Hamduki oko ramena. Onda je Hamduka stao na kantu, a Zaim sve to dobro uvezivao. Kada je bio pri kraju Hamduki skliznu noga s kante i to jako puče i dozva dvojicu stražara. Zaim se već bješe povuko uza zid i napravio da spava. Onako uvezan, ko golub u tonote, Hamduka je gledao u stražare – spasioce.
– A vješaš se, majku ti izdajničku! – veli prvi. – E sad ćeš vidjet kako Musa dere jarca i kako se vješa – dodade drugi, pa se mašiše za pendreke.
Sav modar, ko ispisan, nije mogao do zore oka sklopiti, a kad ga, negdje u zoru, obori san, sanjao je kako se na tavanu njegove kuće objesila opaka komšinica Sena. I probudi se od straha.
Vješanje
Hamdo Klinac, zvani Hamduka, krio se od vojne policije, od komšija, od svakog oka koje bi ga moglo vidjeti i prijaviti da izbjegava vojnu obavezu, a kad je zemlja napadnuta, kao što je naša, obaveza je svakog punoljetnog i sposobnog muškarca da je brani, to jest da ratuje.
Hamduka je vozač svih kategorija, ali pošto je rat, puno se ne hoda, niti se, bogzna, šta prevozi, on u ratu može samo na liniju. A što se na liniji često ranjava i gine i što nimalo nije prijatno, i danju i noću, svaka četiri sata, ići dva u rov i ćuliti prema neprijatelju koji se svaki čas očekuje da krene, a Hamduka da ga zaustavi i vrati na polazni položaj – božemoj, to je u ratu tako, promijenit se ne može ništa i od tog si spasen samo ako si dobro ukriven. A Hamduka je bio dobro ukriven. Prvo na tavanu. Tu je proveo ravno tri mjeseca, četiri dana, dva sahata i dvadeset i dvije minute. Nije to teško sračunati; zna se kad se i u koliko sati popeo na tavan, a zna se tačno i kada je sjuren sa tavana. Ostao bi Hamduka gore još, ali jednoga dana, tromblon udari u rog krova i otkide ga kao prasu. Taj udar tromblona u rog iznad njegove glave, označava početak ratnih muka za Hamdu Klinca, zvanog Hamduka. Ništa njega ne dohvati od tog tromblona i od tog loma, i ništa mu ne bi sem što se na smrt prestravi i strča s tavana, pa onako zbunjen istrča na avliju da vidi šta je i gdje puklo, i tu komšinica Sena vidje da Hamduka nije u Varešu, na liniji, kako joj je govorila njegova žena Zineta, već da se krije u kući, a koga Sena vidi – vidio ga je komandant armije, čitava vojska i sve televizije svijeta. Ništa se gore Hamduki nije moglo desit od ovog što ga je vidjela pričljiva i zla, odavno raspuštena, komšinica Sena. To mu je isto kao da je onaj tromblon promašio rog, prošao kroz crijep i pogodio ga pravo u glavu. Isto! Kad ga sada uhvate peglat i kažnjavat – gdje je kraj njegovoj muci!
Brže-bolje utrča u kuću, ugrabi glavu u šake i stade smišljati kako da se izvuče iz opasne situacije, kako da izbriše sebe iz Seninih očiju. I ništa ne smisli drugo već da se ponovo negdje skrije. No samo što to odluči, neko se ču pred kućom. Bila je to opaka komšinica Sena, koja se nije mogla čuda načudit da je poslije puna tri mjeseca ugledala komšiju Hamduku koji je od početka rata na liniji kod Vareša – otišo da brani rodno i zeleno Budoželje.
– Hamduka, Hamo, Zineta, Zino… – zvala je, ali se on nije odazivao, a Zineta bješe otišla sestri na Hladivode. Hamduka je uletio pod sjećiju, iza nekakvih kofera i tamo ostao sve dok se ova žena nije vratila svojoj kući. Ona je lijepo ušla, sjela na onu sjećiju pod kojim je ležao Hamduka i sama sa sobom pričala
– Kud li se, pasji, izgubi? Gdje li sakri svoju debelu guzicu? E bit će mu Vareš, čim ja odem u komandu… – gunđala je, a Hamdo šutio pod sjećijom kao mejt.
Samo što Sena ode, skoči ispod kreveta, pa onako sav prašnjav, ponovo ode na tavan, na kojemu je još ljuto zaudarao barut. Tu se nekako primiri do noći, ali čim se smrče, istrča i, zajedno sa svojom voljenom, poče kopati; nešto kao trap u štali, blizu onog mjesta gdje su skupljali kravlju balegu. Zemlju baciše na vrt, onaj trap lijepo zastriješe, pokriše ga daskama i po njima naredaše balegu. Jednu široku dasku staviše po sredini i ona je bila ulaz; podigneš je zajedno s balegama, spustiš se dole u trap, a onda Zina popravi sve i ko bi reko da dole pod đubretom leži Hamduka, krijući se od vojne obaveze.
Već poslije prve provedene noći, u cik zore, Hamduka se izvuče ispod balega i prope na tavan. Žalio se da nikada u svome danu nije pojeo toliku studen i više, jednostavno, nije mogao izdržati pa kud puklo da puklo. Čim se malo objutri – eto ti Sene. Ovaj put niti jednom riječju ne reče da je juče vidjela svoga komšiju Hamduku, već, onako prepredena, stade da jadikuje za borcima sa vareškog ratišta koji zadnjih dana trpe silovite udare neprijateljske artiljerije sa Nišića i da, plakala je Sena, padaju po čukama ko zrele kruške.
