Između jeseni 1984. i jeseni 1985. godine, dva smo se puta ja i majka selili.
Najprije smo se iz Crnića doselili u očevu kuću, u Kočine, a potom smo, početkom naredne školske godine, otišli na Aveniju. Mijenjanjem adresa, mijenjao se i moj životni kontekst: dom, škola, razred, prijatelji, komšiluk – sve je to, u tih dvanaest mjeseci, bivalo uvijek novo i privremeno. Sjećam se, bio sam ljut na majku, jer nisam mogao da razumijem smisao tolikih selidbi. Stalno je govorila da idemo tamo gdje će nam biti bolje i uvjeravala me da zaslužujemo mnogo više od onoga što nam pruža život u provinciji, ali mojoj su dječijoj logici takvi razlozi bili potpuno nerazumljivi, prije svega, jer uopće nisam mogao zamisliti da postoji mjesto na kojem bih mogao živjeti bolje i ljepše nego u Crnićima. Ta rana iskustva sa selidbama u mnogome su oblikovala moje današnje poimanje onoga što bi se, u najširem smislu te riječi, moglo nazvati mjestom za život, koji prvenstveno doživljavam kao datost unutar koje bivam trajno zaštićen od tegobe uklapanja u nova okruženja.
Pokušavam zamisliti taj moj davni, privremeni svijet – svijet osmogodišnjeg dječaka, kojem se život u tih dvanaest mjeseci ukazivao posve nomadski, dakle, kao neprestano pomjeranje s jednoga mjesta na drugo. Gledano s ove distance, mogao bih tačno da odredim njegove fizičke dimenzije, da mu dam sasvim određenu geografiju, mogao bih čak da taj prostor nastanim ljudima, posudim mu boje i mirise, ali to ipak ne bi mogao da bude moj svijet, jer ga nisam, tada, osjećao kao nešto svoje i meni blisko, već kao nešto čemu sam pripadao protiv svoje volje, nešto što mi je bilo nametnuto i što mi je, na kraju krajeva, stalno izmicalo, gubilo se u širini i neprestanom pomjeranju njegovih granica. Taj osjećaj izgubljenosti pojačavala je intenzivna čežnja za Crnićima, za dedom i nenom, za oranicama i livadama, za drugarima s kojima sam igrao fudbal, za mirisom sijena u pojati iza kuće, za osmijehom jedne Valentine iz susjedne klupe, u školi Branko D. Šotra (to mi je posebno teško padalo), drugim riječima, za svime onime što me je formiralo tokom prvih sedam godina moga života.
Autor, u dobi od osam godina
Naš stan na Aveniji nalazio se na broju 50 u Splitskoj ulici, na drugom spratu zgrade sagrađene pedesetih godina prošloga vijeka, u vrijeme kada je Mostar, šireći se sve više na desnu obalu Neretve, prolazio kroz neku vrstu urbanističke i arhitektonske tranzicije. Različite graditeljske stilove, koji su bili utkani u njegovo petstogodišnje naslijeđe, a od kojih su najizraženiji i najznačajniji bili, svakako, otomanski i austrougarski, naslijedila je gradnja koja je težila idealima radničke emancipacije i monumentalizmu, kao glavnim obilježjima socijalistčke arhitekture. Tek nakon otvaranja Titove Jugoslavije prema zapadu, početkom šezdesetih godina prošloga vijeka, arhitektura će u Mostaru, baš kao i u drugim dijelovima bivše države, sve smjelije prihvatati standarde i principe zapadnjačkog modernizma.
Već sam ranije spomenuo da nam je stan dodijelila očeva firma Autoprevoz, u ljeto 1985. godine. S društveng stanovišta, bio je to izraz građanske brige, kojom nam je, valjda, trebao biti kompenziran njegov gubitak. Stan je imao trideset šest kvadrata stambenog prostora i sastojao se od dnevnog boravka, s kuhinjom i nišom, zatim predsoblja, kupatila i sobe, koja je povremeno bivala moje, a povremeno mamino i očuhovo noćno boravište. Nije tu bilo nikakvog reda i pravila, bilo bi dovoljno da mama kaže: “Ti bi večeras mogao da spavaš u dnevnom boravku”, i ja bih se s tim složio, meni to nije predstavljalo ništa bitno, bilo mi je sasvim svejedno da li spavam na jednom ili na drugom mjestu, ali mami i očuhu vjerovatno jeste, jer je francuski ležaj u sobi bio mnogo prostraniji od rasklopive garniture za sjedenje u dnevnoj sobi.
Na minijaturni balkon izlazilo se iz dnevnog boravka, kroz glomazna vrata, s duplim krilom i staklima koja bi se zatresla kada god bi ih neko zatvorio. Pogled koji se s njega pružao nije bio ništa naročito: veliki salonitni krov na zgradi vatrogasne brigade zaklanjao nam je vidik, a između njeg i susjedne zgrade postojao je procjep kroz koji smo mogli vidjeti komadić obližnje ceste, zatim dio postrojenja nekadašnje mostarske mljekare, kao i naselja na lijevoj obali Neretve, iznad magistralnog puta M 17, te, povrh svega toga, kamenom ispisani slogan na brdu Fortica: TITO VOLIMO TE.
Zbog blizine susjednih stanova, taj smo balkon doživljavali kao neku vrstu javnog mjesta, skoro kao dio ulice, i u biti se nikada nismo navikli, barem ne u potpunosti, na takvu vrstu napadnosti koja je našem ranijem, ruralnom iskustvu življenja bila sasvim nepoznata. U godinama rata i poraća, dok sam bio izbjeglica – što sam na neki način još uvijek – gledao bih taj balkon s ceste M 17 kada god bi mi se ukazala prilika i zamišljao ljude čija se odjeća sušila na štriku razapetom između dva balkonska zida. Ko su? Odakle su? Hoće li ikada napustiti naš stan? Hoćemo li se ikada u njega vratiti?
*
U mojoj porodici nije postojao kult knjige i čitanja, kao u nekim drugim porodicama. Tokom moga školovanja, majka, koja ni sama nije bila Bog zna kako obrazovana, nikada nije insistirala na čitanju, već isključivo na učenju. Čitanje je, uglavnom, smatrala beskorisnim kao i sve ono što se nije moglo vrednovati ocjenom u školskom dnevniku. “Treba jednom da budeš svoj čoek, da živiš ko gospodin, a ne da ti drugi govore šta ćeš i kako ćeš”, tako je govorila, smatrajući učenje najboljim načiniom da se to postigne.
Kao čovjeka za primjer, navodila mi je svoga brata, Esada, koji je početkom osamdesetih završio dvogodišnji studij prava, što je dugo vremena bila jedina akademska diploma u mojoj porodici, računajući i rodbinu s očeve strane. Daidža Esad je radio u stolačkom odjeljku republičkog Zavoda za penzijsko-invaldisko osigranje i bio je, kako je to majka govorila, “svoj čoek”. Da bi u meni razvila odbojnost prema svakoj vrsti fizičkog posla i potakla me na razmišljanje o vlastitoj budućnosti, često ga je poredila s ljudima iz našeg okruženja, najčešće s dedom, čiji je zanat uzimala kao primjer svakodnevne muke s kojom se suočavaju svi oni koji ne završe fakultet. Znala je reći: “Vidiš dede. Radi, pati se, po cijeli dan diže blokove i kasele s malterom, jadnik rinta i bori se, a svaki dan sve pogureniji i pogureniji. Hoš li i ti tako? Ili ćeš ko dajo, fino u kancelariju, pa olovku u ruku i polako, od sedam od tri, ko pravi gospodin.”
Kada je tri godine pred rat daidža Esad uselio u novu, tek sagrađenu kuću u Crnićima, na polici njegovog regala od jasenovine, pojavili su se kompleti knjiga Thomasa Manna i Meše Selimovića, kao i neka (da li Bigzova?) prilično dobro opremljena kolekcija svjetskih klasika od kojih se sjećam Tolstojevog Rata i mira, Joyceovog Uliksa i Orkanskih visova, od Emily Bronte. Ne sjećam se otkuda mu, možda ih je kupio, a možda ih je dobio od nekog prijatelja kao poklon za useljenje, ili za uspješno okončanje administrativne procedure prilikom odlaska u penziju, što nije bila rijetkost. Bilo kako bilo, tu sam doživio svoje prve ozbiljnije čitalačke avanture – uzimao sam knjige i nasumce ih otvarao, čitajući pojedine pasuse i po nekoliko puta. Tekst je bio gust, rečenice duge i teško razumljive, ali sam ih čitao sa zadovoljstvom, jer su u meni stvarale neku novu, dotad nepoznatu vrstu muzike. U toj velikoj prostoriji, u kojoj se osjećao miris svježe okrečenih zidova i novog namještaja, s ogromnim prozorima zastrtim lahkim bijelim zavjesama, zakoračio sam u svijet književnosti.
Krajem 1992. i početkom 1993., kada smo, nakon oslobađanja lijeve obale Neretve od JNA i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, nakratko povjerovali da rat pakuje kofere i zauvijek napušta naš grad, čitao sam, s nevjerovatnom strašću, romane Harolda Robbinsa i Roberta Ludluma. Posuđivao sam ih od Ramiza Hadžića, našeg prvog komšije, koji je bio veliki fan lahke literature. Kao šesnaestogodišnjaku, neobično mi se sviđao način na koji je Robbins pisao. Njegova naracija je bila brza i jednostavna, ispunjena dijalozima i lišena opisa – kratkim, žurnalističkim rečenicama nizao je slike kao na filmskom platnu, ne obazirući se na detalje. Nije tu, naravno, bilo neke literarne ljepote, ali jeste onoga što me je u to vrijeme najviše privlačilo: seksa, droge i suza. U mom čitalačkom iskustvu, Robbins je, u stvari, prvi pisac koji mi je pokazao da se o važnim stvarima može pisati na drukčiji način, jezikom ulice.
Dvije godine poslije rata, u jesen 1997., upisao sam dvogodišnji studij bosanskog jezika i književnosti na mostarskom Univerzitetu “Džemal Bijedić”. Tu sam, zapravo, počeo da čitam onu pravu literaturu, iako, napola u šali, napola ozbiljno, često kažem da se to dogodilo tek nakon što sam studij završio, obzirom da u nastavnom planu nije bilo takvih klasika kakvi su, recimo, Kovač, Džamonja, Kiš ili Kundera. Robbinsa više nikada nisam čitao, iako u polici i danas imam nekoliko njegovih romana. Kada želim da se prisjetim sebe iz tog vremena, uzmem ih i prelistam, ali onaj osjećaj oduševljenja koji sam nekoć imao držeći njegove knjige u ruci, ostao je negdje duboko u meni, zatrpan drugim, mnogo snažnijim i ljepšim čitalačkim doživljajima.
Premda je vrsta literature koju sam tih godina konzumirao dugo uticala na moje čitalačko usmjerenje, čitao sam, zapravo, dosta dugo, sve što mi je dolazilo pod ruku. Krećući se tako, u širinu, otkrio sam Henryja Millera, čiju sam trilogiju Ružičasto raspeće pročitao, doslovce, za tri dana. Imao sam tada dvadeset dvije ili dvadeset tri godine. Miller je prvi pravi, veliki pisac kojeg sam ozbiljno iščitavao i čijem sam se djelu divio. Lahkoća i preciznost s kojom je stvarao slike naprosto su me fascinirale, baš kao i njegova sposobnost da bude prostački vulgaran i gospodski otmjen, boemski ležeran i filozofski ozbiljan, ponekad čak u jednoj te istoj rečenici.
Zahvaljujući Milleru shvatio sam da se vlastiti život može posmatrati kao književna građa, što mi je, u to vrijeme, djelovalo revolucionarno. Moja dotadašnja predstava o književnosti bila je posve pogrešna: vjerovao sam, naime, da se može i smije pisati samo o onome što se nikada, osim u piščevoj uobrazilji, nije dogodilo. Miller mi je razbio tu predrasudu i otvorio mi vrata jednog sasvim novog svijeta, u kojem ću pronaći ponajbolje pisce kojem sam ikada čitao: Kovača, Oza, Singera, Hemingwaya, Bukowskog, Fantea, Kunderu, Džamonju, Mehmedinovića, Jergovića i još neke druge. Sve njih, mogao bih, prema nekom vlastitom senzibilitetu i načinu na koji su uticali na mene, podijeliti u dvije velike grupe: jedni su me učili kako da pišem, drugi kako da razmišljam.
Siguran sam da ne postoji pisac od kojeg se nešto ne može naučiti.
Problem je, barem što se tiče moje mame, u tome što ona i danas vjeruje da takva vrsta znanja čovjeku ne može biti od neke konkretne koristi. Pokušavao sam joj objasniti da se učenjem, u onom smislu u kojem ga ona zamišlja, ne stječe znanje, njime se usvajaju informacije iz određene oblasti ljudskog djelovanja, dok je stvarno znanje nešto što uključuje čitavo čovjekovo biće, njegovu unutarnju i vanjsku dimneziju, i može se steći samo iskustvom ili konzumiranjem umjetnosti. Međutim, ona je u čitanju oduvijek vidjela potvrdu materijalistčke prirode svijeta, u kojem se književnost ukazuje kao neka vrsta zgubidana, kojim možda možeš okrijepiti i oplemeniti dušu, ali ne možeš, kako mi to ironično napomene svakoga prvog ili drugog u mjesecu, “platiti račun za struju”.
*
Naše komšije, nosioci stanarskih prava, bili su, mahom, uposlenici državnih preduzeća, od Aluminijskog kombinata do Sokola, Autoprevoza i Unisa, jednom riječju: radnička klasa. U vrijeme kada smo se doselili, stasavao je, već uveliko, njihov drugi ili treći naraštaj, generacije rođene potkraj šezdesetih i tokom sedamdesetih godina prošloga vijeka, koje su u socijalistički društveno-kulturni millieu sve intenzivnije unosile nešto što su osjećale važnim dijelom svoga identiteta: zapadnu kulturu i način života. Većina ih je bila apolitična i nereligiozna, ili su barem nastojali ostaviti takav dojam u svijetu s ove strane kućnih vrata, nije tu bilo mnogo fakultetski obrazovanih ljudi, što, naravno, ne znači da nije bilo pametnih i načitanih, onih koji su u lijepa, proljetna predvečerja, kada bi se cio komšiluk okupljao na ulazu u stubište ili u dvorištu pred zgradom, lijepo i tačno umjeli pričati o svemu: o šupljinama u Veležovoj zadnjoj liniji, o rock ‘n’ rollu, o iračko-iranskom ratu, o pandemiji side, o padanju Berlinskog zida, o Ničeu i Spinozi, o knjigama Bukowskog i Kapora, o ljepoti Gale Videnović, o pornografiji, i o još koječemu drugom. Sa svima njima živjeli smo u međusobnom razumijevanju, ne pamte se nikakvi veći skandali, nesuglasice ili svađe, sve je bilo onako kako to nalažu kućni red i običaj, pa čak i u onim teškim ratnim vremenima, tokom 1992. i pogotovo 1993., kada su društvene okolnosti na kušnju stavile mnoge bračne i rodbinske veze, među stanarima Splitske 50 – Hrvatima, Srbima i Muslimanima – nije se desilo ništa što se ne bi moglo manje-više lahko oprostiti i brzo zaboraviti.
U kratkoj biografiji naših predratnih komšijskih odnosa koja slijedi, mnogo toga će ostati neispričano, vrijeme o kojem govorim odavno je već mrtvo, baš kao što smo mrtvi i mi koji smo ga nastanjivali, a oživljavati svaku njegovu sekvencu velik je i uzaludan posao, koji, osim što me ništa na njeg ne nagoni, baš i nema, kako mi se čini, nekog ozbiljnijeg literarnog smisla. Bit će dovoljno, pretpostavljam, ako reflektore ove priče za trenutak uperim prema životima dvaju porodica koje se nas prošlih najviše tiču.
Na trećem spratu, u stanu tačno iznad našeg, stanovala je teta Janja Smoljan, omalena i zdepasta udovica u poznijim životnim godinama, kratke minival frizure i blijedog lica, posutog sitnim staračkim pjegama. Zbog deformisanih listova, teško je i sporo hodala, a kako u stubištu nije bilo lifta, uspinjanje strmim stepeništem iz godine u godinu za nju je predstavljalo sve veći i veći izazov. Često bi me znala zamoliti da skoknem do Tržnice i umjesto nje obavim dnevnu kupovinu, spisak namirnica bio bi čitko ispisan na bijelom papiru iskinutom iz sveske, rukopisom koji je bio blago povijen u desnu stranu, a ispred svakog artikla, teta Janja bi stavljala redni broj i napomenu u kojem dijelu samoposluge se šta nalazi. Tek poslije, u maju 1993., kada se u teta Janjinom stanu budem skrivao od HVO-ovih vojnih policajaca, koji su nam tih dana svakodnevo upadali u kuću i, pod izgovorom da traže oružje, prevrtali namještaj i prijetili smrću, shvatit ću da je čitav njen život, zapravo, osmišljen i uređen po istoj logici po kojoj je sastavljala i liste s artiklima za kupovinu: u njenom djelovanju nije bilo onog neshvatljivog, unutarnjeg poriva koji ljude navodi da čine stvari van zadatog smisla, umjela je neutralizirati vlastite želje i podrediti ih sasvim konkretnim interesima, uvijek je tačno znala šta je od čega važnije, a šta zdravije, šta je bolje, a šta lakše, šta je prvo, a šta drugo, kada treba ustati, a kada leći, kada je vrijeme ručku, a kada večeri, kada treba jesti ribu, a kada piti vino, kada je vrijeme za heparin, a kada za ampril… U svemu što je radila, postojao je neki matematički red, koji je stvari u njenoj vasioni držao u čvrstoj, vertikalnoj koheziji.
