Jesam što ću biti. Duša. (Obitavalište duša, IX svezak, 99. pjevanje: Oporuka)
Proteklih godina preveo sam na hrvatski jezik velik broj književnih djela slovenskih autora. Osobito zadovoljstvo pričinjalo mi je prevođenje izabranih pjesama, pripovijedaka (Tamna strana mjeseca, Crna orhideja), dnevničkih zapisa (Drugovanje, Povelja) i rasprava (Sloboda i nužnost) Edvarda Kocbeka, kršćanskog mislioca, političkog aktivista i partizanskog borca protiv fašizma. Taj slovenski velikan svojim je promišljanjem znatno utjecao na moj duhovni rast. Uslijedilo je prevođenje romana (Tri žene, Pridošlice, Kristalno vrijeme) Lojze Kovačiča, jednog od najvećih svjetskih pisaca u južnih Slavena, u čijem dosluhu pod stare dane stvaralački radosno i zahvalno supotpisujem spoznajnu rečenicu: „Zrelost je sve“. Nakon tih prijevoda nije mi se moglo dogoditi ništa ljepše nego da u zrelosti ljeti 2019. naiđem na epski pjesmotvor u tri knjige pod naslovom VRATA NEPOVRATA suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.
Prva knjiga, Zemljovidi nostalgije, započinje u australskoj pustinji Pinnacles Desert. Tu započinje pjesnikovo putovanje zagrobnim svijetom, svijetom mrtvih, gdje traži lijepe duše svih onih koje mu je bilo dano ljubiti te ih priziva natrag u svoja pjevanja. Kompozicija prve knjige izgrađena je tako da omogućava čitanje svakog pjevanja kao samostalnog pjesničkog ciklusa, a čitanje svakog od triju svezaka kao zasebnu cjelinu. U prvoj knjizi predstavljeni su svi ključni akteri i naznačene sve njihove životne, uglavnom tragične sudbine.
Druga knjiga, Vrijeme očeva, usredotočena je na strahote 20. stoljeća, prije svega na oba svjetska rata, pa sve do današnjih dana. Sadrži 10 svezaka, od kojih svaki ima 5 pjevanja, a svako od ukupno 50 pjevanja započinje riječju Vrijeme, čime autor jasno ukazuje na poruku i dramaturgiju svog pjesmotvora.
Treća knjiga, Obitavališta duša, zamišljena je „kao putovanje brodom za krstarenje prema Sjeveru, pri čemu je posve očito da je brod natovaren svim mojim osobnim i kolektivnim sjećanjem te svim mrtvim dušama“, rekao je autor u nastupnom predavanju prigodom izbora za izvanrednog člana Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU) 1. ožujka 2018. te nastavio: „U potpalublju je pohranjena sva prošlost, koja započinje mitološkim pričama o postanku svijeta i proteže se sve do dana današnjeg. Bijeg Eneje iz razorene Troje prelijeva se u vlakove za Auschwitz i čamce pomoću kojih današnje izbjeglice bježe pred smrću i nailaze na nju usred Sredozemnog mora… U natpalublju broda smještene su prostorije umjetnosti koje čuvaju sjećanje. U njima mogu meni drage duše živjeti onakvim životom kakvim bi voljele živjeti, kad ne bi bilo te paklene povijesti. Tu sam, na primjer, izgradio koncertnu dvoranu u kojoj simfonijski orkestar svira skladbe mog strica, skladatelja Lea Novaka, koje su bile spaljene za vrijeme bombardiranja Ljubljane u ožujku 1945.; u kojoj pjeva moja bosanska teta Bahrija Nuri Hadžić, velika diva eksperimentalnog opernog repertoara 30-tih godina prošlog stoljeća, kojoj je povijest uništila sve snimke; u kojoj pjeva i moja majka Anica, koja je studirala pjevanje, ali je glazbenu karijeru žrtvovala obitelji i djeci.“
Na samom vrhu lađe, u potkrovlju pjesničkih duša, pjesnik vodi razgovore s dušama Šeherezade, Dantea, Prešerna, s dušama starije pjesničke braće i dušama svojih nedavno umrlih vršnjaka. U završnim pjevanjima razmišlja o rođenju i čuđenju, o sebi i drugima, o odlukama i otuđivanju, o nagonu za rajem i izgonu iz raja, naglašavajući rizičnost i ljepotu putovanja, a nadasve toplinu ljubavnog predavanja i vjeridbe s izabranicom i svojom suputnicom Mo – belgijskom spisateljicom Monikom de Paemel.
ODRASTANJE U JEZIK KAO DOM I ZAVIČAJ
Boris A. Novak ne samo da je odrastao u jezik, već je u jeziku podigao svoj jedini dom. Kao verzolog i literarni teoretik izradio je vlastitu teoriju o međusobnom podudaranju sjećanja jezika i jezika sjećanja. Ta dva pojma analizirao je literarno teoretski i povijesno na primjerima mnogih stihovnih oblika, od homerskog daktilskog heksametra do slobodnog stiha. I domogao se nepobitne spoznaje da pjesnički jezik uvijek u sebi sadrži i čuva sjećanje jezika, što se očituje ponavljanjem ritmičkih uzoraka. Ritmička i zvučna ponavljanja čuvaju u živoj svijesti riječi davno izgovorene. Na taj način omogućava se i ostvaruje jezik sjećanja. U epskim vremenima, a ni danas nije drukčije, prenosi se pomoću stihova svijest zajednice o svom izvoru, genealogiji bogova, o vrijednosnom sustavu, povijesti, presudnim bitkama, pobjedama i porazima, junacima i žrtvama.