– Bože kakav je to komšija… Radan, pošten, vazda doleti: ‘treba li što komšinice Seno’? Dobar ko hljeb… I nije zalud rečeno: Bog uzima najbolje, strah me da mu se štogod ne dogodi – vrtjela je lukava Sena svojom šiljavom glavicom.
Sve to Hamduka sluša na tavanu, kosa mu se diže na glavi a tanke iglice probijaju kožu. Pipa se – provjerava je li on to ili ova opaka žena dole zna više o njemu negoli on sam.
Samo što se vratila svojoj kući, Sena se nekud izgubi. Nije je bilo cijeloga dana, a pred veče, u Hamdukinu kuću ubasaše dvojica vojnih policajaca. Glave izbrijane, vrat ugojen i dobro namrckan. U rukama – hekleri. Traže Hamduku! A Hamduka viri s tavana – u onu rupu u štali više mu se nije išlo koliko u grob. Sada je žalio: Da je sad tamo – spasio bi se. Jedan od policajaca zvao se Džanko ili, kako su ga drugovi zvali – Džangrizljivi Džanko, koji dobro zanosaše sandžački:
– Hajde krmeljivko, hoj državu, a držiš se ženi za gatnjik. Dosta si se krio, bolje ti je hajde izađi no da te ja tražim, ako te ja nađem neće ti koža valjat ni za rešeto!
– Daj mlada merdevine – viknu Sandžaklija Zineti, i u tom času Hamduka se pojavi na vratašca tavana.
– Silazi, mišu, dosta je bilo rupa, moraš; prvo malo u zatvor, pa na front!
To zatvor i nekako otrpje, ali kad rekoše front, lijepo posrnu. Što od stida, a što od žalosti, Zineta propada u zemlju, a Sena cvjeta. Svezaše mu konopcem ruke i krenuše od kuće.
– Pa nije valjda, Hamduka, da si se sve do sad ukrivo, ne bio jadan. Evo ja, žena sam, a … sad ću, ako treba, pušku pa na Trebević ili Žuč – likuje Sena, a Hamduka ni jedne; ni bijelo ni crno – savio se i klipti naprijed. Ne, njih dvojica ga nisu prstom takli, iako je Džanko nekoliko puta, u bijesu, hvato pušku za cijev, da mu, toboš, presudi zbog izdaje zemlje. Ali stražar Musa – e on ga jeste jednom dobro spodbio nogom u stražnjicu, gurajući ga u polumračan, memljiv i jezivo hladan podrum, u kojem se još vrpoljaše jedna ljudska prilika, a to bješe Zaim Mulahmetović iz Vrbovske. U jeku rata Zaim trgovo s ljudima! Kako?! Lako! Nađe Srbina koji bi rado svojima i on se lijepo dogovori za koliko para da ga provede preko Stupa. U saradnji sa nekolicinom stražara, cvjetao mu posao sve dok ga jedne večeri nisu iznenadili vojni policajci i ugasili mu biznis. Sada njih dvojica: Zaim i Hamduka leže na naručju slame u podrumu i umotavaju se u poderane vojničke deke.
– Vidi, Zaime – požali se Hamduka još prve večeri – ja ovo ne mogu izdržati, ima li ikakav način da se spasimo – da izađemo iz ove rupe, pa kud bilo, samo da izađemo?
– Ima! – Dosjeti se dovitljivi Zaim – sutra ujutro oko dva sata, tada stražari najvjerovatnije kunjaju, napravit ćemo, od te tvoje deke, kajase. Zavezat ćemo ih gore za rešetke i ja ću te, toboš, uvezat njima, ali ćemo paziti da se stvarno ne zamakneš. Ovu kantu u koju vršimo nuždu stavit ćemo ispod i sve će izgledat kao da si se stvarno htio objesiti, i oni će te, kao neuračunljiva, osloboditi.
Sinu Hamduka od radosti pa se prisloni uza zid i slatko zaspa. Zaspa i Zaim i probudi se tek oko pola tri.
– Auuu, pola tri… valja vješat čovjeka – skoči Zaim i blagim dodirom u lijevo rame probudi Hamduku.
– Hajde, Hamduka… pola tri… – i Hamduka skoči, pa zajednički stadoše kajasati prašnjavu deku. Prvo su dvije kajase zavezali za rešetku, a onda treću Hamduki oko ramena. Onda je Hamduka stao na kantu, a Zaim sve to dobro uvezivao. Kada je bio pri kraju Hamduki skliznu noga s kante i to jako puče i dozva dvojicu stražara. Zaim se već bješe povuko uza zid i napravio da spava. Onako uvezan, ko golub u tonote, Hamduka je gledao u stražare – spasioce.
– A vješaš se, majku ti izdajničku! – veli prvi. – E sad ćeš vidjet kako Musa dere jarca i kako se vješa – dodade drugi, pa se mašiše za pendreke.
Sav modar, ko ispisan, nije mogao do zore oka sklopiti, a kad ga, negdje u zoru, obori san, sanjao je kako se na tavanu njegove kuće objesila opaka komšinica Sena. I probudi se od straha.