Djetinjstvo je čudno doba: pamtiš ga i ne pamtiš, pomalo ga mistificiraš, osobe s kojima si se stalno susretao s vremenom postaju mitske figure, veličaš ih u svojem difuznom sjećanju na to doba nevinosti. Jedna od takvih osoba bila je i Veselinka Zastavniković, prva žena srpskog predsjednika Borisa Tadića, koja je živjela dva kata iznad mene u Keršovanijevoj ulici u Osijeku. Zvali smo tu ulicu Keršika. A nju smo zvali Vesela, imenom koje je bilo njezina sušta suprotnost.
Bila je jedna od najozbiljnijih djevojaka koje pamtim. Sretali bismo je na stepeništu, rekli si “zdravo”, ali za igru ona nije bila. Za razgovor sam bila prebalava, a drugo je nije zanimalo. Bila je i strašno lijepa, stasita na crnogorsku lozu majke Kosane, i žilava na ličku oca Ljube, kojeg svi pamte kao pomalo prgavog, ali dobrog čovjeka na kojeg si se mogao osloniti u “životnim situacijama”.
Krasila ju je, ono što se kaže, klasična ljepota. Vrana kosa do pol’ leđa, duge noge, sva skladna. No, onako nepristupačna i zamišljena “nad bitkom”, opčinjena globalnim pitanjima, nikada prema nama nije slala nikakve “signale ljubavi”. Što bi moj brat rekao, “znaš da volim žene više od života, al’ nju nikada nisam poželio, iako sam joj se divio”.
Svi smo se mi u Keršiki družili, sjedili noću u parku preko puta na klupama, ili u lijepom ružičnjaku koji se protezao duž cijele ulice. Ispred zgrade je bilo veliko drvo, ringlova, koja je bila moj Svemir. Niže grane su bile Zemlja, a sve do vrha se moglo uspeti i do Jupitera, ako si bio sitan poput mene. Ispod nje smo se ljubili s prvim simpatijama. Veselu, naravno, nitko nikada nije vidio da se ljubi. Nitko je nije nikada vidio ni sa dečkom, ni u disko klubovima, ni na Korzu gdje bi navečer bio cijeli grad.
Čuli smo kasnije, doduše, da je imala nekoga, ali da je bio stariji. To, naravno, nije bio Tadić: ona je ionako od njega starija tri godine. A i što bi Boris Tadić radio u Osijeku? Njega je upoznala kad je otišla u Beograd na Fakultet političkih znanosti, želeći da postane novinarka.
Vesela, ukratko, nikada nije bila dio našega društva. Bila je povučena, jako pametna, stalno je čitala, nikada s nama nije jela masnog kruva ispred zgrade, ali tu i tamo bi moju stariju sestru i mene, koja sam za obje bila derište, znala pozvati na spust niz krov te velebne zgrade, tužne povijesti. Bio je to zaštićeni spomenik “kulture”, nekadašnji Ustaški stožer u čijim podrumima su netaknute bile tamnice, bunar s kamenom, u koji su bacali komuniste i krivovjernike, s urezanim imenima stradalih na zidovima koje nismo smjeli prekrečiti…
U te sam se tamnice pokušala uvući i već je krenula moja mala banda kopati rović ispod klimavih vrata s katancem, al su našu namjeru osujetili veliki stanari. U čeprkanju po zemljanom podu koji je zaudarao na neku gadnu trulež, našla sam neke male kosti, valjda od kakvog pileta, i važno ih pospremila u svoju forenzičnu vrećicu. Pokazala sam ih Veseloj, koja se samo nasmiješila i odlepršala niz ulicu. Dodala sam tada malu crticu u svoj “dnevnik važnih pronalazaka”, uz noticu: Vesela, stavila sam tintoblajkom crvenu točkicu. To je bio dobar znak jer je i osmijeh od Vesele bio veliko postignuće.
Čudno je sve to bilo: kad sad razmišljam, kao da su sudbine tih nesretnih ljudi koji su skončali u našem podrumu odredili naše živote. Sebe doživljavam nekim romantičnim revolucionarom, htjela bih divan svijet, al bez nasilnih metoda. Vesela je bila drugačija. Ona nije zazirala od prave revolucije, pa je u mladosti bila u nekom prevratničkom postšezdesetosmaškome kružoku.