Teta Janja je imala kćerku o kojoj smo znali samo to da živi u Rodoču, naselju na južnom izlazu iz grada, ali je ona nikada nije posjećivala, zbog čega nam je njena samoća izgledala tužno i, nekako, ljudski neutješno. O njenom pokojnom mužu nismo znali ništa, nikada je o tome nismo pitali, iz vlastitog iskustva znali smo koliko je nepristojno čeprkati po tuđoj nesreći, dok je ona uporno šutjela, držeći na jedan fin, gospodski način do svoje intime, koja nam se u njenim povremenim stubišnim razgovorima sa samom sobom obznanjivala ne kao senilnost ili ludilo, već prije kao neka simpatična staračka šašavost. Naime, kada god bi se uspinjala stubištem, sporo poput puža, uzimajući duge pauze, teta Janja je imala naviku da se došaptava s nekim unutarnjim glasom, na način koji nam je bio nekako umiljat i sasvim normalan.
Naša susjeda s trećega sprata bila je uzorna katolkinja, redovno je odlazila u crkvu i ispovijedala se, promišljala je o Bogu i često ga, u razgovoru s majkom, spominjala. “Bog ti je, mila moja, u svemu i nad svime. Zato valja činiti dobro i biti s Njime u dobrim odnosima”, bila je omiljena maksima njenoga katekizma, a izgovarala ju je onako, u šali, dok bi joj na blijedom licu titrao slabašan osmijeh i među požutjelim prstima dimila se cigareta. Po običaju, majka je nastojala izbjeći svaki razgovor o vjeri i Bogu, nije joj smetalo ničije kršćanstvo, pa tako ni teta Janjino, nego je to bila jedna od onih tema o kojima je govorila s nelagodom i o kojima se, pred svima, najčešće, izjašnjavala šutnjom. Na zidu je, u dnevnom boravku, teta Janja držala Isusovo raspelo, a na komodi, pored televizora, Bibliju, s kožnim uvezom. Za razliku od moje majke, koja je, također, na najvišoj polici u kući, kako već i priliči u muslimanskim porodicama, držala Kur’an, ali ga nikada nije otvarala, teta Janja je znala napamet neke odlomke iz Biblije, čije je pojedine dijelove umjela vješto udjenuti u razgovor.
Bila je skromno obrazovana žena, koja je čitav radni vijek provela u nekom državnom preduzeću, čiji naziv odavno već ne pamtim, niti je on za ovu priču uopće važan. Kada se država u kojoj smo živjeli počela raspadati, nije za njom previše žalila, mislila je, kao i većina nas, da će s promjenama doći neko novo, bolje vrijeme, u kojem više neće biti bonova za kafu, ulje i šećer, ali se vrlo brzo razočarala. Strašno ju je, prije svega, nervirala brzina kojom su dojučerašnji komunisti postali zakleti muslimani, pravoslavci i katolici, što vjerovatno predstavlja jedan od najvećih društvenih presedana u savremenoj svjetskoj povijesti. Oduvijek se osjećala Hrvaticom, govorila tisuća umjesto hiljada i puk umjesto narod, i to svoje hrvatstvo ni pred kim nije tajila, niti se, pak, s njim okolo razbacivala, već ga je nosila nekako lijepo, s mjerom, rekao bih, potpuno nenametljivo i skoro neprimjetno, pa smo na njega počeli obraćati pažnju tek onih godina kada je pripadnost matičnom etnicitetu odjednom postala najvažnija stvar u našim životima, odraz opće društveno-političke mode, koja na ovim prostorima, čini mi se, još uvijek traje. Tih teških godina, teta Janja nije niti jednoga trenutka zapala u ekstazu zbog toga što se u našem najbližem susjedstvu stvarala nova Hrvatska država, pa čak ni onda kada je već uveliko gorio Srijem i kolone Vukovaraca u jadu, bijedi i nesreći odlazile u dugu izbjegličku neizvjesnot, nije ni tada ta mudra stara žena izgubila razum i zbog njihove tragedije, koja je, na neki način, bila i njena i naša, počela poprijeko gledati svoje komšije, kao, recimo, teta Olga s petoga sprata, koja je svim nehrvatima u ulazu otvoreno prijetila nekakvom Velikom Hrvatskom, u kojoj neće biti mjesta ni za koga ko nije čistokrvni katolik i Hrvat.
S teta Olgom i njoj sličnima, naša dobra susjeda nije imala ničega zajedničkog, nije se prepoznavala u onome što su oni zastupali, čak šta više, hvatao ju je duboki bijes pred njihovim doživljajem kršćanstva i hrvatstva, i uvijek se u svakoj prilici od toga nastojala ograditi. “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako od Gospoda može tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti za svoje grijehe”, govorila je maja 1993., dok smo za stolom u njenom dnevnom boravku igrali table, i dok je svega nekoliko stotina metara od nas, u Šantićevoj ulici i na Bulevaru, Mostar pucao napola. Sedam ili osam godina poslije, kada budem čitao Bibliju, naići ću na te Janjine riječi, izgovorene onim njenim visokofrekventnim altom, mokrim od tuge, jada i gorčine koja joj je tih dana natapala grlo.
Po prirodi dosta mirna, pitome i mile naravi, teta Janja je u svome karakteru imala, i to prilično naglašenu, onu notu istančane, narodne mudrosti svojstvenu ljudima s velikim životnim iskustvom. Kada je govorila, nije brbljala, riječi je uvijek birala po nekoj unutarnjoj potrebi i osjećaju za slušaoca, redala ih je u kratke, jednostavne rečenice, uglavnom pravilno, bez mnogo gramatičkih odstupanja, što je bilo prilično čudno za ženu s tako skromnom edukacijom. Do mamine udaje za Mitu, kod nas je navraćala često, “na ljudsku”, kako je govorila, a mama je, u skladu s naravi svih dobrosusjedskih odnosa, te posjete redovno uzvraćala. Unatoč razlici u godinama, u njenom društvu je nalazila nešto umirujuće, kao da je Janjina nesreća činila njenu podnošljivijom i manje bolnom. Nikada njih dvije ne bi razgovarale o svojim umrlim muževima, bilo je dovoljno da sjede za istim stolom, piju kafu, puše i šute o tome, pa da se njihove muke savršeno razumiju.
Nakon što se kod nas doseli Mito, u ljeto 1987., odnosi između dvije udovice naglo će zahladiti, prvenstveno zahvaljujući mojoj majci, koju je prisustvo te dobre žene, kako ju je nazivala u njenom odsustvu, počelo podsjećati na onaj dio života, koji je sada nastojala potisnuti što dalje od sebe. Međutim, kada u maju mjesecu 1993. teta Janja jednoga jutra dođe u naš stan i predloži da se nakratko preselim kod nje, jer “rat je i dešavaju se strašne stvari, ljude se izgoni iz svojih kuća i tretira kao pse, a to ne rade nikakvi Hrvati ni katolici, to rade isti oni koji su jednom davno osnovali Jasenovac”, majku će to dugogodišnje distanciranje od teta Janje zaboljeti, zbog njega će osjećati grižnju savjesti i biti do danas osjetljiva na svaki spomen njenog imena.
Janja Smoljan, naša dobra komšinica, umrla je sredinom 2000-tih.
Bilo je to u vrijeme kada nas u Splitskoj 50 više nije bilo, tako da o njenoj smrti ne znam ništa. Nakon što 29. maja 1993., u starom, razdrndanom autobusu napustim Aveniju, više je nikada neću vidjeti, ali ću počesto o njoj misliti, vraćat će mi se pred oči njena slika, iako će mi, s godinama, biti sve teže rekonstruirati naše povremene susrete i razgovore, od kojih su danas živi tek fragmenti, krhotine koje se nikako ne mogu povezati i uklopiti u neku smislenu cjelinu. Pomisao na dane koje sam proveo s njom, u njenom stanu, bivajući njen nerođeni sin, privremeni katolik i Hrvat, u najtežim je trenucima održao živom moju vjeru u ljude.
To je ono po čemu ću je pamtiti.
To je ono što je još jedino važno.
*
*
Sprat ispod, na dnu stepeništa koje je vodilo do naših vrata, stanovala je porodica Hadžić: otac Halil, supruga Fata, sin Ramiz, nevjesta Hada i unučad Haris i Taida. Ponajviše zahvaljujući mojoj majci i teta Hadi, koje su bile jako bliske, Hadžići su bili komšije s kojima smo imali najbolji odnos. Skoro svakoga jutra njih dvije bi zajedno odlazile na Tržnicu, hodale od štanda do štanda, kupovale voće i povrće, nadvirivale se nad mjehove sa sirom i kajmakom, cjenkale se s prodavačima povrća, navraćale u ribarnicu, i tako, usput, razgovarale, o ovom i onom, kao da je svrha svemu upravo taj razgovor, koji se ne može voditi niti na nekom drugom mjestu, niti na drugi način, već baš tu i tako, u gužvi i tržničnom metežu, sporo i isprekidano, uz duge pauze i stalne digresije. Poslije, dok bi se ručak krčkao na kolu šporeta, a ugodni mirisi začina ispunjavali sobu, stan i čitavo stubište, razgovor između dvije žene se nastavljao, ili kod nas ili kod teta Hade, uz kafu i cigaretu, sve dok ne bi došlo vrijeme kada bi jedna od njih, sva začuđena, uzviknula: “Moja, vidi koliko je sati”, što bi obično značilo da je druženju došao kraj i da će se prekinuti razgovor nastaviti sutra.
Hada je bila omalena i vesela žena, kratke, crne, valovite kose (u mome sjećanju, tih su godina sve žene nosile mini-val), rumenog lica i velikih zelenih očiju. Rodom je bila iz Sjenice i vezu s rodnim Sandžakom, održavala je zahvaljujući svom prepoznatljivom dijalektu, kojeg godine života u Mostaru nisu uspjele promijeniti i prilagoditi hercegovačkoj govornoj praksi i običajima. Onaj ko je znao pažljivo slušati, u Hadinom je govoru mogao čuti zvuk pluga što usjeca brazdu kroz mehku peštersku crnicu ili skliski šum ligura što se spuštaju niz uske, snijegom zatrpane sjeničke ulice. Riječi su u njenim ustima zvučale mekše i milije, kao da je u njih uspijevala udjenuti ponešto od svoje dobrote, pa ju je bilo, nekako, milina slušati. Godinama poslije, dogodit će mi se da budem gost književnih susreta u Hadinom rodnom mjestu i za tri dana, koliko ću tamo provesti, shvatit ću, zapravo, da je ona toplina koju sam, kao dječak, ćutao u njenom govoru, svojstvena svim dušama što se rađaju u tom surom kraju, kojem teta Hada, barem lingvistički, nikada nije prestala pripadati.
Mama i teta Hada su se svakodnevno posjećivale i povjeravale jedna drugoj, a ono što bi među njima bilo rečeno, među njima bi i ostalo. Osmogodšinja povijest njihovog prijateljstva ne pamti niti najmanju čarku, pogrešnu riječ ili kakvu, ne daj Bože, uvredu. S malo kojom ženom je moja majka uspjela imati tako prisan i čist odnos. Po prirodi nepovjerljiva i zatvorena, oduvijek je čeznula za sestrom koju nikada nije imala – ne računajući tu, naravno, onih pet minuta, koliko je trajao život njene bliznakinje – pa ju je cijeloga života, uglavnom bezuspješno, tražila u drugim ženama. Njena čežnja za sestrom bila je, zapravo, čežnja za izlaskom iz svijeta nijemosti, u koji se zatvorila nakon očeve smrti. Htjela je razgovarati o onom što je tišti, ali nije znala s kim. Nije, možda, ni imala s kim. Sve dok se u njenom životu nije pojavila teta Hada, sa svojim toplim, srdačnim osmijehom, koji ljudska srca oslobađa boli tako što ih pretvara u riječi.
Mamino prijateljstvo s Hadom, nažalost, nije preživjelo rat.
Okončalo se, silom prilika, našim prinudnim odlaskom s Avenije, maja 1993., i poslije ga je, usprkos obostranoj želji, bilo nemoguće uspostaviti. Bilo je to kao da pokušavaš sastaviti slomljenu kost na pogrešnom mjestu. Drugim riječima, niti je mama više bila mama, niti je Hada više bila ona Hada, koje se ona sjećala. Sretale su se, istina, njih dvije i poslije, pogotovo u onim godinama kada smo nastojali vratiti oteti stan, pričale su i tada, o svemu i svačemu, ali više nikada onako zdušno i iskreno, kao onda dok smo svi bili više ljudi, a manje ruševine. Vrijeme potkraj devedesetih, koje je neposredno proisticalo iz rata i svega onoga što je taj rat učinio od naših života, nije dopuštalo da se dvije nekada najbolje prijateljice vide starim, prijeratnim očima.
Stan smo, ubrzo, prodali.
Hadino mjesto u maminom životu do danas niko nije zauzeo.
Njen suprug, čika Ramiz, bio je visok i proćelav čovjek, lijepih manira i ozbiljnog, dostojanstvenog držanja, koje je svojstveno samo ljudima s velikim samopouzdanjem. Na desnoj strani lica imao je ožiljak, trag neke davnašnje opekotine, ali se ne sjećam da sam ikada čuo priču o tome kako ga je zadobio. Volio bih da o njemu mogu reći nešto više, čika Ramiz je važna osoba u mojoj predratnoj povijesti, ne samo zbog toga što smo oba gajili ljubav prema knjigama, već prije svega što se prema meni uvijek odnosio s nekom posebnom pažnjom, koja mi je godila, ali, nažalost, malo je toga što o njemu danas znam. Koju školu je završio, gdje je radio, otkuda je poticao, sve to, kao i štošta drugo u vezi s Ramizom Hadžićem, našim avenijskim komšijom, ostalo mi je nepoznato.
Mogao bih, naravno, za potrebe ove knjige, zamoliti teta Hadu za razgovor, ali bi nakon petnaestak godina razdvojenosti, tokom kojih su se naši životi odvijali bez ikakvog međusobnog kontakta i doticaja, jedan mimo drugog, bilo sasvim degutantno bahnuti u njen život i postavljati joj pitanja o posve ličnim stvarima.
Uostalom, tada to više ne bi bila ista knjiga koju sam počeo da pišem. Narušio bih, osjećam, neki njen unutarnji smisao i izmijenio logiku po kojoj nastaje, a nastaje po sjećanju i fotografijama, onima sačuvanim i onima izgubljenim, onima snimljenim i onima koje nije imao ko snimiti, preovladalo bi u njoj nešto formalno, više opće, a manje intimno, moje. Upravo to mi je jako važno: da sve u ovoj knjizi bude intimno i moje, onako kako mi u ovom času pripada. Jer ne pišem je za mase, to je valjda svakome jasno još od prvoga retka, već – kako je to govorio pokojni Mirko Kovač, čiji dobri duh, poput ose, levitira nad svakim njenim ispisanim retkom – prije svega za sebe i svoje bliske prijatelje.
Kako su izgledali životi članova porodice Hadžić tokom 1993., 1994. i 1995., ostalo mi je potpuno nepoznato. Ono što sigurno znam o njima jeste da su čitav rat proveli na istoj adresi, u Splitskoj 50, na Aveniji. Čika Ramiz je, baš kao i Mito, moj očuh, sve do 9. maja 1993. i izbijanja sukoba između Armije RBiH i HVO-a, bio HVO-ov vojnik, davao je redovne sedmične straže na prvoj liniji fronta s Vojskom Republike Srpske, na Podveleškom platou, ponad Mostara. Mito je, s druge strane, bio nišandžija u odjeljku Protivavinske odbrane i do pomenutog sukoba, držao je, sa svojom jedinicom, položaj na brdu Hum. Tada je, kao Musliman, demobilisan i ubrzo potom, u julu mjesecu, uhapšen i poslan u logor Helidorom, gdje će ostati sve do marta mjeseca 1994. Je li ista sudbina zadesila i Ramiza Hadžića, zaista ne znam.
Čika Ramiz je umro prije nekoliko godina.
Nije bio u dobi kada bi smrt bila očekivana, pa nas je ta vijest prilično iznenadila. Po nekom nepisanom pravilu, za nju smo saznali kasno, tako da sam propustio dženazu. O njegovoj djeci, Taidi i Harisu, ne znam ništa. Kada sam ih posljednji put vidio, u ratu, bili su djeca. Njihovi likovi mi se rasplinjuju pred očima kada god ih pokušam prizvati u sjećanje, nije bilo potrebe da ih pamtim sve ove godine, pa su iskliznuli iz moje memorije, ostavljajući iza sebe svoje blijede, nerazgovjetne sjenke. Nije to ništa čudno. Za dobar rad sjećanja je, kako to veli Kundera, potrebna stalna vježba: ako se uspomene ne prizivlju, one nestanu.