Pjesnik je u ispraznoj i bučnoj pustinji današnjeg jezika izabrao tiši put, put mukotrpna kristaliziranja maglovita značenja, put zaboravljenih, ali u grudima jezika još uvijek poput žeravice toplih ritmova. Njegovi stihovi urodili su obiljem pjesničkih oblika, objavljivanih u nekoliko pjesmarica. Prva je pod naslovom Oblici svijeta izašla 1991. Drugo, dopunjeno izdanje pod naslovom Oblici srca izašlo je 1997., a 2016. izašlo je treće izdanje pod naslovom Oblici duha. To je bitno proširena verzija u kojoj nam pjesnik vlastitim pjesničkim primjerima i komunikativnim tumačenjima na 530 stranica predstavlja 220 pjesničkih oblika, od kojih je 60 prvi put zaživjelo u slovenskom jeziku.
A što Borisu A. Novaku znači biti pjesnikom slovenskog jezika možemo donekle naslutiti u 83. pjevanju: Noćni razgovor s Prešernom. Obojica su, i Prešeren i Novak,rođeni istog dana mjeseca prosinca, u razmaku od sto pedeset i tri godine. Obojica snagom jezika stvaraju svijet slovenske kulturne samostalnosti, obojica su zbog toga ispostavljeni na milost i nemilost domaćim zavidnicima, na obojicu navaljuju političke „muhe i moljci“. Prešerna su i poslije smrti jednostrano tumačili i pljačkali.
Kasnije su te uzdigli do spomenika okamenjena sjećanja. Šteta je takvog jezika za mutavce u podnožju Alpa.
Jer, zabluda je pisati pjesme za gluhe … Tvoj je narod sada slobodan, budućnost je osunčana. Ali, kao da se ponavlja sudbina krta.
Ako se negdje u blizini vodi kakav rat, tvoj narod uključi drugi TV-kanal. Oko kućica voli šišati svoju živicu*. Moja je pjesma *(… i postavljati žilet žicu)
nepostojana. Tvoj narod gleda me s visoka. Bojim se, da zavidi mojoj sreći.
Prešernov stoljeće i pol mlađi kolega, a 3.000 godina stariji epik (kako se sam predstavlja), ustrajavao je na pisanju svog eposa punih 25 godina. „Pisanje ovog epa bio je najveći umjetnički, čuvstveni, intelektualni i fizički napor u mom životu. A slučajna rima Dante – Ante, koju mi je podario moj jezik, presudna je za moj pjesnički svijet, zato što označava oba njegova pola: Poeziju (Dante) i Povijest, odnosno, bolje rečeno – Pripovijest (Ante). Zahvaljujući toj znakovitoj rimi Dantea sam prihvatio kao pjesničkog oca, a svog biološkog oca kao prvog i najvećeg pripovjedača priča“ (Predavanje u SAZU). Zahvaljujući zanosnom slušanju priča još u danima djetinjstva i ustrajnom radu tijekom nekoliko desetljeća, sinu Borisu uspjelo je prastaru epsku vrstu prilagoditi modernom vremenu. Glazbu stihova i pjesničku slikovitost uspješno kombinira s pripovijedanjem priča.
PRIPOVIJEST – UVJERLJIVIJA OD POVIJESTI
Trotomna knjiga Vrata nepovrata podnaslovljena je kao epos. To je starogrčka riječ za priču i autor je njome htio naglasiti da pripovijest u njegovim pjevanjima dobiva uzvišenije mjesto od povijesti.
Ne Povijest – važna je Pripovijest. Njena strava, smijeh, glazba.
(Zemljovidi nostalgije, 3. svezak: Pripovijest)
Povijest želi prikazati na temelju osobnih pripovijesti, na temelju herojstva vojnika, a ne vojskovođa i političkih ili religioznih vođa povijesti, na temelju intimnih junaštava žena, djece i starijih osoba, onih koji su najčešće bili žrtve povijesti. Prvi pripovjedač u knjizi, pjesnikov biološki otac Ante, bio je prije drugog svjetskog rata književnik i prevodilac, ljevičarski aktivist (kao komunist dvadeset i tri puta u zatvoru), partizanski prvoborac (dvaput osuđen na smrt sa strane Glavnog štaba slovenske partizanske vojske), a poslije rata statističar.
Ponekad bismo znali pričati dugo iza ponoći. (…) Često je znao ponavljati priče koje sam već čuo, ali sa svježim detaljima, kao uklet (…) nesuđeni pisac majstorski je grdaio siže i garnirao ga osjećajnom draži, pouzdanošću kronista.
