Moja mitska praprababa Josefina Patat, Talijanka, rodom od Udina, rađala je sedamnaest puta i imala dvoje djece. Često bismo se, u komforu i sigurnosti vlastitog stoljeća, grozili nad tim podatkom, a onda sam Nonu jednom pitao pa zašto, za miloga Boga, ta njezina prababa, baba Nonine majke, naše omame Johanne Škedl, koja se ponegdje pisala i kao Ivana Škedelj, Slovenke, koja je ponekad bila i Njemica, nije koji put pobacila. Rađala je od sredine devetnaestog stoljeća, u vrijeme kada su se, vrlo rašireno, pobačaji obavljali po kućama, a tim su se vazda žalosnim poslom po austrougarskim varošima najčešće bavile babice. U ta rana industrijska doba, tokom epohe europskoga romantizma, dok su se svud naokolo rađale nacije, širila se pismenost, a Biblija prestajala biti knjiga koju će čitati i o njoj saznavati samo posvećenici i redovnici, iste žene koje su djecu dočekivale na svijet trudnice su oslobađale neželjenog ploda. Činile su to na način koji je bio opasan po život, ali onda je sve po začeću bilo opasno po život: mortalitet novorođenčadi bio je strašan, masovno su umirale rodilje, smrtonosni su bili pobačaji, koji su se obavljali pomoću kojekakvih kućnih alata, najčešće nesterilizirane pletaće igle… Ali zašto baš nikad, u tih sedamnaest trudnoća, baba Josefina nije pobacila?
Zato što je bila prevelika sirotinja, rekla je Nona. A i tko bi mogao znati da uz sedamnaest svojih rađanja nije koji put i pobacila, rekla je još, i tu se završavala priča o obiteljskoj pramajci, našoj Lilit, koja je ostala upamćena, premda joj se ime muža ne pamti. A upamćena je zbog tog zastrašujućeg i čudovišnog podatka da je sedamnaest puta u životu rađala, i da je za sobom ostavila cijelo jedno malo dječje groblje. Bog ju je prokleo, premda nije napustila raj u kojem je stvorena, niti je ostavila muža s kojim nije mogla biti ravnopravna.
Pedesetak godina kasnije njezina praunuka, moja Nona, Olga Stubler, udata Rejc, rađa sinove. Prvog u Usori 1923, drugog u Kaknju 1926. Obojicu je rodila kod kuće, kao žena željezničara, s babicom i dobrim i iskusnim ženama uza se. Oni će biti dvojica mojih ujaka, o kojima ću pisati u mnogim svojim knjigama, a najviše u romanu “Rod”. Mnoštvo je pretpostavljenih razloga zbog kojih moji Nona i Nono, Olga i Franjo Rejc, nakon dvojice sinova nisu željeli imati više djece. Oboje su gradska čeljad, sa svršenim gimnazijama – što je za ono vrijeme mnogo – načitani, za svašta zainteresirani, i ne osobito bogati. Tridesetih već žive u Sarajevu, u dvosobnom stanu u centru, obojica sinova kreću u gimnaziju, i obitelj se po više osnova čini dovršenom. Između vremena kada je rađala Josefina Patat i vremena u kojem žive njih dvoje protekao je najvažniji dio našega civilizacijskog razvoja. Nije pretjerano reći da je to vrijeme stvaranja modernog svijeta.
U najgora doba, s rane jeseni 1941, Olga je, za nevolju, ostala noseća, premda je Franjo koristio prezervative. Je li mu prezervativ spao, ili je bio neispravan, to ne možemo znati. Ali i takav kakav je bio, kupljen je na crnoj burzi, kod Mate Margete, koji je bio odnekud s juga i kod koga su se, nakon što ih je ubrzo po uspostavi NDH nestalo iz gradskih apoteka, kupovali prezervativi. Pritom, Mato Margeta bio je djelatni ustaša, što je njegovu crnoburzijanstvu prirodavalo na dramatici. (Inače, o ovoj sam okolnosti, o nestanku prezervativa u sarajevskim apotekama 1941, razgovarao sa Slavkom Goldsteinom, scenaristom Vukotićeva filma “Akcija stadion”, koji je napisao scenu u kojoj mladi komunistički ilegalac u zagrebačkoj ljekarni iste godine kupuje prezervative. Zaključili smo da se naprosto radilo o nestašici, koja se prije osjeti u provinciji, a ne o tome da su se u Sarajevu radikalnije provodili proklamirani prokreacijski i natalitetni ideali NDH.)
