Aleksandar Saša Konstantinović: “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara”, Gradska biblioteka Kakanj, 2018.
“Današnje novine sutra će postati smeće, a za dvadeset godina primarni povijesni izvor, dragocjen za pisanje svake povijesti epohe.“ Ova konstatacija pisca Miljenka Jergovića o značaju novina za historiografiju, objavljena 24. maja ove godine u “Jutarnjem listu” povodom hiljaditog broja “Magazina”, u dobroj mjeri korespondira sa knjigom Aleksandra Saše Konstatinovića (Arad, 1920.-Zvornik, 1992.) naslova “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara”, jer publikacija svoje ishodište ima upravo u novinama.
Pomenuti naslov Konastatinovićeve knjige, koju je nedavno objavila Gradska bibilioteka Kakanj, zapravo je reprint izdanje feljtona koje je u proljeće 1964. godine, povodom 30-godišnjice ove rudarske nesreće, jedne od najvećih u bivšoj Jugoslaviji, desetak dana objavljivalo sarajevsko “Oslobođenje”. Pored ove knjige o tragediji rudara, kakanjski Rudnik je još 1992. godine izdao još jednu pod nazivom “Rudarska katastrofa, 7. juni 1965. godine” i Kakanjci se na taj datum svake godine podsjećaju komemorativnim skupom i polaganjem vijenaca na spomenik stradalih 128 rudara u jami “Orasi”. Ove dvije knjige o kakanjskim rudarskim tragedijama značajne su za ovdašnju historiografiju i “komorate”, jer potvrđuju da Kakanjci gaje kulturu sjećanja i da ne zaboravljaju ljude koji su svojim pregalaštvom dali veliki doprinos u razvoju ovog kraja i koji su na svojim svakodnevnim zadacima časno i ponosno položili ono najdragocjenije – živote.
No, s literarnog aspekta knjiga “Stara jama: rudarska nesreća 1934, sjećanje preživjelih rudara“, bar za nijasnu, ima veće značenje od one o katastrofi iz 1965. godine, ne samo što je književno suptilnija, nego i što detaljnije i konciznije odslikava vrijeme, život i važne detalje o jednoj rudarskoj tragediji.
Storija Aleksandra Saše Konstatinovića “Stara jama…” strukturirana je tako da u sebi sadrži neke od glavnih elemenata proznog teksta, satkanih na nekonvencionalnom narativu. Opisujući taj dan pred tragediju, autor će – na sučeljavanju crno-bijelog, odnosno dobra i zla – dosta upečatljivo opisati lijep proljetni dan i razdraganu atmosferu u naselju pred zakazanu priredbu i nastup kulturno-zabavne družine “Jadranska straža”, suprostavljajući mu odmah tužnu vijest o katastrofi u jami. Konstatinović miksom kratkog prikaza historijata nastanka i prve dvije decenije rada Rudnika te izjavama 17 rudara preživjelih u nesreći, vrlo vješto gradi percepciju atmosfere u naselju i psihičkog stanja isfrustiranih rudara preživjelih u nesreći do te mjere autentično da se ta fakcijska slika može svrstati u vrhunsko istraživačko novinarstvo. Iako ukazuje na dva moguća razloga nesreće – tegljač izazvao varnicu koja je upalila metan i drugi da je lagumaš eksploziv za nove radove postavio blizu novog radilišta – autor čitaocima saopštava da je nesreću izazvala varnica koja je zapalila metan, ali ne i krivca ili krivce za tragediju. Istovremeno, vješt u prenošenju priča svjedoka, Aleksandar Saša Konstatinović fakte opisuje kratko, jasno ali vrlo ubjedljivo, kazavši kako je od dva udara nakon zapaljenja jamskog plina – metana onaj drugi bio toliko razoran da je poharao jamom munjevitom brzinom ubivši, otrovavši ili spalivši 127 rudara. Iz jamskog otvora “kuljalo je kao iz kratera nekog vulkana; izletalo je sve što se zamisliti može: cigle, kamenje, ugalj, drvo, razni predmeti i dr.” Silina tog drugog udara manifestovala se i razarajućom snagom sa dubine od 75 metara da su ljudi od njenog udara „lebdjeli kao u bezvazdušnom prostoru“.