Ramizov otac, Halil, i majka, Fata, umrli su ranije – Halil početkom, a Fata desetak godina nakon rata. Halila pamtim kao dobrodušnog veseljaka i šaljivdžiju. Nakon infarkta koji je doživio početkom devedestih, čini mi se, govorio je prilično neartikulirano, u njegovom govornom aparatu nestalo je čvrstine i gipkosti, pa su mu riječi bile krute i nedovršene, kao u djeteta koje tek uči pričati. Njegova supruga, Fata, imala je nešto milo u sebi što je zračilo iz svake njene kretnje i pogleda, iz svega što je radila. Sjećam se, teško se mirila s odlukom da ćemo prodati stan. “Ako vi odete, s kime ćemo onda mi ostati”, rekla mi je jednom, na ulici, očiju punih suza.
Ulaz u Splitsku 50, danas
Ono što je bilo zajedničko i nama i Hadžićima tih godina jeste pomalo stupidna neodlučnost po pitanju nacionalnog opredjeljenja. Na popisu stanovništva 1990. godine, i mi i oni izjasnili smo se kao Muslimani, u to vrijeme s velikim M, unatoč tome što smo tu pripadnost osjećali posve indiferentno u odnosu na sve ono što nam je značila pripadnost SFRJ. U mojoj porodici je bilo dosta dvojbi oko toga koji od ta dva identiteta odabrati, nalazili smo razloge i za jedno i za drugo, i koliko god da se iz današnje perspektive sve to činilo naivnim, potpuna je istina da nam nije bilo nimalo lako donijeti tu odluku.
Nakon što su Muslimani i službeno postali šesta jugoslovenska nacija 1971. godine, moja se majka, kao i čitava njena porodica, u nacionalnom smislu izjašanjvala upravo tako. U svim matičnim dokumentima izdatim poslije te godine, u rubrici gdje se upisivala nacionalna pripadnost, umjesto ranijeg neopredjeljen, ili u slučaju mog dede, koji je tokom služenja vojnog roka u Murskoj Soboti u ranim 1950-tim, odabrao da bude Slovenac, sada je stajalo Musliman. Međutim, to muslimanstvo nikada nije bilo izraženo, niti se svijest o njemu, u nekom izvannacionalnom smislu, u našoj porodici posebno njegovala. Sve ono što smo o Islamu znali, naučila nas je, ponajprije, moja nena, Saja, koja je sve do uznapredovale faze bolesti – demencija ili odumiranje moždanih ćelija, dijagnosticirano joj je u zimu 2009. godine – držala do svojih vjerskih obreda i običaja. Već sam govorio o tome na koji način su vjeru poimala njena djeca, niti jedno od njih do rata i svih nesreća koje su ih u ratu zadesile nije mnogo razmišljalo o svom odnosu prema Bogu, svi smo se, zapravo, ponašali kao da ćemo živjeti vječno i kao da nam u svoj toj sreći i blagostanju, kojima su odisali naši tadašnji životi, Bog uopće nije bio potreban.
S druge strane, moglo bi se reći, i bilo bi, čini mi se, prilično tačno, da se to naše muslimanstvo u potpunosti stapalo sa svime onime što je predstavaljala SFRJ, kao nacionalna, politička, ideološka, ili bilo koja druga kategorija, pogotovo ona SFRJ tokom osamdesetih godina prošloga vijeka, u kojoj sam ja odrastao i u kojoj se osjećao visok stepen liberalizacije u odnosu na prethodne dvije ili tri dekade. Upravo to je bio najveći razlog da smo početkom devedesetih godina dvadesetog vijeka svi zastupali ideju očuvanja SFRJ u njenim postojećim granicama.
Sjećam se, kao četrnaestogodišnji mladić, uopće nisam mogao da shvatim kako pojmovi Musliman i Jugosloven nisu kompatibilni i zašto na popisivačkom formularu koji smo morali popuniti jedno isključuje drugo. Oduvijek sam mislio da između ta dva identiteta vlada odnos identičan odnosu između krugova koji se nalaze jedan unutar drugog. Tako smo na već pomenutom popisu stanovništva morali birati između onoga što jesmo po svom imenu i porodičnoj tradiciji i onoga kako se, u stvari, kao građani osjećamo. Presudilo je razmišljanje maminog brata, Ibre, koji je prilično energično branio tezu da je u vremenu buđenja nacionalne svijesti kod Srba i Hrvata, jedino logičnoi ispravno pronaći utočište u svojoj nacionalno-religijskoj matrici.
S pojavom nacionalnih stranaka početkom devedesetih, pitanje nacionalnog identiteta postalo je, odjednom, i pitanje političkog izbora, oko čega smo još više i još žučnije počeli polemizirati. Šta je važnije – biti Musliman ili biti Jugosloven, glasati za Stranku demokratske akcije ili za Savez reformskih snaga – to onda nikako nismo mogli da shvatimo i odlučimo. U mojoj velikoj, komplikovanoj porodici našlo se i jednih i drugih, pa su u onim rijetkim prilikama, kada bi se okupila sva bliža i dalja rodbina, često izbijale svađe i prepirke oko toga je li ispravnije biti Musliman ili Jugosloven i je li bolje glasati za Aliju ili za Antu.
Nije to, naravno, bio problem samo moje porodice.
Većina mojih školskih prijatelja našla se u sličnoj dvojbi.
Ponajviše zbog toga što su tako od nas zahtijevali naš školski odgoj i kultura, osjećali smo snažan antagonizam spram svega onoga što je u javnosti bilo okarakterizirano kao nacionalno. Tih godina gledali smo Yutel i na velikom odmoru pjevali Give peace a chance, po klupama smo ispisivali stihove s ljubavnim porukama i pozivali na zajedništvo, odlazili na predizborne skupove Saveza reformskih snaga i Socijaldemokratske partije, s čijim smo se idejama, kao tinejdžeri, vrlo lahko mogli identificirati. Generacija o kojoj govorim rođena je 1976. i 1977., i prve granate koje su pale na Mostar, aprila 1992., dočekala je u uvjerenju da se ratovi događaju samo u neciviliziranim i zaostalim zemljama, poput Iraka i Irana, gdje nepismeni Arapi iz dosade ubijaju jedni druge, ili pak u afganistanskim pustinjama, gdje John Rambo s lukom i strijelom rastura sovjetsku ratnu avijaciju. Drugim riječima, nismo imali pojma na koji način funkcionira svijet izvan školske učionice.
Kao i svaki rat, i onaj koji smo mi preživjeli, odnio je mnoge živote i promijenio mnoge sudbine. Mnogi koje sam znao, izgubili su sve osim golog života. Mnogi, opet, nisu uspjeli sačuvati ni to.
Ja sam izgubio mladost.
Nakon svega, jedino to još računam.
U dobi od nepunih osamnaest godina, našao sam se u rovu.
Bilo je to u predvečerje, dok je toplo, avgustovsko sunce zalazilo za rijeku, u nekoj vukojebini što je podjednako mirisala na barut i paprat. Branili smo jednu njivu, i usred te njive, jedan stari orah, iskaišan šrapnelima i malo naget, kao toranj u Pizzi. Ime rijeke nisam upamtio, ali se zato još uvijek sjećam njene boje: bila je toliko crvena da nisam mogao jasno razlučiti je li to od krvi ili od zalaska sunca. Te noći, dok su zvijeri rata uzimale predah, kroz glavu mi je prošla misao: ako preživim, jednom ću o svome životu napisati knjigu.
Trebalo je da prođe skoro dvadeset godina pa da počnem ispunjavati obećanje dato samome sebi.
*
O očevim stavovima i pogledima na političku realnost njegovog vremena ne znam apsolutno ništa, baš kao ni o njegovom mladalačkom životu. Kao čovjek je stasao i formirao se u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama prošloga vijeka. Za razliku od vremena u kojem sam ja odrastao, bio je to ideološki dosta nastrojeniji period i ta se nastrojenost osjećala u svim elementima ljudskoga života. Pretpostavljam da je moj otac bio član Saveza komunista kao i njegova braća, iako među dokumentima koje je majka sačuvala nema partijske knjižice.
Tog dijela njegovog života, ona se danas uopće ne sjeća.
Ako je otac bio komunist, pitam se da li je to bio iz pomodnosti ili ličnog uvjerenja. Mnogi su u to vrijeme bili članovi Partije samo zbog toga što je članstvo značilo neku vrstu pretpostavke za uspon na društvenoj ljestvici. Na kraju krajeva, živjelo se u okvirima jednopartijskog sistema i manjka pluralizma, pa ne biti komunist ili pak biti antikomunist i nije bilo baš preporučljivo. Gledano s ove distance, ni jedno ni drugo ni treće, ne znači mi ništa – samo sam radoznao.
Očeva porodica nije bila previše religiozna, možda čak i manje nego majčina. Iz porodičnih priča znam da je nena Hurija cijeli svoj život proživjela po islamskim propisima, ali tu svoju ljubav prema Bogu, čini se, nije uspjela prenijeti na sinove. Možda je, u tom pogledu, najviše dogurao amidža Av., koji se poslije pogibije svog starijeg sina Ekrema, u ratu, u potpunosti okrenuo vjeri i molitvi, no ta vjera je rođena u bolu i tuzi i nije bila s ovoga svijeta.
S druge strane, o mom ocu se uvijek govorilo kao o veseljaku, čovjeku koji je volio društvo i akšamluk, što je u našem narodu često eufemizam za osobu sklonu piću. No, majka kaže da je otac u svemu, pa i u tome, imao mjeru.
“Pio je, ali se nikada ne bio napio. Nikad ga nisam vidjela pjanog”, kaže. “Kad bi popio, volio bi zapjevat. Imo je lijep glas.”
Teško mi je razlučiti koliko su ove njene riječi odraz želje da ga se prikaže u što boljem svjetlu, a koliko istina. Ono što zasigurno o ocu znam jeste da je volio nogomet i da je njegov omiljeni tim bila beogradska Crvena zvezda. Crno-bijela slika Zvezdinog tima iz 1968., sa Šekularcem na čelu, krasila je unutrašnjost njegovog novčanika. Ko zna otkuda i kako je ta ljubav ušla u njegov život? Što se mene tiče, jedina utakmica u kojoj sam navijao za Zvezdu bila je ona u finalu Kupa šampiona 1990. godine, protiv Olimpika iz Marseja.
Autorov otac (u sredini), s braćom, S.-om (lijevo) i Av.-om (desno)
Veoma važnu ulogu u formiranju moje ličnosti, imala je upravo kultura odlazaka na fudbalske utakmice, koju je gajio i do koje je izuzetno držao moj očuh, inače strastveni Veležov navijač. To je bio još jedan od blagoslova moga života na Aveniji: ići na Veležove utakmice i navijati za tim koji sam, od najranijih dana, doživljavao kao svoj. Tu, negdje, na nekoj od tribina stadiona Pod Bijelim Brijegom, na kojem, iz političkih razloga, Velež ne igra već godinama, rodila se, vrlo rano, moja ljubav prema tom fudbalskom klubu, koja i danas, zapravo, čini važan dio moga identiteta.
Nedavno sam, na prijedlog i nagovor jednog dobrog prijatelja, napisao kratak novinski članak o Veležu, koji se poslije našao u knjizi “Rođeni zauvijek”, objavljenoj u izdanju Centra za kritičku misao, iz Mostara. Uz neophodne sitne korekcije i objašnjenja, koji su čitaocu potrebni da priču o kojoj govori povežu s ljudima i događajima u ovom romanu, ovdje ga prenosim u cijelosti.
O Veležu bi se moglo pisati danima, a da se opet ponešto važno zaboravi i ne spomene. Možda zato što sve nikada i ne može biti rečeno, govorili mi o Veležu ili o običnoj staklenoj čaši iz koje, evo, pijuckam vodu dok u dvorištu svoje kuće u predgrađu ispisujem ove redove, a možda i zbog toga što i sama priča o Veležu tako želi. Ona ne samo da nema logičan slijed događaja, kakav bi recimo imala priča o bilo kojem drugom sportskom kolektivu na svijetu, već u jednom trenutku izlazi izvan okvira sporta i postaje priča o jednom vremenu koje se dogodilo i prošlo, i u kojem je fudbal bio više od uobičajenog društvenog folklora.
Moglo bi se, dakle, o Veležu pisati iz više različitih perspektiva i obilja narativnih pravaca. Mene lično dugo zaokuplja misao da napišem priču, esej, ili možda čak i knjigu dosta labave strukture, recimo knjigu-kolaž, ako takvo što uopće postoji, u kojoj bih govorio o svom ličnom navijačkom iskustvu i uticaju koje je to iskustvo imalo na moje odrastanje. Napisao bih je samo za navijače Veleža i to one koji su odrastali u osamdesetima, jer bi je samo oni i mogli razumjeti. Bila bi to priča o jednoj sentimentalnoj povijesti, o onom što više ne postoji ili postoji još samo u mojim sjećanjima. Stoga ju je teško, možda čak i nemoguće ispričati, a meni se čini da je baš zbog toga i vrijedna pokušaja.
Prva fudbalska utakmica koju sam gledao uživo, Pod Bijelim Brijegom, bila je Velež – Priština. Imao sam šest godina i na stadion sam došao u pratnji rođaka A., sina mog amidže Ah.-a, Konjičanina po rođenju i predratnoj adresi, koji je tih godina u Mostaru pokušavao pronaći neko zaposlenje. Bio je to veliki doživljaj, jedan od onih koji se pamte čitav život. Prije svega, nikada ranije nisam vidio toliko ljudi na jednom mjestu, a na tribinama sam otkrio i posve novu funkciju sarajevskog Oslobođenja: rođak je razlistio novine i rekao mi da sjednem. Listovi su bili dovoljno veliki da nas obojicu zaštite od vlažnog betona. Ne sjećam se krajnjeg rezultata, niti je on više uopće važan, ali ako bi ova priča slijedila neku povijesnu logiku, onda bi moglo biti, recimo, 1-0 ili 2-1 za Velež.
Tokom osamdesetih godina, Velež je odigrao sijaset velikih utakmica. Pod Bijeli Brijeg dolazili su Sion, Vašaš, Vitoša, Borusija Dortmund, Hearts i mnogi drugi, a ja pamtim, bolje od tih, baš one male i dosadne utakmice kakva je bila utakmica s Prištinom, te oblačne nedjelje, u proljeće 1983. Na takve su odlazili samo najvjerniji navijači, ponekad samo zbog toga da na tribinama istresu redovnu dozu frustracije zbog poskupljenja goriva, problema u braku ili gubitka na tomboli. Mi, tinjedžeri, obično bismo na tribine ulazili preskačući okolne zidove i krijući se od redara, iako bismo imali novca da platimo kartu. I ne, nikada nismo koristili Oslobođenje: uvijek smo sjedili na betonu, ako već nismo išli na stajanje.
Crvenom bojom, podebljano, u navijačku povijest moje generacije uneseni su datumi poput 14. maja 1986. godine, kada smo u Beogradu pobijedili Dinamo u finalu Kupa Maršala Tita. Svako od nas imao je priču o tome gdje je bio tog dana, baš kao i onda kad je umro Tito, samo što ovaj put nismo plakali od tuge već od radosti. Tih 3–1, kako je glasio rezultat na kraju, zauvijek je podijelilo naše vrijeme na ono što je bilo prije i na ono što je bilo poslije, a golovi Ćeće Bijedića poprimili su u našoj kolektivnoj memoriji mitski karakter.
Ili, pak, 18. oktobar 1987., kada smo jednoj Zvezdi Pod Bijelim Brijegom utrpali pet komada. Zvezdi, koja je te godine bila šampion Jugoslavije i koja će nepune tri godine poslije postati evropski, a onda i svjetski klupski prvak. Onoj Zvezdi za koju je, ako je suditi po crno-bijeloj fotografiji u njegovom novčaniku, navijao moj otac.
Da je Velež bio Barcelona bivše države, saznali smo prilično kasno, tačnije, onoga momenta kada je Johan Cruyff došao na ideju da se fudbal može igrati u ritmu satnog mehanizma – tika-taka. Ako je to istina, a jeste, logika kaže da idejni tvorac tika-take i nije Cruyff, nego Sula Rebac, Vežeova igračka i trenerska legenda, koja je imala najveći uticaj na prepoznatljivi stil igre Rođenih u sedamdesetima i osamdesetima. Tako ispada da tika-taka zapravo i nije onomatopeja zidnog sata već zvuk koji pravi fudbal u dodiru s kopačkama Veležovih veznih igrača: Skočajića, Karabega, Tuce, Kajtaza, Kalajdžića i Matijevića. Svi oni koji su barem jednom gledali Velež tih godina, morali su čuti taj zvuk.
I Zvezda i Partizan i Dinamo i Hajduk igrali su drukčije, na silu i snagu, pokadšto i van terena, onako kako već svugdje u svijetu igraju veliki i moćni. Velež je, s druge strane, igrao onako kako je jedino i mogao: između dva gola, jednaest protiv jedanaest, i uvijek isto, od noge do noge, tika-taka, bez obzira stoji li s druge strane Borusija Dortmund ili Radnički iz Niša. Zbog toga mu se jednako pljeskalo i na Maksimiru i na Markani, i na Poljudu i na stadionu JNA, i za Bežigradom i na Ljudskom vrtu, i na Kantridi i na Čairu. Zbog toga je, valjda, uz navedenu četvorku, bio jedini tim koji je imao navijače u svakoj čaršiji od Triglava do Gevgelije, od Đerdapa do Jadrana.
Malo je toga danas ostalo od Mostara i od Veleža moje mladosti.
Ta imena danas nose neki drugi grad i neki drugi klub. Ali, to je već neka
druga priča, koja počinje baš ovdje, gdje ova završava.
