Ima nečega nevjerojatnog u vijestima o smrti Veljka Rogošića. Bilo je u hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti važnijih i većih sportaša od njega, bilo je, ruku na srce, i većih plivača, čiji se rezultati duže pamte i opstaju na ljestvicama rekorda. Da je on bio samo sportaš i plivač, vijest o njegovoj smrti bila bi sasvim vjerojatna, ali bi je objavili negdje na stražnjim stranicama Sportskih novosti i na kraju drugoga televizijskog Dnevnika, uz mutne arhivske snimke, istrgnute, recimo, iz emisije “Srdačno vaši” Ivana Hetricha. Tako bi protekao još jedan od mnogih javni funerala. I bio bi to uvod u konačni i vječni zaborav jednoga zaslužnoga građanina i sportaša.
Ali smrt Veljka Rogošića objavljena je, praćena neizgovorenim čuđenjem prije nego velikim žalovanjima, u svim novinama, na televizijama, radio postajama i internetskim portalima bivše Jugoslavije. I skoro da i nije bilo razlike u načinu na koji su pomen Rogošiću održali u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Skoplju ili Splitu. Premda je Veljko bio Hrvat, i nitko se ne suzdržava to spomenuti, umro je on jednako svima. U toj stvari u kojoj je on bio stvarno značajan nisu se u međuvremenu stigle postaviti granice. A to je, uostalom, vjerodostojan dokaz da njegova važnost nije proizlazila samo iz činjenice da se uspješno bavio sportom.
Veljko Rogošić je bio junak našega doba i fantast. Egzaltirani sportski komentatori vikali su u mikrofone da on “pomiče granice ljudskih mogućnosti”, kao da se ne obraćaju svojim slušateljima nego direktno vječnosti, dok je on delfinovim stilom uplivavao u splitsku luku, prepunu svijeta. Bilo je to u vrijeme prije buđenja ekološke svijesti, tako da je porat bio prepun svakojake nečisti, ali naš junak je, ne obazirući se, zaranjao ispod duge koju su po moru načinili naftni derivati i zamasima svojih snažnih ruku rastjerivao ljudske brabonjke. Tko bi se zbog toga brinuo, dok šampion u finalnome sprintu lomi more, i penje se na rivu, među svoje ljude. U more je skočio na Visu, i plivao je sve do Splita. Ništa u budućoj povijesti, pa ni doček Gorana Ivaniševića, nakon pobjede u Wimbledonu, neće biti usporedivo s tim događajem. Junaštvo Rogošićevo bilo je, još uvijek, poput junaštva Kraljevića Marka i Matije Gupca, iz predmarketinškoga, epskog doba.
Ali on je svoj uspjeh htio ponoviti. I onda je zamišljao sve veće i nevjerojatnije pothvate, ne bi li ponovio doživljaj, ali tako da uvjeri sebe i svoju publiku kako se sve to događa po prvi put. Prijašnji podvizi trebali su biti prebrisani neshvatljivom veličinom novih, a naš je junak bio sve hrabriji i sve je moćnija bila sila protiv koje se borio. Veljko Rogošić je, u svojoj i u našoj mašti, protiv sebe imao prirodne zakone i meteorološke prilike, mitološke podvodne nemani, ajkule i morske pse, protiv sebe je imao jedno obično ljudsko srce, morske oluje i oceane, vasionu je na kraju Veljko morao savladati da bi ispunio zadaću koju je samome sebi zadao. On se nije natjecao protiv drugih plivača, pa kad bi delfinovim stilom onako zašprintao kroz splitsku luku, samo je on znao s kime se upravo trka. I znali su oni koji su mu bili publika i čiji je junak bio. Zato pomalo nevjerojatno zvuči vijest da ga je dokrajčila neka obična ljudska smrt. I zato su Veljka Rogošića, kao nikoga drugog, jednako ispratili od Triglava do Gevgelije. Plivao je i maštao za sve njih.
S Veljkom je započela era televizijskih reklamnih kampanja u kojima sudjeluju sportaši. On je to u nas izmislio. Bio je već u ozbiljnim sportskim godinama, odavno se nije natjecao i nije ga bila briga za olimpijske norme i pravila o amaterizmu (zbog kojih, recimo, Nikola Plećaš nije putovao na Olimpijadu u Montreal, jer je snimio reklamu za Frankov čaj), pa se sav dao u snimanje spotova i u reklamne kampanje za Dalmacijavino. Bio je prvi Pipi maneken, uvjeravao nas je da svoje rezultate postiže zahvaljujući tom gaziranom soku od naranče, i godinama bismo, ljeti, izlazeći iz mora nakon cjelodnevnog kupanja, ošamućeni od sunca i od neke unutrašnje drhtavice, mislili na njega kada bismo, žedni i dehidrirani, ispijali gazirana pića. Led i CO2 u suhome grlu, okus naranče zasoljen morem, i to je bio Veljko Rogošić.
