Bajka je bila pudlica profesora Stareka. Narančasta kao njegova brada, manja od njegove šake, stigla je u njihov podrumski stan nakon prvih barikada, kada se već znalo da će biti rata, ali ni on ni gospođa Mirela nisu o tome mislili. Profesor Starek već je bio stari momak, bliži šezdesetima nego pedesetim, koji je samome sebi peglao košulje i štirkao posteljinu, i svi smo bili sigurni da se nikada neće oženiti. Čak nam se znalo učiniti da su mu draži dječaci od djevojaka: dok bi razgovarao, sugovornika je stiskao i štipao za mišicu, unosio mu se u lice, dodirivao ga, onako visok i golem, bradom po nosu, u rukovanju je naslanjao sugovornikovu šaku na svoj trbuh. A govorio je glasno, zapravo stalno je vikao, da bi vikom sakrio odsustvo svakoga smisla za humor. Odjednom bi se bezrazložno nasmijao, jer bi mu se, valjda, učinilo kako je upravo čuo kraj nekoga vica. Studenti ga nisu voljeli, a kolege s katedre za anglistiku još i manje. Znao je sve što se o Shakespeareovom jeziku moglo znati, od studenata na ispitima nije tražio ništa, niti se ikada gurao ispred drugih, ali svejedno nije bilo bjednijega čovjeka od njega. Kada bih nabrajao ljude koje sam sreo u gradu, njega bih zaboravio, taman da smo i pola dana proveli zajedno. Svi su se osjećali nekako bolje kad bi ga zaboravili, njega i njegov gromki glas. Eto, takav je bio profesor Vlado Starek.
Gospođa Mirela bila je sitna ženica, s tijelom i držanjem nekoga dječarca u nižim razredima osmoljetke, i licem starca. Moglo joj je biti dvadeset dvije ili najviše dvadeset pet, bila je na četvrtoj godini pedagogije, kada ju je Starek ugledao na fakultetskom hodniku i zaljubio se do ušiju. U dvadesetak godina njegove profesure nije naišlo nešto tako bezlično i prozirno kao gospođa Mirela. Bila je nevidljiva kao što su nevidljivi vrapci i fakultetske čistačice. Ni romansa s Vladom Starekom nije ju, barem u našim očima, učinila vidljivijom.
On je tetki Georgini, devedesetogodišnjoj glumici u mirovini, s kojom je živio praktično cijeloga života, vrlo brzo i nimalo taktično objavio da se ženi,na što se tetka šokirala i zapala u neku vrstu sklerotične euforije, premda je do maloprije bila normalna, pa je Vladu naglavce izbacila iz kuće, baš kao da joj je muž i kao da je upravo priznao bračnu nevjeru. Tako je profesor, nemajući kud i ne znajući kako se ovakav problem rješava, unajmio prvi stan na koji je naišao: dvosobni podrumski, u koji bi svaka veća kiša ulijevala potočiće ako bi prozori ostali otvoreni. Ljubav svoga života prenio je preko praga, glasno se kikoćući i pjevajući bez sluha neku nepristojnu škotsku svadbenu pjesmicu.
Gospođa Mirela mu je sedam mjeseci kasnije na svijet donijela kćerku Sylviju, naravno da su joj ime dali po Sylviji Plath, djetešce koje nije bilo nalik ni ocu, ni majci. To se na djeci katkad rano uoči: bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od njih oboje. Vidjelo se: ili će je to dvoje tužnih i uplašenih čudaka rano uništiti, ili će ona prije toga od njih pobjeći. Uostalom, to i nije tako rijedak slučaj kod djece i njihovih roditelja.
Još nije navršila ni tri godine, a Sylvia je već najviše na svijetu željela psa. Ako joj ga ne rode, ona će prestati da diše. Začepila bi nos, zatvorila usta, pa bi se zacrvenila, poplavila, postala ljubičasta… Činilo im se da ne diše satima, sve dok joj ne obećaju da će joj roditi maloga žutog psa, rudlavog kao crnac Kazim, njihov susjed, koji je studirao stomatologiju. Oni bi već sutradan povukli dano obećanje – ne mogu imati psa, ako proguta pseću dlaku u djetetovom stomaku narast će veeeeeeliki bodljikavi jež – nakon čega bi Sylvia opet prestala disati, ali sada više ne bi prodisala samo tako, nego bi uspaničeni Starek morao objašnjavati kako je priča o ježu čista laž i izmišljotina, a Mirela je, ne znajući što bi drugo, zalijevala ljubičastu Sylviju čašama vode. I već sutra, jadna li im majka, opet su povlačili dano obećanje…
Na kraju, nije bilo druge, profesor je jednoga popodneva donio malog narančastog psića, koji će, kada odraste, biti rudlav kao Kazim. „Kako ćemo je zvati?“, pitao je, dok su mu se po glavi, vjerojatno, motala imena viktorijanskih dama. „Bajka“, rekla je Sylvia, „jesi li ti ćorav, zar ne vidiš da se zove Bajka“. Starek je slegao ramenima, jer on po običaju nije ništa vidio, i ništa nije mogao zamisliti i izmaštati. Prvo što je Sylvia naučila o svome ocu bila je njegova nemaštovitost. Drugo što će naučiti, i što mu nikada neće oprostiti, bit će njegova izdaja.