A završava u rano jutro, 9. maja, 1993. godine, na stadionu Pod Bijelim Brijegom – Hrvatsko vijeće obrane tog je jutra stadion pretvorilo u sabirni centar za zarobljene, vojno sposobne Bošnjake, od kojih je jedan dio, još istoga dana, završio u logoru Heliodrom, a drugi, manji, u kojem se našao i moj očuh, pušten je kućama – jednim gotovo filmskim kadrom u kojem moj očuh vidi Avdu Kalajdžića, Veležovu legendu, kako sjedi naslonjen na stativu gola i dlanom pokušava zaustaviti krv što mu curi niz lice.
Prvo pravo, veliko otkriće u mom životu, bila je pornografija. Nakon što jednom spoznam da ljudsko tijelo nije samo ljuska u kojoj živi i razvija se čovjekovo duhovno ja, već je i izvor neslućenih užitaka, u mom životu više ništa neće biti isto. Sve ono što je moja majka godinama usađivala u moj karakter, nastojeći me napraviti savjesnim, kulturnim i prosvijećenim mladićem, budućim čovjekom, potpuno će nestati u sljedećem periodu moga života koji će otpočeti upravo s otkrićem čulnosti, a završit će petnaestak godina poslije, kada postanem otac jednoj djevojčici.
Sjećam se, imao sam jedanaest godina kada mi je do ruku dospio prvi pornografski časopis. Dao mi ga je moj školski drug, Sandro, naravno ne na poklon, nego na privremeno korištenje. Bio je to Vrući kaj, možda i ponajbolji koji se ikada pojavio u izlogu kioska u našoj četvrti, na uglu Splitske i Rudarske ulice. Poslije sam još kupovao i Erotiku (i zagrebačko i slovenačko izdanje), ponekad Start, te baš u nuždi Seksi humor, dok su mi Reporter Luj i Playboy oduvijek bili precijenjeni.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u mostarskim kinima, Zvijezda i Partizan, puštali su se porno filmovi u popodnevnim terminima. Zahvaljujući činjenici da sam izgledao dosta starije za svoje godine, nekako sam uvijek uspijevao kupiti kartu i provući se pored Rame, čuvenog redara u Zvijezdi, koji je bio najomraženiji lik mostarskih maloljetnika. A moglo je biti i da me je Ramo svjesno puštao, jer je u to vrijeme sve oko nas polako počinjalo da gubi društveni red i smisao, pa se u kontekstu državno-pravnog kolapsa, devalvacije dinarai rata u Sloveniji, sama pomisao da maloljetnici gledaju filmove za odrasle, Rami doimala potpuno nevažnom.
Kada je u pitanju film, uzbuđenje nisam nalazio samo u scenama seksa, nego čak i u narativnom okviru i likovima: usudio bih se reći da je nesavršenost ovih elemenata bila srazmjerna mom uzbuđenju. No, svakako najvažnija stvar, ona na koju bih bio potpuno fokusiran tokom gledanja, bila je glumica. U njenom performansu bih uvijek tražio dozu prirodne senzualnosti, onog nekog finog erotizma koji ju je činio više ljudskim bićem, a manje silikonskim mutantom i zanatlijom. U najbolje koje sam gledao tih godina svakako spadaju: Amber i Ginger Lynn, Nina Hartley, Seka, Bambi Woods, Bunny Bleu, Candie Evans, Racquell Darian, Tracy Adams, Teresa Orlowski, Heather Lere i moja omiljena, Traci Lords.
Kući bih, zbog praktičnosti, uglavnom koristio literaturu. Istina, imali smo video rekorder – jedan stari, raspadajući VHS uređaj, s logom neke nepoznate talijanske marke, kupljen ko zna gdje i ko zna od koga – ali je on bio instaliran na jedini TV u kući, što je gledanje pornića u home varijanti ograničavalo na one rijetke dane kada bi majka i Mito bili negdje vani. Uostalom, uvijek je postojala mogućnost da se kaseta zaglavi u ležištu, što se i dogodilo nekoliko puta s filmovima Buda Spencera i Terencea Hilla, u kojima je moj očuh bezgranično uživao. S časopisima je bilo lakše rukovati: mogao sam ih brzo i efikasno sakriti, uglavnom među knjige i u četvrtasti otvor u keramici, ispod kade, a poslije i u stan Mitine sestre, koji sam povremeno koristio nakon njene udaje.
Moj dugogodišnji, latentni interes za pornografiju bio je dobrim dijelom posljedica odsustva bilo kakvih seksulanih aktivnosti. U biti, bio sam jako stidljiv mladić, pogotovo u ophođenju s djevojkama. Imao sam velikih problema čak i pri najjednostavnijoj komunikaciji: crvenio bih se, zamuckivao, obarao pogled, ostajao nedorečen… I kako to već obično biva, sve ono što bih propuštao u stvarnosti, nadoknađivao sam maštajući o tome. Ponekad su ta maštanja bila toliko snažna i slikovita da su se pretvarala u prave pravcate groznice, one od kojih se znoji čelo, a tijelo danima gori od visoke temperature.
Naravno, o tim stvarima nisam ni s kim govorio, izuzev sa Sandrom, mojim najboljim školskim drugom, s kojim sam razmjenjivao časopise i koji je, također, dosta burno proživljavao svoje pubertetske i adolescentske godine. Jedno smo vrijeme čak mislili da ćemo postati ovisnici o pornografskim sadržajima, pa smo pravili apstinencije, uglavnom kratke, nakon kojih smo se našoj pasiji vraćali s još većim žarom. Ja sam se, recimo, strašno plašio da jednoga dana ne postanem kao S. – mladić iz naše četvrti, dvije godine stariji od mene – koji je za par Panini sličica sa SP 1990., vadio penis i počinjao da masturbira. Kada bi se na ulazu u haustor, na kojem smo se redovno skupljali, pojavile djevojčice, uvijek bi se našao neko ko bi mu ponudio čitavo tuce. Dugo sam se pitao da li ga je to što je uzimao naknadu za svoj voajerizam činilo manje ili više ludim.
*
U osam mojih predratnih, avenijskih godina nakupilo se mnoštvo iskustava, koja su u mnogome uticala na moj kasniji život. Kao i svaki tinejdžer na Aveniji, i ja sam dugo sanjao da jednoga dana postanem rock zvijezda. Tih godina slušali smo ploče i kasete američkih, britanskih i australskih rock bendova – Pink Floyd, Guns ‘n’ Roses, Whitesnake, Scorpions, AC/DC, Dire Straits, Rolling Stones, Deep Purple, Led Zeppelin, Jimy Hendrix, The Beatles, Bob Dylan, The Eagles, U2, Jon Bon Jovi i mnogih drugih. Društvo u kojem sam se kretao, ili kako se to u mostarskom uličnom žargonu i danas kaže, moja raja, imala je dosta šarolik muzički ukus, slušalo se praktično sve što je bilo muzika ili pak naličilo muzici, od narodnjaka i domaćeg pop-rocka, preko klasike, do punka i heavy-metala, ali svako od nas je, bez obzira na svoj muzički ukus, smatrao svetim tri stvari: Floydov album “The Wall”, Deep Purpleov “The Rock”, te prva četiri albuma Led Zeppelina (I, II, III i IV). U svim mojim sjećanjima na vrijeme s početka devedesetih, a pogotovo ono u periodu između avgusta 1992. i maja 1993., pjesme s ovih albuma pojavljuju mi se kao neka vrsta soundtracka, što je i razumljivo, jer smo trošili ogromne količine vremena, družeći se i opijajući uz Pageove, Blackmooreove i Gilmourove gitarske solo dionice. S druge strane, postoje i sasvim lične stvari koje me vežu za neke od tih pjesama, pa sam se tako, recimo, uz Stairways To Heaven otkrio ljubav, poljubivši se po prvi puta s nekom djevojkom.
Kako bih ostvario svoj san i postao rock zvijezda, početkom devedesetih sam uložio ogroman trud da naučim svirati gitaru. Čak sam neko vrijeme odlazio i na probe jednog benda, u tada tek izgrađenu, susjednu četvrt, Centar 2. Bend je vodio moj prijatelj, Mirsad L., koji već dvadeset godina živi u Holandiji. Osim što je bio ozbiljan gitarista, Mirso je i izgledao kao pravi rocker: imao je dugu, plavu kosu, nosio je halku u uhu i stalno držao cigaretu u ustima, čak i kada svira. Kada bi došao kod mene da slušamo ploče, majka bi cijelo vrijeme prestravljeno buljila u njega, kao da vidi duha. Poslije bih joj morao objašnjavati da Mirso “nije drogeraš, nego se samo tako oblači”. Koliko sam uspio saznati, tokom devedesetih je moj prijatelj napravio nekoliko pjesama, koje su u njegovoj novoj domovini prošle prilično dobro. Nažalost, ili na sreću, naš bend nikada nije zasvirao nigdje, osim u njegovoj garaži.
Tih godina sam strašno želio jednoga dana biti kao Slobodan, ili Bobo Sarić, kako ga je zvala čitava Avenija, otac mog najboljeg druga, Sandra, tridesetogodišnjak koji je izgledao upravo onako kako su tinejdžeri u osamdesetima zamišljali savršenog muškarca. Bobo je bio glavna faca u četvrti, imao je dugu plavu kosu, vozio Hondin motor, i svake večeri, u svijetlim farmericama i crnom kožnjaku, za kojim su uzdisala sva ženska srca s vrha do na dno Avenije, vodio na uzici svoga boxera, Agu. Kada bih dolazio kod svog druga, posmatrao bih, kriomice, u malom, drvenom plakaru smještenom u predsoblje, odmah uz ulazna vrata, Bobine crne kaubojke s niklovanim pločicama, kojima su bili obloženi njihovi vrhovi. Očajnički sam ih želio dodirnuti, opipati njihovu kožu i obuti ih, ali se nikada nisam usudio da mu takvo što predložim, možda baš zbog toga što sam se bojao da bi mi to mogao dopustiti. Jer, sve ono što je pripadalo Bobi, bilo je u mom mladalačkom svijetu, na neki način, sveto, ikonizirano, pa mi se čeprkanje po njegovim ličnim stvarima činilo čistom blasfemijom.
Bobo je radio kao vozač u Građevinskom preduzeću “Hercegovina”, bio je dugo razveden i živio je u velikom i lijepo uređenom stanu, s majkom i sinom jedincem. O Bobinoj prvoj ženi, Sandrovoj majci, znam samo to da je živjela u Banja Luci. Sandro ju je posjećivao na raspustima, ali je o tim posjetama malo govorio, ne sjećam se, zapravo, niti jednog našeg razgovora na tu temu, niti se pak sjećam da sam nekada, u njegovom stanu ili sobi, naišao na neku njenu sliku. Mora da je bila jako lijepa, mislio sam onda, dvaput ljepša od svih ostalih.
Nakon što se početkom 1992. ponovo oženio, Bobo je sa suprugom i tek rođenim sinom izbjegao u Italiju, gdje je proveo ostatak rata. Ponovo sam ga vidio u ljeto, 1997. ili 1998., na jednom kupalištu u blizini Mostara. Bio je upravo onakav kakvog sam ga pamtio: visok, stamen, dugokos i odvažan. Hodao je plažom poput Apolona, privlačeći ženske poglede. Nakon izvjesnog vremena, prišao sam mu i sav ozaren ga pozdravio, ali on me nije prepoznao, pa sam morao da objašnjavam ko sam i odakle se znamo. Ne znam zašto, ali, sjećam se, bilo mi je teško zbog toga.
Ratna priča moga školskog druga, Sandra, bila je jako dramatična kao, uostalom, i priče većine muslimanskih porodica na desnoj ili, pak, hrvatskih na lijevoj obali Neretve, nakon 9. maja 1993. godine. Nakon Bobinog odlaska u Italiju, ostavši sam s nenom Salihom, koja se oduvijek o njemu brinula onako kako vjerovatno ne bi ni rođena majka, Sandro je izbrojao i upamtio, da su im u periodu između 9. maja i 14. avgusta, kada su ih protjerali na lijevu obalu Neretve, vojni policajci HVO-a i pripadnici specijalne jedinice Jusufa Juke Prazine, dvanaest puta upadali u stan, maltreitrali ih i, na kraju, potpuno opljačkali.
Posebno ga je zaboljelo to što su im odveli psa, boxera, Agu.
“Otišo je s njima, a da me nije ni pogledo”, rekao mi je u jednom razgovoru, prije dvije godine. Sjedili smo u bašti Bobinog bara, u Kazandžiluku, i razmjenjivali naše ratne odiseje. Bilo je rano večer, ramazan mjesec, na obližnjem minaretu gorjeli su kandilji, a iza debelih potpornih zidova, negdje dole, u žitkom ljetnom mraku, žuborila je Neretva. Nismo se nas dvojica bili dugo vidjeli, Sandro sa suprugom već godinama živi u Americi, pa smo taj kratki susret udesili tokom jednog od njegovih rijetkih posjeta Mostaru.
“Džukac”, zaključio je, dajući svom licu jedan neznatno izmijenjen, ironičan izraz i zbunivši me, kao i uvijek, svojom navikom da se šali čak i onda kada govori o najozbiljnijim stvarima. Ubrzo je nastavio, glasom koji je odjednom poprimio melanholičan ton: “Jedan mi je logoraš ispričo da ga je prepozno na Heliodromu, gdje su ga čuvari napuckavali na raju u logoru.”
Uskim, pokaldrmljenim sokakom, odmah pored mjesta na kojem smo sjedili, prošla je porodica, sudeći po akcentu, turisti iz Bosne, otac, majka i dvoje djece. Neki ugodni, uzvišeni mir kojim je odisao taj prizor bio je u potpunoj suprotnosti s nemirom u našim dušama.
“Eto. I to ti je literarni motiv”, rekao je i onda dodao, napola ozbiljan: “Ni rođeno te dijete ne može izdati kao što to može vlastita džukela, koju si svojim rukama odgojio.”
Otprilike godinu dana poslije tog susreta, u jednoj poruci na facebooku, napisat će mi i ovo: “Ako si ikada imao prilike družiti se s psima, onda si shvatio da se emocije između vas dvojice prelijevaju na jedan posve čudnovat, nelingvistički način. To čovjek može osjetiti samo s psom, s drugim čovjekom – nikad. Pa ipak, poslije Age, više nikada nisam imao psa.”
A nedugo zatim i ovo: “Miljenko (Jergović, op. a.) je jednom negdje napisao kako te psi gledaju onako kako bi želio da te gledaju ljudi, ali to uvijek doživiš jedino od pasa. I kako je od svih strahova najveći onaj pseći kada ga svezanog ostave ispred supermarketa – njegov strah da se gazda više neće vratiti po njega ili da bi u supermarketu mogao naći bolje prijatelje, najveći je od svih ovozemaljskih strahova. Ovdje, u Americi, to je česta pojava – svezan pas pred supermarketom. Ne propuštam te prizore kada na njih naiđem i uvijek su nepogrešivo isti.”
*
Vrata stana na Aveniji posljednji put zaključali smo u jesen 2000. godine, svega nekoliko mjeseci nakon što smo ga ponovo vratili u posjed. U njemu je, od 1994., živjela porodica, izbjegla iz Jablanice, muž, supruga i dvoje djece. Kada su se najzad iselili, dugo smo razmišljali da li da se vratimo ili ne. Bilo je to još uvijek turbulentno vrijeme, u kojem Mostarci s jedne obale nisu osjećali sigurnost kada bi prešli na drugu. Na kraju smo se, ipak, odlučili za prodaju. Nije nam se, nakon svega, dalo živjeti u strahu.
Stan je kupio izvjesni gospodin G., tada vlasnik lanca benzinskih pumpi u Zapadnoj Hercegovini, porijeklom i adresom iz nekog sela u blizini Gruda. Prodaju je u naše ime obavio mamin brat, Ibro, građevinski poduzetnik, a od novca koji smo dobili, proširili smo i nadogradili očevu pločaru, koja sada, barem po gabaritima, donekle nalikuje pristojnom porodičnom domu.
Prodajom stana na Aveniji izabrali smo da ostanemo izbjeglice do kraja života.
To što živimo u vlastitoj kući, nažalost, nimalo ne umanjuje taj osjećaj.
Dosta često, u posljednje vrijeme, razmišljam o očevoj odluci da napusti Dubočane i doseli se u Mostar. Važno mi je to što je smogao dovoljno hrabrosti da se suprotstavi unaprijed određenom načinu života i donese odluku o odlasku, bez obzira je li ona konačno bila budalasta ili mudra. Njegovim stopama poslije su krenula i starija braća. Rasprodali su stoku i zemlju, podijelili novac i rasuli se po bijelom svijetu. Mala kamenjara na obali Rakitnice i danas je pusta.
Savršeno lahko mogu zamisliti očev život u nekom drugom gradu, možda Konjicu, Sarajevu, Rijeci, ili, recimo, Stuttgartu, da je kojim slučajem, poput braće, odlučio poći toliko daleko, trbuhom za kruhom. Kamiona i špediterskih firmi pun je ovaj veliki, razdvojeni svijet, koji teži povezivanju i blizini. Možda bi u tom slučaju on još uvijek bio živ, a ja bih ostao nerođen, mrtav.
Ili bi, možda, ovu knjigu o ocu kojeg nema, danas pisao neko drugi.
