Veliki Pamuk, mali Turci i još manji novinar(čić)i

Da parafraziram staru pesmu Smithsa („some girls are bigger than others“), neki Turci su veći od drugih Turaka. Evo, recimo, Orhan Pamuk je veliki Turčin, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, svi ste čuli za njega, a mnogi od vas su ga i čitali. Za razliku od njega, Šenol Buran je jedan onako skroz mali Turčin, anoniman, niste za njega nikada čuli, niti je njegov život bio posvećen tome da se za njega čuje dalje nego što dobacuje mreža njegovih neposrednih ljudskih kontakata, privatnih ili poslovnih. Šenol Buran je, naime, prosto rečeno kafedžija, a Nobelov komitet ne dodeljuje nagrade za kafedžijstvo.

Pa opet, Pamuk i Buran su sugrađani: obojica žive u velikom, impresivnom, velelepnom i opojnom Istanbulu. Pamuk u njemu pamukuje svoj život globalne literarne zvezde, a Buran, eto, poslužuje kafu i čaj i ostalo žednim ljudima, i ne samo ljudima nego i novinarima: vlasnik je (ili „poslovođa“, kako god) kafeterije iliti kantine velikog turskog dnevnog lista Džumhurijet. I da svet nije iskočio iz zgloba, prodeverao bi Buran kroz svoj ne osobito buran život a da se za njega ne sazna izvan matične mu čaršije, ali ne dade mu se: eno ga je uhapsilo, pa će mu se suditi! Da nije proneverio kakve pare ili, daleko bilo, sipao nekome otrov u piće? Jok, nego će mu se suditi za uvredu Njegovog kvazisultanskog veličanstva Redžepa Tajipa Erdogana, jer ga je, naime, zvanični policijski špiclov (!) koji ne krijući se čuči po redakcijskim hodnicima čuo kako kaže da Erdoganu nikada ne bi poslužio čaj. A ne hteti novome sultanu poslužiti čaj i simpatiju, to je u novoj Turskoj ne samo greh, nego i zločin, za kojim sledi kazna.

I tako će se Buran, iako nije novinar nego samo neko ko novinarima poslužuje piće, pridružiti stotinama, zapravo već i hiljadama novinara, pisaca, profesora, sudija i drugih javnih, polujavnih i nejavnih ličnosti koje u Erdoganovoj Turskoj robijaju zbog neke forme verbalnog delikta, ili čak ni toga, nego ‘nako, zato što se neosultanu može i hoće.

Veliki Turčin Orhan Pamuk, možda i najveći među živima, barem onima koji pišu, nema probleme malih ni srednjih Turaka, njega teško da bi uhapsilo taman i kad bi negde sasvim javno, a ne u kakvoj kafeteriji, rekao nešto slično onoj srčanoj izjavi maloga Turčina Burana, na primer, kad bi rekao da Erdoganu nikada ne bi napisao posvetu na primerku svog romana, ili tako nešto. Nije da nisu hajkali razni na Pamuka kroz mnoge godine, nije da nisu hteli i da ga sudski gone, ali sada je i to iza njega, prevelikom je postala njegova aura da bi svakom besnom psu bio na puškometu. Na kraju krajeva, sve i da nije onako kako jeste, postoji i nešto kao moralna obaveza takve figure kakva Pamuk jeste, a jedan Šenol Buran, recimo, nije, pa Šenol Buran može, ako mu se hoće, da gleda svoja kafedžijska posla i da „neće politiku u svoju butigu“, dok sa jednim Pamukom to i nije baš tako, utoliko pre što se ovde i ne radi o „politici“ u bilo kojem trivijalnom smislu reči, onom dakle iznad kojega se pisac sme i može izdići bez štete (štaviše), nego se radi o pitanju tvrdog postavljanja donje crte ličnog dostojanstva i društvene odgovornosti.