U trećem mjesecu Bajkinog života počele su padati granate. Gospođa Mirela i profesor Starek užasno su se uplašili smrti, i tjednima nisu izlazili iz svoga podrumskog stana. Prvi je put profesor nešto zamislio: imao je pred očima sliku raskomadanih tijela, svoga i njezinog, i Sylviju koja ostaje siroče, pa je s drugom, prljavom i musavom siročadi, drže u masovnom smještaju nekoga bivšeg ženskog samostana. Ali ona je morala izlaziti kad bi nevrijeme malo utihnulo. Vodila bi Bajku na uzici, onako malena i skladna, kao neka nimfeta iz nabokovljevskih popodnevnih čajanki, išla bi s kraja na kraj ulice, i sretala ljude koji su se vraćali s posla ili bi na rukama nosili humanitarnu pomoć. „Ovo je Bajka“, predstavljala im je svoga psa, a ljudi bi se, skoro odreda, smiješili što od dirljivoga uličnog prizora, što od riječi – Bajka.
Kujica je bila jako pametna. Kao i Sylvia, bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od profesora Stareka i gospođe Mirele. Kada imaš psa koji te razumije i voli, s kojim možeš razgovarati o svemu i koji na isti način kao i ti vidi sve ove mrgodne ljude i ovaj rat koji se s brda spustio i možda nikada neće stati, tada ti je nekako lakše i s takvim ocem i majkom. Postoji nada, koja nije velika, ali ipak je nada, da će i tata nešto naučiti od Bajke, i da će, kada zatvori oči, vidjeti još ponešto osim mraka i straha, ili da će mama, gledajući Bajku kako je lijepa, narančasto kovrčava kao Kazim, koji je umjesto da bude zubar, postao ratni kirurg, naučiti se toj ljepoti, pa će umjesto trenirke na dvije prljave bijele ćize obući haljinu boje breskve. Ona se te haljine srami, i lakše bi je tata Starek obukao na sebe, ali kad bi vidjela kako se haljina slaže s Bajkom, nosila bi je po cijele dane. Ionako će jednom pasti granata, i više neće biti haljine, mislila je Sylvia, a ono što misli Sylvia, to sigurno misli i Bajka.
Teškom mukom profesor Vlado Starek usudio se, nakon tri mjeseca rata, da ode u grad. Našao je neku američku novinarsku ekipu i predstavio im se kao najveći stručnjak na svijetu za glagolska vremena u Shakespeareovom djelu. Nije to bila laž. Za tu stvar nema većega od Stareka. Novinari su se oduševili, tiskan je članak u New York Timesu, njegovo bradato lice izašlo je na naslovnici, ekipa CNN-a došla je u njihov podrumski stan. U jednom trenutku je preko svih televizijskih ekrana ovoga svijeta pretrčala Bajka. Tog dana u gradu je bilo sedamnaest mrtvih, pa je Bajka završila u udarnoj vijesti. Na kraju se britanski ambasador pobrinuo da profesor Starek i njegova obitelj dobiju mjesto u avionu koji će ih izmjestiti iz grada. Čekala ga je stipendija, travnjak pokošen kao bilijarski pliš, tisuće onih koji će spremno slušati o Shakespeareovim glagolskim vremenima pod Karadžićevim topovima. Sreća se osmjehnula profesoru Stareku i gospođi Mireli.
Na ulazu u veliki teretni hercules norveški vojnik rekao je Stareku da u avion ne može unijeti psa. On je mirno ispustio Bajku iz ruku. Zacvilila je prije nešto što su se pred Sylvijom zatvorila velika siva vrata. Veeeeeeliki bodljikavi jež tako je narastao u njezinom stomaku, i postao je jedno s njom.