Život na Aveniji
Peti dio
*
Između jeseni 1984. i jeseni 1985. godine, dva smo se puta ja i majka selili.
Najprije smo se iz Crnića doselili u očevu kuću, u Kočine, a potom smo, početkom naredne školske godine, otišli na Aveniju. Mijenjanjem adresa, mijenjao se i moj životni kontekst: dom, škola, razred, prijatelji, komšiluk – sve je to, u tih dvanaest mjeseci, bivalo uvijek novo i privremeno. Sjećam se, bio sam ljut na majku, jer nisam mogao da razumijem smisao tolikih selidbi. Stalno je govorila da idemo tamo gdje će nam biti bolje i uvjeravala me da zaslužujemo mnogo više od onoga što nam pruža život u provinciji, ali mojoj su dječijoj logici takvi razlozi bili potpuno nerazumljivi, prije svega, jer uopće nisam mogao zamisliti da postoji mjesto na kojem bih mogao živjeti bolje i ljepše nego u Crnićima. Ta rana iskustva sa selidbama u mnogome su oblikovala moje današnje poimanje onoga što bi se, u najširem smislu te riječi, moglo nazvati mjestom za život, koji prvenstveno doživljavam kao datost unutar koje bivam trajno zaštićen od tegobe uklapanja u nova okruženja.
Pokušavam zamisliti taj moj davni, privremeni svijet – svijet osmogodišnjeg dječaka, kojem se život u tih dvanaest mjeseci ukazivao posve nomadski, dakle, kao neprestano pomjeranje s jednoga mjesta na drugo. Gledano s ove distance, mogao bih tačno da odredim njegove fizičke dimenzije, da mu dam sasvim određenu geografiju, mogao bih čak da taj prostor nastanim ljudima, posudim mu boje i mirise, ali to ipak ne bi mogao da bude moj svijet, jer ga nisam, tada, osjećao kao nešto svoje i meni blisko, već kao nešto čemu sam pripadao protiv svoje volje, nešto što mi je bilo nametnuto i što mi je, na kraju krajeva, stalno izmicalo, gubilo se u širini i neprestanom pomjeranju njegovih granica. Taj osjećaj izgubljenosti pojačavala je intenzivna čežnja za Crnićima, za dedom i nenom, za oranicama i livadama, za drugarima s kojima sam igrao fudbal, za mirisom sijena u pojati iza kuće, za osmijehom jedne Valentine iz susjedne klupe, u školi Branko D. Šotra (to mi je posebno teško padalo), drugim riječima, za svime onime što me je formiralo tokom prvih sedam godina moga života.
Autor, u dobi od osam godina
Naš stan na Aveniji nalazio se na broju 50 u Splitskoj ulici, na drugom spratu zgrade sagrađene pedesetih godina prošloga vijeka, u vrijeme kada je Mostar, šireći se sve više na desnu obalu Neretve, prolazio kroz neku vrstu urbanističke i arhitektonske tranzicije. Različite graditeljske stilove, koji su bili utkani u njegovo petstogodišnje naslijeđe, a od kojih su najizraženiji i najznačajniji bili, svakako, otomanski i austrougarski, naslijedila je gradnja koja je težila idealima radničke emancipacije i monumentalizmu, kao glavnim obilježjima socijalistčke arhitekture. Tek nakon otvaranja Titove Jugoslavije prema zapadu, početkom šezdesetih godina prošloga vijeka, arhitektura će u Mostaru, baš kao i u drugim dijelovima bivše države, sve smjelije prihvatati standarde i principe zapadnjačkog modernizma.
Već sam ranije spomenuo da nam je stan dodijelila očeva firma Autoprevoz, u ljeto 1985. godine. S društveng stanovišta, bio je to izraz građanske brige, kojom nam je, valjda, trebao biti kompenziran njegov gubitak. Stan je imao trideset šest kvadrata stambenog prostora i sastojao se od dnevnog boravka, s kuhinjom i nišom, zatim predsoblja, kupatila i sobe, koja je povremeno bivala moje, a povremeno mamino i očuhovo noćno boravište. Nije tu bilo nikakvog reda i pravila, bilo bi dovoljno da mama kaže: “Ti bi večeras mogao da spavaš u dnevnom boravku”, i ja bih se s tim složio, meni to nije predstavljalo ništa bitno, bilo mi je sasvim svejedno da li spavam na jednom ili na drugom mjestu, ali mami i očuhu vjerovatno jeste, jer je francuski ležaj u sobi bio mnogo prostraniji od rasklopive garniture za sjedenje u dnevnoj sobi.
Na minijaturni balkon izlazilo se iz dnevnog boravka, kroz glomazna vrata, s duplim krilom i staklima koja bi se zatresla kada god bi ih neko zatvorio. Pogled koji se s njega pružao nije bio ništa naročito: veliki salonitni krov na zgradi vatrogasne brigade zaklanjao nam je vidik, a između njeg i susjedne zgrade postojao je procjep kroz koji smo mogli vidjeti komadić obližnje ceste, zatim dio postrojenja nekadašnje mostarske mljekare, kao i naselja na lijevoj obali Neretve, iznad magistralnog puta M 17, te, povrh svega toga, kamenom ispisani slogan na brdu Fortica: TITO VOLIMO TE.
Zbog blizine susjednih stanova, taj smo balkon doživljavali kao neku vrstu javnog mjesta, skoro kao dio ulice, i u biti se nikada nismo navikli, barem ne u potpunosti, na takvu vrstu napadnosti koja je našem ranijem, ruralnom iskustvu življenja bila sasvim nepoznata. U godinama rata i poraća, dok sam bio izbjeglica – što sam na neki način još uvijek – gledao bih taj balkon s ceste M 17 kada god bi mi se ukazala prilika i zamišljao ljude čija se odjeća sušila na štriku razapetom između dva balkonska zida. Ko su? Odakle su? Hoće li ikada napustiti naš stan? Hoćemo li se ikada u njega vratiti?
*
U mojoj porodici nije postojao kult knjige i čitanja, kao u nekim drugim porodicama. Tokom moga školovanja, majka, koja ni sama nije bila Bog zna kako obrazovana, nikada nije insistirala na čitanju, već isključivo na učenju. Čitanje je, uglavnom, smatrala beskorisnim kao i sve ono što se nije moglo vrednovati ocjenom u školskom dnevniku. “Treba jednom da budeš svoj čoek, da živiš ko gospodin, a ne da ti drugi govore šta ćeš i kako ćeš”, tako je govorila, smatrajući učenje najboljim načiniom da se to postigne.
Kao čovjeka za primjer, navodila mi je svoga brata, Esada, koji je početkom osamdesetih završio dvogodišnji studij prava, što je dugo vremena bila jedina akademska diploma u mojoj porodici, računajući i rodbinu s očeve strane. Daidža Esad je radio u stolačkom odjeljku republičkog Zavoda za penzijsko-invaldisko osigranje i bio je, kako je to majka govorila, “svoj čoek”. Da bi u meni razvila odbojnost prema svakoj vrsti fizičkog posla i potakla me na razmišljanje o vlastitoj budućnosti, često ga je poredila s ljudima iz našeg okruženja, najčešće s dedom, čiji je zanat uzimala kao primjer svakodnevne muke s kojom se suočavaju svi oni koji ne završe fakultet. Znala je reći: “Vidiš dede. Radi, pati se, po cijeli dan diže blokove i kasele s malterom, jadnik rinta i bori se, a svaki dan sve pogureniji i pogureniji. Hoš li i ti tako? Ili ćeš ko dajo, fino u kancelariju, pa olovku u ruku i polako, od sedam od tri, ko pravi gospodin.”
Kada je tri godine pred rat daidža Esad uselio u novu, tek sagrađenu kuću u Crnićima, na polici njegovog regala od jasenovine, pojavili su se kompleti knjiga Thomasa Manna i Meše Selimovića, kao i neka (da li Bigzova?) prilično dobro opremljena kolekcija svjetskih klasika od kojih se sjećam Tolstojevog Rata i mira, Joyceovog Uliksa i Orkanskih visova, od Emily Bronte. Ne sjećam se otkuda mu, možda ih je kupio, a možda ih je dobio od nekog prijatelja kao poklon za useljenje, ili za uspješno okončanje administrativne procedure prilikom odlaska u penziju, što nije bila rijetkost. Bilo kako bilo, tu sam doživio svoje prve ozbiljnije čitalačke avanture – uzimao sam knjige i nasumce ih otvarao, čitajući pojedine pasuse i po nekoliko puta. Tekst je bio gust, rečenice duge i teško razumljive, ali sam ih čitao sa zadovoljstvom, jer su u meni stvarale neku novu, dotad nepoznatu vrstu muzike. U toj velikoj prostoriji, u kojoj se osjećao miris svježe okrečenih zidova i novog namještaja, s ogromnim prozorima zastrtim lahkim bijelim zavjesama, zakoračio sam u svijet književnosti.
Krajem 1992. i početkom 1993., kada smo, nakon oslobađanja lijeve obale Neretve od JNA i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, nakratko povjerovali da rat pakuje kofere i zauvijek napušta naš grad, čitao sam, s nevjerovatnom strašću, romane Harolda Robbinsa i Roberta Ludluma. Posuđivao sam ih od Ramiza Hadžića, našeg prvog komšije, koji je bio veliki fan lahke literature. Kao šesnaestogodišnjaku, neobično mi se sviđao način na koji je Robbins pisao. Njegova naracija je bila brza i jednostavna, ispunjena dijalozima i lišena opisa – kratkim, žurnalističkim rečenicama nizao je slike kao na filmskom platnu, ne obazirući se na detalje. Nije tu, naravno, bilo neke literarne ljepote, ali jeste onoga što me je u to vrijeme najviše privlačilo: seksa, droge i suza. U mom čitalačkom iskustvu, Robbins je, u stvari, prvi pisac koji mi je pokazao da se o važnim stvarima može pisati na drukčiji način, jezikom ulice.
Dvije godine poslije rata, u jesen 1997., upisao sam dvogodišnji studij bosanskog jezika i književnosti na mostarskom Univerzitetu “Džemal Bijedić”. Tu sam, zapravo, počeo da čitam onu pravu literaturu, iako, napola u šali, napola ozbiljno, često kažem da se to dogodilo tek nakon što sam studij završio, obzirom da u nastavnom planu nije bilo takvih klasika kakvi su, recimo, Kovač, Džamonja, Kiš ili Kundera. Robbinsa više nikada nisam čitao, iako u polici i danas imam nekoliko njegovih romana. Kada želim da se prisjetim sebe iz tog vremena, uzmem ih i prelistam, ali onaj osjećaj oduševljenja koji sam nekoć imao držeći njegove knjige u ruci, ostao je negdje duboko u meni, zatrpan drugim, mnogo snažnijim i ljepšim čitalačkim doživljajima.
Premda je vrsta literature koju sam tih godina konzumirao dugo uticala na moje čitalačko usmjerenje, čitao sam, zapravo, dosta dugo, sve što mi je dolazilo pod ruku. Krećući se tako, u širinu, otkrio sam Henryja Millera, čiju sam trilogiju Ružičasto raspeće pročitao, doslovce, za tri dana. Imao sam tada dvadeset dvije ili dvadeset tri godine. Miller je prvi pravi, veliki pisac kojeg sam ozbiljno iščitavao i čijem sam se djelu divio. Lahkoća i preciznost s kojom je stvarao slike naprosto su me fascinirale, baš kao i njegova sposobnost da bude prostački vulgaran i gospodski otmjen, boemski ležeran i filozofski ozbiljan, ponekad čak u jednoj te istoj rečenici.
Zahvaljujući Milleru shvatio sam da se vlastiti život može posmatrati kao književna građa, što mi je, u to vrijeme, djelovalo revolucionarno. Moja dotadašnja predstava o književnosti bila je posve pogrešna: vjerovao sam, naime, da se može i smije pisati samo o onome što se nikada, osim u piščevoj uobrazilji, nije dogodilo. Miller mi je razbio tu predrasudu i otvorio mi vrata jednog sasvim novog svijeta, u kojem ću pronaći ponajbolje pisce kojem sam ikada čitao: Kovača, Oza, Singera, Hemingwaya, Bukowskog, Fantea, Kunderu, Džamonju, Mehmedinovića, Jergovića i još neke druge. Sve njih, mogao bih, prema nekom vlastitom senzibilitetu i načinu na koji su uticali na mene, podijeliti u dvije velike grupe: jedni su me učili kako da pišem, drugi kako da razmišljam.
Siguran sam da ne postoji pisac od kojeg se nešto ne može naučiti.
Problem je, barem što se tiče moje mame, u tome što ona i danas vjeruje da takva vrsta znanja čovjeku ne može biti od neke konkretne koristi. Pokušavao sam joj objasniti da se učenjem, u onom smislu u kojem ga ona zamišlja, ne stječe znanje, njime se usvajaju informacije iz određene oblasti ljudskog djelovanja, dok je stvarno znanje nešto što uključuje čitavo čovjekovo biće, njegovu unutarnju i vanjsku dimneziju, i može se steći samo iskustvom ili konzumiranjem umjetnosti. Međutim, ona je u čitanju oduvijek vidjela potvrdu materijalistčke prirode svijeta, u kojem se književnost ukazuje kao neka vrsta zgubidana, kojim možda možeš okrijepiti i oplemeniti dušu, ali ne možeš, kako mi to ironično napomene svakoga prvog ili drugog u mjesecu, “platiti račun za struju”.
*
Naše komšije, nosioci stanarskih prava, bili su, mahom, uposlenici državnih preduzeća, od Aluminijskog kombinata do Sokola, Autoprevoza i Unisa, jednom riječju: radnička klasa. U vrijeme kada smo se doselili, stasavao je, već uveliko, njihov drugi ili treći naraštaj, generacije rođene potkraj šezdesetih i tokom sedamdesetih godina prošloga vijeka, koje su u socijalistički društveno-kulturni millieu sve intenzivnije unosile nešto što su osjećale važnim dijelom svoga identiteta: zapadnu kulturu i način života. Većina ih je bila apolitična i nereligiozna, ili su barem nastojali ostaviti takav dojam u svijetu s ove strane kućnih vrata, nije tu bilo mnogo fakultetski obrazovanih ljudi, što, naravno, ne znači da nije bilo pametnih i načitanih, onih koji su u lijepa, proljetna predvečerja, kada bi se cio komšiluk okupljao na ulazu u stubište ili u dvorištu pred zgradom, lijepo i tačno umjeli pričati o svemu: o šupljinama u Veležovoj zadnjoj liniji, o rock ‘n’ rollu, o iračko-iranskom ratu, o pandemiji side, o padanju Berlinskog zida, o Ničeu i Spinozi, o knjigama Bukowskog i Kapora, o ljepoti Gale Videnović, o pornografiji, i o još koječemu drugom. Sa svima njima živjeli smo u međusobnom razumijevanju, ne pamte se nikakvi veći skandali, nesuglasice ili svađe, sve je bilo onako kako to nalažu kućni red i običaj, pa čak i u onim teškim ratnim vremenima, tokom 1992. i pogotovo 1993., kada su društvene okolnosti na kušnju stavile mnoge bračne i rodbinske veze, među stanarima Splitske 50 – Hrvatima, Srbima i Muslimanima – nije se desilo ništa što se ne bi moglo manje-više lahko oprostiti i brzo zaboraviti.
U kratkoj biografiji naših predratnih komšijskih odnosa koja slijedi, mnogo toga će ostati neispričano, vrijeme o kojem govorim odavno je već mrtvo, baš kao što smo mrtvi i mi koji smo ga nastanjivali, a oživljavati svaku njegovu sekvencu velik je i uzaludan posao, koji, osim što me ništa na njeg ne nagoni, baš i nema, kako mi se čini, nekog ozbiljnijeg literarnog smisla. Bit će dovoljno, pretpostavljam, ako reflektore ove priče za trenutak uperim prema životima dvaju porodica koje se nas prošlih najviše tiču.
Na trećem spratu, u stanu tačno iznad našeg, stanovala je teta Janja Smoljan, omalena i zdepasta udovica u poznijim životnim godinama, kratke minival frizure i blijedog lica, posutog sitnim staračkim pjegama. Zbog deformisanih listova, teško je i sporo hodala, a kako u stubištu nije bilo lifta, uspinjanje strmim stepeništem iz godine u godinu za nju je predstavljalo sve veći i veći izazov. Često bi me znala zamoliti da skoknem do Tržnice i umjesto nje obavim dnevnu kupovinu, spisak namirnica bio bi čitko ispisan na bijelom papiru iskinutom iz sveske, rukopisom koji je bio blago povijen u desnu stranu, a ispred svakog artikla, teta Janja bi stavljala redni broj i napomenu u kojem dijelu samoposluge se šta nalazi. Tek poslije, u maju 1993., kada se u teta Janjinom stanu budem skrivao od HVO-ovih vojnih policajaca, koji su nam tih dana svakodnevo upadali u kuću i, pod izgovorom da traže oružje, prevrtali namještaj i prijetili smrću, shvatit ću da je čitav njen život, zapravo, osmišljen i uređen po istoj logici po kojoj je sastavljala i liste s artiklima za kupovinu: u njenom djelovanju nije bilo onog neshvatljivog, unutarnjeg poriva koji ljude navodi da čine stvari van zadatog smisla, umjela je neutralizirati vlastite želje i podrediti ih sasvim konkretnim interesima, uvijek je tačno znala šta je od čega važnije, a šta zdravije, šta je bolje, a šta lakše, šta je prvo, a šta drugo, kada treba ustati, a kada leći, kada je vrijeme ručku, a kada večeri, kada treba jesti ribu, a kada piti vino, kada je vrijeme za heparin, a kada za ampril… U svemu što je radila, postojao je neki matematički red, koji je stvari u njenoj vasioni držao u čvrstoj, vertikalnoj koheziji.