A ideja da bi ustaški švercer Mato Margeta, bilo iz zlobe, bilo iz katoličkog grizodušja, bušio kondome, koliko god da prolazi u filmskoj komediji, neuvjerljiva je u životu i u Sarajevu 1941. Ali ne samo 1941…
Olga ni za živu glavu nije htjela roditi to dijete. Osim što se brinula za sinove, koji su usred rata stasavali za rat i za smrt, stizale su nestašice i glad, a ona i Franjo, za razliku od tolikih drugih, nisu na selu imali nikog tko bi im slao hranu. Ali i bez toga, Olga više nije željela imati djece. Franjose o tome tek drugorazredno pitao, jer dijete nastaje u njezinom tijelu i iz njezinog tijela. Dijete je meso njezina, a ne njegova mesa. To je bilo nešto što se podrazumijevalo i o čemu jednako nije moglo biti razgovora, kao što ga neće biti ni u sljedećim fazama ženske emancipacije, u sljedećim naraštajima. Uostalom, ni Franjo nije u jesen 1941. želio nikakvo novo dijete, jer bi i onu dvojicu sinova najradije negdje sakrio. Znao je da će Hitler izgubiti rat, a slutio je da će taj gubitak ići i preko njegovih leđa.
U to vrijeme, međutim, već je započela službena državna kampanja protiv pobačaja. Abortus se kažnjavao smrću, ili, u slučajevima u kojima je postojala olakotna okolnost, deportacijom u logor. Tako bi bili kažnjeni žena koja je pobacila i svi koji bi joj u tome pomagali.
Premda ni ona ni on nisu bili junačnih naravi, listopad i studeni 1941. prolaze u očajničkom planiranju Olgina pobačaja. Naravno da se o tome nikome ne govori, ali postoje načini da se sazna tko još uvijek “to” radi. Ili se barem priča da radi. U Kalemovoj, na Marijin dvoru privatnu ordinaciju drži jedan stariji doktor za ženske bolesti, rodom Austrijanac, koji je “to” ilegalno radio prije rata. Iz Beograda su mu dovodili ministarske kćeri, iz Zagreba su mu dolazile dobrostojeće gospođe, osim što je u svom poslu bio dobar i siguran, kod njega bi se sakrila i sklonila svaka bjelosvjetska sramota. Tako se to govorilo. E, otkako je uspostavljena NDH, u njemu se probudio veliki Nijemac, viđa ga se po javnim mjestima s njemačkim oficirima, što je možda znak da on i dalje “to” radi u svojoj ordinaciji, i ne plaši se prijetnji smrtnom kaznom i logorom, kao ni redovitih tematskih propovijedi crkvenih pastira, koji su oduševljeno pristali uz aktualnu državnu kampanju oko pobačaja.
Osim tog doktora, kojem ni osamdesetak godina kasnije neću spomenuti ime, jer je kao njemački konfident na ružan način izgubio glavu, pa da mu grijeh ilegalnih ratnih abortusa, za koje ne znamo je li ih obavljao, ne pridonosimo ionako gorkoj sudbini, pobaciti se u jesen 1941. moglo gdje i u vrijeme Olgine prababe Josefine Patat: kod poneke poznatije babice, ali i kod starijih i iskusnijih žena, koje su rađala mnogo, što mrtve, a što žive djece, i koje su u svojim mučnim životima i rađanjima toliko očvrsnule da su se prema vlastitoj utrobi, i prema utrobama svojih drugarica odnosile s manje straha, obzira i opreza nego što bi se moglo i zamisliti. Olgi je samo trebalo otići do Kaknja ili do Zenice, kod žena koje je tamo poznavala, i obaviti to. A postojala je i ta jedna babica u Sarajevu, koja je doživjela i moje vrijeme, i koju su mi, visoku, snažnu i glasnu i kada je već imala osamdeset, jednom na ulici pokazale, za koju ću sam shvatiti da je i tokom rata obavljala pobačaje, te da su, sasvim sigurno, Olga i Franjo o njoj s jeseni 1941. razgovarali.
