(Odlomci razgovora s Tomislavom Ladanom, uz spomen na njegovu 80. godišnjicu)
***
Pitanje: Na stranicama Bosanskoga grba čitatelji nailaze i na jezične začine koji pripadaju različitim filološkim kuhinjama: od one starogrčke i latinske, preko romanske do germanske i anglosaksonske. Čak i manje dobronamjerni na kraju se slože da je riječ o strukturalnim mikrojedinicama koje su naratološki funkcionalne, jer kod čitateljskih znatiželjnika i nezasitnika izazivaju neponovljiv užitak.
Smije li nadobudni prosudbenik, u povratnome smjeru, zaključiti kako je i pisac Bosanskoga grba – približno s isto toliko užitka – učio i naučio sve te (i druge nenavedene) jezike? Jednostavnije kazano: kako objašnjavate tu jezičnu izdašnost?
Odgovor: Ja ideju višejezičnosti nosim od najranijega djetinjstva. Dvije stvari treba kod toga izdvojiti.
Prvo: moj otac je bio višejezičnik koji je govorio latinski i njemački kao hrvatski, uz esperanto i španjolski.
Drugo: ja sam rastao u drevnim bosanskim mahalama, gradićima, gdje se u svakoj mahali govorio drugi jezik. Jedni Židovi su govorili španjolski, drugi su Židovi govorili jidiš. Muslimani su imali staro ikavsko-šćakavsko narječje; pravoslavci su govorili jakom pastirskom ijekavicom. Vojske su prolazile: od Talijana, Nijemaca, Čerkeza… provincije su bile pune ruskih emigranata bjelogardejaca.
Ja sam rastao okružen jezičnim Babilonom. Tako da sam, po osobnom interesu i po životnom okolišu, nosio višejezičnost.
Kasnije, jezike sam učio na jednom sinoptičkom načelu koje postoji od rane aleksandrijske škole, od Origena i njegove sextuple pa dalje. Uvijek sam čitao Bibliju na po nekoliko jezika. Kad sam se kao mladić počeo intenzivnije baviti jezicima, čitao sam Bibliju istodobno i staroslavenske odlomke, i gotske, i grčke, i latinske, i švedske, i engleske.
Tako da sma ja i kao višejezičnik bio unajmljen da pregledam za Ivu Andrića, kao što si mogao vidjeti u onom intrevjuu, njegove prijevode na švedski za Nobelovu nagradu. Kao što me i Krleža doveo kao jednog od mlađih višejezičnika.
Prirodno da sam ja uvijek nosio ideju da bi trebalo izdati nekakav višejezični priručnik, a i da je Krleža uvijek govorio da to treba napraviti.
Ali najbitniji je element da sam ja od najranijega djetinjstva kojeg se sjećam, iz Travnika, Bugojna, Žepča, Zavidovića, Banje Luke, a pogotovo kasnije za vrijeme studija, bio uvijek okružen nekom čudesnom čeljadi pa je gotovo svaki kvart imao neku jezičnu posebnost. Uz to stari profesori koji su mene učili, zajedno s mojim ocem, bili su ljudi koji su strahovito uživali u višejezičnosti. To je bio svijet prije ne samo televizije, nego i prije radija. Čitanje tekstova, starih enciklopedija, razgovori o svetim pismima različitih vjera, kao što je sjedne strane arapski, a s druge strane židovski, a s treće strane indoeuropski jezici i Biblija, sve su stvari koje sam ja cijelo djetinjstvo slušao. I viđao duhovnike i znalce: i katoličke, i pravoslavne, i muslimanske, dakle slušao odlomke svetih molitava i na židovskom, i na arapskom; naime: i na njemačkom, na latinskom i na grčkom.
Tako da sam ja kad sam došao na studij došao u ruke dvojici velikih jezikoljubaca kao što su pokojni Rikard Kuzmić i Henrik Barić, koji su jezike učili na vlastitu štetu, jer su uvijek učili tolike nove jezike, da su mnogo manje ostavili kao znanstvenici i pisci, nego što su mogli i trebali ostaviti.
Pitanje: Kada se u poslovično kratkim i škrtim bilješkama o autoru pročita da ste rođeni u Ivanjici, čitatelj u svojoj nedužnosti jedva da se i pita o bližem odredištu toga lokaliteta. Prigoda je da ispričate, možda jednom zauvijek, kako je došlo do toga da ste se rodili na desnoj obali Drine, nedaleko od Valjeva te kako je tekao Vaš curriculum?
Odgovor: Moj pokojni otac Jakov Ladan, koji je podrijetlom iz Careva Polja kod Jajca, gdje ima nekoliko desetaka kuća Ladanâ, koji su prastaro pučanstvo u tome Carevom Polju, imao je jednu čudnu sklonost: da se volio šaliti i kada je trebalo i kada nije trebalo.
Kao mlad državni službenik, kako bi se reklo “svrzimantija crnoškolac”, kad je došao u Duvno sa Širokog Brijega, pod djelovanjem valjda neke tekućine ili posebnog raspoloženja, rekao je pred većim brojem ljudi da znaju li oni kakva je sličnost između turskoga sultana i kralja Aleksandra? Ljudi su rekli da oni ne znaju, a on je rek’o: “ Sličnost je ova: što sultan stotinu konja ima u štali, a Aleksandar ima stotinu konja u Parlamentu”.
To je netko dojavio, kao oko i uho vladarevo, i onda su počeli njegovi premještaji. On je imao sedam ili osam premještaja po najrazličitijim provincijama, tako da mu se, od šestoro djece koliko ih je imao, svako rađalo na drugome mjestu. I tako je on, nakon te dosjetke, dobio šup-premještaj, nikamo nego baš u srce Srbije, u Ivanjicu.
Ja sam se tamo rodio i onda su me kao malo dijete od tri godine vratili natrag u Bosnu. Ja to svoje rodno mjesto nisam nikada više vidio, ali sam se nagledao u životu provincija kao: Ljubovija, pa onda Žepče, pa Zavidovići, pa Bugojno, pa Travnik, pa Banja Luka… Još sam se najduže zadržao u Banja Luci.
Pučku sam školu pohađao u Travniku i u Bugojnu, a onda sam gimnaziju završio u Banja Luci. Zatim sam došao u Sarajevo i tamo sam dosta dugo studirao, jedno svojih sedam godina, zbog toga što sam cijelo vrijeme studija radio, ili kao privatni poučavatelj ili kao tumač za engleski, njemački i švedski jezik. A davao sam instrukcije gotovo iz svih predmeta, osim Ustava i tjelovježbe.
Moja majka, koja je bila nedužna žena što se tiče znanstvenih disciplina, kao i sve naše žene iz naroda, ona bi znala, dok sam ja na studiju preko zime i proljeća, već za ljeto uzeti, od susjeda koji ima lošeg učenika, unaprijed honorare pa kad bih ja došao i odjednom vidio da moram instruirati djecu iz kemije, matematike i fizike, i kad bih ja rekao: “Pa mama, za Boga miloga, kako da ja instruiram djecu? Pa nije mi to struka !?” A ona bi: “Pa sine, ti si učen i pametan, pa ako znaš jedno, valjda znaš i drugo, a ja sam pare već uzela.” Tako da sam ja onda morao preko ljeta po dva tri mjeseca spremati se iz fizike, matematike, čak i iz jezikâ kojima se nisam bavio, da bih pokrio te instrukcije. U Sarajevu sam radio kao tumač tehničke pomoći UN, prekidao sam, radio sam za sve moguće stvari: od rudarstva i strojarstva, do umjetnog osjemenjivanja ovaca. Prevodio sam sa engleskog i sa njemačkog, a neke socijalističke rasprave sa švedskog i norveškog.