Bila je tip vođe. Lutke je nisu privlačile. Njezin đir je bio taj krov omeđen zidićem, kojim bi nas povela, dok su crepovi škriputali pod nama. Spustili bismo se niz taj krov i gledali ljude kako prolaze, iz ptičje perspektive. Ako je bilo vruće, znali bismo se šutke i sunčati na terasi gdje se sušio veš. Ona bi čitala neka teška štiva, loveći boju, iako nikad s nama nije išla na kupanje na Kopiku, na koju su išli svi.
Maglovito se sjećam tek jednog zajedničkog odlaska na Kopiku, na “njezin način”. Odlučila je da ćemo preplivati Dravu pa smo se spustili od Pješačkog mosta do kupališta, što je bila čista ludost. Drava je bila silna i nabujala, ali kad bi Vesela rekla – idemo, išli smo…
Poslije se opet vratila čitanju i nisu je više zanimale nikakve ljetne šeme. A knjiga je imala napretek jer se njezin brat Mićo bavio prodajom knjiga. Poklonio nam je Mićo jednu kuharicu, još je na životu.
Obitelj Zastavniković mi je, iz ove perspektive, najsličnija onima iz Kusturičinih filmova: živopisan djed koji je umro na pragu stote, i to samo zato što je pao u neku rupu dok su nešto kopali po ulici. Živio je kao mlad rudar u Americi. Svaki bogovetni dan bi došao k nama u kuhinju, koja je bila epicentar života, sjeo i recitirao barem 45 minuta uvijek istu “epsku”, nižući deseterce bez greške. Sav vražji, žilav, živahan, u potrazi za “kakvom babom od dvajest godina”. “Da sam bio pametan imao bih američku penziju, a sad imam vrbov klin”, redovno bi dometnuo, nastavivši recitirati…”sklopile bi ruke vile…”
Najveća fora nama djeci su bila njezina dva bratića iz Londona. Zvali smo ih Englezi. Bili su to sinovi Veseline ujne, simpatični dečki s kojima smo znali igrati nogomet na male goliće.
Vesela nije bila na djeda Amerikanca, a ni na oca Ljubu, nižeg oficira koji je nakon umirovljenja bio aktivan u Domu boraca i sličnim mjestima na kojima se okupljao oficirski stalež. Bila je više na majku Kosanu, jednako ozbiljna i povučena, nezainteresirana za običnu svakodnevicu.
Odlikašica je bila. Završila je Gimnaziju Braće Ribar u Tvrđi. Nakon mature, izgubio joj se svaki trag. Nitko od mojih je više nije vidio. A onda je izbio rat. Ona je već živjela u Beogradu, svoj revolucionaran ultraljevičarski život a la Crvene brigade, a njezini su još neko vrijeme bili u Osijeku. Sve do pada Vukovara, kada je njezin otac pobjegao u Srbiju preko Bosne. Majka joj je već, koliko se sjećam, bila pokojna.
Brat Mićo je, pak, kao vrstan folkloraš bio u vrijeme opće mobilizacije na turneji u Njemačkoj i tamo je ostao, valjda pod dojmom propagande. Bili su, kako se to tada govorilo, pravoslavci, a Osijekom su harale svakojake skupine koje su se razlikovale po boji beretki. Malo koja je u svojim redovima mogla zamisliti “jednog Miću”, i on se nije vraćao sve do 2006. kada je došao s ocem vidjeti što je s njihovim četverosobnim stanom, u toj zgradi u kojoj je bilo više nove gospode, a malo ljudi njihovog kova. Stan je bio zauzet. U Njemačkoj je Mićo imao neki posao u skladištu, oženio se i zauvijek ostao.
Do rata su živjeli dosta dobro: Mićo je dobro zarađivao, majka je imala neku mirovinu, otac isto tako, a djed nije bio zahtjevan. Kao i svi jednostavni ljudi pristigli iz pasivnih krajeva, jednu su sobu iznajmljivali studenticama. Imati podstanare tada je bila opća pojava. Stanovi u našoj zgradi su bili golemi. Po našem smo se klizali na otiračima, izvadili bismo sjedalo iz stolice pa je okačili na zid, i onda bacili basket. Znao mi je brat bacati loptu sa svog kauča na moj, a ja bih se izvijala za njom kao golman, uvijek s imenom tada najpopularnijeg na svijetu. U Veselinom stanu, jednako velikom, takvih igara nije bilo.