Samo su o jednom oboje morali povesti računa, koga god Olga odabere: ako po zlu pođe, a uvijek bi moglo poći, ne smije se više zvati doktora, ne smije se ići u državnu bolnicu. Jer na taj se način u smrt vuče sebe i sve one oko sebe. Dakle, ako po zlu pođe, Olgino je da krvari, sve dok nasmrt ne iskrvari. Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kad se abortus kažnjavao smrću.
Olga nije imala te hrabrosti, ili nije bila toliko očajna, i nije pobacila. Tako se, kao neželjeno dijete, 10. svibnja 1942. rodila njihova jedina kćerka, moja majka, iz čega će se potom zaplesti dugotrajni niz međusobno uvjetovanih nesreća, koje će se zaplitati kroz nekoliko sljedećih života, tako da se nikad više ne raspletu. Kada joj u ranu jesen sljedeće, 1943, od partizanskog metka iz zasjede, u njemačkoj uniformi pogine stariji sin, Olga će, nesvjesno, za njegovu smrt optuživati svoje neželjeno dijete. Da nije bilo te nesretne djevojčice, moje mame, moja bi Nona optužila samu sebe. A to bi bilo mnogo zdravije, jer bi donosilo manju nesreću.
Razmišljajući poslije o tome, učinilo mi se da bi tad možda i pobacila, samo da je imala ikakvog prethodnog iskustva. Ali vrag je, eto, htio da je prva neželjena trudnoća stigne baš kada se “to” kažnjavalo smrću.
Kako, iz vlastite perspektive, gledam na te događaje? Dok mislim o mojoj Noni i njenom životu, o onom što je bila i što je mogla biti, bude mi žao što nije pobacila i što nakon toga sve nije sretno prošlo. A onda, misleći o sebi, računam da su sve te strašne nesreće upisane u moj rodni list. Da ih nije bilo, svih tih nesreća, ne bi se ostvarile pretpostavke nužne za moj dolazak na svijet. Naprosto se ne bih rodio, i ne bi imao tko o ovom da govori. Jesam li onda zahvalan Poglavniku što je abortus kažnjavao smrću i što je time smrtno isprepadao moju Nonu, tako da je rodila neželjeno dijete? Nisam, i doista vjerujem da bi u suprotnom sve bilo bolje. Nesreća se ne treba voljeti, ni ona iz koje se rađamo.
Ali, rekli smo, neuvjerljivo je u životu i u Sarajevu da netko buši kondome. Tako je i 1945, malo po oslobođenju grada od 6. travnja, Franjo opet negdje nabavio prezervative, i opet se zbilo to da Olga ostane trudna. Tada svojoj prijateljici, gospođi Frančić, kada ju ova upita kako se to moglo dogoditi, izgovara riječi koje zauvijek ostaju u porodičnoj mitologiji, kao onaj vedar i smiješan detalj u moru nesreće: “Moj ti Franjo izgleda ima šupalj kurac!”
U ratu moja Nona izgubila je sina, a izgubila je i Boga u kojeg je prije njegove smrti vjerovala. Ni jedan ni drugi gubitak nije pripisivala državi i instituciji, ali nešto drugo, međutim, jest. Te 1945. abortus je i dalje bio zabranjen, ali ona je otišla kod doktora – i njemu znam ime! – i pobacila. Tad bi već to učinila i da je znala da će ju koštati glave, ali na ovom detalju, više nego ijednom drugom, na detalju koji se ticao njezine i samo njezine utrobe, moja Nona za sva je vremena učinila razliku između dvije države i dva režima. Nijedna nije bila njezina, ali proklela je onu koja je njezinu maternicu tretirala kao svoj državni teritorij.