Naravno da je moj studij u Sarajevu bio izuzetno ambiciozan. Ja sam se praktički vrtio i slušao predavanja na tri katedre: slušao sam za klasične jezike, specijalno za latinski jezik s grčkim, onda na germanistici i plus slavistici. Tako da sam imao velike ambicije. Tih sedam godina ja sam čeprkao po različitim fakultetima, kupio te jezike i spremao se da ostanem na fakultetu, misleći da će me zadržati kao nekog komparativistu, bilo za jezično bilo za književno područje.
Ali to mi se nije posrećilo, jer sam već od početka bio nedostatan u nekim vitaminima. Da li je to bila invidia humana, da li je tome pridonio moj karakter koji je sklon dosjetkama i vicevima? Jer ja sam od oca, a izgleda i od djeda, baštinio ono što Talijani sažeto iskazuju svojom poslovicom: meglio fare una battuta…
Tako da nisam imao sreće. Ali uvijek se mislim, da to što mi nisu dopustili da ostanem na Sveučilištu, što me nisu htjeli izabrati, što su me na nježan način odgurnuli, da su mi učinili golemu uslugu. Jer su me gurnuli više u artistički svijet, gdje mislim da više i pripadam te da se bolje osjećam među artistima i zabavljačima, nego što bih se osjećao među katedratskim mrtvozornicima i prekopačima.
Pitanje: A Vaša nazočnost među studentima francuskoga jezika?
Odgovor: To je bilo ovako: ja sam nekako suškolnik s našim kolegom Predragom Matvejevićem, koji je nama došao na fakultet iz gimnazije kao čovjek koji je znao francuski bolje od mnogih predavača. Mi smo obojica išli zajedno slušati predavanja iz gotskog koja je držao Henrik Barić kao uvod u jednu vrst komparativne, povezano romansko-germanske filologije. I tako da sam ja imao jedan postranični interes za romansku filologiju, jer sam uvijek nekako smatrao da je zanimljivo sve što je izašlo iz latinskog jezika.
Recimo: ja engleski jezik i dandanas smatram pretežno romanskim jezikom; smatram da je poznavanje engleskog jezika zapravo jedna vrsta romanistike, jedna svojevrsna inzularna romanistika; to je jezik strahovito građen na latinskom, na starofrancuskom, jedan gusarski jezik, pljačkaš svih obala svijeta i da je gotovo nemoguće dobro poznavati engleski a da se ne ide u francuski i obratno. Svaki dobar znalac francuskog nužno se zalijeće u engleski.
Tako da postoji jedno križište i presjecište između visoke germanske i romanske filologije. A sve to zapravo živi na klasici, jer ključ za naše najveće moderne eksperimente počiva ili u antici ili u srednjem vijeku. Ako se izgubi taj šlosilo, taj ključ za antiku i srednji vijek, mi nemamo šta tražiti ni u najmodernijim verbalnim eksperimentima; oni su u tradiciji medijevalno-antičko-irskoj. Moglo bi se reći da irska renesansa, karolinška renesansa, koja je donijela irsku maštovitost u latinitet, a bila je hranjena čudesnom tvorbenošću starog irskog jezika i išla je prema prekopavanju grčkoga jezika, izgubljenog grčkog jezika, koga svaki naraštaj ponovo otkriva i iskapa. To je najmrtviji i najživlji jezik istodobno. Svi naraštaji europksih duhovnika, ako promaši prvi, drugi naraštaj ponovo iskopava Grčku, bilo schliemanovski, bilo filološki.
Stoga, kad se gledaju najveći eksperimentatori Europe, među koje možemo staviti i našega Eca kao velikog znalca, on je jedan antikoljub ili grkoljub, on preko latinskoga okreće stare grčke ploče. Jedan od najinteresantnijih cruxova, recimo u romanu Ime ruže, je ta izgubljena Aristotelova knjiga u jednoj knjizi, što je sve hranjeno, naravno, tekstološkim podacima iz aristotelogije.
Tako da je to vrlo zanimljivo: koliko mi ne možemo izbjeći taj – kako bi se reklo – klasični animizam.
Mi se stalno vraćamo porukama i baštini predaka, mi prekopavamo palimseste, mi smo kao joyceovska kokoš koja nalazi na smetlištu palimsest, koga nogicom čeprka i otčeprkava zagonetne zapise predakâ i plemenâ. I stalno obavljamo mallarmeovsku funkciju zaštitnikâ i oobnavljivačâ jezika. I to nije samo naše europsko, mi tu slušamo velikoga Konfucijusa, koji je smatrao da poredak u svijetu ovisi strogo o jeziku, da neurednost u jeziku, ili nered u jeziku, nije samo društvovni i politički, nego je i svemirski nered.
Tako da se tu doista, mi se stalno vrtimo u jednoj logoidnoj koncepciji svijeta, koju je evanđelist genijalnom intuicijom uvidio, koju vrhunska grčka filozofija nosi već u heraklitovskoj poruci o logosu. I najveći europski eksperimentatori koji su išli na razbijanje riječi, slova i znaka, uvijek su zapravo bili u toj prevrtaničkoj opsesiji da drugoga svijeta osim svijeta u obliku riječi za nas nema i ne može biti.
S te strane, mi ne da smo razriješili, nego moramo ponovo za sebe rješavati srednjovjekovničku svađu između nominalista i realista. Tako da čovjek Riječi nužno je čovjek Duha, a čovjek Duha nužno je čovjek Riječi; duhovnik nije nužno pisac, odnosno pisac ne mora biti duhovnik, još može biti duhovnik da nije pisac, ali pisac ne može biti ako nije duhovnik.
Pitanje: Početkom šezdesetih, ne zaokruživši treće desetljeće života, dolazite u Zagreb. Čeka Vas namještenje u onodobnom Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. Neki u šali kažu da ste miljenik anđela, dakle Fortune, a drugi opet da je u ondašnjem Sarajevu bilo isplativije biti obrezan, negoli obrazovan? O čemu se zapravo radilo?
Odgovor: Može se ovako reći: Činjenica je da sam ja 1958. godine diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. A onda, kako me nisu izabrali na Fakultet, ja sam jedno vrijeme radio malo na Narodnom sveučilištu, Narodnom univerzitetu čak, u Sarajevu. A onda su me uzeli za urednika u “Veselinu Masleši”.
Ja 59. Odslužim vojsku, vratim se iz vojske – to je već 60. A 1961. godine, u devetom mjesecu, dolazi do jednoga neočikavonog susreta koji mene pomiče iz bosanskoga zavičaja u zagrebačko duhovno središte.
Naime ovako: bio je to tada Kongres književnika cijele Jugoslavije u Sarajevu, i taj se održavao u zgradi Doma JNA, u Sarajevu. To je bilo negdje prijepodne, i ja sam došao i sjeo sam u jedan od redova, deseti, dvanaesti ili koji već, a mislim da je baš govorio Marijan Matković. Dok je govorio Marijan Matković, ja sam iza sebe čuo jedan glas koji mi je bio neobičan, vrlo zvonak glas, gotovo glas jedne nadahnute dame, prije nego neki, recimo proročansko-starozavjetni muževni glas, koji je rekao:
– Pogledajte ove anđeoske bastarde, kako nas gledaju!