Teta Janja je imala kćerku o kojoj smo znali samo to da živi u Rodoču, naselju na južnom izlazu iz grada, ali je ona nikada nije posjećivala, zbog čega nam je njena samoća izgledala tužno i, nekako, ljudski neutješno. O njenom pokojnom mužu nismo znali ništa, nikada je o tome nismo pitali, iz vlastitog iskustva znali smo koliko je nepristojno čeprkati po tuđoj nesreći, dok je ona uporno šutjela, držeći na jedan fin, gospodski način do svoje intime, koja nam se u njenim povremenim stubišnim razgovorima sa samom sobom obznanjivala ne kao senilnost ili ludilo, već prije kao neka simpatična staračka šašavost. Naime, kada god bi se uspinjala stubištem, sporo poput puža, uzimajući duge pauze, teta Janja je imala naviku da se došaptava s nekim unutarnjim glasom, na način koji nam je bio nekako umiljat i sasvim normalan.
Naša susjeda s trećega sprata bila je uzorna katolkinja, redovno je odlazila u crkvu i ispovijedala se, promišljala je o Bogu i često ga, u razgovoru s majkom, spominjala. “Bog ti je, mila moja, u svemu i nad svime. Zato valja činiti dobro i biti s Njime u dobrim odnosima”, bila je omiljena maksima njenoga katekizma, a izgovarala ju je onako, u šali, dok bi joj na blijedom licu titrao slabašan osmijeh i među požutjelim prstima dimila se cigareta. Po običaju, majka je nastojala izbjeći svaki razgovor o vjeri i Bogu, nije joj smetalo ničije kršćanstvo, pa tako ni teta Janjino, nego je to bila jedna od onih tema o kojima je govorila s nelagodom i o kojima se, pred svima, najčešće, izjašnjavala šutnjom. Na zidu je, u dnevnom boravku, teta Janja držala Isusovo raspelo, a na komodi, pored televizora, Bibliju, s kožnim uvezom. Za razliku od moje majke, koja je, također, na najvišoj polici u kući, kako već i priliči u muslimanskim porodicama, držala Kur’an, ali ga nikada nije otvarala, teta Janja je znala napamet neke odlomke iz Biblije, čije je pojedine dijelove umjela vješto udjenuti u razgovor.
Bila je skromno obrazovana žena, koja je čitav radni vijek provela u nekom državnom preduzeću, čiji naziv odavno već ne pamtim, niti je on za ovu priču uopće važan. Kada se država u kojoj smo živjeli počela raspadati, nije za njom previše žalila, mislila je, kao i većina nas, da će s promjenama doći neko novo, bolje vrijeme, u kojem više neće biti bonova za kafu, ulje i šećer, ali se vrlo brzo razočarala. Strašno ju je, prije svega, nervirala brzina kojom su dojučerašnji komunisti postali zakleti muslimani, pravoslavci i katolici, što vjerovatno predstavlja jedan od najvećih društvenih presedana u savremenoj svjetskoj povijesti. Oduvijek se osjećala Hrvaticom, govorila tisuća umjesto hiljada i puk umjesto narod, i to svoje hrvatstvo ni pred kim nije tajila, niti se, pak, s njim okolo razbacivala, već ga je nosila nekako lijepo, s mjerom, rekao bih, potpuno nenametljivo i skoro neprimjetno, pa smo na njega počeli obraćati pažnju tek onih godina kada je pripadnost matičnom etnicitetu odjednom postala najvažnija stvar u našim životima, odraz opće društveno-političke mode, koja na ovim prostorima, čini mi se, još uvijek traje. Tih teških godina, teta Janja nije niti jednoga trenutka zapala u ekstazu zbog toga što se u našem najbližem susjedstvu stvarala nova Hrvatska država, pa čak ni onda kada je već uveliko gorio Srijem i kolone Vukovaraca u jadu, bijedi i nesreći odlazile u dugu izbjegličku neizvjesnot, nije ni tada ta mudra stara žena izgubila razum i zbog njihove tragedije, koja je, na neki način, bila i njena i naša, počela poprijeko gledati svoje komšije, kao, recimo, teta Olga s petoga sprata, koja je svim nehrvatima u ulazu otvoreno prijetila nekakvom Velikom Hrvatskom, u kojoj neće biti mjesta ni za koga ko nije čistokrvni katolik i Hrvat.
S teta Olgom i njoj sličnima, naša dobra susjeda nije imala ničega zajedničkog, nije se prepoznavala u onome što su oni zastupali, čak šta više, hvatao ju je duboki bijes pred njihovim doživljajem kršćanstva i hrvatstva, i uvijek se u svakoj prilici od toga nastojala ograditi. “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako od Gospoda može tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti za svoje grijehe”, govorila je maja 1993., dok smo za stolom u njenom dnevnom boravku igrali table, i dok je svega nekoliko stotina metara od nas, u Šantićevoj ulici i na Bulevaru, Mostar pucao napola. Sedam ili osam godina poslije, kada budem čitao Bibliju, naići ću na te Janjine riječi, izgovorene onim njenim visokofrekventnim altom, mokrim od tuge, jada i gorčine koja joj je tih dana natapala grlo.
Po prirodi dosta mirna, pitome i mile naravi, teta Janja je u svome karakteru imala, i to prilično naglašenu, onu notu istančane, narodne mudrosti svojstvenu ljudima s velikim životnim iskustvom. Kada je govorila, nije brbljala, riječi je uvijek birala po nekoj unutarnjoj potrebi i osjećaju za slušaoca, redala ih je u kratke, jednostavne rečenice, uglavnom pravilno, bez mnogo gramatičkih odstupanja, što je bilo prilično čudno za ženu s tako skromnom edukacijom. Do mamine udaje za Mitu, kod nas je navraćala često, “na ljudsku”, kako je govorila, a mama je, u skladu s naravi svih dobrosusjedskih odnosa, te posjete redovno uzvraćala. Unatoč razlici u godinama, u njenom društvu je nalazila nešto umirujuće, kao da je Janjina nesreća činila njenu podnošljivijom i manje bolnom. Nikada njih dvije ne bi razgovarale o svojim umrlim muževima, bilo je dovoljno da sjede za istim stolom, piju kafu, puše i šute o tome, pa da se njihove muke savršeno razumiju.
Nakon što se kod nas doseli Mito, u ljeto 1987., odnosi između dvije udovice naglo će zahladiti, prvenstveno zahvaljujući mojoj majci, koju je prisustvo te dobre žene, kako ju je nazivala u njenom odsustvu, počelo podsjećati na onaj dio života, koji je sada nastojala potisnuti što dalje od sebe. Međutim, kada u maju mjesecu 1993. teta Janja jednoga jutra dođe u naš stan i predloži da se nakratko preselim kod nje, jer “rat je i dešavaju se strašne stvari, ljude se izgoni iz svojih kuća i tretira kao pse, a to ne rade nikakvi Hrvati ni katolici, to rade isti oni koji su jednom davno osnovali Jasenovac”, majku će to dugogodišnje distanciranje od teta Janje zaboljeti, zbog njega će osjećati grižnju savjesti i biti do danas osjetljiva na svaki spomen njenog imena.
Janja Smoljan, naša dobra komšinica, umrla je sredinom 2000-tih.
Bilo je to u vrijeme kada nas u Splitskoj 50 više nije bilo, tako da o njenoj smrti ne znam ništa. Nakon što 29. maja 1993., u starom, razdrndanom autobusu napustim Aveniju, više je nikada neću vidjeti, ali ću počesto o njoj misliti, vraćat će mi se pred oči njena slika, iako će mi, s godinama, biti sve teže rekonstruirati naše povremene susrete i razgovore, od kojih su danas živi tek fragmenti, krhotine koje se nikako ne mogu povezati i uklopiti u neku smislenu cjelinu. Pomisao na dane koje sam proveo s njom, u njenom stanu, bivajući njen nerođeni sin, privremeni katolik i Hrvat, u najtežim je trenucima održao živom moju vjeru u ljude.
To je ono po čemu ću je pamtiti.
To je ono što je još jedino važno.
*
*
Sprat ispod, na dnu stepeništa koje je vodilo do naših vrata, stanovala je porodica Hadžić: otac Halil, supruga Fata, sin Ramiz, nevjesta Hada i unučad Haris i Taida. Ponajviše zahvaljujući mojoj majci i teta Hadi, koje su bile jako bliske, Hadžići su bili komšije s kojima smo imali najbolji odnos. Skoro svakoga jutra njih dvije bi zajedno odlazile na Tržnicu, hodale od štanda do štanda, kupovale voće i povrće, nadvirivale se nad mjehove sa sirom i kajmakom, cjenkale se s prodavačima povrća, navraćale u ribarnicu, i tako, usput, razgovarale, o ovom i onom, kao da je svrha svemu upravo taj razgovor, koji se ne može voditi niti na nekom drugom mjestu, niti na drugi način, već baš tu i tako, u gužvi i tržničnom metežu, sporo i isprekidano, uz duge pauze i stalne digresije. Poslije, dok bi se ručak krčkao na kolu šporeta, a ugodni mirisi začina ispunjavali sobu, stan i čitavo stubište, razgovor između dvije žene se nastavljao, ili kod nas ili kod teta Hade, uz kafu i cigaretu, sve dok ne bi došlo vrijeme kada bi jedna od njih, sva začuđena, uzviknula: “Moja, vidi koliko je sati”, što bi obično značilo da je druženju došao kraj i da će se prekinuti razgovor nastaviti sutra.
Hada je bila omalena i vesela žena, kratke, crne, valovite kose (u mome sjećanju, tih su godina sve žene nosile mini-val), rumenog lica i velikih zelenih očiju. Rodom je bila iz Sjenice i vezu s rodnim Sandžakom, održavala je zahvaljujući svom prepoznatljivom dijalektu, kojeg godine života u Mostaru nisu uspjele promijeniti i prilagoditi hercegovačkoj govornoj praksi i običajima. Onaj ko je znao pažljivo slušati, u Hadinom je govoru mogao čuti zvuk pluga što usjeca brazdu kroz mehku peštersku crnicu ili skliski šum ligura što se spuštaju niz uske, snijegom zatrpane sjeničke ulice. Riječi su u njenim ustima zvučale mekše i milije, kao da je u njih uspijevala udjenuti ponešto od svoje dobrote, pa ju je bilo, nekako, milina slušati. Godinama poslije, dogodit će mi se da budem gost književnih susreta u Hadinom rodnom mjestu i za tri dana, koliko ću tamo provesti, shvatit ću, zapravo, da je ona toplina koju sam, kao dječak, ćutao u njenom govoru, svojstvena svim dušama što se rađaju u tom surom kraju, kojem teta Hada, barem lingvistički, nikada nije prestala pripadati.
Mama i teta Hada su se svakodnevno posjećivale i povjeravale jedna drugoj, a ono što bi među njima bilo rečeno, među njima bi i ostalo. Osmogodšinja povijest njihovog prijateljstva ne pamti niti najmanju čarku, pogrešnu riječ ili kakvu, ne daj Bože, uvredu. S malo kojom ženom je moja majka uspjela imati tako prisan i čist odnos. Po prirodi nepovjerljiva i zatvorena, oduvijek je čeznula za sestrom koju nikada nije imala – ne računajući tu, naravno, onih pet minuta, koliko je trajao život njene bliznakinje – pa ju je cijeloga života, uglavnom bezuspješno, tražila u drugim ženama. Njena čežnja za sestrom bila je, zapravo, čežnja za izlaskom iz svijeta nijemosti, u koji se zatvorila nakon očeve smrti. Htjela je razgovarati o onom što je tišti, ali nije znala s kim. Nije, možda, ni imala s kim. Sve dok se u njenom životu nije pojavila teta Hada, sa svojim toplim, srdačnim osmijehom, koji ljudska srca oslobađa boli tako što ih pretvara u riječi.
Mamino prijateljstvo s Hadom, nažalost, nije preživjelo rat.
Okončalo se, silom prilika, našim prinudnim odlaskom s Avenije, maja 1993., i poslije ga je, usprkos obostranoj želji, bilo nemoguće uspostaviti. Bilo je to kao da pokušavaš sastaviti slomljenu kost na pogrešnom mjestu. Drugim riječima, niti je mama više bila mama, niti je Hada više bila ona Hada, koje se ona sjećala. Sretale su se, istina, njih dvije i poslije, pogotovo u onim godinama kada smo nastojali vratiti oteti stan, pričale su i tada, o svemu i svačemu, ali više nikada onako zdušno i iskreno, kao onda dok smo svi bili više ljudi, a manje ruševine. Vrijeme potkraj devedesetih, koje je neposredno proisticalo iz rata i svega onoga što je taj rat učinio od naših života, nije dopuštalo da se dvije nekada najbolje prijateljice vide starim, prijeratnim očima.
Stan smo, ubrzo, prodali.
Hadino mjesto u maminom životu do danas niko nije zauzeo.
Njen suprug, čika Ramiz, bio je visok i proćelav čovjek, lijepih manira i ozbiljnog, dostojanstvenog držanja, koje je svojstveno samo ljudima s velikim samopouzdanjem. Na desnoj strani lica imao je ožiljak, trag neke davnašnje opekotine, ali se ne sjećam da sam ikada čuo priču o tome kako ga je zadobio. Volio bih da o njemu mogu reći nešto više, čika Ramiz je važna osoba u mojoj predratnoj povijesti, ne samo zbog toga što smo oba gajili ljubav prema knjigama, već prije svega što se prema meni uvijek odnosio s nekom posebnom pažnjom, koja mi je godila, ali, nažalost, malo je toga što o njemu danas znam. Koju školu je završio, gdje je radio, otkuda je poticao, sve to, kao i štošta drugo u vezi s Ramizom Hadžićem, našim avenijskim komšijom, ostalo mi je nepoznato.
Mogao bih, naravno, za potrebe ove knjige, zamoliti teta Hadu za razgovor, ali bi nakon petnaestak godina razdvojenosti, tokom kojih su se naši životi odvijali bez ikakvog međusobnog kontakta i doticaja, jedan mimo drugog, bilo sasvim degutantno bahnuti u njen život i postavljati joj pitanja o posve ličnim stvarima.
Uostalom, tada to više ne bi bila ista knjiga koju sam počeo da pišem. Narušio bih, osjećam, neki njen unutarnji smisao i izmijenio logiku po kojoj nastaje, a nastaje po sjećanju i fotografijama, onima sačuvanim i onima izgubljenim, onima snimljenim i onima koje nije imao ko snimiti, preovladalo bi u njoj nešto formalno, više opće, a manje intimno, moje. Upravo to mi je jako važno: da sve u ovoj knjizi bude intimno i moje, onako kako mi u ovom času pripada. Jer ne pišem je za mase, to je valjda svakome jasno još od prvoga retka, već – kako je to govorio pokojni Mirko Kovač, čiji dobri duh, poput ose, levitira nad svakim njenim ispisanim retkom – prije svega za sebe i svoje bliske prijatelje.
Kako su izgledali životi članova porodice Hadžić tokom 1993., 1994. i 1995., ostalo mi je potpuno nepoznato. Ono što sigurno znam o njima jeste da su čitav rat proveli na istoj adresi, u Splitskoj 50, na Aveniji. Čika Ramiz je, baš kao i Mito, moj očuh, sve do 9. maja 1993. i izbijanja sukoba između Armije RBiH i HVO-a, bio HVO-ov vojnik, davao je redovne sedmične straže na prvoj liniji fronta s Vojskom Republike Srpske, na Podveleškom platou, ponad Mostara. Mito je, s druge strane, bio nišandžija u odjeljku Protivavinske odbrane i do pomenutog sukoba, držao je, sa svojom jedinicom, položaj na brdu Hum. Tada je, kao Musliman, demobilisan i ubrzo potom, u julu mjesecu, uhapšen i poslan u logor Helidorom, gdje će ostati sve do marta mjeseca 1994. Je li ista sudbina zadesila i Ramiza Hadžića, zaista ne znam.
Čika Ramiz je umro prije nekoliko godina.
Nije bio u dobi kada bi smrt bila očekivana, pa nas je ta vijest prilično iznenadila. Po nekom nepisanom pravilu, za nju smo saznali kasno, tako da sam propustio dženazu. O njegovoj djeci, Taidi i Harisu, ne znam ništa. Kada sam ih posljednji put vidio, u ratu, bili su djeca. Njihovi likovi mi se rasplinjuju pred očima kada god ih pokušam prizvati u sjećanje, nije bilo potrebe da ih pamtim sve ove godine, pa su iskliznuli iz moje memorije, ostavljajući iza sebe svoje blijede, nerazgovjetne sjenke. Nije to ništa čudno. Za dobar rad sjećanja je, kako to veli Kundera, potrebna stalna vježba: ako se uspomene ne prizivlju, one nestanu.
