Tamo daleko
to je sve tamo evropa
gdje srbi pjevaju tamo daleko
gdje englezi cijele engleske plove u ameriku
gdje francuzi svi kao jedan svakodnevno uzimaju bastilju
gdje španjolci plešu i svete se za otmicu evrope
gdje njemci pregledaju papire i trče na zdravicu
gdje svaki švajcarac ima svoju rupu u siru
gdje holanđani s nadom čekaju najezdu donkihota
gdje šveđani idu u goste dancima
gdje talijani skaču na jednoj nozi
gdje poljaci još nisu nestali
gdje turci tiho obnavljaju svoju vizantiju
gdje rusi nikako da odluče
gdje su oni
gdje je istok gdje je zapad
a ipak žele biti ta evropa
GROBLJE DOROTEENHOF. BERLIN.
Postavivši dijalektiku na glavu, Hegel
počiva, kako dolikuje:
pod odgovorajućom nadgrobnicom i pokraj
meta-Fihtea; gotovo nikakve
nade u uskrsenje
dobro smještenih idealista.
Nad Brehtovim grobom je,
procijepivši kamen, znak
da je boravište pod njim
nepouzdano i privremeno:
domaćin je davno otišao
da lista s nama naše teške knjige,
podvlači u njima potrebna mjesta,
i, uprkos zavještanju, da vječito
govori s ljudima o drveću
i o ljudima
IZBIJANJE URE
Nezaposleni su urari izišli
da zaustave vrijeme što izbija
ustale su ure što izbijaju mehanički
zaustavile se ure mehaničke
legle stone ure zidne
ure pale su smrću hrabrih srušile se
ure s kula zajedno sa kulama
gdje su bili zatočeni osuđenici
na doživotnu robiju materije
ubojice vremena po džepu su udarili
džepne ure ručne su se pretvorile
u lisičine da podrže prijevremeno
nezaposlene urare bacile se gomile
beznadežno beznovčanih i usamljene
grupe nekoristoljubljivih na gušenje
buntovnika bile su poslane regularne
jedinice naoružane oštrim satnim
minutnim i sekundim kazaljkama
na njihovim praznim zastavama
***
Čiji glas dugo sjećanjem zvoniće?
Iz djetinjstva vuga? Proljet je njena
Zaboravljena, čak ne rasrđena
Našim od buke oglupjelim žićem?
Kako živimo ne čujuć sjenica?
Pjevaju glasno s početkom svijeta,
Već gori, no ne more – sva planeta,
Ne vjeruješ istini izmislica.
Kad pokljucaju kokoške sav novac,
A sebro tek u kljunu svraka sije,
Zar uvetrire ne čuti ptičije,
I tih zaljubljen govor golubova?
Ševa nam proši visine, kraj vode
Rječne zrak laste isčipkaše, potom
Proljet i jesen spleli ždrali, svode
Kukavice nam račun sa životom.
Zato u dušu slavuj nek se sklanja,
Neka mu traje ljupka ljupka nota mnoga,
I neka srce odluči za koga
Sačuvao si sva ova sjećanja.
SUMRAK SLAVOLJUBLJA
Svake noći
mrtvac
podigne grobnu ploču
i provjerava pipanjem:
nije li se izbrisalo
ime sa kamena?
DJECA – 2007
Djeca su se počela rađati
S puškama umjesto ruku
Dječja kolica podsjećaju na tačanke
Roditelji izgurajvaju djecu na svjež vazduh
I čeda nepestano pucaju
U slučajne prolaznike
Sredstva masovne informacije
Vode beskonačni tolk-šou na temu
Šta će nestati prije
Metaka u djece
Ili slučajnih prolaznika
A djece rastu
I slučajnosti je sve manje
Završio sam napokon knjigu prepjeva 90 ruskih pjesnika od Gavrila Deržavina (1743–1816) do Regine Derijeve (1949-2013), ali ko zna, možda će ih jednom biti stotina. Prvo ih je bilo 46, zatim 66, a stao sam na cifri 90. Zapravo su me iznenađenja tjerala da nastavim posao, a jedno od njih je i Vjaćeslav Kuprijanov. Kad u originalu čitaš pjesnika nako, često ti se čini da nije nešta osobito, ali kad sjedneš da mu prevedeš pjesmu, to te natjera da se istinski zamisiliš nad tekstom, pa ispadne da je mnogo bolji nego što si mislio. Kuprijanova sam odlučio prevoditi kad sam shvatio zašto se u pjesmi Divlji zapad Španci svakodnevno svete za otmicu Evrope: ubijaju onog bika u koga se pretvorio Zevs kad je na sebi Evropu odnio, i kad sam skužio zašto Talijani skaču na jednoj nozi: Apeninski poluotok liči na nogu obuvenu u čizmu. Možda ovo ne bih razumio da u jednoj pjesmi nisam rekao: „Italija je čizma koja se stoljećima sprema da šutne Siciliju, kao kamičak“. A tačanku, kolica sa mitraljezom, učinio je slavnom Isak Babelj u Konjarmiji.