Tako je 1945. dovršena njezina povijest. Dvadeset i tri godine kasnije, u ginekološkom dispanzeru, u aborthani u Skerlićevoj ulici, u jednoj ružnoj, sivoj i oronuloj austrougarskoj zgradurini, abortirala je, prvi i jedini put, njezina kćerka, a moja majka. Zanijela je s mojim ocem, premda s njime, zapravo, nije više bila. Ali tako je to u životu: odnosi među ljudima, odnosi između muškaraca i žena, bivših supružnika, kao i onih koji će tek postati bivši, često se odvijaju u paradoksima, na neobjašnjive načine, usprkos emocija i mimo njih. I sve to prođe, uglavnom se nigdje ne obračuna, osim kod onih kod kojih samo izostane mjesečnica. Tada se, u trenutku, obračunava sve.
Moja mama je pobacila, upamtila je iskrzane zelene linoleume, i posivjelo stablo pod prozorom, žene koje su pod rukom niz stepenice svodile mladu djevojku, koja je svo vrijeme plakala… Osim što se nije kažnjavao smrću, abortus je bio legalan, ali zar bi ga i legalnog netko poželio. Svakako ga ne bi poželjela nijedna od njih, u nizu od Josefine Patat do moje majke Javorke Rejc.
Prva je bila toliko jadna i sirota da je za nju i pobačaj bio luksuz. Drugoj su prijetili smrću, treća je bila slobodna da to učini, da “to” učini, i da stigne do krajnjih granica svoje slobode, ali sve tri su se, u tom širokom generacijskom zahvatu, bavile samo svojim tijelima i tim unaprijed izgubljenim vječnim nastojanjem da njima ovladaju, i da time stvore makar i iluziju o mogućnosti izbora između sreće i nesreće. Bilo im je nepojmljivo da još netko ima pravo na to da odlučuje o njihovoj utrobi, premda samo njih ta utroba boli i samo njima nešto u toj utrobi raste.
Nikada nije postojala vlast koja bi im iz glava izbila uvjerenje da one imaju pravo na svoj izbor. Samo su postojale vlasti koje njihov izbor kažnjavaju smrću, kao što i dalje postoje vlasti koje će onima koje dolaze nakon njih taj izbor otežavati, tako što će širiti fizičke i metafizičke prostore nesreće.
To se s jeseni 2020. zbiva u Poljskoj.
Urednicima portala zabranjeno je kopirati ovaj tekst i lijepiti ga po svojim platformama
Utjecaj povijesti obiteljskih pobačaja na moj život
Moja mitska praprababa Josefina Patat, Talijanka, rodom od Udina, rađala je sedamnaest puta i imala dvoje djece. Često bismo se, u komforu i sigurnosti vlastitog stoljeća, grozili nad tim podatkom, a onda sam Nonu jednom pitao pa zašto, za miloga Boga, ta njezina prababa, baba Nonine majke, naše omame Johanne Škedl, koja se ponegdje pisala i kao Ivana Škedelj, Slovenke, koja je ponekad bila i Njemica, nije koji put pobacila. Rađala je od sredine devetnaestog stoljeća, u vrijeme kada su se, vrlo rašireno, pobačaji obavljali po kućama, a tim su se vazda žalosnim poslom po austrougarskim varošima najčešće bavile babice. U ta rana industrijska doba, tokom epohe europskoga romantizma, dok su se svud naokolo rađale nacije, širila se pismenost, a Biblija prestajala biti knjiga koju će čitati i o njoj saznavati samo posvećenici i redovnici, iste žene koje su djecu dočekivale na svijet trudnice su oslobađale neželjenog ploda. Činile su to na način koji je bio opasan po život, ali onda je sve po začeću bilo opasno po život: mortalitet novorođenčadi bio je strašan, masovno su umirale rodilje, smrtonosni su bili pobačaji, koji su se obavljali pomoću kojekakvih kućnih alata, najčešće nesterilizirane pletaće igle… Ali zašto baš nikad, u tih sedamnaest trudnoća, baba Josefina nije pobacila?
Zato što je bila prevelika sirotinja, rekla je Nona. A i tko bi mogao znati da uz sedamnaest svojih rađanja nije koji put i pobacila, rekla je još, i tu se završavala priča o obiteljskoj pramajci, našoj Lilit, koja je ostala upamćena, premda joj se ime muža ne pamti. A upamćena je zbog tog zastrašujućeg i čudovišnog podatka da je sedamnaest puta u životu rađala, i da je za sobom ostavila cijelo jedno malo dječje groblje. Bog ju je prokleo, premda nije napustila raj u kojem je stvorena, niti je ostavila muža s kojim nije mogla biti ravnopravna.