Ja se okrenem, po liku sam znao da je to Krleža, a gore su bili neki mali anđelčići, amoretti, gore na rubu, kao na vijencu te dvorane. Ja sam na to rekao da nije zgodno reći bastardi, kad su posrijedi anđeli koji su duhovni entiteti, usto su bespolni i kao takvi ne mogu imati odvjetaka ni križanih ni nekrižanih, niti sami mogu biti odvjeci križani i nekrižani.
– A šta vi znate o tome, mladi gospodine?
– Multa scio de natura angelorum, si nobis disputandum esse de re.
– A, mladi gospodin je izgleda učen?
– Mnogo učeniji nego što biste mogli misliti…
– E kad je tako, pa onda možemo izaći da nešto popijemo; vidite ova priča tko zna koliko će potrajati…
Ja izađem s njim i odmah, s desne strane se spustimo dolje; dolje je bio neki buffett. Zatim je došlo do upoznavanja:
– Tko ste vi, i vi ste neki pisac?
– Jeste…
– Vi ste sigurno jako mnogo napisali…
– Ne, strahovito mnogo nisam napisao, ali se i meni može omaknuti da napišem.
– A što ćete piti? Hoćete li rakiju, tvrdu ili meku, kako se to kod vas kaže?
– Kad čovjek ima čast da ga Vi častite, onda može biti samo neki uvozni konjak s nekoliko zvjezdica!
Ja sam uvijek po džepovima nosio različite knjige. Onda će Krleža:
– Šta vam to vidim? Kakva je to knjiga?
Mislim da je to bila jedna rasprava o simbolizmu, ili o naravi simbola, ili nešto Whitehedovo u jednom džepu, a u drugom je bio neki latinski priručnik za retoriku talijanskog pisca na latinskom jeziku iz XVII. stoljeća. E onda je on rekao:
– Tako?
… pa je otpočeo razgovor i onda on kaže:
– Oprostite, molim vas, kojeg ste vi vjerozakona?
Ja velim:
– Čujte, druže Krleža, ako Vam čovjek citira latinski, ako mu iz jednog džepa viri jedan latinski retorik, a iz drugoga mu viri rasprava o simbolima na engleskom, nisam valjda Mojsijevoga izabranoga zakona..
– Samo pitam…
– Ja sam Vam rEmokatolik.
I on se na to nasmijao i dodao:
– I ja sam vam rođen kao neki rimokatolik…
I onda su uslijedila pitanja što ja radim, kako zarađujem za svoj život, čime se bavim.
I mi smo se onda našli još jednom, dok je taj Kongres trajao, tu na banketu. Onda smo se još drugi puta sreli, tih dana smo svi išli u Mostar, dolje na Bunu, još je on par puta sa mnom razgovarao.
Međutim, kad sam se ja vratio na posao, mene je pozvala moja šefica, koja je onda bila direktorica “Veselina Masleše”, rakla je da je Krleža napisao jedno pismo, da bi on želio da mene svakako puste da ja dođem u Zagreb s njim na razgovor. Ja sam došao u Zagreb, on je sa mnom razgovarao, rekao da se on raspitao o meni, da je gledao neke moje tekstove, da je vidio da su moji interesi vrlo široki, poznavanje jezika, da sam višejezičnik i da bi on rado da je pređem raditi kod njega.
I ja sam onda vrlo brzo, tamo u Sarajevu, dao molbu o otkazu. U jednom vrlo kratkom roku, ja sam već prvoga jedanaestog 61. godine počeo raditi.
Išlo je vrlo brzo, moram priznati. On je pokazao maksimalno razumijevanje za mene, i odmah se pobrinuo da mi se tu nađe stan, ja mogu reći da je on za mene učinio strahovito mnogo. Iako u našem obrazovnom sustavu, u interesu nas dvojice, bilo je i mnogo različitih stvari. Recimo: kod njega je uvjek postojao jedan pretežno velik interes za politiku i poznavanje politike, dok sam ja po starom bosanskom načelu da je mnogo bolje baviti se bilo kojim drugim područjem nego politikom, da je to zapravo područje ne toliko možda nedostojno duhovnika, koliko njemu nepristupačno i koliko pretežak atlasovski teret za krhka jezikoznančka i duhovnička ramena.
Pitanje: Premda razmjerno kratko razdoblje, kao urednik kod sarajevskog nakladnika objavili ste neka djela koja su nezaobilazni temeljci, a za ono doba i onaj okoliš neki su od njih prerasli u istinske zamašnjake novih duhovnih gibanja…
Odgovor: Ja sam se u “Veselinu Masleši” dosta angažirao. Ja sam se tamo pobrinuo, ja sam se brinuo da izađe izbor iz Eliota, na kom sam i sam surađivao, osnovao sam tamo biblioteku Ars. Onda sam se sjetio da se unutra objavi Gülgameš, da se objave izabrani eseji Curtiusovi, da se prevede Poggio Bracciolini, Liber facetiarum, dvojezično izdanje. Tako da sam nekoliko knjiga doista tamo pokrenuo. Usto sam za jednu drugu biblioteku Logos priredio moj prvi filozofijski prijevod Horkheimera. Tako da sam ja u “Veselinu Masleši” intenzivno radio.
Pitanje: U duhovnome stvaralaštvu, bilo da se radi o glazbi, književnosti ili slikarstvu, umjetnik se zatekne pred srazom tradicijskog i suvremenog, eda bi mogao kročiti prema onome što se naziva modernim. Recite nam ponešto o tome…
Odgovor: Treba shvatiti ovo: činjenica jest da postoji jedna ambicija koja je razumljiva, a to je: u drugoj polovici prošloga stoljeća javila se kod umjetnika, različitih umjetnika, glazbenika, književnika, slikara, jedna ambicija koja možda najteže pogađa književnika, a to je ova: da oni hoće pratiti znanstvenike. Eksplozija znanosti je strašna, u posljednjih tridesetak godina prošloga stoljeća znanost je više pronašla nego kroz cijelu ljudsku povijest na svim područjima. Prateći to, umjetnici su počeli strahovito eksperimentirati, istraživati, aplicirati takozvane znanstvene pronalaske, ne samo u glazbi, slikarstvu i kiparstvu, nego i u književnosti, pokušali su kombinirati čak slikarstvo, glazbu, kiparstvo i književnost u jednu sintetičku umjetnost, fluksalnu, happening, neke lumine,verbo-lumine, štogod hoćete-svejedno, to iznalaženje strahovito mnogo riječi da bi umjetnost bila- kako se kaže- u istoj trci u kojoj je i znanost.
Međutim, tu izgleda postoji jedan veliki metafizički nesporazum: znanost, naime, i kad je najsavršenija, ona je proizvod alata ili sredstava koja olakšavaju život ili ga razaraju, a umjetnost je bavljenje velikom zagonetkom života. Ima nešto što umjetnost poistovjećuje sa vrhunskom filozofijom i religijom, to je bavljenje životnom tajnom, tajnom rođenja, ljubavi i smrti, tajnom opstanka. Tu nije važno koliko ćemo biti moderni. Mi svoje vrijeme izbjeći ne možemo sve kad bismo i htjeli, ali je strahovito važno da očuvamo taj mali osobni svijet koji donosi umjetničko djelo, koji je legitimacija umjetničkog djela. Kad se ohlade strasti, kad se ohlade tijela, kad nestanu kosti, ostaje poruka pojedinca u svjetskoj cjelini koji je nešto rekao, u svojem dodiru s tajnom, u onom zagonetnom communio et communicatio Verbi.
