Sedam mi je godina, vodi me mama kod časnih na klavir, muti mi se u želucu, već vidim one ružičaste meckave ruke časne Gertrude išarane kemijskom koje će mi izokretati prste po klaviru dok budem nabadala onu bezveznu i nenaučenu “La preghiera di una vergine”, nabrajati za mnom prva druga treća četa (četa čega, četa đaka u jednom danu, četa četnika, četa četruna?), “sve ponoviti, sekice”, kad eto ti, prilazi nam moja učiteljica iz škole. “Ako te pita kamo idemo, reci samo – idem s mamom, ne govori da ideš kod časnih”. Dobro. Drugarica prođe, keljenje, smiješenje, nikakva pitanja. Pa naravno. Zašto bi me pitala kamo idem. Kad ja ikome na cesti uperim lampu u lice i ispitujem ga kamo ide? Lažna uzbuna. Trenutak hladnog znoja u životu malog štrebera, coitus interruptus, recka u podsvijesti od koje i danas uspješno radim u tri smjene kao pogonski inženjer žučne kesice i bespotrebno se preispitujem što reći drugarici, a što ne.
***
Četrdeset godina kasnije. Pariz, grad svjetlosti, ja sam jedna od „naših koji su se probili u inozemstvu“. Probili. Kako su se probili, što su probili? Zvučni zid, himen prstom, probili se u orbitu, izvan vremena i prostora. Tako se najčešće i osjećam. Izvan vremena i prostora.
Šaljem prijedlog koncertnog programa srednjovjekovne glazbe velikom uglednom festivalu rane glazbe u Francuskoj. Koncert bi se trebao održati u bivšoj dominikanskoj opatiji – kao odlikaš pregalac napišem da će u programu biti i djela iz dominikanskih samostana, misleći da će im to biti posebno drago. Dva sata kasnije, već odgovaraju: da maknem iz teksta sve spomene dominikanaca jer da to nitko neće razumjeti i da će to odbiti publiku. Ja pojedem govno, promijenim tekst, zašarenim ga da bude zabavniji i sexy “širokoj publici” koju ne želimo odbiti od sise. Osjećam se kao idiot dok to pišem, ali mislim se, koncert je koncert, ljudi će doći, nešto ćemo im lijepo otpjevati, dogodit će se neko pobratimstvo duša u svemiru ili neki takav vrag i ljudi će ipak otići oplemenjeni (prožeti kao nekim omekšivačem rublja koji ćemo im intravenozno prenijeti kroz pjevanje).
Nakon par dana stigne odgovor da nas na koncu uopće neće angažirati, jer da taj program ipak nije za “široku publiku”. Ali, tko sjedi u toj “širokoj publici” u dominikanskoj crkvi iz 13. stoljeća? Kultivirani penzioneri? Izmanipulirani mladi biznismeni na rubu burn outa? Studenti bez love i budućnosti? Posljednji primjerci humanista na izdisaju?
***
Sjećam se onih djevojčica iz Sjeverne Koreje koje su sedamdesetih godina nasmiješene dočekale Tita i pjevale mu krezubim osmjesima rastežući harmonike „to je nama naša borba dala“. Super su mi bile. Uvijek sam se pitala zašto se svi Sjevernokorejci koje vidimo na televiziji uvijek smiješe (ako ne ridaju kad umre Dragi Vođa). Onda mi je netko rekao da im je to usisano s majčinim mlijekom, da se moraju smiješiti jer da time svjedoče da su sretna djeca komunizma.
Danas popodne otvorim knjigu plavokose profesorice psihologije s Harvarda: kako protiv tjeskobe, kako protiv stresa u suvremenom svijetu. Kaže da je dobro da se na silu nasmiješimo kad smo na dnu i bez nade, jer da tijelo utječe na duh, i da će nam taj osmjeh pomoći da se postupno osjetimo bolje.
Dakle, Kim Il Sung je zapravo sve skužio.
Pokušavam napisati tekst za organizatore koncerata tako da se cijelo vrijeme smiješim dok pišem. Keljim se u ekran, ništa ne mogu izgubiti, složit će se i Sjevernokorejci i plavojka s Harvarda. Možda će taj osmjeh procuriti kroz glavu, vrat, ruke, u tastaturu i tako će me odjednom zavoljeti široka publika, a ja ću samljeti sve one dosadne dominikance, propržiti ih u nekome novom uvoznome sosu iz Dominikanske Republike i propjevati to je nama naša borba dala.
***
Pitam se, je li onaj susret s učiteljicom prije četrdeset godina bio samo plod mamine paranoje, ili bi učiteljica zaista bila zasukala rukave, pljunula u olovku i sladostrasno zapisala mali smrdljivi minus uz moje ime i javila na neki tajni telefon da mi tati oduzmu pasoš?
To nikada neću doznati.
A ovaj koncertmajstor iz dominikanskoga samostana? On ne trpa u zatvore i ne oduzima pasoše, ali će zato sve učiniti za svoje ljude iz baze, za široku publiku široko raskrečenih osmijeha koja mu trči u zagrljaj i više ne zna zašto je široka, zašto voli ono što voli, i tko ju je u to uvjerio. Ona ne zna zašto je zaboravila tko su dominikanci. A najgore je što ih možda uopće i nije zaboravila: oni joj samo polako prelaze u primozak i atrofiraju kao neki sasušeni organ koji se sve rjeđe koristi.
A otkuda majstoru to da publika ne voli dominikance? Možda ga je u djetinjstvu ustrašila mama i rekla mu da zaniječe satove klavira kod časne Gertrude kad mu široka publika uperi lampu u bjeloočnice.