Te nevjerovatne priče i grčevitu borbu rudara za život Konstatinović je potencirao u ispovijedi Josipa Delaka: “Tumarali smo, preturali se, padali, udarali se međusobno i o predmete usput, ali sve brže gazili ka jednom cilju – spasiti život. Neko mi je zario nokte u golu mišicu. Ne znam ko je to bio. Možda Kepić koji je naglas kukao i zapomagao. Jedva da sam uspio malo da se oslobodim stiska očajnika kad sam se spotakao o jedan predmet… Gasovi su počinjali sve više da nas sustižu, a mi smo sve češće padali i više kašljali. Najzad smo dospjeli do posljednje etape: hodnik prvog sprata.”
Junak ovog kobnog događaja, pa i feljtona, mogao bi biti upravo ovaj rudar – Josip Delak budući da je nakon opisanog spasa tri dana i tri noći, s kratkim predahom, sa ostalim spasiocima radio na raščišćavanju i iznošenju leševa iz jame. “Što sam sve to vrijeme vidio nisam u stanju ispričati”, kazao je tog dana. Stepen istraumatiziranosti rudara ovom tragedijom najbolje je u ispovijesti kazao preživjeli Ivan Kepić: “Kad sam iz bolnice izašao, pobjegao sam u Travnik da me niko ništa ne pita, da nigdje nikoga od poznatih ne vidim. Prosto sam želio da pobjegnem od stvarnosti.”
O odnosu tadašnje bahate vlasti i uprave Rudnika prema rudarima i nesreći najilustrativniji je izvještaj o ovom događaju kojeg je sačinio inženjer Dragutin Mah, rudarski savjetnik. U tom nalazu o uzrocima katastrofe u “Staroj jami”, upućenom Okružnom sudu u Sarajevu, doslovno je zapisao da “se uzrok nesreće ne može objasniti”, tvrdeći da “direkcija i uprava ne snose odgovornost za katastrofu, već možda neki nesavesni rudar, pošto je navodno pronađeno u jami dvije kutije šibica, jedan benzinski upaljač i kutija sa duvanom”.
Vrijednost ovog feljtona je i u još jednoj činjenici: od ovog zanimljivog i za historiju vrijednog novinskog priloga Konstatinović je načinio malo književno djelo s jakom fabulom, živim scenama i rijetkim dijalozima, ispisujući tešku društvenu stvarnost Kaknja u trećoj deceniji prošlog stoljeća. Zato se feljton može iščitavati i kao vjerna slika izrazito lošeg života i bijede rudara i gotovo nikakvih sigurnosti uslova za rad rudara u državnom rudniku u vrijeme prve Jugoslavije.
Da je autor Aleksandar Saša Konstatinović malo drugačije strukturirao feljton, mogla je to biti neka vrsta malog trilera. Jer, rudari koji su prve dvije decenije u Kakanj, kao i u druge ovdašnje rudnike, dolazili iz svih krajeva austrougarske monarhije, tog kobnog dana predostajećali su svoju smrt pa su se neki, iz više razloga, sa svojim kolegama zamijenili za smjenu kako ne bi poginuli! Avdo Hadžić ostao je živ jer ga je u smjeni na radnom mjestu zamijenio Anto Lukenda koji je poginuo, a umjesto Marijana Filipovića umro je Drago Čabrić, dok je Stjepan Tvrtković prethodne noći čak “usnio ružan san” te se ujutro, pri odlasku na posao, prethodno se zamijenivši za smjenu sa Frankom Čurićem, oprostio od svoje jedanaestero djece.
Ako bi kojim slučajem ovaj feljton, danas ukoričen u knjigu, dospio u ruke nekog vještijeg televizijskog ili filmskog režisera, “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara” mogao bi zasigurno postati dobar dokumentarac o teškom i vrlo opasnom rudarskom poslu.