Vjaćeslav Kuprijanov: Divlji zapad
VJAĆESLAV KUPRIJANOV (1939)
ДИКИЙ ЗАПАД
DIVLJI ZAPAD
Tamo daleko
to je sve tamo evropa
gdje srbi pjevaju tamo daleko
gdje englezi cijele engleske plove u ameriku
gdje francuzi svi kao jedan svakodnevno uzimaju bastilju
gdje španjolci plešu i svete se za otmicu evrope
gdje njemci pregledaju papire i trče na zdravicu
gdje svaki švajcarac ima svoju rupu u siru
gdje holanđani s nadom čekaju najezdu donkihota
gdje šveđani idu u goste dancima
gdje talijani skaču na jednoj nozi
gdje poljaci još nisu nestali
gdje turci tiho obnavljaju svoju vizantiju
gdje rusi nikako da odluče
gdje su oni
gdje je istok gdje je zapad
a ipak žele biti ta evropa
GROBLJE DOROTEENHOF. BERLIN.
Postavivši dijalektiku na glavu, Hegel
počiva, kako dolikuje:
pod odgovorajućom nadgrobnicom i pokraj
meta-Fihtea; gotovo nikakve
nade u uskrsenje
dobro smještenih idealista.
Nad Brehtovim grobom je,
procijepivši kamen, znak
da je boravište pod njim
nepouzdano i privremeno:
domaćin je davno otišao
da lista s nama naše teške knjige,
podvlači u njima potrebna mjesta,
i, uprkos zavještanju, da vječito
govori s ljudima o drveću
i o ljudima
IZBIJANJE URE
Nezaposleni su urari izišli
da zaustave vrijeme što izbija
ustale su ure što izbijaju mehanički
zaustavile se ure mehaničke
legle stone ure zidne
ure pale su smrću hrabrih srušile se
ure s kula zajedno sa kulama
gdje su bili zatočeni osuđenici
na doživotnu robiju materije
ubojice vremena po džepu su udarili
džepne ure ručne su se pretvorile
u lisičine da podrže prijevremeno
nezaposlene urare bacile se gomile
beznadežno beznovčanih i usamljene
grupe nekoristoljubljivih na gušenje
buntovnika bile su poslane regularne
jedinice naoružane oštrim satnim
minutnim i sekundim kazaljkama
na njihovim praznim zastavama
***
Čiji glas dugo sjećanjem zvoniće?
Iz djetinjstva vuga? Proljet je njena
Zaboravljena, čak ne rasrđena
Našim od buke oglupjelim žićem?
Kako živimo ne čujuć sjenica?
Pjevaju glasno s početkom svijeta,
Već gori, no ne more – sva planeta,
Ne vjeruješ istini izmislica.
Kad pokljucaju kokoške sav novac,
A sebro tek u kljunu svraka sije,
Zar uvetrire ne čuti ptičije,
I tih zaljubljen govor golubova?
Ševa nam proši visine, kraj vode
Rječne zrak laste isčipkaše, potom
Proljet i jesen spleli ždrali, svode
Kukavice nam račun sa životom.
Zato u dušu slavuj nek se sklanja,
Neka mu traje ljupka ljupka nota mnoga,
I neka srce odluči za koga
Sačuvao si sva ova sjećanja.
SUMRAK SLAVOLJUBLJA
Svake noći
mrtvac
podigne grobnu ploču
i provjerava pipanjem:
nije li se izbrisalo
ime sa kamena?
DJECA – 2007
Djeca su se počela rađati
S puškama umjesto ruku
Dječja kolica podsjećaju na tačanke
Roditelji izgurajvaju djecu na svjež vazduh
I čeda nepestano pucaju
U slučajne prolaznike
Sredstva masovne informacije
Vode beskonačni tolk-šou na temu
Šta će nestati prije
Metaka u djece
Ili slučajnih prolaznika
A djece rastu
I slučajnosti je sve manje
Završio sam napokon knjigu prepjeva 90 ruskih pjesnika od Gavrila Deržavina (1743–1816) do Regine Derijeve (1949-2013), ali ko zna, možda će ih jednom biti stotina. Prvo ih je bilo 46, zatim 66, a stao sam na cifri 90. Zapravo su me iznenađenja tjerala da nastavim posao, a jedno od njih je i Vjaćeslav Kuprijanov. Kad u originalu čitaš pjesnika nako, često ti se čini da nije nešta osobito, ali kad sjedneš da mu prevedeš pjesmu, to te natjera da se istinski zamisiliš nad tekstom, pa ispadne da je mnogo bolji nego što si mislio. Kuprijanova sam odlučio prevoditi kad sam shvatio zašto se u pjesmi Divlji zapad Španci svakodnevno svete za otmicu Evrope: ubijaju onog bika u koga se pretvorio Zevs kad je na sebi Evropu odnio, i kad sam skužio zašto Talijani skaču na jednoj nozi: Apeninski poluotok liči na nogu obuvenu u čizmu. Možda ovo ne bih razumio da u jednoj pjesmi nisam rekao: „Italija je čizma koja se stoljećima sprema da šutne Siciliju, kao kamičak“. A tačanku, kolica sa mitraljezom, učinio je slavnom Isak Babelj u Konjarmiji.