S Vanjom Drachom prvi put sam razgovarao u aseptičnoj atmosferi kavane Lenuzzi, jednoga ljeta, za sezone kiselih krastavaca, u vrijeme kada urednici senzacionalističkih magazina tragaju za skandalima među ono malo normalnoga građanskog svijeta koji nije otišao na more nego je ostao u gradu da odmara oči na njegovoj pustoj i lijepoj arhitekturi.
I tako je nekako red došao i na njega u čijoj pojavi nije bilo ničega skandaloznog, baš ništa što bi moglo zanimati taj neki površan i plitak svijet koji procjenjuje što je od interesa javnosti ili što bi moglo privući publikum okupljen trenutno na crikveničkim i viškim plažama.
Nižega srednjeg rasta, temeljite građe, jake glave i blagoga osmijeha, koji kao da mu ne silazi s lica i služi tome da sugovornicima, kao ni onima što slučajno pokraj njega prođu, ne bude neugodno, Vanja Drach bio je – recimo to onim lijepim govorom seljaka i pridošlica s istočnih i južnih obala naših rijeka – gospodin čovjek. A na stranicama svih naših novina gospode ljudi u to je vrijeme već bilo tako malo.
Intervju nastao iz toga našeg razgovora bio je lijep, mislim da ga negdje još imam cijelog, premda mi je žao što su magnetofonske trake propale pa nisam, onako za sebe, sačuvao njegov glas, a nije bilo tako hrđavo ni ono što je na kraju od intervjua objavljeno u žurnalu u kojem sam radio. Recimo, ostala je ta njegova priča o Branku Gavelli. Jasno, gospodin Vanja je kao i toliki drugi umni i daroviti ljudi bio njegov đak. Na kraju jednoga vremena i jedne žive i plodne hrvatske kulture činilo se kako u nas i nema znatnije titule i intelektualne kvalifikacije od te da si bio Gavellin đak. Akademika ionako ima svakakvih, a kako Zagreb i Hrvatska nemaju svojih književnih nobelovaca ili oskarovaca (onog jedinog odrekli su se kad je bilo važno), Gavellini đaci najbliži su nekoj zamišljenoj svjetskosti, nekom Parnasu višem od Sljemena.
Ali umjesto da se, kakav je to već red i običaj, podiči visokim zvanjem, Vanja Drach kazao je da ga je Gavella jedva primio na studij jer je bio riđokos. Ali to je bio tek početak njegovih nevolja. Kasnije se grozio i za glavu se hvatao od glume svoga mladog studenta, javno se iščuđavao i radio javne predstave usred predavanja, a specifičan Drachov stil odrvenjelog podglumljivanja nazvao je – drahizam. Kad god bi se nekome moralo reći da je ostao izvan uloge ili da glumi a ne glumi, Gavella je, sve do kraja svoje profesorske karijere koristio tu riječ. “Znate o čemu je riječ”, objašnjavao mi je gospodin Vanja, “to je ono nešto što se i danas zna osjetiti u mojoj glumi”.
I tako mi je u pustome Lenuzziju prepričavao svoje studentske nevolje, naglašavajući to što ga je činilo izuzetkom među Gavellinim đacima. Bio je, u toj svojoj priči, primjer za ono što u glumi nije dobro, a o njemu, kao i o svim svojim studentskim, kasnije i profesionalnim, kolegama govorio je samo lijepo, s onom prirodnom ljudskom dobrotom i lakoćom, kakva bi se teško mogla odglumiti, čak i kada je čovjek veliki glumac poput Vanje Dracha. “Ovakav kakav jesam, ja nisam mogao postati Hamlet, a ni partizanski heroj, glumac za glavne uloge”, rekao je, veselo objašnjavajući kroz kakve je sve muke prolazio boreći se protiv drahizma, s Gavellom, a zatim i bez njega, do kraja i do zadnje uloge, odigrane jučer, ili koji tjedan prije ovoga razgovora u Lenuzziju.
Nikada više ni od koga nisam čuo za drahizam. Niti je do mene došla kakva ružna riječ, kakav trač o Vanji Drachu. Da, bio je dobar čovjek, ali to nipošto ne znači da su zato drugi bili dobri prema njemu. Međutim, u malome gradu i malome svijetu, male umjetnosti i malih ljudi, gdje je taština velika i gdje se općenito smatra da je glumačka profesija načinjena od taštine, on je nije imao, ili ju je na takav način rastvorio, da se o njemu loše i nije moglo govoriti. Imao je držanje doista bogatog i situiranog čovjeka, iza kojega stoji silna obiteljska tradicija i neka velika prošlost, pa se ne mora ispomagati taštinom, nego ljude oko sebe može uveseljavati onime što drugi sakrivaju kao sramno mjesto svojih biografija, profesionalnih talenata ili identiteta. Vanju Dracha kao da je napisao Thomas Mann.