Veliki bodljikavi jež
Bajka je bila pudlica profesora Stareka. Narančasta kao njegova brada, manja od njegove šake, stigla je u njihov podrumski stan nakon prvih barikada, kada se već znalo da će biti rata, ali ni on ni gospođa Mirela nisu o tome mislili. Profesor Starek već je bio stari momak, bliži šezdesetima nego pedesetim, koji je samome sebi peglao košulje i štirkao posteljinu, i svi smo bili sigurni da se nikada neće oženiti. Čak nam se znalo učiniti da su mu draži dječaci od djevojaka: dok bi razgovarao, sugovornika je stiskao i štipao za mišicu, unosio mu se u lice, dodirivao ga, onako visok i golem, bradom po nosu, u rukovanju je naslanjao sugovornikovu šaku na svoj trbuh. A govorio je glasno, zapravo stalno je vikao, da bi vikom sakrio odsustvo svakoga smisla za humor. Odjednom bi se bezrazložno nasmijao, jer bi mu se, valjda, učinilo kako je upravo čuo kraj nekoga vica. Studenti ga nisu voljeli, a kolege s katedre za anglistiku još i manje. Znao je sve što se o Shakespeareovom jeziku moglo znati, od studenata na ispitima nije tražio ništa, niti se ikada gurao ispred drugih, ali svejedno nije bilo bjednijega čovjeka od njega. Kada bih nabrajao ljude koje sam sreo u gradu, njega bih zaboravio, taman da smo i pola dana proveli zajedno. Svi su se osjećali nekako bolje kad bi ga zaboravili, njega i njegov gromki glas. Eto, takav je bio profesor Vlado Starek.
Gospođa Mirela bila je sitna ženica, s tijelom i držanjem nekoga dječarca u nižim razredima osmoljetke, i licem starca. Moglo joj je biti dvadeset dvije ili najviše dvadeset pet, bila je na četvrtoj godini pedagogije, kada ju je Starek ugledao na fakultetskom hodniku i zaljubio se do ušiju. U dvadesetak godina njegove profesure nije naišlo nešto tako bezlično i prozirno kao gospođa Mirela. Bila je nevidljiva kao što su nevidljivi vrapci i fakultetske čistačice. Ni romansa s Vladom Starekom nije ju, barem u našim očima, učinila vidljivijom.
On je tetki Georgini, devedesetogodišnjoj glumici u mirovini, s kojom je živio praktično cijeloga života, vrlo brzo i nimalo taktično objavio da se ženi, na što se tetka šokirala i zapala u neku vrstu sklerotične euforije, premda je do maloprije bila normalna, pa je Vladu naglavce izbacila iz kuće, baš kao da joj je muž i kao da je upravo priznao bračnu nevjeru. Tako je profesor, nemajući kud i ne znajući kako se ovakav problem rješava, unajmio prvi stan na koji je naišao: dvosobni podrumski, u koji bi svaka veća kiša ulijevala potočiće ako bi prozori ostali otvoreni. Ljubav svoga života prenio je preko praga, glasno se kikoćući i pjevajući bez sluha neku nepristojnu škotsku svadbenu pjesmicu.
Gospođa Mirela mu je sedam mjeseci kasnije na svijet donijela kćerku Sylviju, naravno da su joj ime dali po Sylviji Plath, djetešce koje nije bilo nalik ni ocu, ni majci. To se na djeci katkad rano uoči: bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od njih oboje. Vidjelo se: ili će je to dvoje tužnih i uplašenih čudaka rano uništiti, ili će ona prije toga od njih pobjeći. Uostalom, to i nije tako rijedak slučaj kod djece i njihovih roditelja.
Još nije navršila ni tri godine, a Sylvia je već najviše na svijetu željela psa. Ako joj ga ne rode, ona će prestati da diše. Začepila bi nos, zatvorila usta, pa bi se zacrvenila, poplavila, postala ljubičasta… Činilo im se da ne diše satima, sve dok joj ne obećaju da će joj roditi maloga žutog psa, rudlavog kao crnac Kazim, njihov susjed, koji je studirao stomatologiju. Oni bi već sutradan povukli dano obećanje – ne mogu imati psa, ako proguta pseću dlaku u djetetovom stomaku narast će veeeeeeliki bodljikavi jež – nakon čega bi Sylvia opet prestala disati, ali sada više ne bi prodisala samo tako, nego bi uspaničeni Starek morao objašnjavati kako je priča o ježu čista laž i izmišljotina, a Mirela je, ne znajući što bi drugo, zalijevala ljubičastu Sylviju čašama vode. I već sutra, jadna li im majka, opet su povlačili dano obećanje…
Na kraju, nije bilo druge, profesor je jednoga popodneva donio malog narančastog psića, koji će, kada odraste, biti rudlav kao Kazim. „Kako ćemo je zvati?“, pitao je, dok su mu se po glavi, vjerojatno, motala imena viktorijanskih dama. „Bajka“, rekla je Sylvia, „jesi li ti ćorav, zar ne vidiš da se zove Bajka“. Starek je slegao ramenima, jer on po običaju nije ništa vidio, i ništa nije mogao zamisliti i izmaštati. Prvo što je Sylvia naučila o svome ocu bila je njegova nemaštovitost. Drugo što će naučiti, i što mu nikada neće oprostiti, bit će njegova izdaja.