Tu ima nešto paradoksalno: najveći modernisti su doista i takvi. Recimo: jedan Broch, ili Joyce, ili Eliot, ili Pound, ili René Char (upravo preminuli), ili recimo jedan Ungaretti, ljudi koji su istodobno bili veliki modernisti, veliki doista, ali i veliki klasičari. To jest: oni kao da su u tehnikama bili ultramoderni, tehnike su oni uzimali što je po sebi prirodno, ali u onoj mističnoj jezgri života, u mističnoj jezgri životne tajne, on je vezan sa dalekim precima i službenicima Riječi.
To je vrlo interesantno: svijet teži jednoj vrsti višejezičnosti, interkomunikacije i globalnoj razmjeni informacija najrazličitijih kulturnih džepova i područja. Nema nikakve dvojbe da mi danas doznajemo brže i više o Japancima, Kinezima, Hindusima, o preživjelim Indijancima iz rezervata, o Havajskom otočju, o Antarktiku i Arktiku, više nego što je vrhunski erudit mogao prikupiti recimo o visokom srednjem vijeku. Znam. To je prirodno. Mi imamo na raspolaganju sve. Ali ne zaboravimo da istodobno, dok svijet tako mulja i sjedinjuje taj informacijski kolač, praveći ga od svih sastojaka ili ingredijenci iz cijeloga globusa, da postoji strašna težnja za onim što srednjovjekovnici nazvaše principium individuationis, da i crnački robovi i njihovi potomci u Americi traže svoje korijene, hoće izlučiti odakle su došli.
Tako isto tu postoje dva paralelna gibanja, ali suprotnih smjerova. S jedne strane svijet postaje informacijsko globalno selo macluhanovsko, a s druge strane: i potomak afričkih robova, kao i europski intelektualac, i američki, i kineski, nastoje naći svoj životni duhovni korijen. Tako da u doba najvećeg modernizma počinje prekopavanje i traganje za vlastitom tradicijom. Grebe se joyceovski i poundovski palimsest, otkrivaju se slojevi. Iako, naravno, da: to je ujedno govoriti o čovjeku velikim početnim slovom. Svaki čovjek umjetnik je ujedno čovjek kao dio čovječanstva, ali on je i čuvar zavjetnoga govora svojega plemena. Vraćamo se na mallarmeovsku odredbu da je pjesnik zapravo čuvar jezika svojeg.
Pitanje: Spominjanje nazaobilazne svete trojice moderne književnosti: Eliota, Joycea i Pounda te ključne riječi palimsest, sve to me dovodi do neodgodiva pitanja o Vašem doživljaju romana Ime ruže. Naime, pored svih neizbježnih i prirodnih razlika, postoje i neprijeporne sličnosti, čak i na životopisnoj ravni, kada se uspoređuju životni putevi i duhovni dosezi Tomislava Ladana i Umberta Eca. Kako Vi doživljavate (i proživljavate) taj odnos?
Odgovor: Postoji jedna velika sličnost. Sigurno da nehotice ljudi iste generacije, jedan iz talijanske kulture, drugi iz bosanske i hrvatske kulture, se podudaraju po svojim europskim interesima, otkrivaju se kao dva Evropljanina koji žive pod duhovnom nebnicom Mediterana.
Druga velika sličnost: kao kod pisaca je školovanje na anglo-američkim izvorima. Treća: da mi, kako bi se reklo, se smatramo modernistima i učenicima vrhunskih angloameričkih modernista. Doista, može se reći, da i moj i njegov roman sadržavaju elemente anglo-američke poetike.
Međutim, tu je i velika razlika: dok je moj roman rađen na principu palimsesta kao osobne ispovjesti i ne-bježanje od osobne ispovjesti, zapravo poštivanje strogo osobnog materijala, i vjera da se može napraviti nešto prije svega na izravno osobno doživljenoj stvari; on primjenjuje tehniku maske. Ja bih rekao, dok ja idem više joyceovskom tehnikom, on ide tehnikom Ezre Pounda, on stavlja maske, jer on persiflira, on glumi situacije, on parafrazira Sherloka Holmesa, rekonstruira epohe.
To će reći ovako: Ako smo mi uzeli dva modela poetske proze, ja sam se više oslonio na joyceovski,verbalno-eksperimentalni, ne praveći novi jezik kao što je slučaj u Finnegans Wake, nego više poetika koja potječe iz Ulissesa; dok je on zapravo više se oslonio na poetiku maske, tj. on uzima jednu gotovo topološki otrcanu detektivsku priču, on je ubacuje u jednu samostansku situaciju.
Prosječni čitalac je fasciniran gotovo kombinacijom sherlockholmesovske pustolovine i modernog dinamičkog filma, a usput proguta mamac visoke srednjovjekovne duhovničke problematike, dok kod mene postoji gotovo donkihotovska vjera koja je užasno tradicionalistička usred modernizma, da se može praviti eksperimentalna proza na tzv. konfesionalnom materijalu koji je strogo partikularan i pojedinačan, ali u verbalnoj obradi poprima, ili može poprimiti značajke univerzalne.
Međutim ima nešto ecovsko kod mene, a to je da je moja knjiga, istina work in progres joyceovski, ali je una opera aperta jer je knjiga koja je otvorena i prema čitanju a i prema autorovom pisanju.
Ja sada radim na jednoj novoj obradi, ili novoj prezentaciji, tako da se pojavi sada jedan novi blok ili nova opeka istog teksta u drukčijoj organizaciji, sa prošircima i sa promjenama. I mislim da bi to onda bilo ono što sam ja htio, jer je moje duboko uvjerenje da svaki pisac štogod pisao, kolikogod knjiga pisao, cijelog života piše zapravo jednu knjigu. San je uvijek o jednoj knjizi. Ja sam relativno dosta knjiga napisao i preveo, ali smatram da sam pisac Bosanskog grba, da je Bosanski grb moja knjiga koja je moja iskaznica. Sve bih ostale knjige ja mogao proglasiti mojim stilskimvježbama, ali moja autorska iskaznica je Bosanski grb, što bi se reklo-po dobru i po zlu.
Osim toga, spominjao sam i to da u Kini, u Vijetnamu, postoje neki papirići koji se izrađuju u obliku grudica, koje kad se stave u vodu iz njih izađe neobično cvijeće ili tigrovi ili neočekivani fantastični likovi. Ja sam mislio, pišući, da bih htio primjeniti takvu tehniku: da ja rečenicama, slikama, nizovima i verbalnim dosjetkama zapravo dajem jedan materijal, grafički raspoređen tako da svaki čitatelj, imao on doživljaj Bosne ili neko znanje o njoj ili ne imao, u svom mozgu, kao jednoj vrsti otopine, rastvara te grudvice i stvara cvijeće asocijacija, kao putovanje kroz zemlju otkrića, iznenađenja, ali i zemlju platonskog prepoznavanja, onoga što smo već znali i viđenje onoga što smo već vidjeli.