Valjda je zato i njezin djed Amerikanac rado dolazio k nama jer je on bio “svjetski čovjek koji je znao što je zabava”. Mi nikada nismo zaključavali vrata, dolazila je k nama svaki dan i Teta Bosanka, donoseći nam burek i pitu zeljanicu, samo da bi mogla sjesti i pričati o svom mužu Muji, djeci i mladosti koju je provela u svojoj lijepoj domaji. Mama gotovo da i nije morala sudjelovati u tim razgovorima: Veselin djed bi recitirao, Teta Bosanka bi pričala, a mama je radila po kuhinji, “bez obaveze”, samo da sluša…
Svega je toga nestalo. Nema više nikoga od nekadašnjih stanara, nema ni ružičnjaka, ni ringlove, ni penjalice na kojoj smo izvodili bravure, nekako je i park drugačiji, a i naša zgrada je izgubila stari štih. Kapija se zaključava, sve je u pvc stolariji, a nema više ni baka koje bi cijeli bogovetni dan gledale kroz prozor. Na ulici se više ništa ne događa. Otišla je na kraju i moja obitelj, ali tek poslije rata, tvrdoglavo ostajući na “svome” sve dok im na kraju nisu dosadile gradske “crne košulje”…
Rat je sve promijenio.
Tek poslije stigao je do nas glas da je ponosna i stasita ljepotica Vesela postala kaluđerica. Kažu zbog nekad sretne, a onda nesretne ljubavi prema Tadiću, s kojim je u mladosti dijelila revolucionaran žar. Jesu li njezini stavovi bili za njega na koncu preradikalni, ili je posrijedi netko treći, zna samo ona. I vjerojatno nitko nikada neće ni doznati pravu istinu jer stroga monaška pravila isključuju intimne ispovijesti, a od Tadića se doista ne može očekivati da sad raspreda o bivšim ljubavima.
Kad razmišljam o toj mitskoj pojavi iz svoga djetinjstva, ma koliko se god manastir činio tužnim pa i jadnim mjestom za jednu revolucionarku, zapravo je to lijep i dostojan kraj za nekoga čiji je život za nas oduvijek bio kao iz romana.
Uostalom, ona sigurno ne bi pristala na nešto trivijalno.
Vesela
Jedna osječka priča
Djetinjstvo je čudno doba: pamtiš ga i ne pamtiš, pomalo ga mistificiraš, osobe s kojima si se stalno susretao s vremenom postaju mitske figure, veličaš ih u svojem difuznom sjećanju na to doba nevinosti. Jedna od takvih osoba bila je i Veselinka Zastavniković, prva žena srpskog predsjednika Borisa Tadića, koja je živjela dva kata iznad mene u Keršovanijevoj ulici u Osijeku. Zvali smo tu ulicu Keršika. A nju smo zvali Vesela, imenom koje je bilo njezina sušta suprotnost.
Bila je jedna od najozbiljnijih djevojaka koje pamtim. Sretali bismo je na stepeništu, rekli si “zdravo”, ali za igru ona nije bila. Za razgovor sam bila prebalava, a drugo je nije zanimalo. Bila je i strašno lijepa, stasita na crnogorsku lozu majke Kosane, i žilava na ličku oca Ljube, kojeg svi pamte kao pomalo prgavog, ali dobrog čovjeka na kojeg si se mogao osloniti u “životnim situacijama”.
Krasila ju je, ono što se kaže, klasična ljepota. Vrana kosa do pol’ leđa, duge noge, sva skladna. No, onako nepristupačna i zamišljena “nad bitkom”, opčinjena globalnim pitanjima, nikada prema nama nije slala nikakve “signale ljubavi”. Što bi moj brat rekao, “znaš da volim žene više od života, al’ nju nikada nisam poželio, iako sam joj se divio”.
Svi smo se mi u Keršiki družili, sjedili noću u parku preko puta na klupama, ili u lijepom ružičnjaku koji se protezao duž cijele ulice. Ispred zgrade je bilo veliko drvo, ringlova, koja je bila moj Svemir. Niže grane su bile Zemlja, a sve do vrha se moglo uspeti i do Jupitera, ako si bio sitan poput mene. Ispod nje smo se ljubili s prvim simpatijama. Veselu, naravno, nitko nikada nije vidio da se ljubi. Nitko je nije nikada vidio ni sa dečkom, ni u disko klubovima, ni na Korzu gdje bi navečer bio cijeli grad.