Vjeran prikaz velike rudarske tragedije
Aleksandar Saša Konstantinović: “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara”, Gradska biblioteka Kakanj, 2018.
“Današnje novine sutra će postati smeće, a za dvadeset godina primarni povijesni izvor, dragocjen za pisanje svake povijesti epohe.“ Ova konstatacija pisca Miljenka Jergovića o značaju novina za historiografiju, objavljena 24. maja ove godine u “Jutarnjem listu” povodom hiljaditog broja “Magazina”, u dobroj mjeri korespondira sa knjigom Aleksandra Saše Konstatinovića (Arad, 1920.-Zvornik, 1992.) naslova “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara”, jer publikacija svoje ishodište ima upravo u novinama.
Pomenuti naslov Konastatinovićeve knjige, koju je nedavno objavila Gradska bibilioteka Kakanj, zapravo je reprint izdanje feljtona koje je u proljeće 1964. godine, povodom 30-godišnjice ove rudarske nesreće, jedne od najvećih u bivšoj Jugoslaviji, desetak dana objavljivalo sarajevsko “Oslobođenje”. Pored ove knjige o tragediji rudara, kakanjski Rudnik je još 1992. godine izdao još jednu pod nazivom “Rudarska katastrofa, 7. juni 1965. godine” i Kakanjci se na taj datum svake godine podsjećaju komemorativnim skupom i polaganjem vijenaca na spomenik stradalih 128 rudara u jami “Orasi”. Ove dvije knjige o kakanjskim rudarskim tragedijama značajne su za ovdašnju historiografiju i “komorate”, jer potvrđuju da Kakanjci gaje kulturu sjećanja i da ne zaboravljaju ljude koji su svojim pregalaštvom dali veliki doprinos u razvoju ovog kraja i koji su na svojim svakodnevnim zadacima časno i ponosno položili ono najdragocjenije – živote.
No, s literarnog aspekta knjiga “Stara jama: rudarska nesreća 1934, sjećanje preživjelih rudara“, bar za nijasnu, ima veće značenje od one o katastrofi iz 1965. godine, ne samo što je književno suptilnija, nego i što detaljnije i konciznije odslikava vrijeme, život i važne detalje o jednoj rudarskoj tragediji.
Storija Aleksandra Saše Konstatinovića “Stara jama…” strukturirana je tako da u sebi sadrži neke od glavnih elemenata proznog teksta, satkanih na nekonvencionalnom narativu. Opisujući taj dan pred tragediju, autor će – na sučeljavanju crno-bijelog, odnosno dobra i zla – dosta upečatljivo opisati lijep proljetni dan i razdraganu atmosferu u naselju pred zakazanu priredbu i nastup kulturno-zabavne družine “Jadranska straža”, suprostavljajući mu odmah tužnu vijest o katastrofi u jami. Konstatinović miksom kratkog prikaza historijata nastanka i prve dvije decenije rada Rudnika te izjavama 17 rudara preživjelih u nesreći, vrlo vješto gradi percepciju atmosfere u naselju i psihičkog stanja isfrustiranih rudara preživjelih u nesreći do te mjere autentično da se ta fakcijska slika može svrstati u vrhunsko istraživačko novinarstvo. Iako ukazuje na dva moguća razloga nesreće – tegljač izazvao varnicu koja je upalila metan i drugi da je lagumaš eksploziv za nove radove postavio blizu novog radilišta – autor čitaocima saopštava da je nesreću izazvala varnica koja je zapalila metan, ali ne i krivca ili krivce za tragediju. Istovremeno, vješt u prenošenju priča svjedoka, Aleksandar Saša Konstatinović fakte opisuje kratko, jasno ali vrlo ubjedljivo, kazavši kako je od dva udara nakon zapaljenja jamskog plina – metana onaj drugi bio toliko razoran da je poharao jamom munjevitom brzinom ubivši, otrovavši ili spalivši 127 rudara. Iz jamskog otvora “kuljalo je kao iz kratera nekog vulkana; izletalo je sve što se zamisliti može: cigle, kamenje, ugalj, drvo, razni predmeti i dr.” Silina tog drugog udara manifestovala se i razarajućom snagom sa dubine od 75 metara da su ljudi od njenog udara „lebdjeli kao u bezvazdušnom prostoru“.