Verbofurorbosniacusorientalis
(Odlomci razgovora s Tomislavom Ladanom, uz spomen na njegovu 80. godišnjicu)
***
Pitanje: Na stranicama Bosanskoga grba čitatelji nailaze i na jezične začine koji pripadaju različitim filološkim kuhinjama: od one starogrčke i latinske, preko romanske do germanske i anglosaksonske. Čak i manje dobronamjerni na kraju se slože da je riječ o strukturalnim mikrojedinicama koje su naratološki funkcionalne, jer kod čitateljskih znatiželjnika i nezasitnika izazivaju neponovljiv užitak.
Smije li nadobudni prosudbenik, u povratnome smjeru, zaključiti kako je i pisac Bosanskoga grba – približno s isto toliko užitka – učio i naučio sve te (i druge nenavedene) jezike? Jednostavnije kazano: kako objašnjavate tu jezičnu izdašnost?
Odgovor: Ja ideju višejezičnosti nosim od najranijega djetinjstva. Dvije stvari treba kod toga izdvojiti.
Prvo: moj otac je bio višejezičnik koji je govorio latinski i njemački kao hrvatski, uz esperanto i španjolski.
Drugo: ja sam rastao u drevnim bosanskim mahalama, gradićima, gdje se u svakoj mahali govorio drugi jezik. Jedni Židovi su govorili španjolski, drugi su Židovi govorili jidiš. Muslimani su imali staro ikavsko-šćakavsko narječje; pravoslavci su govorili jakom pastirskom ijekavicom. Vojske su prolazile: od Talijana, Nijemaca, Čerkeza… provincije su bile pune ruskih emigranata bjelogardejaca.
Ja sam rastao okružen jezičnim Babilonom. Tako da sam, po osobnom interesu i po životnom okolišu, nosio višejezičnost.
Kasnije, jezike sam učio na jednom sinoptičkom načelu koje postoji od rane aleksandrijske škole, od Origena i njegove sextuple pa dalje. Uvijek sam čitao Bibliju na po nekoliko jezika. Kad sam se kao mladić počeo intenzivnije baviti jezicima, čitao sam Bibliju istodobno i staroslavenske odlomke, i gotske, i grčke, i latinske, i švedske, i engleske.
Tako da sma ja i kao višejezičnik bio unajmljen da pregledam za Ivu Andrića, kao što si mogao vidjeti u onom intrevjuu, njegove prijevode na švedski za Nobelovu nagradu. Kao što me i Krleža doveo kao jednog od mlađih višejezičnika.
Prirodno da sam ja uvijek nosio ideju da bi trebalo izdati nekakav višejezični priručnik, a i da je Krleža uvijek govorio da to treba napraviti.
Ali najbitniji je element da sam ja od najranijega djetinjstva kojeg se sjećam, iz Travnika, Bugojna, Žepča, Zavidovića, Banje Luke, a pogotovo kasnije za vrijeme studija, bio uvijek okružen nekom čudesnom čeljadi pa je gotovo svaki kvart imao neku jezičnu posebnost. Uz to stari profesori koji su mene učili, zajedno s mojim ocem, bili su ljudi koji su strahovito uživali u višejezičnosti. To je bio svijet prije ne samo televizije, nego i prije radija. Čitanje tekstova, starih enciklopedija, razgovori o svetim pismima različitih vjera, kao što je sjedne strane arapski, a s druge strane židovski, a s treće strane indoeuropski jezici i Biblija, sve su stvari koje sam ja cijelo djetinjstvo slušao. I viđao duhovnike i znalce: i katoličke, i pravoslavne, i muslimanske, dakle slušao odlomke svetih molitava i na židovskom, i na arapskom; naime: i na njemačkom, na latinskom i na grčkom.
Tako da sam ja kad sam došao na studij došao u ruke dvojici velikih jezikoljubaca kao što su pokojni Rikard Kuzmić i Henrik Barić, koji su jezike učili na vlastitu štetu, jer su uvijek učili tolike nove jezike, da su mnogo manje ostavili kao znanstvenici i pisci, nego što su mogli i trebali ostaviti.
Pitanje: Kada se u poslovično kratkim i škrtim bilješkama o autoru pročita da ste rođeni u Ivanjici, čitatelj u svojoj nedužnosti jedva da se i pita o bližem odredištu toga lokaliteta. Prigoda je da ispričate, možda jednom zauvijek, kako je došlo do toga da ste se rodili na desnoj obali Drine, nedaleko od Valjeva te kako je tekao Vaš curriculum?
Odgovor: Moj pokojni otac Jakov Ladan, koji je podrijetlom iz Careva Polja kod Jajca, gdje ima nekoliko desetaka kuća Ladanâ, koji su prastaro pučanstvo u tome Carevom Polju, imao je jednu čudnu sklonost: da se volio šaliti i kada je trebalo i kada nije trebalo.
Kao mlad državni službenik, kako bi se reklo “svrzimantija crnoškolac”, kad je došao u Duvno sa Širokog Brijega, pod djelovanjem valjda neke tekućine ili posebnog raspoloženja, rekao je pred većim brojem ljudi da znaju li oni kakva je sličnost između turskoga sultana i kralja Aleksandra? Ljudi su rekli da oni ne znaju, a on je rek’o: “ Sličnost je ova: što sultan stotinu konja ima u štali, a Aleksandar ima stotinu konja u Parlamentu”.
To je netko dojavio, kao oko i uho vladarevo, i onda su počeli njegovi premještaji. On je imao sedam ili osam premještaja po najrazličitijim provincijama, tako da mu se, od šestoro djece koliko ih je imao, svako rađalo na drugome mjestu. I tako je on, nakon te dosjetke, dobio šup-premještaj, nikamo nego baš u srce Srbije, u Ivanjicu.
Ja sam se tamo rodio i onda su me kao malo dijete od tri godine vratili natrag u Bosnu. Ja to svoje rodno mjesto nisam nikada više vidio, ali sam se nagledao u životu provincija kao: Ljubovija, pa onda Žepče, pa Zavidovići, pa Bugojno, pa Travnik, pa Banja Luka… Još sam se najduže zadržao u Banja Luci.
Pučku sam školu pohađao u Travniku i u Bugojnu, a onda sam gimnaziju završio u Banja Luci. Zatim sam došao u Sarajevo i tamo sam dosta dugo studirao, jedno svojih sedam godina, zbog toga što sam cijelo vrijeme studija radio, ili kao privatni poučavatelj ili kao tumač za engleski, njemački i švedski jezik. A davao sam instrukcije gotovo iz svih predmeta, osim Ustava i tjelovježbe.
Moja majka, koja je bila nedužna žena što se tiče znanstvenih disciplina, kao i sve naše žene iz naroda, ona bi znala, dok sam ja na studiju preko zime i proljeća, već za ljeto uzeti, od susjeda koji ima lošeg učenika, unaprijed honorare pa kad bih ja došao i odjednom vidio da moram instruirati djecu iz kemije, matematike i fizike, i kad bih ja rekao: “Pa mama, za Boga miloga, kako da ja instruiram djecu? Pa nije mi to struka !?” A ona bi: “Pa sine, ti si učen i pametan, pa ako znaš jedno, valjda znaš i drugo, a ja sam pare već uzela.” Tako da sam ja onda morao preko ljeta po dva tri mjeseca spremati se iz fizike, matematike, čak i iz jezikâ kojima se nisam bavio, da bih pokrio te instrukcije. U Sarajevu sam radio kao tumač tehničke pomoći UN, prekidao sam, radio sam za sve moguće stvari: od rudarstva i strojarstva, do umjetnog osjemenjivanja ovaca. Prevodio sam sa engleskog i sa njemačkog, a neke socijalističke rasprave sa švedskog i norveškog.