Veselo, braćo, kliknimo
Sedam mi je godina, vodi me mama kod časnih na klavir, muti mi se u želucu, već vidim one ružičaste meckave ruke časne Gertrude išarane kemijskom koje će mi izokretati prste po klaviru dok budem nabadala onu bezveznu i nenaučenu “La preghiera di una vergine”, nabrajati za mnom prva druga treća četa (četa čega, četa đaka u jednom danu, četa četnika, četa četruna?), “sve ponoviti, sekice”, kad eto ti, prilazi nam moja učiteljica iz škole. “Ako te pita kamo idemo, reci samo – idem s mamom, ne govori da ideš kod časnih”. Dobro. Drugarica prođe, keljenje, smiješenje, nikakva pitanja. Pa naravno. Zašto bi me pitala kamo idem. Kad ja ikome na cesti uperim lampu u lice i ispitujem ga kamo ide? Lažna uzbuna. Trenutak hladnog znoja u životu malog štrebera, coitus interruptus, recka u podsvijesti od koje i danas uspješno radim u tri smjene kao pogonski inženjer žučne kesice i bespotrebno se preispitujem što reći drugarici, a što ne.
***
Četrdeset godina kasnije. Pariz, grad svjetlosti, ja sam jedna od „naših koji su se probili u inozemstvu“. Probili. Kako su se probili, što su probili? Zvučni zid, himen prstom, probili se u orbitu, izvan vremena i prostora. Tako se najčešće i osjećam. Izvan vremena i prostora.
Šaljem prijedlog koncertnog programa srednjovjekovne glazbe velikom uglednom festivalu rane glazbe u Francuskoj. Koncert bi se trebao održati u bivšoj dominikanskoj opatiji – kao odlikaš pregalac napišem da će u programu biti i djela iz dominikanskih samostana, misleći da će im to biti posebno drago. Dva sata kasnije, već odgovaraju: da maknem iz teksta sve spomene dominikanaca jer da to nitko neće razumjeti i da će to odbiti publiku. Ja pojedem govno, promijenim tekst, zašarenim ga da bude zabavniji i sexy “širokoj publici” koju ne želimo odbiti od sise. Osjećam se kao idiot dok to pišem, ali mislim se, koncert je koncert, ljudi će doći, nešto ćemo im lijepo otpjevati, dogodit će se neko pobratimstvo duša u svemiru ili neki takav vrag i ljudi će ipak otići oplemenjeni (prožeti kao nekim omekšivačem rublja koji ćemo im intravenozno prenijeti kroz pjevanje).
Nakon par dana stigne odgovor da nas na koncu uopće neće angažirati, jer da taj program ipak nije za “široku publiku”. Ali, tko sjedi u toj “širokoj publici” u dominikanskoj crkvi iz 13. stoljeća? Kultivirani penzioneri? Izmanipulirani mladi biznismeni na rubu burn outa? Studenti bez love i budućnosti? Posljednji primjerci humanista na izdisaju?
***
Sjećam se onih djevojčica iz Sjeverne Koreje koje su sedamdesetih godina nasmiješene dočekale Tita i pjevale mu krezubim osmjesima rastežući harmonike „to je nama naša borba dala“. Super su mi bile. Uvijek sam se pitala zašto se svi Sjevernokorejci koje vidimo na televiziji uvijek smiješe (ako ne ridaju kad umre Dragi Vođa). Onda mi je netko rekao da im je to usisano s majčinim mlijekom, da se moraju smiješiti jer da time svjedoče da su sretna djeca komunizma.
Danas popodne otvorim knjigu plavokose profesorice psihologije s Harvarda: kako protiv tjeskobe, kako protiv stresa u suvremenom svijetu. Kaže da je dobro da se na silu nasmiješimo kad smo na dnu i bez nade, jer da tijelo utječe na duh, i da će nam taj osmjeh pomoći da se postupno osjetimo bolje.
Dakle, Kim Il Sung je zapravo sve skužio.
Pokušavam napisati tekst za organizatore koncerata tako da se cijelo vrijeme smiješim dok pišem. Keljim se u ekran, ništa ne mogu izgubiti, složit će se i Sjevernokorejci i plavojka s Harvarda. Možda će taj osmjeh procuriti kroz glavu, vrat, ruke, u tastaturu i tako će me odjednom zavoljeti široka publika, a ja ću samljeti sve one dosadne dominikance, propržiti ih u nekome novom uvoznome sosu iz Dominikanske Republike i propjevati to je nama naša borba dala.
***
Pitam se, je li onaj susret s učiteljicom prije četrdeset godina bio samo plod mamine paranoje, ili bi učiteljica zaista bila zasukala rukave, pljunula u olovku i sladostrasno zapisala mali smrdljivi minus uz moje ime i javila na neki tajni telefon da mi tati oduzmu pasoš?
To nikada neću doznati.
A ovaj koncertmajstor iz dominikanskoga samostana? On ne trpa u zatvore i ne oduzima pasoše, ali će zato sve učiniti za svoje ljude iz baze, za široku publiku široko raskrečenih osmijeha koja mu trči u zagrljaj i više ne zna zašto je široka, zašto voli ono što voli, i tko ju je u to uvjerio. Ona ne zna zašto je zaboravila tko su dominikanci. A najgore je što ih možda uopće i nije zaboravila: oni joj samo polako prelaze u primozak i atrofiraju kao neki sasušeni organ koji se sve rjeđe koristi.
A otkuda majstoru to da publika ne voli dominikance? Možda ga je u djetinjstvu ustrašila mama i rekla mu da zaniječe satove klavira kod časne Gertrude kad mu široka publika uperi lampu u bjeloočnice.