Kada više nije znao čime da ovjeri svoje junaštvo, zamislio je nešto što će ga odvesti u sigurnu smrt. Preplivat će rijeku ispod Nijagarinih vodopada. Okupili su se stručnjaci, fizičari i eksperti za vodene struje, i zaključili da čovjek takvo što ne može preživjeti i stići na cilj. Živ čovjek ne može, ali može li Veljko Rogošić? Da ih je bilo tada upitati, te ozbiljne ljude i znanstvenike kojima smo imena pozaboravljali, da je bilo zaviriti u njihove glave, i biti siguran da ne lažu, vjerojatno bi se i među njima javila sumnja. Ono što živ čovjek nije u stanju, Veljko Rogošić, možda, jest.
Na kraju, javili su se Amerikanci da Jugoslavenima razbiju njihovu kolektivnu iluziju. Kakvo plivanje ispod Nijagarinih vodopada! Uhitit će i u zatvor, pa na psihijatrijsko vještačenje, odvest će svakoga tko se na licu mjesta s takvom namjerom pojavi. Bio je to jedini podvig od kojega je Veljko Rogošić morao odustati. Što bi se dogodilo da su Amerikanci odšutjeli stvar? Bi li tad Veljko, da ne iznevjeri sebe i svoju ludu publiku, otplivao u smrt i u legendu, ili je iza svih njegovih iluzija i fantazmi, ipak, postojala neka racionalna granica, na kojoj bi se zaustavio? Odgovora, naravno, nema, ali dio čarolije je i u našoj potrebi da vjerujemo kako se Veljko ne bi zaustavljao, nego bi plivao, i plivao, i plivao, s onu stranu zdrave pameti i života, samo da nije bilo Amerikanaca, koji uništavaju tuđe iluzije da bi njihove ostale jedine iluzije na svijetu.
Veljko Rogošić u svome je životopisu napisao da “potječe iz zemljoradničke obitelji rimokatoličke vjere”. To da mu se piše i pamti u novim društvenopolitičkim okolnostima. Ali je, vrlo akribično nabrajajući društvena priznanja, ili “najdraže nagrade, povelje, odluke, plakete…”, spomenuo i “1975. Zlatni sat, poklon Tita za preplivavanje dionice Vis-Split i za dotadašnje postignute uspjehe”. U njemu su, slobodno, koliko god su slobodni mogli biti, živjele i prethodne i naknadne pameti. Zlatnoga sata nije se odricao, jer bi se tako odrekao i svoga junaštva. A nove je običaje i tradicije spremno prihvatio, jer će i u novim uvjetima, u novoj Hrvatskoj, biti potrebni takvi junaci. I kada se stvari svedu, kada saberu i popišu u konačnoj inventuri života i doba, Veljko Rogošić bio je u pravu kada je na svoja pleća i u svoju dušu primao i prihvaćao različita, proturječna i suprotstavljena uvjerenja, i što je, na kraju, istovremeno živio s dva vremena, dvije pameti i dva pogleda na svijet. I u tome je bio fantast.
Naraštaj koji ga je stigao upamtiti iz njegovih najboljih dana, iz vremena kada je uplivavao u splitsku luku, Veljku Rogošiću duguje zahvalnost što mu nije razbio iluziju o svome mitskom junaštvu. Ta je iluzija bila sitan, ali važan čin i ceremonijal svakodnevice jednoga doba, od kojega je ostalo malo toga što je nedirnuto, nevino, neporušeno. Time njegova junaštva bivaju veća i značajnija nego što su nam, djeci i naivnima, jednom davno bila, a kao najveći i konačni podvig Veljka Rogošića zabilježeno neka ostane da on ničim, nikad nije povrijedio našu maštu. Živjeli smo u njegovoj iluziji, i sav je Veljko bio od iluzija, ali su se one pokazale čvršćim i trajnijim od srušenih gradova i spaljenih sela, od nestalih i prognanih ljudi, naroda na traktorima i naroda u bodljikavoj žici, trajnijim od gotovo svega što je spajalo, a zatim razdvajalo narode i ljude iz bivše Jugoslavije. To je ono zbog čega je vijest o Rogošićevoj smrti u istome tonu, skoro istim riječima, objavljena svugdje gdje se za njega znalo. To je ono zbog čega sadržaj te vijesti djeluje nekako čudno, više budi nevjericu, nego što čovjeka rastuži. S njegovom je smrću život samo još malo veća iluzija. Plivanje ispod Nijagarinih vodopada.