Naravno da je moj studij u Sarajevu bio izuzetno ambiciozan. Ja sam se praktički vrtio i slušao predavanja na tri katedre: slušao sam za klasične jezike, specijalno za latinski jezik s grčkim, onda na germanistici i plus slavistici. Tako da sam imao velike ambicije. Tih sedam godina ja sam čeprkao po različitim fakultetima, kupio te jezike i spremao se da ostanem na fakultetu, misleći da će me zadržati kao nekog komparativistu, bilo za jezično bilo za književno područje.
Ali to mi se nije posrećilo, jer sam već od početka bio nedostatan u nekim vitaminima. Da li je to bila invidia humana, da li je tome pridonio moj karakter koji je sklon dosjetkama i vicevima? Jer ja sam od oca, a izgleda i od djeda, baštinio ono što Talijani sažeto iskazuju svojom poslovicom: meglio fare una battuta…
Tako da nisam imao sreće. Ali uvijek se mislim, da to što mi nisu dopustili da ostanem na Sveučilištu, što me nisu htjeli izabrati, što su me na nježan način odgurnuli, da su mi učinili golemu uslugu. Jer su me gurnuli više u artistički svijet, gdje mislim da više i pripadam te da se bolje osjećam među artistima i zabavljačima, nego što bih se osjećao među katedratskim mrtvozornicima i prekopačima.
Pitanje: A Vaša nazočnost među studentima francuskoga jezika?
Odgovor: To je bilo ovako: ja sam nekako suškolnik s našim kolegom Predragom Matvejevićem, koji je nama došao na fakultet iz gimnazije kao čovjek koji je znao francuski bolje od mnogih predavača. Mi smo obojica išli zajedno slušati predavanja iz gotskog koja je držao Henrik Barić kao uvod u jednu vrst komparativne, povezano romansko-germanske filologije. I tako da sam ja imao jedan postranični interes za romansku filologiju, jer sam uvijek nekako smatrao da je zanimljivo sve što je izašlo iz latinskog jezika.
Recimo: ja engleski jezik i dandanas smatram pretežno romanskim jezikom; smatram da je poznavanje engleskog jezika zapravo jedna vrsta romanistike, jedna svojevrsna inzularna romanistika; to je jezik strahovito građen na latinskom, na starofrancuskom, jedan gusarski jezik, pljačkaš svih obala svijeta i da je gotovo nemoguće dobro poznavati engleski a da se ne ide u francuski i obratno. Svaki dobar znalac francuskog nužno se zalijeće u engleski.
Tako da postoji jedno križište i presjecište između visoke germanske i romanske filologije. A sve to zapravo živi na klasici, jer ključ za naše najveće moderne eksperimente počiva ili u antici ili u srednjem vijeku. Ako se izgubi taj šlosilo, taj ključ za antiku i srednji vijek, mi nemamo šta tražiti ni u najmodernijim verbalnim eksperimentima; oni su u tradiciji medijevalno-antičko-irskoj. Moglo bi se reći da irska renesansa, karolinška renesansa, koja je donijela irsku maštovitost u latinitet, a bila je hranjena čudesnom tvorbenošću starog irskog jezika i išla je prema prekopavanju grčkoga jezika, izgubljenog grčkog jezika, koga svaki naraštaj ponovo otkriva i iskapa. To je najmrtviji i najživlji jezik istodobno. Svi naraštaji europksih duhovnika, ako promaši prvi, drugi naraštaj ponovo iskopava Grčku, bilo schliemanovski, bilo filološki.
Stoga, kad se gledaju najveći eksperimentatori Europe, među koje možemo staviti i našega Eca kao velikog znalca, on je jedan antikoljub ili grkoljub, on preko latinskoga okreće stare grčke ploče. Jedan od najinteresantnijih cruxova, recimo u romanu Ime ruže, je ta izgubljena Aristotelova knjiga u jednoj knjizi, što je sve hranjeno, naravno, tekstološkim podacima iz aristotelogije.
Tako da je to vrlo zanimljivo: koliko mi ne možemo izbjeći taj – kako bi se reklo – klasični animizam.
Mi se stalno vraćamo porukama i baštini predaka, mi prekopavamo palimseste, mi smo kao joyceovska kokoš koja nalazi na smetlištu palimsest, koga nogicom čeprka i otčeprkava zagonetne zapise predakâ i plemenâ. I stalno obavljamo mallarmeovsku funkciju zaštitnikâ i oobnavljivačâ jezika. I to nije samo naše europsko, mi tu slušamo velikoga Konfucijusa, koji je smatrao da poredak u svijetu ovisi strogo o jeziku, da neurednost u jeziku, ili nered u jeziku, nije samo društvovni i politički, nego je i svemirski nered.
Tako da se tu doista, mi se stalno vrtimo u jednoj logoidnoj koncepciji svijeta, koju je evanđelist genijalnom intuicijom uvidio, koju vrhunska grčka filozofija nosi već u heraklitovskoj poruci o logosu. I najveći europski eksperimentatori koji su išli na razbijanje riječi, slova i znaka, uvijek su zapravo bili u toj prevrtaničkoj opsesiji da drugoga svijeta osim svijeta u obliku riječi za nas nema i ne može biti.
S te strane, mi ne da smo razriješili, nego moramo ponovo za sebe rješavati srednjovjekovničku svađu između nominalista i realista. Tako da čovjek Riječi nužno je čovjek Duha, a čovjek Duha nužno je čovjek Riječi; duhovnik nije nužno pisac, odnosno pisac ne mora biti duhovnik, još može biti duhovnik da nije pisac, ali pisac ne može biti ako nije duhovnik.
Pitanje: Početkom šezdesetih, ne zaokruživši treće desetljeće života, dolazite u Zagreb. Čeka Vas namještenje u onodobnom Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. Neki u šali kažu da ste miljenik anđela, dakle Fortune, a drugi opet da je u ondašnjem Sarajevu bilo isplativije biti obrezan, negoli obrazovan? O čemu se zapravo radilo?
Odgovor: Može se ovako reći: Činjenica je da sam ja 1958. godine diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. A onda, kako me nisu izabrali na Fakultet, ja sam jedno vrijeme radio malo na Narodnom sveučilištu, Narodnom univerzitetu čak, u Sarajevu. A onda su me uzeli za urednika u “Veselinu Masleši”.
Ja 59. Odslužim vojsku, vratim se iz vojske – to je već 60. A 1961. godine, u devetom mjesecu, dolazi do jednoga neočikavonog susreta koji mene pomiče iz bosanskoga zavičaja u zagrebačko duhovno središte.
Naime ovako: bio je to tada Kongres književnika cijele Jugoslavije u Sarajevu, i taj se održavao u zgradi Doma JNA, u Sarajevu. To je bilo negdje prijepodne, i ja sam došao i sjeo sam u jedan od redova, deseti, dvanaesti ili koji već, a mislim da je baš govorio Marijan Matković. Dok je govorio Marijan Matković, ja sam iza sebe čuo jedan glas koji mi je bio neobičan, vrlo zvonak glas, gotovo glas jedne nadahnute dame, prije nego neki, recimo proročansko-starozavjetni muževni glas, koji je rekao:
– Pogledajte ove anđeoske bastarde, kako nas gledaju!