Svojim je ulogama u kazalištu i na filmu, jugoslavenskom i hrvatskom, on pokrio jedan golemi umjetnički, emocionalni i intelektualni prostor. Često je popunjavao rupe koje su ostale između heroja, mitraljezaca, sinova domovine i tragičnih prinčeva, ali je popunjavao i rupe koje bi zijevnule unutar njih. Vanja Drach odglumio je, s još nekoliko njih, ulogu našega svekolikog građanstva, onoga predratnog i dekadentnog krležijanskog, ali i onoga poslijeratnog, činovničkog i defanzivnog, koje će se često, među svim tim herojima i zločincima, sudbonosnim i revolucionarnim figurama, prevratnicima i otpadnicima, doimati kao cijeli jedan gradski i građanski narod. Njega je u jugoslavenskom i hrvatskom filmu i kazalištu odigrao Vanja Drach.
Bio je i idealan njemački oficir, ali nipošto lisac i dvostruki agent poput velikoga Relje Bašića, nego onaj drugi, koji će na kraju balade stradati ili ostati poražen. Iako je u Zagrebu bio došljak, vječiti dotepenec kao vječiti Žid, glumio je sve zagrebačke poraze, kad god je trebalo. Drugi to, uglavnom, nisu umjeli. Govorio je onim lijepim i točnim štokavskim, od kojega hrvatski jezik načinjen jest i kojim još malo tko među zagrebačkim glumcima vlada. Govorio je, a čula mu se, tada u Lenuzziju, kao i inače, dok bi bio izvan uloge, intonacija s onih istočnih ravnica, odakle je davno pristigao.
Gospodin Vanja od neki dan živi u filmovima. Ljudska sjećanja su nepouzdana, posmrtne počasti unakaze čovjeka, pa djeluje akromegalično i groteskno, a kazalište traje samo do kraja ceremonijala. Film je doista mjesto utjehe za sve besmrtnike. A bilo ih je među nama, i još uvijek ih ima, doista raznih, velikih i malih. Bilo je hamleta i learova, partizanskih bombaša, komandanata, lažnih i pravih valtera, bilo je sekretara SKOJ-a, mladih tita i prerano ostarjelih ratnih udovica, njemačkih kurvi, seljanki sa zavežljajima, na blatnome putu prema gradu, bilo je kiklopa i pijanih intelektualaca, domaćih izdajnika je bila tušta i tma, kajkavaca, štokavaca i čakavaca je bilo, i onih koji bez problema odglume grbavca i njemačkog oficira, bilo je glembaja i bezbroj triju sestara, raskoljnikova, seoskih učitelja, kojekakvih heroja. I bio je jedan Vanja Drach.
Vanja Drach kao da je izašao iz romana Thomasa Manna
Jutarnji list, 9. 9. 2009.
S Vanjom Drachom prvi put sam razgovarao u aseptičnoj atmosferi kavane Lenuzzi, jednoga ljeta, za sezone kiselih krastavaca, u vrijeme kada urednici senzacionalističkih magazina tragaju za skandalima među ono malo normalnoga građanskog svijeta koji nije otišao na more nego je ostao u gradu da odmara oči na njegovoj pustoj i lijepoj arhitekturi.
I tako je nekako red došao i na njega u čijoj pojavi nije bilo ničega skandaloznog, baš ništa što bi moglo zanimati taj neki površan i plitak svijet koji procjenjuje što je od interesa javnosti ili što bi moglo privući publikum okupljen trenutno na crikveničkim i viškim plažama.
Nižega srednjeg rasta, temeljite građe, jake glave i blagoga osmijeha, koji kao da mu ne silazi s lica i služi tome da sugovornicima, kao ni onima što slučajno pokraj njega prođu, ne bude neugodno, Vanja Drach bio je – recimo to onim lijepim govorom seljaka i pridošlica s istočnih i južnih obala naših rijeka – gospodin čovjek. A na stranicama svih naših novina gospode ljudi u to je vrijeme već bilo tako malo.
Intervju nastao iz toga našeg razgovora bio je lijep, mislim da ga negdje još imam cijelog, premda mi je žao što su magnetofonske trake propale pa nisam, onako za sebe, sačuvao njegov glas, a nije bilo tako hrđavo ni ono što je na kraju od intervjua objavljeno u žurnalu u kojem sam radio. Recimo, ostala je ta njegova priča o Branku Gavelli. Jasno, gospodin Vanja je kao i toliki drugi umni i daroviti ljudi bio njegov đak. Na kraju jednoga vremena i jedne žive i plodne hrvatske kulture činilo se kako u nas i nema znatnije titule i intelektualne kvalifikacije od te da si bio Gavellin đak. Akademika ionako ima svakakvih, a kako Zagreb i Hrvatska nemaju svojih književnih nobelovaca ili oskarovaca (onog jedinog odrekli su se kad je bilo važno), Gavellini đaci najbliži su nekoj zamišljenoj svjetskosti, nekom Parnasu višem od Sljemena.