(VI. svezak, 60. pjevanje: Noćni razgovor s ocem)
Od majke Anice naslijedio je „sluh za glazbu, glazbu pokreta, pokret glasa, osjećaj za šapat i smijeh, toplinu kojom je isijavala“ (V. svezak, 54. pjevanje: Najčvršća veza). Mnoga pjevanja posvećena su stricu Leu Novaku, komunističkom aktivistu i skladatelju, mučki ubijenom u gestapovskoj mučionici u Mariboru; zatim Jerku Novaku, vrsnom vojnom pilotu Kraljevine Jugoslavije koji je izgubio život u tragičnoj nesreći; te Mirku Novaku, političkom komesaru partizanskog odreda, likvidiranom po nalogu Glavnog štaba slovenske partizanske vojske“. Velik broj pjevanja posvećen je uzorima u pjesničkom prepoznavanju, kao što su Homer, Ovidije, Vergilije, perzijski pjesnik Omar Hajjam i dr. U osamdesetom poglavlju (Noćni razgovor s Danteom) čitamo kako se susret s Danteom, autorom Božanstvene komedije, zbio u Tolminskim koritima, na mjestu gdje je slavni pjesnik, prema legendi, zakoračio u Pakao. Iz tog susreta, prizora u kojem se slavni pjesnik obraća suvremenom epiku, saznajemo neka osnovna načela Novakove poetike:
Tišina
štiti Tvoju dušu, nasmrt opsjednutu tumačenjima. Ne razumiju uginuće
na bojnom polju, gdje je tvoje uplašeno tijelo bježalo pred konačnim. Nisu iskusili samoću progonstva. Ne dopiru
do dna slikama, zvonkim od ljepote. Ništa ne znaju o ritmu koji nas obojicu opsjeda. Stravičnost zidanja i svote
ovih tercina ne poznaju. Neba se nikad nisu dotakli, jedino u Čistilištu, u tom snošljivom trajanju Pakla – jedino ovdje – osjećaju se kod kuće …
(VIII. svezak, 80. pjevanje: Noćni razgovor s Danteom)
Boris A. Novak svjestan je da se velika povijest ogleda u pričama o pojedincima i zato nam nudi nudi čitav niz dojmljivih priča posvećenih trubadurima i francuskim pjesnicima od Charlesa Orleanskog do simbolista i modernista (Verlaine, Rimbaud, Mallarmé, Valéry, Prévert, Ponge, Jabès) …, pogotovo u pjesničkim dušama starije braće (Kajetan Kovič, Dane Zajc, Tomaž Šalamun) i pjesničkim dušama pokojnih pjesnika vršnjaka (Jure Detela, Jaša Zlobec, Aleš Debeljak).
Na jednom mjestu u knjizi autor se pita je li mu pisanje o ljudima koji su već davno mrtvi daje pravo na ponos ili na prezir? Bez obzira na odgovor, on je svjestan da
…grobovi nisu nikad posve zatvoreni. Nepokopani se vraćaju iz nepoznate niše. Uvijek se vraćaju. Iz jučer u uvijek. Iz smrti
u posljednji oblik bivanja – sjećanje. Iz nepovrata kroz vrata šutnje u riječi.
(VII. svezak, 77. pjevanje: Jesam ono što sam bio)
… da smrt nije zlo mrtvačko, nego rađanje: krv, korijen i nebo!
(IX. svezak, 93. pjevanje: Putovanje)
Vjeruje u priče svom snagom, upija ih s naslađivanjem i stravom. U svojim pjevanjima vraća dušama mrtvih dostojanstvo sjećanja. To je jedino što preostaje pjesniku koji priznaje da je Danteu bilo mnogo lakše.
Dante je dušama dao Pakao, Čistilište i Raj. Imao je Boga.
Dante – bogataš! A ja sam siromah, ničega nemam,
osim te svoje smrti. I s onu stranu svoje smrti krhku riječ.
( I. svezak, 10. pjevanje: Dar, dug, protudar)
Kroz svih devedeset i devet pjevanja nižu se susreti sa sjenama vremena i vječnosti. S pjesnicima razgovara osobno, po mjeri njihovih i njegovih poetika. Duboko uvjeren da su duše i poslije smrti stvarne. Punim plućima nastoji udisati njihov zrak. I usprkos trenju svih silnica povijesti nastoji opjevati svakodnevne priče jednostavnih, krhkih stvorenja, „tih mrvica, što ih mrav vječnosti“ odnosi s ranjivih mjesta u prostranstva svjetlosti.
LJEPOTA SJEĆANJA I TRANSCENDENCIJA
Za Borisa A. Novaka ljepota je „prasjećanje na vrijeme / koje je Više od vremena, na kraj, koji je više od kraja, / na Vječ-nost, / petu nebesku stranu, /gdje se na zrcalno udvostručenim obalama / uzdiže anđeoski Lik koji mi pruža dlan…“ (Uvodna pjesma, posvećena slikarici Metki Krašovec). Što je za njega Lik ( slov. Postava)? U svom predavanju slovenskim akademicima autor ga obrazlaže ovim riječima: „Valja ga razumjeti u značenju tjelesne figure, ali i u značenju Zakona ili svetih knjiga… Lik u presudnim trenucima zadire u događanje i neprestano mijenja svoje obličje. Prvi put pojavi se u australskoj pustinji i uputi me na zagrobno putovanje i pisanje… Lik je ogromna crna Pramajka, koja se časkom promijeni u gorštački lik starca i lice oblaka koje se neprestano mijenja; u njemu prepoznajem praoca Adama, svoju kćerku i svog luckastog djeda Antona, na trenutak mi se učini da gledam lice samog Boga, koje se doduše smjesta promijeni u lice dojenčeta, mog sina koji se rasplakao; po orlovskom nosu prepoznajem u Liku Dantea, koji se mijenja u Antea, mog oca u partizanskoj uniformi“ (Predavanje u SAZU).