Ja se okrenem, po liku sam znao da je to Krleža, a gore su bili neki mali anđelčići, amoretti, gore na rubu, kao na vijencu te dvorane. Ja sam na to rekao da nije zgodno reći bastardi, kad su posrijedi anđeli koji su duhovni entiteti, usto su bespolni i kao takvi ne mogu imati odvjetaka ni križanih ni nekrižanih, niti sami mogu biti odvjeci križani i nekrižani.
– A šta vi znate o tome, mladi gospodine?
– Multa scio de natura angelorum, si nobis disputandum esse de re.
– A, mladi gospodin je izgleda učen?
– Mnogo učeniji nego što biste mogli misliti…
– E kad je tako, pa onda možemo izaći da nešto popijemo; vidite ova priča tko zna koliko će potrajati…
Ja izađem s njim i odmah, s desne strane se spustimo dolje; dolje je bio neki buffett. Zatim je došlo do upoznavanja:
– Tko ste vi, i vi ste neki pisac?
– Jeste…
– Vi ste sigurno jako mnogo napisali…
– Ne, strahovito mnogo nisam napisao, ali se i meni može omaknuti da napišem.
– A što ćete piti? Hoćete li rakiju, tvrdu ili meku, kako se to kod vas kaže?
– Kad čovjek ima čast da ga Vi častite, onda može biti samo neki uvozni konjak s nekoliko zvjezdica!
Ja sam uvijek po džepovima nosio različite knjige. Onda će Krleža:
– Šta vam to vidim? Kakva je to knjiga?
Mislim da je to bila jedna rasprava o simbolizmu, ili o naravi simbola, ili nešto Whitehedovo u jednom džepu, a u drugom je bio neki latinski priručnik za retoriku talijanskog pisca na latinskom jeziku iz XVII. stoljeća. E onda je on rekao:
– Tako?
… pa je otpočeo razgovor i onda on kaže:
– Oprostite, molim vas, kojeg ste vi vjerozakona?
Ja velim:
– Čujte, druže Krleža, ako Vam čovjek citira latinski, ako mu iz jednog džepa viri jedan latinski retorik, a iz drugoga mu viri rasprava o simbolima na engleskom, nisam valjda Mojsijevoga izabranoga zakona..
– Samo pitam…
– Ja sam Vam rEmokatolik.
I on se na to nasmijao i dodao:
– I ja sam vam rođen kao neki rimokatolik…
I onda su uslijedila pitanja što ja radim, kako zarađujem za svoj život, čime se bavim.
I mi smo se onda našli još jednom, dok je taj Kongres trajao, tu na banketu. Onda smo se još drugi puta sreli, tih dana smo svi išli u Mostar, dolje na Bunu, još je on par puta sa mnom razgovarao.
Međutim, kad sam se ja vratio na posao, mene je pozvala moja šefica, koja je onda bila direktorica “Veselina Masleše”, rakla je da je Krleža napisao jedno pismo, da bi on želio da mene svakako puste da ja dođem u Zagreb s njim na razgovor. Ja sam došao u Zagreb, on je sa mnom razgovarao, rekao da se on raspitao o meni, da je gledao neke moje tekstove, da je vidio da su moji interesi vrlo široki, poznavanje jezika, da sam višejezičnik i da bi on rado da je pređem raditi kod njega.
I ja sam onda vrlo brzo, tamo u Sarajevu, dao molbu o otkazu. U jednom vrlo kratkom roku, ja sam već prvoga jedanaestog 61. godine počeo raditi.
Išlo je vrlo brzo, moram priznati. On je pokazao maksimalno razumijevanje za mene, i odmah se pobrinuo da mi se tu nađe stan, ja mogu reći da je on za mene učinio strahovito mnogo. Iako u našem obrazovnom sustavu, u interesu nas dvojice, bilo je i mnogo različitih stvari. Recimo: kod njega je uvjek postojao jedan pretežno velik interes za politiku i poznavanje politike, dok sam ja po starom bosanskom načelu da je mnogo bolje baviti se bilo kojim drugim područjem nego politikom, da je to zapravo područje ne toliko možda nedostojno duhovnika, koliko njemu nepristupačno i koliko pretežak atlasovski teret za krhka jezikoznančka i duhovnička ramena.
Pitanje: Premda razmjerno kratko razdoblje, kao urednik kod sarajevskog nakladnika objavili ste neka djela koja su nezaobilazni temeljci, a za ono doba i onaj okoliš neki su od njih prerasli u istinske zamašnjake novih duhovnih gibanja…
Odgovor: Ja sam se u “Veselinu Masleši” dosta angažirao. Ja sam se tamo pobrinuo, ja sam se brinuo da izađe izbor iz Eliota, na kom sam i sam surađivao, osnovao sam tamo biblioteku Ars. Onda sam se sjetio da se unutra objavi Gülgameš, da se objave izabrani eseji Curtiusovi, da se prevede Poggio Bracciolini, Liber facetiarum, dvojezično izdanje. Tako da sam nekoliko knjiga doista tamo pokrenuo. Usto sam za jednu drugu biblioteku Logos priredio moj prvi filozofijski prijevod Horkheimera. Tako da sam ja u “Veselinu Masleši” intenzivno radio.
Pitanje: U duhovnome stvaralaštvu, bilo da se radi o glazbi, književnosti ili slikarstvu, umjetnik se zatekne pred srazom tradicijskog i suvremenog, eda bi mogao kročiti prema onome što se naziva modernim. Recite nam ponešto o tome…
Odgovor: Treba shvatiti ovo: činjenica jest da postoji jedna ambicija koja je razumljiva, a to je: u drugoj polovici prošloga stoljeća javila se kod umjetnika, različitih umjetnika, glazbenika, književnika, slikara, jedna ambicija koja možda najteže pogađa književnika, a to je ova: da oni hoće pratiti znanstvenike. Eksplozija znanosti je strašna, u posljednjih tridesetak godina prošloga stoljeća znanost je više pronašla nego kroz cijelu ljudsku povijest na svim područjima. Prateći to, umjetnici su počeli strahovito eksperimentirati, istraživati, aplicirati takozvane znanstvene pronalaske, ne samo u glazbi, slikarstvu i kiparstvu, nego i u književnosti, pokušali su kombinirati čak slikarstvo, glazbu, kiparstvo i književnost u jednu sintetičku umjetnost, fluksalnu, happening, neke lumine, verbo-lumine, štogod hoćete-svejedno, to iznalaženje strahovito mnogo riječi da bi umjetnost bila- kako se kaže- u istoj trci u kojoj je i znanost.
Međutim, tu izgleda postoji jedan veliki metafizički nesporazum: znanost, naime, i kad je najsavršenija, ona je proizvod alata ili sredstava koja olakšavaju život ili ga razaraju, a umjetnost je bavljenje velikom zagonetkom života. Ima nešto što umjetnost poistovjećuje sa vrhunskom filozofijom i religijom, to je bavljenje životnom tajnom, tajnom rođenja, ljubavi i smrti, tajnom opstanka. Tu nije važno koliko ćemo biti moderni. Mi svoje vrijeme izbjeći ne možemo sve kad bismo i htjeli, ali je strahovito važno da očuvamo taj mali osobni svijet koji donosi umjetničko djelo, koji je legitimacija umjetničkog djela. Kad se ohlade strasti, kad se ohlade tijela, kad nestanu kosti, ostaje poruka pojedinca u svjetskoj cjelini koji je nešto rekao, u svojem dodiru s tajnom, u onom zagonetnom communio et communicatio Verbi.