Ramizov otac, Halil, i majka, Fata, umrli su ranije – Halil početkom, a Fata desetak godina nakon rata. Halila pamtim kao dobrodušnog veseljaka i šaljivdžiju. Nakon infarkta koji je doživio početkom devedestih, čini mi se, govorio je prilično neartikulirano, u njegovom govornom aparatu nestalo je čvrstine i gipkosti, pa su mu riječi bile krute i nedovršene, kao u djeteta koje tek uči pričati. Njegova supruga, Fata, imala je nešto milo u sebi što je zračilo iz svake njene kretnje i pogleda, iz svega što je radila. Sjećam se, teško se mirila s odlukom da ćemo prodati stan. “Ako vi odete, s kime ćemo onda mi ostati”, rekla mi je jednom, na ulici, očiju punih suza.
Ulaz u Splitsku 50, danas
Ono što je bilo zajedničko i nama i Hadžićima tih godina jeste pomalo stupidna neodlučnost po pitanju nacionalnog opredjeljenja. Na popisu stanovništva 1990. godine, i mi i oni izjasnili smo se kao Muslimani, u to vrijeme s velikim M, unatoč tome što smo tu pripadnost osjećali posve indiferentno u odnosu na sve ono što nam je značila pripadnost SFRJ. U mojoj porodici je bilo dosta dvojbi oko toga koji od ta dva identiteta odabrati, nalazili smo razloge i za jedno i za drugo, i koliko god da se iz današnje perspektive sve to činilo naivnim, potpuna je istina da nam nije bilo nimalo lako donijeti tu odluku.
Nakon što su Muslimani i službeno postali šesta jugoslovenska nacija 1971. godine, moja se majka, kao i čitava njena porodica, u nacionalnom smislu izjašanjvala upravo tako. U svim matičnim dokumentima izdatim poslije te godine, u rubrici gdje se upisivala nacionalna pripadnost, umjesto ranijeg neopredjeljen, ili u slučaju mog dede, koji je tokom služenja vojnog roka u Murskoj Soboti u ranim 1950-tim, odabrao da bude Slovenac, sada je stajalo Musliman. Međutim, to muslimanstvo nikada nije bilo izraženo, niti se svijest o njemu, u nekom izvannacionalnom smislu, u našoj porodici posebno njegovala. Sve ono što smo o Islamu znali, naučila nas je, ponajprije, moja nena, Saja, koja je sve do uznapredovale faze bolesti – demencija ili odumiranje moždanih ćelija, dijagnosticirano joj je u zimu 2009. godine – držala do svojih vjerskih obreda i običaja. Već sam govorio o tome na koji način su vjeru poimala njena djeca, niti jedno od njih do rata i svih nesreća koje su ih u ratu zadesile nije mnogo razmišljalo o svom odnosu prema Bogu, svi smo se, zapravo, ponašali kao da ćemo živjeti vječno i kao da nam u svoj toj sreći i blagostanju, kojima su odisali naši tadašnji životi, Bog uopće nije bio potreban.
S druge strane, moglo bi se reći, i bilo bi, čini mi se, prilično tačno, da se to naše muslimanstvo u potpunosti stapalo sa svime onime što je predstavaljala SFRJ, kao nacionalna, politička, ideološka, ili bilo koja druga kategorija, pogotovo ona SFRJ tokom osamdesetih godina prošloga vijeka, u kojoj sam ja odrastao i u kojoj se osjećao visok stepen liberalizacije u odnosu na prethodne dvije ili tri dekade. Upravo to je bio najveći razlog da smo početkom devedesetih godina dvadesetog vijeka svi zastupali ideju očuvanja SFRJ u njenim postojećim granicama.
Sjećam se, kao četrnaestogodišnji mladić, uopće nisam mogao da shvatim kako pojmovi Musliman i Jugosloven nisu kompatibilni i zašto na popisivačkom formularu koji smo morali popuniti jedno isključuje drugo. Oduvijek sam mislio da između ta dva identiteta vlada odnos identičan odnosu između krugova koji se nalaze jedan unutar drugog. Tako smo na već pomenutom popisu stanovništva morali birati između onoga što jesmo po svom imenu i porodičnoj tradiciji i onoga kako se, u stvari, kao građani osjećamo. Presudilo je razmišljanje maminog brata, Ibre, koji je prilično energično branio tezu da je u vremenu buđenja nacionalne svijesti kod Srba i Hrvata, jedino logičnoi ispravno pronaći utočište u svojoj nacionalno-religijskoj matrici.
S pojavom nacionalnih stranaka početkom devedesetih, pitanje nacionalnog identiteta postalo je, odjednom, i pitanje političkog izbora, oko čega smo još više i još žučnije počeli polemizirati. Šta je važnije – biti Musliman ili biti Jugosloven, glasati za Stranku demokratske akcije ili za Savez reformskih snaga – to onda nikako nismo mogli da shvatimo i odlučimo. U mojoj velikoj, komplikovanoj porodici našlo se i jednih i drugih, pa su u onim rijetkim prilikama, kada bi se okupila sva bliža i dalja rodbina, često izbijale svađe i prepirke oko toga je li ispravnije biti Musliman ili Jugosloven i je li bolje glasati za Aliju ili za Antu.
Nije to, naravno, bio problem samo moje porodice.
Većina mojih školskih prijatelja našla se u sličnoj dvojbi.
Ponajviše zbog toga što su tako od nas zahtijevali naš školski odgoj i kultura, osjećali smo snažan antagonizam spram svega onoga što je u javnosti bilo okarakterizirano kao nacionalno. Tih godina gledali smo Yutel i na velikom odmoru pjevali Give peace a chance, po klupama smo ispisivali stihove s ljubavnim porukama i pozivali na zajedništvo, odlazili na predizborne skupove Saveza reformskih snaga i Socijaldemokratske partije, s čijim smo se idejama, kao tinejdžeri, vrlo lahko mogli identificirati. Generacija o kojoj govorim rođena je 1976. i 1977., i prve granate koje su pale na Mostar, aprila 1992., dočekala je u uvjerenju da se ratovi događaju samo u neciviliziranim i zaostalim zemljama, poput Iraka i Irana, gdje nepismeni Arapi iz dosade ubijaju jedni druge, ili pak u afganistanskim pustinjama, gdje John Rambo s lukom i strijelom rastura sovjetsku ratnu avijaciju. Drugim riječima, nismo imali pojma na koji način funkcionira svijet izvan školske učionice.
Kao i svaki rat, i onaj koji smo mi preživjeli, odnio je mnoge živote i promijenio mnoge sudbine. Mnogi koje sam znao, izgubili su sve osim golog života. Mnogi, opet, nisu uspjeli sačuvati ni to.
Ja sam izgubio mladost.
Nakon svega, jedino to još računam.
U dobi od nepunih osamnaest godina, našao sam se u rovu.
Bilo je to u predvečerje, dok je toplo, avgustovsko sunce zalazilo za rijeku, u nekoj vukojebini što je podjednako mirisala na barut i paprat. Branili smo jednu njivu, i usred te njive, jedan stari orah, iskaišan šrapnelima i malo naget, kao toranj u Pizzi. Ime rijeke nisam upamtio, ali se zato još uvijek sjećam njene boje: bila je toliko crvena da nisam mogao jasno razlučiti je li to od krvi ili od zalaska sunca. Te noći, dok su zvijeri rata uzimale predah, kroz glavu mi je prošla misao: ako preživim, jednom ću o svome životu napisati knjigu.
Trebalo je da prođe skoro dvadeset godina pa da počnem ispunjavati obećanje dato samome sebi.
*
O očevim stavovima i pogledima na političku realnost njegovog vremena ne znam apsolutno ništa, baš kao ni o njegovom mladalačkom životu. Kao čovjek je stasao i formirao se u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama prošloga vijeka. Za razliku od vremena u kojem sam ja odrastao, bio je to ideološki dosta nastrojeniji period i ta se nastrojenost osjećala u svim elementima ljudskoga života. Pretpostavljam da je moj otac bio član Saveza komunista kao i njegova braća, iako među dokumentima koje je majka sačuvala nema partijske knjižice.
Tog dijela njegovog života, ona se danas uopće ne sjeća.
Ako je otac bio komunist, pitam se da li je to bio iz pomodnosti ili ličnog uvjerenja. Mnogi su u to vrijeme bili članovi Partije samo zbog toga što je članstvo značilo neku vrstu pretpostavke za uspon na društvenoj ljestvici. Na kraju krajeva, živjelo se u okvirima jednopartijskog sistema i manjka pluralizma, pa ne biti komunist ili pak biti antikomunist i nije bilo baš preporučljivo. Gledano s ove distance, ni jedno ni drugo ni treće, ne znači mi ništa – samo sam radoznao.
Očeva porodica nije bila previše religiozna, možda čak i manje nego majčina. Iz porodičnih priča znam da je nena Hurija cijeli svoj život proživjela po islamskim propisima, ali tu svoju ljubav prema Bogu, čini se, nije uspjela prenijeti na sinove. Možda je, u tom pogledu, najviše dogurao amidža Av., koji se poslije pogibije svog starijeg sina Ekrema, u ratu, u potpunosti okrenuo vjeri i molitvi, no ta vjera je rođena u bolu i tuzi i nije bila s ovoga svijeta.
S druge strane, o mom ocu se uvijek govorilo kao o veseljaku, čovjeku koji je volio društvo i akšamluk, što je u našem narodu često eufemizam za osobu sklonu piću. No, majka kaže da je otac u svemu, pa i u tome, imao mjeru.
“Pio je, ali se nikada ne bio napio. Nikad ga nisam vidjela pjanog”, kaže. “Kad bi popio, volio bi zapjevat. Imo je lijep glas.”
Teško mi je razlučiti koliko su ove njene riječi odraz želje da ga se prikaže u što boljem svjetlu, a koliko istina. Ono što zasigurno o ocu znam jeste da je volio nogomet i da je njegov omiljeni tim bila beogradska Crvena zvezda. Crno-bijela slika Zvezdinog tima iz 1968., sa Šekularcem na čelu, krasila je unutrašnjost njegovog novčanika. Ko zna otkuda i kako je ta ljubav ušla u njegov život? Što se mene tiče, jedina utakmica u kojoj sam navijao za Zvezdu bila je ona u finalu Kupa šampiona 1990. godine, protiv Olimpika iz Marseja.
Autorov otac (u sredini), s braćom, S.-om (lijevo) i Av.-om (desno)
Veoma važnu ulogu u formiranju moje ličnosti, imala je upravo kultura odlazaka na fudbalske utakmice, koju je gajio i do koje je izuzetno držao moj očuh, inače strastveni Veležov navijač. To je bio još jedan od blagoslova moga života na Aveniji: ići na Veležove utakmice i navijati za tim koji sam, od najranijih dana, doživljavao kao svoj. Tu, negdje, na nekoj od tribina stadiona Pod Bijelim Brijegom, na kojem, iz političkih razloga, Velež ne igra već godinama, rodila se, vrlo rano, moja ljubav prema tom fudbalskom klubu, koja i danas, zapravo, čini važan dio moga identiteta.
Nedavno sam, na prijedlog i nagovor jednog dobrog prijatelja, napisao kratak novinski članak o Veležu, koji se poslije našao u knjizi “Rođeni zauvijek”, objavljenoj u izdanju Centra za kritičku misao, iz Mostara. Uz neophodne sitne korekcije i objašnjenja, koji su čitaocu potrebni da priču o kojoj govori povežu s ljudima i događajima u ovom romanu, ovdje ga prenosim u cijelosti.
O Veležu bi se moglo pisati danima, a da se opet ponešto važno zaboravi i ne spomene. Možda zato što sve nikada i ne može biti rečeno, govorili mi o Veležu ili o običnoj staklenoj čaši iz koje, evo, pijuckam vodu dok u dvorištu svoje kuće u predgrađu ispisujem ove redove, a možda i zbog toga što i sama priča o Veležu tako želi. Ona ne samo da nema logičan slijed događaja, kakav bi recimo imala priča o bilo kojem drugom sportskom kolektivu na svijetu, već u jednom trenutku izlazi izvan okvira sporta i postaje priča o jednom vremenu koje se dogodilo i prošlo, i u kojem je fudbal bio više od uobičajenog društvenog folklora.
Moglo bi se, dakle, o Veležu pisati iz više različitih perspektiva i obilja narativnih pravaca. Mene lično dugo zaokuplja misao da napišem priču, esej, ili možda čak i knjigu dosta labave strukture, recimo knjigu-kolaž, ako takvo što uopće postoji, u kojoj bih govorio o svom ličnom navijačkom iskustvu i uticaju koje je to iskustvo imalo na moje odrastanje. Napisao bih je samo za navijače Veleža i to one koji su odrastali u osamdesetima, jer bi je samo oni i mogli razumjeti. Bila bi to priča o jednoj sentimentalnoj povijesti, o onom što više ne postoji ili postoji još samo u mojim sjećanjima. Stoga ju je teško, možda čak i nemoguće ispričati, a meni se čini da je baš zbog toga i vrijedna pokušaja.
Prva fudbalska utakmica koju sam gledao uživo, Pod Bijelim Brijegom, bila je Velež – Priština. Imao sam šest godina i na stadion sam došao u pratnji rođaka A., sina mog amidže Ah.-a, Konjičanina po rođenju i predratnoj adresi, koji je tih godina u Mostaru pokušavao pronaći neko zaposlenje. Bio je to veliki doživljaj, jedan od onih koji se pamte čitav život. Prije svega, nikada ranije nisam vidio toliko ljudi na jednom mjestu, a na tribinama sam otkrio i posve novu funkciju sarajevskog Oslobođenja: rođak je razlistio novine i rekao mi da sjednem. Listovi su bili dovoljno veliki da nas obojicu zaštite od vlažnog betona. Ne sjećam se krajnjeg rezultata, niti je on više uopće važan, ali ako bi ova priča slijedila neku povijesnu logiku, onda bi moglo biti, recimo, 1-0 ili 2-1 za Velež.
Tokom osamdesetih godina, Velež je odigrao sijaset velikih utakmica. Pod Bijeli Brijeg dolazili su Sion, Vašaš, Vitoša, Borusija Dortmund, Hearts i mnogi drugi, a ja pamtim, bolje od tih, baš one male i dosadne utakmice kakva je bila utakmica s Prištinom, te oblačne nedjelje, u proljeće 1983. Na takve su odlazili samo najvjerniji navijači, ponekad samo zbog toga da na tribinama istresu redovnu dozu frustracije zbog poskupljenja goriva, problema u braku ili gubitka na tomboli. Mi, tinjedžeri, obično bismo na tribine ulazili preskačući okolne zidove i krijući se od redara, iako bismo imali novca da platimo kartu. I ne, nikada nismo koristili Oslobođenje: uvijek smo sjedili na betonu, ako već nismo išli na stajanje.
Crvenom bojom, podebljano, u navijačku povijest moje generacije uneseni su datumi poput 14. maja 1986. godine, kada smo u Beogradu pobijedili Dinamo u finalu Kupa Maršala Tita. Svako od nas imao je priču o tome gdje je bio tog dana, baš kao i onda kad je umro Tito, samo što ovaj put nismo plakali od tuge već od radosti. Tih 3–1, kako je glasio rezultat na kraju, zauvijek je podijelilo naše vrijeme na ono što je bilo prije i na ono što je bilo poslije, a golovi Ćeće Bijedića poprimili su u našoj kolektivnoj memoriji mitski karakter.
Ili, pak, 18. oktobar 1987., kada smo jednoj Zvezdi Pod Bijelim Brijegom utrpali pet komada. Zvezdi, koja je te godine bila šampion Jugoslavije i koja će nepune tri godine poslije postati evropski, a onda i svjetski klupski prvak. Onoj Zvezdi za koju je, ako je suditi po crno-bijeloj fotografiji u njegovom novčaniku, navijao moj otac.
Da je Velež bio Barcelona bivše države, saznali smo prilično kasno, tačnije, onoga momenta kada je Johan Cruyff došao na ideju da se fudbal može igrati u ritmu satnog mehanizma – tika-taka. Ako je to istina, a jeste, logika kaže da idejni tvorac tika-take i nije Cruyff, nego Sula Rebac, Vežeova igračka i trenerska legenda, koja je imala najveći uticaj na prepoznatljivi stil igre Rođenih u sedamdesetima i osamdesetima. Tako ispada da tika-taka zapravo i nije onomatopeja zidnog sata već zvuk koji pravi fudbal u dodiru s kopačkama Veležovih veznih igrača: Skočajića, Karabega, Tuce, Kajtaza, Kalajdžića i Matijevića. Svi oni koji su barem jednom gledali Velež tih godina, morali su čuti taj zvuk.
I Zvezda i Partizan i Dinamo i Hajduk igrali su drukčije, na silu i snagu, pokadšto i van terena, onako kako već svugdje u svijetu igraju veliki i moćni. Velež je, s druge strane, igrao onako kako je jedino i mogao: između dva gola, jednaest protiv jedanaest, i uvijek isto, od noge do noge, tika-taka, bez obzira stoji li s druge strane Borusija Dortmund ili Radnički iz Niša. Zbog toga mu se jednako pljeskalo i na Maksimiru i na Markani, i na Poljudu i na stadionu JNA, i za Bežigradom i na Ljudskom vrtu, i na Kantridi i na Čairu. Zbog toga je, valjda, uz navedenu četvorku, bio jedini tim koji je imao navijače u svakoj čaršiji od Triglava do Gevgelije, od Đerdapa do Jadrana.
Malo je toga danas ostalo od Mostara i od Veleža moje mladosti.