U trećem mjesecu Bajkinog života počele su padati granate. Gospođa Mirela i profesor Starek užasno su se uplašili smrti, i tjednima nisu izlazili iz svoga podrumskog stana. Prvi je put profesor nešto zamislio: imao je pred očima sliku raskomadanih tijela, svoga i njezinog, i Sylviju koja ostaje siroče, pa je s drugom, prljavom i musavom siročadi, drže u masovnom smještaju nekoga bivšeg ženskog samostana. Ali ona je morala izlaziti kad bi nevrijeme malo utihnulo. Vodila bi Bajku na uzici, onako malena i skladna, kao neka nimfeta iz nabokovljevskih popodnevnih čajanki, išla bi s kraja na kraj ulice, i sretala ljude koji su se vraćali s posla ili bi na rukama nosili humanitarnu pomoć. „Ovo je Bajka“, predstavljala im je svoga psa, a ljudi bi se, skoro odreda, smiješili što od dirljivoga uličnog prizora, što od riječi – Bajka.
Kujica je bila jako pametna. Kao i Sylvia, bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od profesora Stareka i gospođe Mirele. Kada imaš psa koji te razumije i voli, s kojim možeš razgovarati o svemu i koji na isti način kao i ti vidi sve ove mrgodne ljude i ovaj rat koji se s brda spustio i možda nikada neće stati, tada ti je nekako lakše i s takvim ocem i majkom. Postoji nada, koja nije velika, ali ipak je nada, da će i tata nešto naučiti od Bajke, i da će, kada zatvori oči, vidjeti još ponešto osim mraka i straha, ili da će mama, gledajući Bajku kako je lijepa, narančasto kovrčava kao Kazim, koji je umjesto da bude zubar, postao ratni kirurg, naučiti se toj ljepoti, pa će umjesto trenirke na dvije prljave bijele ćize obući haljinu boje breskve. Ona se te haljine srami, i lakše bi je tata Starek obukao na sebe, ali kad bi vidjela kako se haljina slaže s Bajkom, nosila bi je po cijele dane. Ionako će jednom pasti granata, i više neće biti haljine, mislila je Sylvia, a ono što misli Sylvia, to sigurno misli i Bajka.
Teškom mukom profesor Vlado Starek usudio se, nakon tri mjeseca rata, da ode u grad. Našao je neku američku novinarsku ekipu i predstavio im se kao najveći stručnjak na svijetu za glagolska vremena u Shakespeareovom djelu. Nije to bila laž. Za tu stvar nema većega od Stareka. Novinari su se oduševili, tiskan je članak u New York Timesu, njegovo bradato lice izašlo je na naslovnici, ekipa CNN-a došla je u njihov podrumski stan. U jednom trenutku je preko svih televizijskih ekrana ovoga svijeta pretrčala Bajka. Tog dana u gradu je bilo sedamnaest mrtvih, pa je Bajka završila u udarnoj vijesti. Na kraju se britanski ambasador pobrinuo da profesor Starek i njegova obitelj dobiju mjesto u avionu koji će ih izmjestiti iz grada. Čekala ga je stipendija, travnjak pokošen kao bilijarski pliš, tisuće onih koji će spremno slušati o Shakespeareovim glagolskim vremenima pod Karadžićevim topovima. Sreća se osmjehnula profesoru Stareku i gospođi Mireli.
Na ulazu u veliki teretni hercules norveški vojnik rekao je Stareku da u avion ne može unijeti psa. On je mirno ispustio Bajku iz ruku. Zacvilila je prije nešto što su se pred Sylvijom zatvorila velika siva vrata. Veeeeeeliki bodljikavi jež tako je narastao u njezinom stomaku, i postao je jedno s njom.