Taj Lik lebdio je nad zemljama bliskim i dalekim, bajnim, bogatim i opasnim, lebdio je nad pristaništima Sindbadovih putovanja, ponad Semiramidinih vrtova, nad svim pričama iz Tisuću i jedne noći (VIII. svezak, 79. pjevanje: Noćni razgovori sa Šeherezadom), a najdirljivije je prikazan u pjesnikovu susretu s Rabijem (IX. svezak, 94. pjevanje: Drugi).
Zvao si me, toliko puta zvao, one noći. Ali čula su mi bila oduzeta. Užurbano, bujno pretproljeće istrgnulo je prirodu iz okova zime, prožimao me
nagon novog života sa svom divljinom naslađivanja svim poznatim i nepoznatim mirisima, nisam imao snage za skok preko tog ponora …
…. nikad neću zaboraviti oštricu bola koja je prerezala tvoje milo
lice, bljesak bjeloočnica u sjaju baklji … … Tješi me jedino to da si me u posljednji čas primijetio, nemoć
me ohromila, ali došao sam, u posljednji čas, o, najblaži, bio sam ondje, sav prestrašen i nepomičan, ali bio sam ondje,
i sada, kad se svake noći vraćam tvojoj sjeni nasred vrta
tako sam, rabi, bez tebe tako sam, ja dobro znam, prijatelju, da ćeš na času smrti moje biti ondje …
A evo kako se autor sam izjasnio o onostranosti: „Što se pak transcendencije tiče, mogu svjedočiti jedino o svom vlastitom autorskom osjećaju, koji ne mora biti nužno puno važniji od osjećaja čitateljica i čitatelja. Metaforički rečeno: Vrata Nepovrata su pritvorena, tako da kroz njih ne dopire izravna, žarka svjetlost transcendencije, kakva je osvjetljavala i vodila Dantea, već dopire zlatna aureola, koja pada na našu sjenovitu, kasnu jesen. Moj ep najvjerojatnije isijava i određeno religiozno ozračje, ali to je nesretna religija ateista, kojemu siromašan ateizam ne pomaže kod prvih i posljednjih pitanja, te se – baš kao i prvi čovjek, baš kao i prvi pjesnici – u smrtnom času svojih bližnjih suočio s temeljnim pitanjima: Što je duša? Gdje obitavaju duše mrtvih? Kako je moguće da duše mrtvih tako detaljno osjećamo, iako njihovih tijela već odavno nema? Osobito sam u trećoj knjizi, Obitavališta duša, izgradio svoju pjesničku religiju, i ta je religija – Sjećanje. Duše mrtvih žive sve dotle dok ih se sjećamo. Duše žive sve dotle dok na našim usnicama i u našim srcima žive njihove priče.“ (Predavanje u SAZU).
Dakle, Boris A. Novak ostaje vjeran samom sebi kao povijesno zbiljska i pjesnička osobnost. Njegova ars poetica sastoji se u tome da ima dvojnika.
Dok se ja, sujetan kakav jesam, pokazujem svijetu, on sjedi kod kuće i crnči, crnči, crnči …
***
Priznajem: teško pišem. Samo mucam. Ja, pjesnik, majstor za klasični ostvaraj, profesor stiha. Bilo bi me stid, kad bi studenti to znali. Ali doticaj
pera i papira naprosto me paralizira. Nespretno izrasta pjesma iz tišine. Kao da je naočigled savršene bjeline drhtaj slova pogreška. Posljedica nemira.
Moram tek naučiti kako svaki stih napisati. Kao da se učim hodati. I kad naučim, kad pjesmu
završim, to je znanje samo dim. Sljepilo. Kod nove pjesme ne pomaže. Ja sam opet sam. Opet pokušavam hodati. Opet mucam.
I upravo u tome je najveća ljepota.
(VIII. svezak, 88. pjevanje: Ars poetica)
Na granici između dva svijeta, na pragu vrata nepovrata, pjesnik je dirnut žalošću ljepote. Zna da je ljepota prostor za slobodu, s onu stranu stvaranja i razaranja, na pragu putovanja prema nepoznatom. Njemu je pjesma jedini raj, jedini prostor s onu stranu povijesti. Piše svoj ep, kako bi sebi samom i svim potomcima nekad ljutih neprijatelja dao do znanja
kako je grozno napustiti svijet,
ovaj svijet, tako svijetao i neponovljiv, ovaj svijet, tako bogat kao Bog, neponovljivo živ,
ovaj svijet, tako lijep, lijep, lijep …
(III. Svezak, 31. pjevanje: Apel ubijenih)
Svijet u kojem se neprestano zrcali ljepota duša i ljubavi. Duše su tajanstvene knjige naše osobnosti, ukoliko smo sposobni osluhnuti njihov šapat iz vječnosti. Duše putuju kroz prostor i vrijeme. Čovjekovoj slici daju obrise vječnosti. Duše su „hram boga osmijeha, hram boga živoga“. Pjesnik je u tom hramu vrtlar tišine. Pa makar svoju šutnju rimovao s molitvom nevjernih, on se ipak nada da smo
Uz prevođenje Borisa A. Novaka
Jesam
što ću biti.
Duša.