Veljko Rogošić, plivač
Objavljeno 10.08.2012.
Ima nečega nevjerojatnog u vijestima o smrti Veljka Rogošića. Bilo je u hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti važnijih i većih sportaša od njega, bilo je, ruku na srce, i većih plivača, čiji se rezultati duže pamte i opstaju na ljestvicama rekorda. Da je on bio samo sportaš i plivač, vijest o njegovoj smrti bila bi sasvim vjerojatna, ali bi je objavili negdje na stražnjim stranicama Sportskih novosti i na kraju drugoga televizijskog Dnevnika, uz mutne arhivske snimke, istrgnute, recimo, iz emisije “Srdačno vaši” Ivana Hetricha. Tako bi protekao još jedan od mnogih javni funerala. I bio bi to uvod u konačni i vječni zaborav jednoga zaslužnoga građanina i sportaša.
Ali smrt Veljka Rogošića objavljena je, praćena neizgovorenim čuđenjem prije nego velikim žalovanjima, u svim novinama, na televizijama, radio postajama i internetskim portalima bivše Jugoslavije. I skoro da i nije bilo razlike u načinu na koji su pomen Rogošiću održali u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Skoplju ili Splitu. Premda je Veljko bio Hrvat, i nitko se ne suzdržava to spomenuti, umro je on jednako svima. U toj stvari u kojoj je on bio stvarno značajan nisu se u međuvremenu stigle postaviti granice. A to je, uostalom, vjerodostojan dokaz da njegova važnost nije proizlazila samo iz činjenice da se uspješno bavio sportom.
Veljko Rogošić je bio junak našega doba i fantast. Egzaltirani sportski komentatori vikali su u mikrofone da on “pomiče granice ljudskih mogućnosti”, kao da se ne obraćaju svojim slušateljima nego direktno vječnosti, dok je on delfinovim stilom uplivavao u splitsku luku, prepunu svijeta. Bilo je to u vrijeme prije buđenja ekološke svijesti, tako da je porat bio prepun svakojake nečisti, ali naš junak je, ne obazirući se, zaranjao ispod duge koju su po moru načinili naftni derivati i zamasima svojih snažnih ruku rastjerivao ljudske brabonjke. Tko bi se zbog toga brinuo, dok šampion u finalnome sprintu lomi more, i penje se na rivu, među svoje ljude. U more je skočio na Visu, i plivao je sve do Splita. Ništa u budućoj povijesti, pa ni doček Gorana Ivaniševića, nakon pobjede u Wimbledonu, neće biti usporedivo s tim događajem. Junaštvo Rogošićevo bilo je, još uvijek, poput junaštva Kraljevića Marka i Matije Gupca, iz predmarketinškoga, epskog doba.
Ali on je svoj uspjeh htio ponoviti. I onda je zamišljao sve veće i nevjerojatnije pothvate, ne bi li ponovio doživljaj, ali tako da uvjeri sebe i svoju publiku kako se sve to događa po prvi put. Prijašnji podvizi trebali su biti prebrisani neshvatljivom veličinom novih, a naš je junak bio sve hrabriji i sve je moćnija bila sila protiv koje se borio. Veljko Rogošić je, u svojoj i u našoj mašti, protiv sebe imao prirodne zakone i meteorološke prilike, mitološke podvodne nemani, ajkule i morske pse, protiv sebe je imao jedno obično ljudsko srce, morske oluje i oceane, vasionu je na kraju Veljko morao savladati da bi ispunio zadaću koju je samome sebi zadao. On se nije natjecao protiv drugih plivača, pa kad bi delfinovim stilom onako zašprintao kroz splitsku luku, samo je on znao s kime se upravo trka. I znali su oni koji su mu bili publika i čiji je junak bio. Zato pomalo nevjerojatno zvuči vijest da ga je dokrajčila neka obična ljudska smrt. I zato su Veljka Rogošića, kao nikoga drugog, jednako ispratili od Triglava do Gevgelije. Plivao je i maštao za sve njih.
S Veljkom je započela era televizijskih reklamnih kampanja u kojima sudjeluju sportaši. On je to u nas izmislio. Bio je već u ozbiljnim sportskim godinama, odavno se nije natjecao i nije ga bila briga za olimpijske norme i pravila o amaterizmu (zbog kojih, recimo, Nikola Plećaš nije putovao na Olimpijadu u Montreal, jer je snimio reklamu za Frankov čaj), pa se sav dao u snimanje spotova i u reklamne kampanje za Dalmacijavino. Bio je prvi Pipi maneken, uvjeravao nas je da svoje rezultate postiže zahvaljujući tom gaziranom soku od naranče, i godinama bismo, ljeti, izlazeći iz mora nakon cjelodnevnog kupanja, ošamućeni od sunca i od neke unutrašnje drhtavice, mislili na njega kada bismo, žedni i dehidrirani, ispijali gazirana pića. Led i CO2 u suhome grlu, okus naranče zasoljen morem, i to je bio Veljko Rogošić.