Tu ima nešto paradoksalno: najveći modernisti su doista i takvi. Recimo: jedan Broch, ili Joyce, ili Eliot, ili Pound, ili René Char (upravo preminuli), ili recimo jedan Ungaretti, ljudi koji su istodobno bili veliki modernisti, veliki doista, ali i veliki klasičari. To jest: oni kao da su u tehnikama bili ultramoderni, tehnike su oni uzimali što je po sebi prirodno, ali u onoj mističnoj jezgri života, u mističnoj jezgri životne tajne, on je vezan sa dalekim precima i službenicima Riječi.
To je vrlo interesantno: svijet teži jednoj vrsti višejezičnosti, interkomunikacije i globalnoj razmjeni informacija najrazličitijih kulturnih džepova i područja. Nema nikakve dvojbe da mi danas doznajemo brže i više o Japancima, Kinezima, Hindusima, o preživjelim Indijancima iz rezervata, o Havajskom otočju, o Antarktiku i Arktiku, više nego što je vrhunski erudit mogao prikupiti recimo o visokom srednjem vijeku. Znam. To je prirodno. Mi imamo na raspolaganju sve. Ali ne zaboravimo da istodobno, dok svijet tako mulja i sjedinjuje taj informacijski kolač, praveći ga od svih sastojaka ili ingredijenci iz cijeloga globusa, da postoji strašna težnja za onim što srednjovjekovnici nazvaše principium individuationis, da i crnački robovi i njihovi potomci u Americi traže svoje korijene, hoće izlučiti odakle su došli.
Tako isto tu postoje dva paralelna gibanja, ali suprotnih smjerova. S jedne strane svijet postaje informacijsko globalno selo macluhanovsko, a s druge strane: i potomak afričkih robova, kao i europski intelektualac, i američki, i kineski, nastoje naći svoj životni duhovni korijen. Tako da u doba najvećeg modernizma počinje prekopavanje i traganje za vlastitom tradicijom. Grebe se joyceovski i poundovski palimsest, otkrivaju se slojevi. Iako, naravno, da: to je ujedno govoriti o čovjeku velikim početnim slovom. Svaki čovjek umjetnik je ujedno čovjek kao dio čovječanstva, ali on je i čuvar zavjetnoga govora svojega plemena. Vraćamo se na mallarmeovsku odredbu da je pjesnik zapravo čuvar jezika svojeg.
Pitanje: Spominjanje nazaobilazne svete trojice moderne književnosti: Eliota, Joycea i Pounda te ključne riječi palimsest, sve to me dovodi do neodgodiva pitanja o Vašem doživljaju romana Ime ruže. Naime, pored svih neizbježnih i prirodnih razlika, postoje i neprijeporne sličnosti, čak i na životopisnoj ravni, kada se uspoređuju životni putevi i duhovni dosezi Tomislava Ladana i Umberta Eca. Kako Vi doživljavate (i proživljavate) taj odnos?
Odgovor: Postoji jedna velika sličnost. Sigurno da nehotice ljudi iste generacije, jedan iz talijanske kulture, drugi iz bosanske i hrvatske kulture, se podudaraju po svojim europskim interesima, otkrivaju se kao dva Evropljanina koji žive pod duhovnom nebnicom Mediterana.
Druga velika sličnost: kao kod pisaca je školovanje na anglo-američkim izvorima. Treća: da mi, kako bi se reklo, se smatramo modernistima i učenicima vrhunskih angloameričkih modernista. Doista, može se reći, da i moj i njegov roman sadržavaju elemente anglo-američke poetike.
Međutim, tu je i velika razlika: dok je moj roman rađen na principu palimsesta kao osobne ispovjesti i ne-bježanje od osobne ispovjesti, zapravo poštivanje strogo osobnog materijala, i vjera da se može napraviti nešto prije svega na izravno osobno doživljenoj stvari; on primjenjuje tehniku maske. Ja bih rekao, dok ja idem više joyceovskom tehnikom, on ide tehnikom Ezre Pounda, on stavlja maske, jer on persiflira, on glumi situacije, on parafrazira Sherloka Holmesa, rekonstruira epohe.
To će reći ovako: Ako smo mi uzeli dva modela poetske proze, ja sam se više oslonio na joyceovski, verbalno-eksperimentalni, ne praveći novi jezik kao što je slučaj u Finnegans Wake, nego više poetika koja potječe iz Ulissesa; dok je on zapravo više se oslonio na poetiku maske, tj. on uzima jednu gotovo topološki otrcanu detektivsku priču, on je ubacuje u jednu samostansku situaciju.
Prosječni čitalac je fasciniran gotovo kombinacijom sherlockholmesovske pustolovine i modernog dinamičkog filma, a usput proguta mamac visoke srednjovjekovne duhovničke problematike, dok kod mene postoji gotovo donkihotovska vjera koja je užasno tradicionalistička usred modernizma, da se može praviti eksperimentalna proza na tzv. konfesionalnom materijalu koji je strogo partikularan i pojedinačan, ali u verbalnoj obradi poprima, ili može poprimiti značajke univerzalne.
Međutim ima nešto ecovsko kod mene, a to je da je moja knjiga, istina work in progres joyceovski, ali je una opera aperta jer je knjiga koja je otvorena i prema čitanju a i prema autorovom pisanju.
Ja sada radim na jednoj novoj obradi, ili novoj prezentaciji, tako da se pojavi sada jedan novi blok ili nova opeka istog teksta u drukčijoj organizaciji, sa prošircima i sa promjenama. I mislim da bi to onda bilo ono što sam ja htio, jer je moje duboko uvjerenje da svaki pisac štogod pisao, kolikogod knjiga pisao, cijelog života piše zapravo jednu knjigu. San je uvijek o jednoj knjizi. Ja sam relativno dosta knjiga napisao i preveo, ali smatram da sam pisac Bosanskog grba, da je Bosanski grb moja knjiga koja je moja iskaznica. Sve bih ostale knjige ja mogao proglasiti mojim stilskim vježbama, ali moja autorska iskaznica je Bosanski grb, što bi se reklo-po dobru i po zlu.
Osim toga, spominjao sam i to da u Kini, u Vijetnamu, postoje neki papirići koji se izrađuju u obliku grudica, koje kad se stave u vodu iz njih izađe neobično cvijeće ili tigrovi ili neočekivani fantastični likovi. Ja sam mislio, pišući, da bih htio primjeniti takvu tehniku: da ja rečenicama, slikama, nizovima i verbalnim dosjetkama zapravo dajem jedan materijal, grafički raspoređen tako da svaki čitatelj, imao on doživljaj Bosne ili neko znanje o njoj ili ne imao, u svom mozgu, kao jednoj vrsti otopine, rastvara te grudvice i stvara cvijeće asocijacija, kao putovanje kroz zemlju otkrića, iznenađenja, ali i zemlju platonskog prepoznavanja, onoga što smo već znali i viđenje onoga što smo već vidjeli.