(Obitavalište duša, IX svezak, 99. pjevanje: Oporuka)
Proteklih godina preveo sam na hrvatski jezik velik broj književnih djela slovenskih autora. Osobito zadovoljstvo pričinjalo mi je prevođenje izabranih pjesama, pripovijedaka (Tamna strana mjeseca, Crna orhideja), dnevničkih zapisa (Drugovanje, Povelja) i rasprava (Sloboda i nužnost) Edvarda Kocbeka, kršćanskog mislioca, političkog aktivista i partizanskog borca protiv fašizma. Taj slovenski velikan svojim je promišljanjem znatno utjecao na moj duhovni rast. Uslijedilo je prevođenje romana (Tri žene, Pridošlice, Kristalno vrijeme) Lojze Kovačiča, jednog od najvećih svjetskih pisaca u južnih Slavena, u čijem dosluhu pod stare dane stvaralački radosno i zahvalno supotpisujem spoznajnu rečenicu: „Zrelost je sve“. Nakon tih prijevoda nije mi se moglo dogoditi ništa ljepše nego da u zrelosti ljeti 2019. naiđem na epski pjesmotvor u tri knjige pod naslovom VRATA NEPOVRATA suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.
Prva knjiga, Zemljovidi nostalgije, započinje u australskoj pustinji Pinnacles Desert. Tu započinje pjesnikovo putovanje zagrobnim svijetom, svijetom mrtvih, gdje traži lijepe duše svih onih koje mu je bilo dano ljubiti te ih priziva natrag u svoja pjevanja. Kompozicija prve knjige izgrađena je tako da omogućava čitanje svakog pjevanja kao samostalnog pjesničkog ciklusa, a čitanje svakog od triju svezaka kao zasebnu cjelinu. U prvoj knjizi predstavljeni su svi ključni akteri i naznačene sve njihove životne, uglavnom tragične sudbine.
Druga knjiga, Vrijeme očeva, usredotočena je na strahote 20. stoljeća, prije svega na oba svjetska rata, pa sve do današnjih dana. Sadrži 10 svezaka, od kojih svaki ima 5 pjevanja, a svako od ukupno 50 pjevanja započinje riječju Vrijeme, čime autor jasno ukazuje na poruku i dramaturgiju svog pjesmotvora.
Treća knjiga, Obitavališta duša, zamišljena je „kao putovanje brodom za krstarenje prema Sjeveru, pri čemu je posve očito da je brod natovaren svim mojim osobnim i kolektivnim sjećanjem te svim mrtvim dušama“, rekao je autor u nastupnom predavanju prigodom izbora za izvanrednog člana Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU) 1. ožujka 2018. te nastavio: „U potpalublju je pohranjena sva prošlost, koja započinje mitološkim pričama o postanku svijeta i proteže se sve do dana današnjeg. Bijeg Eneje iz razorene Troje prelijeva se u vlakove za Auschwitz i čamce pomoću kojih današnje izbjeglice bježe pred smrću i nailaze na nju usred Sredozemnog mora… U natpalublju broda smještene su prostorije umjetnosti koje čuvaju sjećanje. U njima mogu meni drage duše živjeti onakvim životom kakvim bi voljele živjeti, kad ne bi bilo te paklene povijesti. Tu sam, na primjer, izgradio koncertnu dvoranu u kojoj simfonijski orkestar svira skladbe mog strica, skladatelja Lea Novaka, koje su bile spaljene za vrijeme bombardiranja Ljubljane u ožujku 1945.; u kojoj pjeva moja bosanska teta Bahrija Nuri Hadžić, velika diva eksperimentalnog opernog repertoara 30-tih godina prošlog stoljeća, kojoj je povijest uništila sve snimke; u kojoj pjeva i moja majka Anica, koja je studirala pjevanje, ali je glazbenu karijeru žrtvovala obitelji i djeci.“
Na samom vrhu lađe, u potkrovlju pjesničkih duša, pjesnik vodi razgovore s dušama Šeherezade, Dantea, Prešerna, s dušama starije pjesničke braće i dušama svojih nedavno umrlih vršnjaka. U završnim pjevanjima razmišlja o rođenju i čuđenju, o sebi i drugima, o odlukama i otuđivanju, o nagonu za rajem i izgonu iz raja, naglašavajući rizičnost i ljepotu putovanja, a nadasve toplinu ljubavnog predavanja i vjeridbe s izabranicom i svojom suputnicom Mo – belgijskom spisateljicom Monikom de Paemel.
ODRASTANJE U JEZIK KAO DOM I ZAVIČAJ
Boris A. Novak ne samo da je odrastao u jezik, već je u jeziku podigao svoj jedini dom. Kao verzolog i literarni teoretik izradio je vlastitu teoriju o međusobnom podudaranju sjećanja jezika i jezika sjećanja. Ta dva pojma analizirao je literarno teoretski i povijesno na primjerima mnogih stihovnih oblika, od homerskog daktilskog heksametra do slobodnog stiha. I domogao se nepobitne spoznaje da pjesnički jezik uvijek u sebi sadrži i čuva sjećanje jezika, što se očituje ponavljanjem ritmičkih uzoraka. Ritmička i zvučna ponavljanja čuvaju u živoj svijesti riječi davno izgovorene. Na taj način omogućava se i ostvaruje jezik sjećanja. U epskim vremenima, a ni danas nije drukčije, prenosi se pomoću stihova svijest zajednice o svom izvoru, genealogiji bogova, o vrijednosnom sustavu, povijesti, presudnim bitkama, pobjedama i porazima, junacima i žrtvama.