Čuli smo kasnije, doduše, da je imala nekoga, ali da je bio stariji. To, naravno, nije bio Tadić: ona je ionako od njega starija tri godine. A i što bi Boris Tadić radio u Osijeku? Njega je upoznala kad je otišla u Beograd na Fakultet političkih znanosti, želeći da postane novinarka.
Vesela, ukratko, nikada nije bila dio našega društva. Bila je povučena, jako pametna, stalno je čitala, nikada s nama nije jela masnog kruva ispred zgrade, ali tu i tamo bi moju stariju sestru i mene, koja sam za obje bila derište, znala pozvati na spust niz krov te velebne zgrade, tužne povijesti. Bio je to zaštićeni spomenik “kulture”, nekadašnji Ustaški stožer u čijim podrumima su netaknute bile tamnice, bunar s kamenom, u koji su bacali komuniste i krivovjernike, s urezanim imenima stradalih na zidovima koje nismo smjeli prekrečiti…
U te sam se tamnice pokušala uvući i već je krenula moja mala banda kopati rović ispod klimavih vrata s katancem, al su našu namjeru osujetili veliki stanari. U čeprkanju po zemljanom podu koji je zaudarao na neku gadnu trulež, našla sam neke male kosti, valjda od kakvog pileta, i važno ih pospremila u svoju forenzičnu vrećicu. Pokazala sam ih Veseloj, koja se samo nasmiješila i odlepršala niz ulicu. Dodala sam tada malu crticu u svoj “dnevnik važnih pronalazaka”, uz noticu: Vesela, stavila sam tintoblajkom crvenu točkicu. To je bio dobar znak jer je i osmijeh od Vesele bio veliko postignuće.
Čudno je sve to bilo: kad sad razmišljam, kao da su sudbine tih nesretnih ljudi koji su skončali u našem podrumu odredili naše živote. Sebe doživljavam nekim romantičnim revolucionarom, htjela bih divan svijet, al bez nasilnih metoda. Vesela je bila drugačija. Ona nije zazirala od prave revolucije, pa je u mladosti bila u nekom prevratničkom postšezdesetosmaškome kružoku.
Bila je tip vođe. Lutke je nisu privlačile. Njezin đir je bio taj krov omeđen zidićem, kojim bi nas povela, dok su crepovi škriputali pod nama. Spustili bismo se niz taj krov i gledali ljude kako prolaze, iz ptičje perspektive. Ako je bilo vruće, znali bismo se šutke i sunčati na terasi gdje se sušio veš. Ona bi čitala neka teška štiva, loveći boju, iako nikad s nama nije išla na kupanje na Kopiku, na koju su išli svi.
Maglovito se sjećam tek jednog zajedničkog odlaska na Kopiku, na “njezin način”. Odlučila je da ćemo preplivati Dravu pa smo se spustili od Pješačkog mosta do kupališta, što je bila čista ludost. Drava je bila silna i nabujala, ali kad bi Vesela rekla – idemo, išli smo…
Poslije se opet vratila čitanju i nisu je više zanimale nikakve ljetne šeme. A knjiga je imala napretek jer se njezin brat Mićo bavio prodajom knjiga. Poklonio nam je Mićo jednu kuharicu, još je na životu.
Obitelj Zastavniković mi je, iz ove perspektive, najsličnija onima iz Kusturičinih filmova: živopisan djed koji je umro na pragu stote, i to samo zato što je pao u neku rupu dok su nešto kopali po ulici. Živio je kao mlad rudar u Americi. Svaki bogovetni dan bi došao k nama u kuhinju, koja je bila epicentar života, sjeo i recitirao barem 45 minuta uvijek istu “epsku”, nižući deseterce bez greške. Sav vražji, žilav, živahan, u potrazi za “kakvom babom od dvajest godina”. “Da sam bio pametan imao bih američku penziju, a sad imam vrbov klin”, redovno bi dometnuo, nastavivši recitirati…”sklopile bi ruke vile…”
Najveća fora nama djeci su bila njezina dva bratića iz Londona. Zvali smo ih Englezi. Bili su to sinovi Veseline ujne, simpatični dečki s kojima smo znali igrati nogomet na male goliće.
Vesela nije bila na djeda Amerikanca, a ni na oca Ljubu, nižeg oficira koji je nakon umirovljenja bio aktivan u Domu boraca i sličnim mjestima na kojima se okupljao oficirski stalež. Bila je više na majku Kosanu, jednako ozbiljna i povučena, nezainteresirana za običnu svakodnevicu.
