Stodvadesetsedmoga dana rata dogodila se strašna nesreća:
Granata ispaljena iz minobacača pala je ispred bolničkog ulaza, činilo se da nikoga nije ubila, ali jedan je geler, ne veći od tačke na kraju ove rečenice, dvije ulice dalje u sljepoočnicu pogodio čuvenog violinista, prošao duž čeonog režnja, izašao na drugu stranu ubivši nesretnika usred misli, i zabio se ravno u zatiljak maloumne djevojčice, jedne od njih stotinjak, koje su upravo ukrcavali u autobus, spremne za evakuaciju iz grada.
Djevojčica je preživjela, vjerojatno i ne osjetivši geler. Samo je u naslonu za glavu njezinih invalidskih kolica ostao jedva vidljiv trag krvi, koji će rukavom slučajno obrisati medicinska sestra koja se o djevojčici brinula.
Violinist je pokopan uz najviše počasti i uz plotune neprijateljske artiljerije. O tome su pisale sve svjetske novine, nad njim su naricali i bogoradili najslavniji svjetski umovi, zazivajući vojnu intervenciju slobodnoga svijeta koja će spasiti narod opsađenog grada i osvetiti tog glazbenog genija.
Djevojčica, sedamnaestogodišnjakinja, za koju je smatrano da je na razini imbecila, nesposobna da govori, hoda, samostalno se hrani, vraćena je, po propasti evakuacije, u Dom za oštećenu djecu. I dalje nije mogla govoriti, nije hodala ni jela, ali je pod prstima imala gudalo i violinu, dok su joj kroz glavu prolazile sve one melodije kojih se sjećao mrtvi violinist. Čula ih je upravo onako kako ih je čuo on.
I žudjela je, ta djevojčica, za gudalom i za violinom.
Da je nekoga bilo, da je netko to mogao znati, da je uopće kome na um palo da u Dom za oštećenu djecu donosi violinu, dogodilo bi se čudo. Djevojčica bi svirala sve što je svirao on, i još bolje, jer u njoj nije ničega bilo što bi omelo glazbu u nastajanju.
Violinistica
Stodvadesetsedmoga dana rata dogodila se strašna nesreća:
Granata ispaljena iz minobacača pala je ispred bolničkog ulaza, činilo se da nikoga nije ubila, ali jedan je geler, ne veći od tačke na kraju ove rečenice, dvije ulice dalje u sljepoočnicu pogodio čuvenog violinista, prošao duž čeonog režnja, izašao na drugu stranu ubivši nesretnika usred misli, i zabio se ravno u zatiljak maloumne djevojčice, jedne od njih stotinjak, koje su upravo ukrcavali u autobus, spremne za evakuaciju iz grada.
Djevojčica je preživjela, vjerojatno i ne osjetivši geler. Samo je u naslonu za glavu njezinih invalidskih kolica ostao jedva vidljiv trag krvi, koji će rukavom slučajno obrisati medicinska sestra koja se o djevojčici brinula.
Violinist je pokopan uz najviše počasti i uz plotune neprijateljske artiljerije. O tome su pisale sve svjetske novine, nad njim su naricali i bogoradili najslavniji svjetski umovi, zazivajući vojnu intervenciju slobodnoga svijeta koja će spasiti narod opsađenog grada i osvetiti tog glazbenog genija.
Djevojčica, sedamnaestogodišnjakinja, za koju je smatrano da je na razini imbecila, nesposobna da govori, hoda, samostalno se hrani, vraćena je, po propasti evakuacije, u Dom za oštećenu djecu. I dalje nije mogla govoriti, nije hodala ni jela, ali je pod prstima imala gudalo i violinu, dok su joj kroz glavu prolazile sve one melodije kojih se sjećao mrtvi violinist. Čula ih je upravo onako kako ih je čuo on.
I žudjela je, ta djevojčica, za gudalom i za violinom.
Da je nekoga bilo, da je netko to mogao znati, da je uopće kome na um palo da u Dom za oštećenu djecu donosi violinu, dogodilo bi se čudo. Djevojčica bi svirala sve što je svirao on, i još bolje, jer u njoj nije ničega bilo što bi omelo glazbu u nastajanju.
Ali nije bilo violine.