Pedesetak godina kasnije njezina praunuka, moja Nona, Olga Stubler, udata Rejc, rađa sinove. Prvog u Usori 1923, drugog u Kaknju 1926. Obojicu je rodila kod kuće, kao žena željezničara, s babicom i dobrim i iskusnim ženama uza se. Oni će biti dvojica mojih ujaka, o kojima ću pisati u mnogim svojim knjigama, a najviše u romanu “Rod”. Mnoštvo je pretpostavljenih razloga zbog kojih moji Nona i Nono, Olga i Franjo Rejc, nakon dvojice sinova nisu željeli imati više djece. Oboje su gradska čeljad, sa svršenim gimnazijama – što je za ono vrijeme mnogo – načitani, za svašta zainteresirani, i ne osobito bogati. Tridesetih već žive u Sarajevu, u dvosobnom stanu u centru, obojica sinova kreću u gimnaziju, i obitelj se po više osnova čini dovršenom. Između vremena kada je rađala Josefina Patat i vremena u kojem žive njih dvoje protekao je najvažniji dio našega civilizacijskog razvoja. Nije pretjerano reći da je to vrijeme stvaranja modernog svijeta.
U najgora doba, s rane jeseni 1941, Olga je, za nevolju, ostala noseća, premda je Franjo koristio prezervative. Je li mu prezervativ spao, ili je bio neispravan, to ne možemo znati. Ali i takav kakav je bio, kupljen je na crnoj burzi, kod Mate Margete, koji je bio odnekud s juga i kod koga su se, nakon što ih je ubrzo po uspostavi NDH nestalo iz gradskih apoteka, kupovali prezervativi. Pritom, Mato Margeta bio je djelatni ustaša, što je njegovu crnoburzijanstvu prirodavalo na dramatici. (Inače, o ovoj sam okolnosti, o nestanku prezervativa u sarajevskim apotekama 1941, razgovarao sa Slavkom Goldsteinom, scenaristom Vukotićeva filma “Akcija stadion”, koji je napisao scenu u kojoj mladi komunistički ilegalac u zagrebačkoj ljekarni iste godine kupuje prezervative. Zaključili smo da se naprosto radilo o nestašici, koja se prije osjeti u provinciji, a ne o tome da su se u Sarajevu radikalnije provodili proklamirani prokreacijski i natalitetni ideali NDH.)
A ideja da bi ustaški švercer Mato Margeta, bilo iz zlobe, bilo iz katoličkog grizodušja, bušio kondome, koliko god da prolazi u filmskoj komediji, neuvjerljiva je u životu i u Sarajevu 1941. Ali ne samo 1941…
Olga ni za živu glavu nije htjela roditi to dijete. Osim što se brinula za sinove, koji su usred rata stasavali za rat i za smrt, stizale su nestašice i glad, a ona i Franjo, za razliku od tolikih drugih, nisu na selu imali nikog tko bi im slao hranu. Ali i bez toga, Olga više nije željela imati djece. Franjo se o tome tek drugorazredno pitao, jer dijete nastaje u njezinom tijelu i iz njezinog tijela. Dijete je meso njezina, a ne njegova mesa. To je bilo nešto što se podrazumijevalo i o čemu jednako nije moglo biti razgovora, kao što ga neće biti ni u sljedećim fazama ženske emancipacije, u sljedećim naraštajima. Uostalom, ni Franjo nije u jesen 1941. želio nikakvo novo dijete, jer bi i onu dvojicu sinova najradije negdje sakrio. Znao je da će Hitler izgubiti rat, a slutio je da će taj gubitak ići i preko njegovih leđa.
U to vrijeme, međutim, već je započela službena državna kampanja protiv pobačaja. Abortus se kažnjavao smrću, ili, u slučajevima u kojima je postojala olakotna okolnost, deportacijom u logor. Tako bi bili kažnjeni žena koja je pobacila i svi koji bi joj u tome pomagali.