Pjesnik je u ispraznoj i bučnoj pustinji današnjeg jezika izabrao tiši put, put mukotrpna kristaliziranja maglovita značenja, put zaboravljenih, ali u grudima jezika još uvijek poput žeravice toplih ritmova. Njegovi stihovi urodili su obiljem pjesničkih oblika, objavljivanih u nekoliko pjesmarica. Prva je pod naslovom Oblici svijeta izašla 1991. Drugo, dopunjeno izdanje pod naslovom Oblici srca izašlo je 1997., a 2016. izašlo je treće izdanje pod naslovom Oblici duha. To je bitno proširena verzija u kojoj nam pjesnik vlastitim pjesničkim primjerima i komunikativnim tumačenjima na 530 stranica predstavlja 220 pjesničkih oblika, od kojih je 60 prvi put zaživjelo u slovenskom jeziku.
A što Borisu A. Novaku znači biti pjesnikom slovenskog jezika možemo donekle naslutiti u 83. pjevanju: Noćni razgovor s Prešernom. Obojica su, i Prešeren i Novak,rođeni istog dana mjeseca prosinca, u razmaku od sto pedeset i tri godine. Obojica snagom jezika stvaraju svijet slovenske kulturne samostalnosti, obojica su zbog toga ispostavljeni na milost i nemilost domaćim zavidnicima, na obojicu navaljuju političke „muhe i moljci“. Prešerna su i poslije smrti jednostrano tumačili i pljačkali.
Kasnije su te uzdigli do spomenika
okamenjena sjećanja. Šteta je
takvog jezika za mutavce u podnožju Alpa.
Jer, zabluda je pisati pjesme za gluhe …
Tvoj je narod sada slobodan, budućnost je osunčana.
Ali, kao da se ponavlja sudbina krta.
Ako se negdje u blizini vodi kakav rat,
tvoj narod uključi drugi TV-kanal. Oko kućica
voli šišati svoju živicu*. Moja je pjesma *(… i postavljati žilet žicu)
nepostojana. Tvoj narod gleda me s visoka.
Bojim se, da zavidi mojoj sreći.
Prešernov stoljeće i pol mlađi kolega, a 3.000 godina stariji epik (kako se sam predstavlja), ustrajavao je na pisanju svog eposa punih 25 godina. „Pisanje ovog epa bio je najveći umjetnički, čuvstveni, intelektualni i fizički napor u mom životu. A slučajna rima Dante – Ante, koju mi je podario moj jezik, presudna je za moj pjesnički svijet, zato što označava oba njegova pola: Poeziju (Dante) i Povijest, odnosno, bolje rečeno – Pripovijest (Ante). Zahvaljujući toj znakovitoj rimi Dantea sam prihvatio kao pjesničkog oca, a svog biološkog oca kao prvog i najvećeg pripovjedača priča“ (Predavanje u SAZU). Zahvaljujući zanosnom slušanju priča još u danima djetinjstva i ustrajnom radu tijekom nekoliko desetljeća, sinu Borisu uspjelo je prastaru epsku vrstu prilagoditi modernom vremenu. Glazbu stihova i pjesničku slikovitost uspješno kombinira s pripovijedanjem priča.
PRIPOVIJEST – UVJERLJIVIJA OD POVIJESTI
Trotomna knjiga Vrata nepovrata podnaslovljena je kao epos. To je starogrčka riječ za priču i autor je njome htio naglasiti da pripovijest u njegovim pjevanjima dobiva uzvišenije mjesto od povijesti.
Ne Povijest –
važna je Pripovijest.
Njena strava, smijeh, glazba.
(Zemljovidi nostalgije, 3. svezak: Pripovijest)
Povijest želi prikazati na temelju osobnih pripovijesti, na temelju herojstva vojnika, a ne vojskovođa i političkih ili religioznih vođa povijesti, na temelju intimnih junaštava žena, djece i starijih osoba, onih koji su najčešće bili žrtve povijesti. Prvi pripovjedač u knjizi, pjesnikov biološki otac Ante, bio je prije drugog svjetskog rata književnik i prevodilac, ljevičarski aktivist (kao komunist dvadeset i tri puta u zatvoru), partizanski prvoborac (dvaput osuđen na smrt sa strane Glavnog štaba slovenske partizanske vojske), a poslije rata statističar.
Ponekad bismo znali pričati dugo iza ponoći.
(…)
Često je znao ponavljati priče koje sam već
čuo, ali sa svježim detaljima, kao uklet
(…)
nesuđeni pisac majstorski je grdaio siže
i garnirao ga osjećajnom draži, pouzdanošću kronista.