Pa dobro, ali odakle Pamuk uopšte u ovoj priči? Bio je čovek pre neki dan u Beogradu i Novom Sadu, došao da obiđe svoje čitaoce kojih nije da nema u zavidnom broju, pa se još i umilostivio da dade nekakav kolektivni intervju za srpske medije, u vidu odgovora na tačno deset pitanja od tačno deset probranih medija, nešto strukturno najsličnije tzv. simultanki, onome kad kakav belosvetski šahovski velemajstor paralelno igra šah protiv deset ili više lokalnih pacera. Pa hajde, može se i to razumeti, zauzet je čovek, i stvarno ima svako pravo – sve i da nije baš Pamuk i sve što uz to ide – da troši beskrajno vreme na svakog nadobudnog „vrlog pitca nekog“. Međutim, tu preduslovljavanjima nije bio kraj: bilo je zabranjeno postavljati bilo kakva pitanja „o politici“, a pogotovo bilo šta u vezi sa aktuelnom situacijom u Pamukovoj domovini, u kojoj njegove manje slavne koleginice i kolege (najpoznatiji je primer darovite i nežne Ašli Erdogan – čitao, prevođena je u Sarajevu – koja trune u zatvoru kao ništa manje nego „simpatizer terorista“!), ali eto bezbeli i kafedžije, hapse zbog nedovoljne ljubavi prema Gospodaru. Pitajte, dakle, šta hoćete, sve dok je „o književnosti“… Izgleda da pitanja o književnicima ne spadaju u pitanja o književnosti. Izgleda da ni pitanja o slobodi ili njenoj suprotnosti ne spadaju u pitanja o književnosti. Može i tako, ali samo po cenu teške povrede dostojanstva – ako ne onoga ko treba da odgovara, onda bar onih koji bi trebalo da pitaju.

Ne bi bilo dobro da bude nesporazuma. Nije Orhan Pamuk politički džuboks u koji ubaciš novčić, pa ti priča o čemu želiš. I sasvim je u pravu da ima svako pravo da se koncentriše na sopstvenu književnost, i da ona bude u fokusu njegovog gostovanja. Ali, postoje načini, brojni i elegantni, kako se može reći ono što elementarna ljudska dužnost nalaže o onome o čemu se ne sme ćutati kao što se o požaru ne ćuti dok kuća gori, i potom jasno staviti do znanja: sad je bilo dosta, dalje govorimo samo o onome zbog čega sam tu. Kada, međutim, unapred, rezolutno, demonstrativno, postavite stvari ovako, kada svako moguće pitanje o onome što je sasvim prirodno (a ne „tabloidno i senzacionalistički“) da i ljude i novinare zanima preventivno kastrirate, ubijete ga u pojam pre mogućeg formiranja kao pojma, tada svaka komunikacia prestaje pre nego što je i, moguće, mogla da započne.

I tu se onda više ne radi primarno o dostojanstvu pisca, ni njegovih manje istaknutih sunarodnika koji trenutno imaju malo veće brige od radoznalih novinara iz jedne periferne zapadne Otomanske provincije: ne, tada se radi o dostojanstvu onih koji bi uopšte imali nešto da pitaju. Da ovde još ima nekog novinarstva, nekog esnafa, nekih standarda, nekog reda, nekog solidno utemeljenog samopoštovanja, srećni bi se „izabranici“ redom zahvalili na ukazanom poverenju i rekli Nobelovcu da – pod tim uslovima – nemaju baš nikakvih pitanja, i poželeli bi mu prijatan boravak u Beogradu uz prijazan poziv da nas poseti ponovo kad bude od volje da razgovara. A do tada ćemo ga čitati, od pisca je to načelno sasvim dovoljno.

Naravno da nije bilo tako. Naravno da je novinarstvo ovdašnje provincijalno i kolonijalno palo na kolena pred Nobelovcem iz bivše nam prestonice. Naravno da su svi pristali na pravila igre koja ih direktno unižavaju. Valjda polaze od toga da mi ovde „i nismo za bolje“, šta li? A baš tih istih dana, čitam pozamašan Pamukov intervju zagrebačkom Jutarnjem listu. Dakle, jednom listu, ne „kolektivu“! I novinarka je, o da, mrtva ‘ladna postavila „političko“ pitanje, a Pamuk je delom odgovorio a delom izvrdao (kad je pitan o potezima Neosultana lično), što je njegovo pravo, kao što je pravo novinara da pita, a ne da unapred bude ućutkan, pa još i srećan zbog toga.

Nadam se da Ašli Erdogan ima toplu odeću i obuću, a i šta da čita, tamo u kazamatu svog prezimenjaka. Nadam se, daće valjda dobri Bog, da razum nekim čudom prevagne, pa da čestiti kafedžija Šenol Buran ne fasuje dugu robiju zbog svojih ugostiteljskih preferencija. Pamuk? Šta znam, najbolji je, kažu, onaj iz Arilja.

 

Objavljeno na: www.kaleidoskop-media.com

Teofil Pančić 31. 12. 2016.