Premda ni ona ni on nisu bili junačnih naravi, listopad i studeni 1941. prolaze u očajničkom planiranju Olgina pobačaja. Naravno da se o tome nikome ne govori, ali postoje načini da se sazna tko još uvijek “to” radi. Ili se barem priča da radi. U Kalemovoj, na Marijin dvoru privatnu ordinaciju drži jedan stariji doktor za ženske bolesti, rodom Austrijanac, koji je “to” ilegalno radio prije rata. Iz Beograda su mu dovodili ministarske kćeri, iz Zagreba su mu dolazile dobrostojeće gospođe, osim što je u svom poslu bio dobar i siguran, kod njega bi se sakrila i sklonila svaka bjelosvjetska sramota. Tako se to govorilo. E, otkako je uspostavljena NDH, u njemu se probudio veliki Nijemac, viđa ga se po javnim mjestima s njemačkim oficirima, što je možda znak da on i dalje “to” radi u svojoj ordinaciji, i ne plaši se prijetnji smrtnom kaznom i logorom, kao ni redovitih tematskih propovijedi crkvenih pastira, koji su oduševljeno pristali uz aktualnu državnu kampanju oko pobačaja.
Osim tog doktora, kojem ni osamdesetak godina kasnije neću spomenuti ime, jer je kao njemački konfident na ružan način izgubio glavu, pa da mu grijeh ilegalnih ratnih abortusa, za koje ne znamo je li ih obavljao, ne pridonosimo ionako gorkoj sudbini, pobaciti se u jesen 1941. moglo gdje i u vrijeme Olgine prababe Josefine Patat: kod poneke poznatije babice, ali i kod starijih i iskusnijih žena, koje su rađala mnogo, što mrtve, a što žive djece, i koje su u svojim mučnim životima i rađanjima toliko očvrsnule da su se prema vlastitoj utrobi, i prema utrobama svojih drugarica odnosile s manje straha, obzira i opreza nego što bi se moglo i zamisliti. Olgi je samo trebalo otići do Kaknja ili do Zenice, kod žena koje je tamo poznavala, i obaviti to. A postojala je i ta jedna babica u Sarajevu, koja je doživjela i moje vrijeme, i koju su mi, visoku, snažnu i glasnu i kada je već imala osamdeset, jednom na ulici pokazale, za koju ću sam shvatiti da je i tokom rata obavljala pobačaje, te da su, sasvim sigurno, Olga i Franjo o njoj s jeseni 1941. razgovarali.
Samo su o jednom oboje morali povesti računa, koga god Olga odabere: ako po zlu pođe, a uvijek bi moglo poći, ne smije se više zvati doktora, ne smije se ići u državnu bolnicu. Jer na taj se način u smrt vuče sebe i sve one oko sebe. Dakle, ako po zlu pođe, Olgino je da krvari, sve dok nasmrt ne iskrvari. Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kad se abortus kažnjavao smrću.
Olga nije imala te hrabrosti, ili nije bila toliko očajna, i nije pobacila. Tako se, kao neželjeno dijete, 10. svibnja 1942. rodila njihova jedina kćerka, moja majka, iz čega će se potom zaplesti dugotrajni niz međusobno uvjetovanih nesreća, koje će se zaplitati kroz nekoliko sljedećih života, tako da se nikad više ne raspletu. Kada joj u ranu jesen sljedeće, 1943, od partizanskog metka iz zasjede, u njemačkoj uniformi pogine stariji sin, Olga će, nesvjesno, za njegovu smrt optuživati svoje neželjeno dijete. Da nije bilo te nesretne djevojčice, moje mame, moja bi Nona optužila samu sebe. A to bi bilo mnogo zdravije, jer bi donosilo manju nesreću.
Razmišljajući poslije o tome, učinilo mi se da bi tad možda i pobacila, samo da je imala ikakvog prethodnog iskustva. Ali vrag je, eto, htio da je prva neželjena trudnoća stigne baš kada se “to” kažnjavalo smrću.
Kako, iz vlastite perspektive, gledam na te događaje? Dok mislim o mojoj Noni i njenom životu, o onom što je bila i što je mogla biti, bude mi žao što nije pobacila i što nakon toga sve nije sretno prošlo. A onda, misleći o sebi, računam da su sve te strašne nesreće upisane u moj rodni list. Da ih nije bilo, svih tih nesreća, ne bi se ostvarile pretpostavke nužne za moj dolazak na svijet. Naprosto se ne bih rodio, i ne bi imao tko o ovom da govori. Jesam li onda zahvalan Poglavniku što je abortus kažnjavao smrću i što je time smrtno isprepadao moju Nonu, tako da je rodila neželjeno dijete? Nisam, i doista vjerujem da bi u suprotnom sve bilo bolje. Nesreća se ne treba voljeti, ni ona iz koje se rađamo.