Ta imena danas nose neki drugi grad i neki drugi klub. Ali, to je već neka
druga priča, koja počinje baš ovdje, gdje ova završava.
A završava u rano jutro, 9. maja, 1993. godine, na stadionu Pod Bijelim Brijegom – Hrvatsko vijeće obrane tog je jutra stadion pretvorilo u sabirni centar za zarobljene, vojno sposobne Bošnjake, od kojih je jedan dio, još istoga dana, završio u logoru Heliodrom, a drugi, manji, u kojem se našao i moj očuh, pušten je kućama – jednim gotovo filmskim kadrom u kojem moj očuh vidi Avdu Kalajdžića, Veležovu legendu, kako sjedi naslonjen na stativu gola i dlanom pokušava zaustaviti krv što mu curi niz lice.
Prvo pravo, veliko otkriće u mom životu, bila je pornografija. Nakon što jednom spoznam da ljudsko tijelo nije samo ljuska u kojoj živi i razvija se čovjekovo duhovno ja, već je i izvor neslućenih užitaka, u mom životu više ništa neće biti isto. Sve ono što je moja majka godinama usađivala u moj karakter, nastojeći me napraviti savjesnim, kulturnim i prosvijećenim mladićem, budućim čovjekom, potpuno će nestati u sljedećem periodu moga života koji će otpočeti upravo s otkrićem čulnosti, a završit će petnaestak godina poslije, kada postanem otac jednoj djevojčici.
Sjećam se, imao sam jedanaest godina kada mi je do ruku dospio prvi pornografski časopis. Dao mi ga je moj školski drug, Sandro, naravno ne na poklon, nego na privremeno korištenje. Bio je to Vrući kaj, možda i ponajbolji koji se ikada pojavio u izlogu kioska u našoj četvrti, na uglu Splitske i Rudarske ulice. Poslije sam još kupovao i Erotiku (i zagrebačko i slovenačko izdanje), ponekad Start, te baš u nuždi Seksi humor, dok su mi Reporter Luj i Playboy oduvijek bili precijenjeni.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u mostarskim kinima, Zvijezda i Partizan, puštali su se porno filmovi u popodnevnim terminima. Zahvaljujući činjenici da sam izgledao dosta starije za svoje godine, nekako sam uvijek uspijevao kupiti kartu i provući se pored Rame, čuvenog redara u Zvijezdi, koji je bio najomraženiji lik mostarskih maloljetnika. A moglo je biti i da me je Ramo svjesno puštao, jer je u to vrijeme sve oko nas polako počinjalo da gubi društveni red i smisao, pa se u kontekstu državno-pravnog kolapsa, devalvacije dinarai rata u Sloveniji, sama pomisao da maloljetnici gledaju filmove za odrasle, Rami doimala potpuno nevažnom.
Kada je u pitanju film, uzbuđenje nisam nalazio samo u scenama seksa, nego čak i u narativnom okviru i likovima: usudio bih se reći da je nesavršenost ovih elemenata bila srazmjerna mom uzbuđenju. No, svakako najvažnija stvar, ona na koju bih bio potpuno fokusiran tokom gledanja, bila je glumica. U njenom performansu bih uvijek tražio dozu prirodne senzualnosti, onog nekog finog erotizma koji ju je činio više ljudskim bićem, a manje silikonskim mutantom i zanatlijom. U najbolje koje sam gledao tih godina svakako spadaju: Amber i Ginger Lynn, Nina Hartley, Seka, Bambi Woods, Bunny Bleu, Candie Evans, Racquell Darian, Tracy Adams, Teresa Orlowski, Heather Lere i moja omiljena, Traci Lords.
Kući bih, zbog praktičnosti, uglavnom koristio literaturu. Istina, imali smo video rekorder – jedan stari, raspadajući VHS uređaj, s logom neke nepoznate talijanske marke, kupljen ko zna gdje i ko zna od koga – ali je on bio instaliran na jedini TV u kući, što je gledanje pornića u home varijanti ograničavalo na one rijetke dane kada bi majka i Mito bili negdje vani. Uostalom, uvijek je postojala mogućnost da se kaseta zaglavi u ležištu, što se i dogodilo nekoliko puta s filmovima Buda Spencera i Terencea Hilla, u kojima je moj očuh bezgranično uživao. S časopisima je bilo lakše rukovati: mogao sam ih brzo i efikasno sakriti, uglavnom među knjige i u četvrtasti otvor u keramici, ispod kade, a poslije i u stan Mitine sestre, koji sam povremeno koristio nakon njene udaje.
Moj dugogodišnji, latentni interes za pornografiju bio je dobrim dijelom posljedica odsustva bilo kakvih seksulanih aktivnosti. U biti, bio sam jako stidljiv mladić, pogotovo u ophođenju s djevojkama. Imao sam velikih problema čak i pri najjednostavnijoj komunikaciji: crvenio bih se, zamuckivao, obarao pogled, ostajao nedorečen… I kako to već obično biva, sve ono što bih propuštao u stvarnosti, nadoknađivao sam maštajući o tome. Ponekad su ta maštanja bila toliko snažna i slikovita da su se pretvarala u prave pravcate groznice, one od kojih se znoji čelo, a tijelo danima gori od visoke temperature.
Naravno, o tim stvarima nisam ni s kim govorio, izuzev sa Sandrom, mojim najboljim školskim drugom, s kojim sam razmjenjivao časopise i koji je, također, dosta burno proživljavao svoje pubertetske i adolescentske godine. Jedno smo vrijeme čak mislili da ćemo postati ovisnici o pornografskim sadržajima, pa smo pravili apstinencije, uglavnom kratke, nakon kojih smo se našoj pasiji vraćali s još većim žarom. Ja sam se, recimo, strašno plašio da jednoga dana ne postanem kao S. – mladić iz naše četvrti, dvije godine stariji od mene – koji je za par Panini sličica sa SP 1990., vadio penis i počinjao da masturbira. Kada bi se na ulazu u haustor, na kojem smo se redovno skupljali, pojavile djevojčice, uvijek bi se našao neko ko bi mu ponudio čitavo tuce. Dugo sam se pitao da li ga je to što je uzimao naknadu za svoj voajerizam činilo manje ili više ludim.
*
U osam mojih predratnih, avenijskih godina nakupilo se mnoštvo iskustava, koja su u mnogome uticala na moj kasniji život. Kao i svaki tinejdžer na Aveniji, i ja sam dugo sanjao da jednoga dana postanem rock zvijezda. Tih godina slušali smo ploče i kasete američkih, britanskih i australskih rock bendova – Pink Floyd, Guns ‘n’ Roses, Whitesnake, Scorpions, AC/DC, Dire Straits, Rolling Stones, Deep Purple, Led Zeppelin, Jimy Hendrix, The Beatles, Bob Dylan, The Eagles, U2, Jon Bon Jovi i mnogih drugih. Društvo u kojem sam se kretao, ili kako se to u mostarskom uličnom žargonu i danas kaže, moja raja, imala je dosta šarolik muzički ukus, slušalo se praktično sve što je bilo muzika ili pak naličilo muzici, od narodnjaka i domaćeg pop-rocka, preko klasike, do punka i heavy-metala, ali svako od nas je, bez obzira na svoj muzički ukus, smatrao svetim tri stvari: Floydov album “The Wall”, Deep Purpleov “The Rock”, te prva četiri albuma Led Zeppelina (I, II, III i IV). U svim mojim sjećanjima na vrijeme s početka devedesetih, a pogotovo ono u periodu između avgusta 1992. i maja 1993., pjesme s ovih albuma pojavljuju mi se kao neka vrsta soundtracka, što je i razumljivo, jer smo trošili ogromne količine vremena, družeći se i opijajući uz Pageove, Blackmooreove i Gilmourove gitarske solo dionice. S druge strane, postoje i sasvim lične stvari koje me vežu za neke od tih pjesama, pa sam se tako, recimo, uz Stairways To Heaven otkrio ljubav, poljubivši se po prvi puta s nekom djevojkom.
Kako bih ostvario svoj san i postao rock zvijezda, početkom devedesetih sam uložio ogroman trud da naučim svirati gitaru. Čak sam neko vrijeme odlazio i na probe jednog benda, u tada tek izgrađenu, susjednu četvrt, Centar 2. Bend je vodio moj prijatelj, Mirsad L., koji već dvadeset godina živi u Holandiji. Osim što je bio ozbiljan gitarista, Mirso je i izgledao kao pravi rocker: imao je dugu, plavu kosu, nosio je halku u uhu i stalno držao cigaretu u ustima, čak i kada svira. Kada bi došao kod mene da slušamo ploče, majka bi cijelo vrijeme prestravljeno buljila u njega, kao da vidi duha. Poslije bih joj morao objašnjavati da Mirso “nije drogeraš, nego se samo tako oblači”. Koliko sam uspio saznati, tokom devedesetih je moj prijatelj napravio nekoliko pjesama, koje su u njegovoj novoj domovini prošle prilično dobro. Nažalost, ili na sreću, naš bend nikada nije zasvirao nigdje, osim u njegovoj garaži.
Tih godina sam strašno želio jednoga dana biti kao Slobodan, ili Bobo Sarić, kako ga je zvala čitava Avenija, otac mog najboljeg druga, Sandra, tridesetogodišnjak koji je izgledao upravo onako kako su tinejdžeri u osamdesetima zamišljali savršenog muškarca. Bobo je bio glavna faca u četvrti, imao je dugu plavu kosu, vozio Hondin motor, i svake večeri, u svijetlim farmericama i crnom kožnjaku, za kojim su uzdisala sva ženska srca s vrha do na dno Avenije, vodio na uzici svoga boxera, Agu. Kada bih dolazio kod svog druga, posmatrao bih, kriomice, u malom, drvenom plakaru smještenom u predsoblje, odmah uz ulazna vrata, Bobine crne kaubojke s niklovanim pločicama, kojima su bili obloženi njihovi vrhovi. Očajnički sam ih želio dodirnuti, opipati njihovu kožu i obuti ih, ali se nikada nisam usudio da mu takvo što predložim, možda baš zbog toga što sam se bojao da bi mi to mogao dopustiti. Jer, sve ono što je pripadalo Bobi, bilo je u mom mladalačkom svijetu, na neki način, sveto, ikonizirano, pa mi se čeprkanje po njegovim ličnim stvarima činilo čistom blasfemijom.
Bobo je radio kao vozač u Građevinskom preduzeću “Hercegovina”, bio je dugo razveden i živio je u velikom i lijepo uređenom stanu, s majkom i sinom jedincem. O Bobinoj prvoj ženi, Sandrovoj majci, znam samo to da je živjela u Banja Luci. Sandro ju je posjećivao na raspustima, ali je o tim posjetama malo govorio, ne sjećam se, zapravo, niti jednog našeg razgovora na tu temu, niti se pak sjećam da sam nekada, u njegovom stanu ili sobi, naišao na neku njenu sliku. Mora da je bila jako lijepa, mislio sam onda, dvaput ljepša od svih ostalih.
Nakon što se početkom 1992. ponovo oženio, Bobo je sa suprugom i tek rođenim sinom izbjegao u Italiju, gdje je proveo ostatak rata. Ponovo sam ga vidio u ljeto, 1997. ili 1998., na jednom kupalištu u blizini Mostara. Bio je upravo onakav kakvog sam ga pamtio: visok, stamen, dugokos i odvažan. Hodao je plažom poput Apolona, privlačeći ženske poglede. Nakon izvjesnog vremena, prišao sam mu i sav ozaren ga pozdravio, ali on me nije prepoznao, pa sam morao da objašnjavam ko sam i odakle se znamo. Ne znam zašto, ali, sjećam se, bilo mi je teško zbog toga.
Ratna priča moga školskog druga, Sandra, bila je jako dramatična kao, uostalom, i priče većine muslimanskih porodica na desnoj ili, pak, hrvatskih na lijevoj obali Neretve, nakon 9. maja 1993. godine. Nakon Bobinog odlaska u Italiju, ostavši sam s nenom Salihom, koja se oduvijek o njemu brinula onako kako vjerovatno ne bi ni rođena majka, Sandro je izbrojao i upamtio, da su im u periodu između 9. maja i 14. avgusta, kada su ih protjerali na lijevu obalu Neretve, vojni policajci HVO-a i pripadnici specijalne jedinice Jusufa Juke Prazine, dvanaest puta upadali u stan, maltreitrali ih i, na kraju, potpuno opljačkali.
Posebno ga je zaboljelo to što su im odveli psa, boxera, Agu.
“Otišo je s njima, a da me nije ni pogledo”, rekao mi je u jednom razgovoru, prije dvije godine. Sjedili smo u bašti Bobinog bara, u Kazandžiluku, i razmjenjivali naše ratne odiseje. Bilo je rano večer, ramazan mjesec, na obližnjem minaretu gorjeli su kandilji, a iza debelih potpornih zidova, negdje dole, u žitkom ljetnom mraku, žuborila je Neretva. Nismo se nas dvojica bili dugo vidjeli, Sandro sa suprugom već godinama živi u Americi, pa smo taj kratki susret udesili tokom jednog od njegovih rijetkih posjeta Mostaru.
“Džukac”, zaključio je, dajući svom licu jedan neznatno izmijenjen, ironičan izraz i zbunivši me, kao i uvijek, svojom navikom da se šali čak i onda kada govori o najozbiljnijim stvarima. Ubrzo je nastavio, glasom koji je odjednom poprimio melanholičan ton: “Jedan mi je logoraš ispričo da ga je prepozno na Heliodromu, gdje su ga čuvari napuckavali na raju u logoru.”
Uskim, pokaldrmljenim sokakom, odmah pored mjesta na kojem smo sjedili, prošla je porodica, sudeći po akcentu, turisti iz Bosne, otac, majka i dvoje djece. Neki ugodni, uzvišeni mir kojim je odisao taj prizor bio je u potpunoj suprotnosti s nemirom u našim dušama.
“Eto. I to ti je literarni motiv”, rekao je i onda dodao, napola ozbiljan: “Ni rođeno te dijete ne može izdati kao što to može vlastita džukela, koju si svojim rukama odgojio.”
Otprilike godinu dana poslije tog susreta, u jednoj poruci na facebooku, napisat će mi i ovo: “Ako si ikada imao prilike družiti se s psima, onda si shvatio da se emocije između vas dvojice prelijevaju na jedan posve čudnovat, nelingvistički način. To čovjek može osjetiti samo s psom, s drugim čovjekom – nikad. Pa ipak, poslije Age, više nikada nisam imao psa.”
A nedugo zatim i ovo: “Miljenko (Jergović, op. a.) je jednom negdje napisao kako te psi gledaju onako kako bi želio da te gledaju ljudi, ali to uvijek doživiš jedino od pasa. I kako je od svih strahova najveći onaj pseći kada ga svezanog ostave ispred supermarketa – njegov strah da se gazda više neće vratiti po njega ili da bi u supermarketu mogao naći bolje prijatelje, najveći je od svih ovozemaljskih strahova. Ovdje, u Americi, to je česta pojava – svezan pas pred supermarketom. Ne propuštam te prizore kada na njih naiđem i uvijek su nepogrešivo isti.”
*
Vrata stana na Aveniji posljednji put zaključali smo u jesen 2000. godine, svega nekoliko mjeseci nakon što smo ga ponovo vratili u posjed. U njemu je, od 1994., živjela porodica, izbjegla iz Jablanice, muž, supruga i dvoje djece. Kada su se najzad iselili, dugo smo razmišljali da li da se vratimo ili ne. Bilo je to još uvijek turbulentno vrijeme, u kojem Mostarci s jedne obale nisu osjećali sigurnost kada bi prešli na drugu. Na kraju smo se, ipak, odlučili za prodaju. Nije nam se, nakon svega, dalo živjeti u strahu.
Stan je kupio izvjesni gospodin G., tada vlasnik lanca benzinskih pumpi u Zapadnoj Hercegovini, porijeklom i adresom iz nekog sela u blizini Gruda. Prodaju je u naše ime obavio mamin brat, Ibro, građevinski poduzetnik, a od novca koji smo dobili, proširili smo i nadogradili očevu pločaru, koja sada, barem po gabaritima, donekle nalikuje pristojnom porodičnom domu.
Prodajom stana na Aveniji izabrali smo da ostanemo izbjeglice do kraja života.
To što živimo u vlastitoj kući, nažalost, nimalo ne umanjuje taj osjećaj.
Dosta često, u posljednje vrijeme, razmišljam o očevoj odluci da napusti Dubočane i doseli se u Mostar. Važno mi je to što je smogao dovoljno hrabrosti da se suprotstavi unaprijed određenom načinu života i donese odluku o odlasku, bez obzira je li ona konačno bila budalasta ili mudra. Njegovim stopama poslije su krenula i starija braća. Rasprodali su stoku i zemlju, podijelili novac i rasuli se po bijelom svijetu. Mala kamenjara na obali Rakitnice i danas je pusta.
Savršeno lahko mogu zamisliti očev život u nekom drugom gradu, možda Konjicu, Sarajevu, Rijeci, ili, recimo, Stuttgartu, da je kojim slučajem, poput braće, odlučio poći toliko daleko, trbuhom za kruhom. Kamiona i špediterskih firmi pun je ovaj veliki, razdvojeni svijet, koji teži povezivanju i blizini. Možda bi u tom slučaju on još uvijek bio živ, a ja bih ostao nerođen, mrtav.
Ili bi, možda, ovu knjigu o ocu kojeg nema, danas pisao neko drugi.