(VI. svezak, 60. pjevanje: Noćni razgovor s ocem)
Od majke Anice naslijedio je „sluh za glazbu, glazbu pokreta, pokret glasa, osjećaj za šapat i smijeh, toplinu kojom je isijavala“ (V. svezak, 54. pjevanje: Najčvršća veza). Mnoga pjevanja posvećena su stricu Leu Novaku, komunističkom aktivistu i skladatelju, mučki ubijenom u gestapovskoj mučionici u Mariboru; zatim Jerku Novaku, vrsnom vojnom pilotu Kraljevine Jugoslavije koji je izgubio život u tragičnoj nesreći; te Mirku Novaku, političkom komesaru partizanskog odreda, likvidiranom po nalogu Glavnog štaba slovenske partizanske vojske“. Velik broj pjevanja posvećen je uzorima u pjesničkom prepoznavanju, kao što su Homer, Ovidije, Vergilije, perzijski pjesnik Omar Hajjam i dr. U osamdesetom poglavlju (Noćni razgovor s Danteom) čitamo kako se susret s Danteom, autorom Božanstvene komedije, zbio u Tolminskim koritima, na mjestu gdje je slavni pjesnik, prema legendi, zakoračio u Pakao. Iz tog susreta, prizora u kojem se slavni pjesnik obraća suvremenom epiku, saznajemo neka osnovna načela Novakove poetike:
Tišina
štiti Tvoju dušu, nasmrt opsjednutu
tumačenjima. Ne razumiju uginuće
na bojnom polju, gdje je tvoje uplašeno
tijelo bježalo pred konačnim. Nisu iskusili
samoću progonstva. Ne dopiru
do dna slikama, zvonkim od ljepote.
Ništa ne znaju o ritmu koji nas obojicu
opsjeda. Stravičnost zidanja i svote
ovih tercina ne poznaju. Neba
se nikad nisu dotakli, jedino u Čistilištu,
u tom snošljivom trajanju Pakla – jedino ovdje – osjećaju se kod kuće …
(VIII. svezak, 80. pjevanje: Noćni razgovor s Danteom)
Boris A. Novak svjestan je da se velika povijest ogleda u pričama o pojedincima i zato nam nudi nudi čitav niz dojmljivih priča posvećenih trubadurima i francuskim pjesnicima od Charlesa Orleanskog do simbolista i modernista (Verlaine, Rimbaud, Mallarmé, Valéry, Prévert, Ponge, Jabès) …, pogotovo u pjesničkim dušama starije braće (Kajetan Kovič, Dane Zajc, Tomaž Šalamun) i pjesničkim dušama pokojnih pjesnika vršnjaka (Jure Detela, Jaša Zlobec, Aleš Debeljak).
Na jednom mjestu u knjizi autor se pita je li mu pisanje o ljudima koji su već davno mrtvi daje pravo na ponos ili na prezir? Bez obzira na odgovor, on je svjestan da
…grobovi nisu nikad posve zatvoreni.
Nepokopani se vraćaju iz nepoznate niše.
Uvijek se vraćaju. Iz jučer
u uvijek. Iz smrti
u posljednji oblik bivanja – sjećanje. Iz nepovrata
kroz vrata
šutnje u riječi.
(VII. svezak, 77. pjevanje: Jesam ono što sam bio)
… da smrt nije zlo mrtvačko,
nego rađanje: krv, korijen i nebo!
(IX. svezak, 93. pjevanje: Putovanje)
Vjeruje u priče svom snagom, upija ih s naslađivanjem i stravom. U svojim pjevanjima vraća dušama mrtvih dostojanstvo sjećanja. To je jedino što preostaje pjesniku koji priznaje da je Danteu bilo mnogo lakše.
Dante je dušama
dao Pakao, Čistilište i Raj.
Imao je Boga.
Dante – bogataš!
A ja sam siromah,
ničega nemam,
osim te svoje smrti.
I s onu stranu svoje smrti
krhku riječ.
( I. svezak, 10. pjevanje: Dar, dug, protudar)
Kroz svih devedeset i devet pjevanja nižu se susreti sa sjenama vremena i vječnosti. S pjesnicima razgovara osobno, po mjeri njihovih i njegovih poetika. Duboko uvjeren da su duše i poslije smrti stvarne. Punim plućima nastoji udisati njihov zrak. I usprkos trenju svih silnica povijesti nastoji opjevati svakodnevne priče jednostavnih, krhkih stvorenja, „tih mrvica, što ih mrav vječnosti“ odnosi s ranjivih mjesta u prostranstva svjetlosti.
LJEPOTA SJEĆANJA I TRANSCENDENCIJA
Za Borisa A. Novaka ljepota je „prasjećanje na vrijeme / koje je Više od vremena, na kraj, koji je više od kraja, / na Vječ-nost, / petu nebesku stranu, /gdje se na zrcalno udvostručenim obalama / uzdiže anđeoski Lik koji mi pruža dlan…“ (Uvodna pjesma, posvećena slikarici Metki Krašovec). Što je za njega Lik ( slov. Postava)? U svom predavanju slovenskim akademicima autor ga obrazlaže ovim riječima: „Valja ga razumjeti u značenju tjelesne figure, ali i u značenju Zakona ili svetih knjiga… Lik u presudnim trenucima zadire u događanje i neprestano mijenja svoje obličje. Prvi put pojavi se u australskoj pustinji i uputi me na zagrobno putovanje i pisanje… Lik je ogromna crna Pramajka, koja se časkom promijeni u gorštački lik starca i lice oblaka koje se neprestano mijenja; u njemu prepoznajem praoca Adama, svoju kćerku i svog luckastog djeda Antona, na trenutak mi se učini da gledam lice samog Boga, koje se doduše smjesta promijeni u lice dojenčeta, mog sina koji se rasplakao; po orlovskom nosu prepoznajem u Liku Dantea, koji se mijenja u Antea, mog oca u partizanskoj uniformi“ (Predavanje u SAZU).