Ali, rekli smo, neuvjerljivo je u životu i u Sarajevu da netko buši kondome. Tako je i 1945, malo po oslobođenju grada od 6. travnja, Franjo opet negdje nabavio prezervative, i opet se zbilo to da Olga ostane trudna. Tada svojoj prijateljici, gospođi Frančić, kada ju ova upita kako se to moglo dogoditi, izgovara riječi koje zauvijek ostaju u porodičnoj mitologiji, kao onaj vedar i smiješan detalj u moru nesreće: “Moj ti Franjo izgleda ima šupalj kurac!”
U ratu moja Nona izgubila je sina, a izgubila je i Boga u kojeg je prije njegove smrti vjerovala. Ni jedan ni drugi gubitak nije pripisivala državi i instituciji, ali nešto drugo, međutim, jest. Te 1945. abortus je i dalje bio zabranjen, ali ona je otišla kod doktora – i njemu znam ime! – i pobacila. Tad bi već to učinila i da je znala da će ju koštati glave, ali na ovom detalju, više nego ijednom drugom, na detalju koji se ticao njezine i samo njezine utrobe, moja Nona za sva je vremena učinila razliku između dvije države i dva režima. Nijedna nije bila njezina, ali proklela je onu koja je njezinu maternicu tretirala kao svoj državni teritorij.
Tako je 1945. dovršena njezina povijest. Dvadeset i tri godine kasnije, u ginekološkom dispanzeru, u aborthani u Skerlićevoj ulici, u jednoj ružnoj, sivoj i oronuloj austrougarskoj zgradurini, abortirala je, prvi i jedini put, njezina kćerka, a moja majka. Zanijela je s mojim ocem, premda s njime, zapravo, nije više bila. Ali tako je to u životu: odnosi među ljudima, odnosi između muškaraca i žena, bivših supružnika, kao i onih koji će tek postati bivši, često se odvijaju u paradoksima, na neobjašnjive načine, usprkos emocija i mimo njih. I sve to prođe, uglavnom se nigdje ne obračuna, osim kod onih kod kojih samo izostane mjesečnica. Tada se, u trenutku, obračunava sve.
Moja mama je pobacila, upamtila je iskrzane zelene linoleume, i posivjelo stablo pod prozorom, žene koje su pod rukom niz stepenice svodile mladu djevojku, koja je svo vrijeme plakala… Osim što se nije kažnjavao smrću, abortus je bio legalan, ali zar bi ga i legalnog netko poželio. Svakako ga ne bi poželjela nijedna od njih, u nizu od Josefine Patat do moje majke Javorke Rejc.
Prva je bila toliko jadna i sirota da je za nju i pobačaj bio luksuz. Drugoj su prijetili smrću, treća je bila slobodna da to učini, da “to” učini, i da stigne do krajnjih granica svoje slobode, ali sve tri su se, u tom širokom generacijskom zahvatu, bavile samo svojim tijelima i tim unaprijed izgubljenim vječnim nastojanjem da njima ovladaju, i da time stvore makar i iluziju o mogućnosti izbora između sreće i nesreće. Bilo im je nepojmljivo da još netko ima pravo na to da odlučuje o njihovoj utrobi, premda samo njih ta utroba boli i samo njima nešto u toj utrobi raste.
Nikada nije postojala vlast koja bi im iz glava izbila uvjerenje da one imaju pravo na svoj izbor. Samo su postojale vlasti koje njihov izbor kažnjavaju smrću, kao što i dalje postoje vlasti koje će onima koje dolaze nakon njih taj izbor otežavati, tako što će širiti fizičke i metafizičke prostore nesreće.
To se s jeseni 2020. zbiva u Poljskoj.
Urednicima portala zabranjeno je kopirati ovaj tekst i lijepiti ga po svojim platformama