Kada više nije znao čime da ovjeri svoje junaštvo, zamislio je nešto što će ga odvesti u sigurnu smrt. Preplivat će rijeku ispod Nijagarinih vodopada. Okupili su se stručnjaci, fizičari i eksperti za vodene struje, i zaključili da čovjek takvo što ne može preživjeti i stići na cilj. Živ čovjek ne može, ali može li Veljko Rogošić? Da ih je bilo tada upitati, te ozbiljne ljude i znanstvenike kojima smo imena pozaboravljali, da je bilo zaviriti u njihove glave, i biti siguran da ne lažu, vjerojatno bi se i među njima javila sumnja. Ono što živ čovjek nije u stanju, Veljko Rogošić, možda, jest.
Na kraju, javili su se Amerikanci da Jugoslavenima razbiju njihovu kolektivnu iluziju. Kakvo plivanje ispod Nijagarinih vodopada! Uhitit će i u zatvor, pa na psihijatrijsko vještačenje, odvest će svakoga tko se na licu mjesta s takvom namjerom pojavi. Bio je to jedini podvig od kojega je Veljko Rogošić morao odustati. Što bi se dogodilo da su Amerikanci odšutjeli stvar? Bi li tad Veljko, da ne iznevjeri sebe i svoju ludu publiku, otplivao u smrt i u legendu, ili je iza svih njegovih iluzija i fantazmi, ipak, postojala neka racionalna granica, na kojoj bi se zaustavio? Odgovora, naravno, nema, ali dio čarolije je i u našoj potrebi da vjerujemo kako se Veljko ne bi zaustavljao, nego bi plivao, i plivao, i plivao, s onu stranu zdrave pameti i života, samo da nije bilo Amerikanaca, koji uništavaju tuđe iluzije da bi njihove ostale jedine iluzije na svijetu.
Veljko Rogošić u svome je životopisu napisao da “potječe iz zemljoradničke obitelji rimokatoličke vjere”. To da mu se piše i pamti u novim društvenopolitičkim okolnostima. Ali je, vrlo akribično nabrajajući društvena priznanja, ili “najdraže nagrade, povelje, odluke, plakete…”, spomenuo i “1975. Zlatni sat, poklon Tita za preplivavanje dionice Vis-Split i za dotadašnje postignute uspjehe”. U njemu su, slobodno, koliko god su slobodni mogli biti, živjele i prethodne i naknadne pameti. Zlatnoga sata nije se odricao, jer bi se tako odrekao i svoga junaštva. A nove je običaje i tradicije spremno prihvatio, jer će i u novim uvjetima, u novoj Hrvatskoj, biti potrebni takvi junaci. I kada se stvari svedu, kada saberu i popišu u konačnoj inventuri života i doba, Veljko Rogošić bio je u pravu kada je na svoja pleća i u svoju dušu primao i prihvaćao različita, proturječna i suprotstavljena uvjerenja, i što je, na kraju, istovremeno živio s dva vremena, dvije pameti i dva pogleda na svijet. I u tome je bio fantast.
Naraštaj koji ga je stigao upamtiti iz njegovih najboljih dana, iz vremena kada je uplivavao u splitsku luku, Veljku Rogošiću duguje zahvalnost što mu nije razbio iluziju o svome mitskom junaštvu. Ta je iluzija bila sitan, ali važan čin i ceremonijal svakodnevice jednoga doba, od kojega je ostalo malo toga što je nedirnuto, nevino, neporušeno. Time njegova junaštva bivaju veća i značajnija nego što su nam, djeci i naivnima, jednom davno bila, a kao najveći i konačni podvig Veljka Rogošića zabilježeno neka ostane da on ničim, nikad nije povrijedio našu maštu. Živjeli smo u njegovoj iluziji, i sav je Veljko bio od iluzija, ali su se one pokazale čvršćim i trajnijim od srušenih gradova i spaljenih sela, od nestalih i prognanih ljudi, naroda na traktorima i naroda u bodljikavoj žici, trajnijim od gotovo svega što je spajalo, a zatim razdvajalo narode i ljude iz bivše Jugoslavije. To je ono zbog čega je vijest o Rogošićevoj smrti u istome tonu, skoro istim riječima, objavljena svugdje gdje se za njega znalo. To je ono zbog čega sadržaj te vijesti djeluje nekako čudno, više budi nevjericu, nego što čovjeka rastuži. S njegovom je smrću život samo još malo veća iluzija. Plivanje ispod Nijagarinih vodopada.