Odlikašica je bila. Završila je Gimnaziju Braće Ribar u Tvrđi. Nakon mature, izgubio joj se svaki trag. Nitko od mojih je više nije vidio. A onda je izbio rat. Ona je već živjela u Beogradu, svoj revolucionaran ultraljevičarski život a la Crvene brigade, a njezini su još neko vrijeme bili u Osijeku. Sve do pada Vukovara, kada je njezin otac pobjegao u Srbiju preko Bosne. Majka joj je već, koliko se sjećam, bila pokojna.
Brat Mićo je, pak, kao vrstan folkloraš bio u vrijeme opće mobilizacije na turneji u Njemačkoj i tamo je ostao, valjda pod dojmom propagande. Bili su, kako se to tada govorilo, pravoslavci, a Osijekom su harale svakojake skupine koje su se razlikovale po boji beretki. Malo koja je u svojim redovima mogla zamisliti “jednog Miću”, i on se nije vraćao sve do 2006. kada je došao s ocem vidjeti što je s njihovim četverosobnim stanom, u toj zgradi u kojoj je bilo više nove gospode, a malo ljudi njihovog kova. Stan je bio zauzet. U Njemačkoj je Mićo imao neki posao u skladištu, oženio se i zauvijek ostao.
Do rata su živjeli dosta dobro: Mićo je dobro zarađivao, majka je imala neku mirovinu, otac isto tako, a djed nije bio zahtjevan. Kao i svi jednostavni ljudi pristigli iz pasivnih krajeva, jednu su sobu iznajmljivali studenticama. Imati podstanare tada je bila opća pojava. Stanovi u našoj zgradi su bili golemi. Po našem smo se klizali na otiračima, izvadili bismo sjedalo iz stolice pa je okačili na zid, i onda bacili basket. Znao mi je brat bacati loptu sa svog kauča na moj, a ja bih se izvijala za njom kao golman, uvijek s imenom tada najpopularnijeg na svijetu. U Veselinom stanu, jednako velikom, takvih igara nije bilo.
Valjda je zato i njezin djed Amerikanac rado dolazio k nama jer je on bio “svjetski čovjek koji je znao što je zabava”. Mi nikada nismo zaključavali vrata, dolazila je k nama svaki dan i Teta Bosanka, donoseći nam burek i pitu zeljanicu, samo da bi mogla sjesti i pričati o svom mužu Muji, djeci i mladosti koju je provela u svojoj lijepoj domaji. Mama gotovo da i nije morala sudjelovati u tim razgovorima: Veselin djed bi recitirao, Teta Bosanka bi pričala, a mama je radila po kuhinji, “bez obaveze”, samo da sluša…
Svega je toga nestalo. Nema više nikoga od nekadašnjih stanara, nema ni ružičnjaka, ni ringlove, ni penjalice na kojoj smo izvodili bravure, nekako je i park drugačiji, a i naša zgrada je izgubila stari štih. Kapija se zaključava, sve je u pvc stolariji, a nema više ni baka koje bi cijeli bogovetni dan gledale kroz prozor. Na ulici se više ništa ne događa. Otišla je na kraju i moja obitelj, ali tek poslije rata, tvrdoglavo ostajući na “svome” sve dok im na kraju nisu dosadile gradske “crne košulje”…
Rat je sve promijenio.
Tek poslije stigao je do nas glas da je ponosna i stasita ljepotica Vesela postala kaluđerica. Kažu zbog nekad sretne, a onda nesretne ljubavi prema Tadiću, s kojim je u mladosti dijelila revolucionaran žar. Jesu li njezini stavovi bili za njega na koncu preradikalni, ili je posrijedi netko treći, zna samo ona. I vjerojatno nitko nikada neće ni doznati pravu istinu jer stroga monaška pravila isključuju intimne ispovijesti, a od Tadića se doista ne može očekivati da sad raspreda o bivšim ljubavima.
Kad razmišljam o toj mitskoj pojavi iz svoga djetinjstva, ma koliko se god manastir činio tužnim pa i jadnim mjestom za jednu revolucionarku, zapravo je to lijep i dostojan kraj za nekoga čiji je život za nas oduvijek bio kao iz romana.
Uostalom, ona sigurno ne bi pristala na nešto trivijalno.