Taj Lik lebdio je nad zemljama bliskim i dalekim, bajnim, bogatim i opasnim, lebdio je nad pristaništima Sindbadovih putovanja, ponad Semiramidinih vrtova, nad svim pričama iz Tisuću i jedne noći (VIII. svezak, 79. pjevanje: Noćni razgovori sa Šeherezadom), a najdirljivije je prikazan u pjesnikovu susretu s Rabijem (IX. svezak, 94. pjevanje: Drugi).
Zvao
si me, toliko puta zvao, one noći. Ali čula
su mi bila oduzeta. Užurbano, bujno pretproljeće
istrgnulo je prirodu iz okova zime, prožimao me
nagon novog života sa svom divljinom naslađivanja
svim poznatim i nepoznatim mirisima,
nisam imao snage za skok preko tog ponora …
…. nikad neću
zaboraviti oštricu bola koja je prerezala tvoje milo
lice, bljesak bjeloočnica u sjaju baklji …
… Tješi me
jedino to da si me u posljednji čas primijetio, nemoć
me ohromila, ali došao sam, u posljednji čas, o, najblaži,
bio sam ondje, sav prestrašen i nepomičan, ali bio sam ondje,
i sada, kad se svake noći vraćam tvojoj sjeni nasred vrta
tako sam, rabi, bez tebe tako sam,
ja dobro znam, prijatelju, da ćeš na času smrti moje biti ondje …
A evo kako se autor sam izjasnio o onostranosti: „Što se pak transcendencije tiče, mogu svjedočiti jedino o svom vlastitom autorskom osjećaju, koji ne mora biti nužno puno važniji od osjećaja čitateljica i čitatelja. Metaforički rečeno: Vrata Nepovrata su pritvorena, tako da kroz njih ne dopire izravna, žarka svjetlost transcendencije, kakva je osvjetljavala i vodila Dantea, već dopire zlatna aureola, koja pada na našu sjenovitu, kasnu jesen. Moj ep najvjerojatnije isijava i određeno religiozno ozračje, ali to je nesretna religija ateista, kojemu siromašan ateizam ne pomaže kod prvih i posljednjih pitanja, te se – baš kao i prvi čovjek, baš kao i prvi pjesnici – u smrtnom času svojih bližnjih suočio s temeljnim pitanjima: Što je duša? Gdje obitavaju duše mrtvih? Kako je moguće da duše mrtvih tako detaljno osjećamo, iako njihovih tijela već odavno nema? Osobito sam u trećoj knjizi, Obitavališta duša, izgradio svoju pjesničku religiju, i ta je religija – Sjećanje. Duše mrtvih žive sve dotle dok ih se sjećamo. Duše žive sve dotle dok na našim usnicama i u našim srcima žive njihove priče.“ (Predavanje u SAZU).
Dakle, Boris A. Novak ostaje vjeran samom sebi kao povijesno zbiljska i pjesnička osobnost. Njegova ars poetica sastoji se u tome da ima dvojnika.
Dok se ja,
sujetan kakav jesam, pokazujem svijetu,
on sjedi kod kuće i crnči, crnči, crnči …
***
Priznajem: teško pišem. Samo mucam.
Ja, pjesnik, majstor za klasični ostvaraj,
profesor stiha. Bilo bi me stid,
kad bi studenti to znali. Ali doticaj
pera i papira naprosto me paralizira.
Nespretno izrasta pjesma iz tišine.
Kao da je naočigled savršene bjeline
drhtaj slova pogreška. Posljedica nemira.
Moram tek naučiti kako svaki stih
napisati. Kao da se učim hodati.
I kad naučim, kad pjesmu
završim, to je znanje samo dim. Sljepilo.
Kod nove pjesme ne pomaže. Ja sam opet sam.
Opet pokušavam hodati. Opet mucam.
I upravo u tome je najveća ljepota.
(VIII. svezak, 88. pjevanje: Ars poetica)
Na granici između dva svijeta, na pragu vrata nepovrata, pjesnik je dirnut žalošću ljepote. Zna da je ljepota prostor za slobodu, s onu stranu stvaranja i razaranja, na pragu putovanja prema nepoznatom. Njemu je pjesma jedini raj, jedini prostor s onu stranu povijesti. Piše svoj ep, kako bi sebi samom i svim potomcima nekad ljutih neprijatelja dao do znanja
kako je grozno napustiti svijet,
ovaj svijet, tako svijetao i neponovljiv,
ovaj svijet, tako bogat
kao Bog, neponovljivo živ,
ovaj svijet, tako lijep,
lijep,
lijep …
(III. Svezak, 31. pjevanje: Apel ubijenih)
Svijet u kojem se neprestano zrcali ljepota duša i ljubavi. Duše su tajanstvene knjige naše osobnosti, ukoliko smo sposobni osluhnuti njihov šapat iz vječnosti. Duše putuju kroz prostor i vrijeme. Čovjekovoj slici daju obrise vječnosti. Duše su „hram boga osmijeha, hram boga živoga“. Pjesnik je u tom hramu vrtlar tišine. Pa makar svoju šutnju rimovao s molitvom nevjernih, on se ipak nada da smo
Ja, ti, svi mi, svaka duša samo prag.
Nema Nepovrata.
Postoje samo
Vrata …
(IX. svezak, 99. pjevanje: Oporuka 33)