Ali umjesto da se, kakav je to već red i običaj, podiči visokim zvanjem, Vanja Drach kazao je da ga je Gavella jedva primio na studij jer je bio riđokos. Ali to je bio tek početak njegovih nevolja. Kasnije se grozio i za glavu se hvatao od glume svoga mladog studenta, javno se iščuđavao i radio javne predstave usred predavanja, a specifičan Drachov stil odrvenjelog podglumljivanja nazvao je – drahizam. Kad god bi se nekome moralo reći da je ostao izvan uloge ili da glumi a ne glumi, Gavella je, sve do kraja svoje profesorske karijere koristio tu riječ. “Znate o čemu je riječ”, objašnjavao mi je gospodin Vanja, “to je ono nešto što se i danas zna osjetiti u mojoj glumi”.
I tako mi je u pustome Lenuzziju prepričavao svoje studentske nevolje, naglašavajući to što ga je činilo izuzetkom među Gavellinim đacima. Bio je, u toj svojoj priči, primjer za ono što u glumi nije dobro, a o njemu, kao i o svim svojim studentskim, kasnije i profesionalnim, kolegama govorio je samo lijepo, s onom prirodnom ljudskom dobrotom i lakoćom, kakva bi se teško mogla odglumiti, čak i kada je čovjek veliki glumac poput Vanje Dracha. “Ovakav kakav jesam, ja nisam mogao postati Hamlet, a ni partizanski heroj, glumac za glavne uloge”, rekao je, veselo objašnjavajući kroz kakve je sve muke prolazio boreći se protiv drahizma, s Gavellom, a zatim i bez njega, do kraja i do zadnje uloge, odigrane jučer, ili koji tjedan prije ovoga razgovora u Lenuzziju.
Nikada više ni od koga nisam čuo za drahizam. Niti je do mene došla kakva ružna riječ, kakav trač o Vanji Drachu. Da, bio je dobar čovjek, ali to nipošto ne znači da su zato drugi bili dobri prema njemu. Međutim, u malome gradu i malome svijetu, male umjetnosti i malih ljudi, gdje je taština velika i gdje se općenito smatra da je glumačka profesija načinjena od taštine, on je nije imao, ili ju je na takav način rastvorio, da se o njemu loše i nije moglo govoriti. Imao je držanje doista bogatog i situiranog čovjeka, iza kojega stoji silna obiteljska tradicija i neka velika prošlost, pa se ne mora ispomagati taštinom, nego ljude oko sebe može uveseljavati onime što drugi sakrivaju kao sramno mjesto svojih biografija, profesionalnih talenata ili identiteta. Vanju Dracha kao da je napisao Thomas Mann.
Svojim je ulogama u kazalištu i na filmu, jugoslavenskom i hrvatskom, on pokrio jedan golemi umjetnički, emocionalni i intelektualni prostor. Često je popunjavao rupe koje su ostale između heroja, mitraljezaca, sinova domovine i tragičnih prinčeva, ali je popunjavao i rupe koje bi zijevnule unutar njih. Vanja Drach odglumio je, s još nekoliko njih, ulogu našega svekolikog građanstva, onoga predratnog i dekadentnog krležijanskog, ali i onoga poslijeratnog, činovničkog i defanzivnog, koje će se često, među svim tim herojima i zločincima, sudbonosnim i revolucionarnim figurama, prevratnicima i otpadnicima, doimati kao cijeli jedan gradski i građanski narod. Njega je u jugoslavenskom i hrvatskom filmu i kazalištu odigrao Vanja Drach.
Bio je i idealan njemački oficir, ali nipošto lisac i dvostruki agent poput velikoga Relje Bašića, nego onaj drugi, koji će na kraju balade stradati ili ostati poražen. Iako je u Zagrebu bio došljak, vječiti dotepenec kao vječiti Žid, glumio je sve zagrebačke poraze, kad god je trebalo. Drugi to, uglavnom, nisu umjeli. Govorio je onim lijepim i točnim štokavskim, od kojega hrvatski jezik načinjen jest i kojim još malo tko među zagrebačkim glumcima vlada. Govorio je, a čula mu se, tada u Lenuzziju, kao i inače, dok bi bio izvan uloge, intonacija s onih istočnih ravnica, odakle je davno pristigao.
Gospodin Vanja od neki dan živi u filmovima. Ljudska sjećanja su nepouzdana, posmrtne počasti unakaze čovjeka, pa djeluje akromegalično i groteskno, a kazalište traje samo do kraja ceremonijala. Film je doista mjesto utjehe za sve besmrtnike. A bilo ih je među nama, i još uvijek ih ima, doista raznih, velikih i malih. Bilo je hamleta i learova, partizanskih bombaša, komandanata, lažnih i pravih valtera, bilo je sekretara SKOJ-a, mladih tita i prerano ostarjelih ratnih udovica, njemačkih kurvi, seljanki sa zavežljajima, na blatnome putu prema gradu, bilo je kiklopa i pijanih intelektualaca, domaćih izdajnika je bila tušta i tma, kajkavaca, štokavaca i čakavaca je bilo, i onih koji bez problema odglume grbavca i njemačkog oficira, bilo je glembaja i bezbroj triju sestara, raskoljnikova, seoskih učitelja, kojekakvih heroja. I bio je jedan Vanja Drach.