Te nevjerovatne priče i grčevitu borbu rudara za život Konstatinović je potencirao u ispovijedi Josipa Delaka: “Tumarali smo, preturali se, padali, udarali se međusobno i o predmete usput, ali sve brže gazili ka jednom cilju – spasiti život. Neko mi je zario nokte u golu mišicu. Ne znam ko je to bio. Možda Kepić koji je naglas kukao i zapomagao. Jedva da sam uspio malo da se oslobodim stiska očajnika kad sam se spotakao o jedan predmet… Gasovi su počinjali sve više da nas sustižu, a mi smo sve češće padali i više kašljali. Najzad smo dospjeli do posljednje etape: hodnik prvog sprata.”
Junak ovog kobnog događaja, pa i feljtona, mogao bi biti upravo ovaj rudar – Josip Delak budući da je nakon opisanog spasa tri dana i tri noći, s kratkim predahom, sa ostalim spasiocima radio na raščišćavanju i iznošenju leševa iz jame. “Što sam sve to vrijeme vidio nisam u stanju ispričati”, kazao je tog dana. Stepen istraumatiziranosti rudara ovom tragedijom najbolje je u ispovijesti kazao preživjeli Ivan Kepić: “Kad sam iz bolnice izašao, pobjegao sam u Travnik da me niko ništa ne pita, da nigdje nikoga od poznatih ne vidim. Prosto sam želio da pobjegnem od stvarnosti.”
O odnosu tadašnje bahate vlasti i uprave Rudnika prema rudarima i nesreći najilustrativniji je izvještaj o ovom događaju kojeg je sačinio inženjer Dragutin Mah, rudarski savjetnik. U tom nalazu o uzrocima katastrofe u “Staroj jami”, upućenom Okružnom sudu u Sarajevu, doslovno je zapisao da “se uzrok nesreće ne može objasniti”, tvrdeći da “direkcija i uprava ne snose odgovornost za katastrofu, već možda neki nesavesni rudar, pošto je navodno pronađeno u jami dvije kutije šibica, jedan benzinski upaljač i kutija sa duvanom”.
Vrijednost ovog feljtona je i u još jednoj činjenici: od ovog zanimljivog i za historiju vrijednog novinskog priloga Konstatinović je načinio malo književno djelo s jakom fabulom, živim scenama i rijetkim dijalozima, ispisujući tešku društvenu stvarnost Kaknja u trećoj deceniji prošlog stoljeća. Zato se feljton može iščitavati i kao vjerna slika izrazito lošeg života i bijede rudara i gotovo nikakvih sigurnosti uslova za rad rudara u državnom rudniku u vrijeme prve Jugoslavije.
Da je autor Aleksandar Saša Konstatinović malo drugačije strukturirao feljton, mogla je to biti neka vrsta malog trilera. Jer, rudari koji su prve dvije decenije u Kakanj, kao i u druge ovdašnje rudnike, dolazili iz svih krajeva austrougarske monarhije, tog kobnog dana predostajećali su svoju smrt pa su se neki, iz više razloga, sa svojim kolegama zamijenili za smjenu kako ne bi poginuli! Avdo Hadžić ostao je živ jer ga je u smjeni na radnom mjestu zamijenio Anto Lukenda koji je poginuo, a umjesto Marijana Filipovića umro je Drago Čabrić, dok je Stjepan Tvrtković prethodne noći čak “usnio ružan san” te se ujutro, pri odlasku na posao, prethodno se zamijenivši za smjenu sa Frankom Čurićem, oprostio od svoje jedanaestero djece.
Ako bi kojim slučajem ovaj feljton, danas ukoričen u knjigu, dospio u ruke nekog vještijeg televizijskog ili filmskog režisera, “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara” mogao bi zasigurno postati dobar dokumentarac o teškom i vrlo opasnom rudarskom poslu.