VEZIRA VOJNIKOVIĆ IZ SANSKOGA MOSTA

GOVORI TELEVIZIJSKOJ NOVINARKI
U MIKROFON I U KAMERU,
A TOME ŠTO ONA GOVORI
NE SMIJE SE DODAVATI NIŠTA,
NITI IŠTA ODUZIMATI

Jednim rafalom
strijeljali su mene
i mojih devetero čeljadi.
Svi pobijeni, samo ja ostala.
Obeznanila se.
Kad sam došla sebi,
noć,
nije bilo više nikoga,
samo moji mrtvi oko mene.
Uzela najmlađega sina na ruke,
poljubila ga,
skinula mu zlatni lančić,
izvadila novac iz džepa.
Nisam plakala,
nisam.
Ispuzala nekako, došla do rijeke, pregazila,
lutala, lutala…
Izjutra, eh,
kad se sunce rađalo,
zaplakala. Onda sam zaplakala.
Vidim: nemam više nikoga.