Neki ljudi naprosto imaju sreće u životu. Takav jedan bio je i Mensur Karahmet iz sarajevskog naselja Buća Potok. Još kad je pohađao prvi razred, a učiteljica Smiljka išla od klupe do klupe i pitala jedno po jedno dijete što će biti kad odrastu, odgovorio je da će voziti autobus.
Ponovio bi to i kasnije kad bi mu netko od odraslih postavio to pitanje, a onda je završio srednju školu za saobraćaj i komunikacije u Velešićima i položio “D” kategoriju. Ni na posao nije čekao dugo; kad je netko sretan, ide ga u životu i tamo gdje mnogi ne smiju ni pokušati, pa se, ni tri mjeseca nakon završetka škole, bez ikakve veze, zaposlio u “Centrotransu”.
Jest da je prve tri godine vozio na dosadnim prigradskim linijama, gdje su ceste često više sličile na frizuru đavola tek izašlog iz paklenskog frizeraja nego na moderne prometnice, a putnicima je bilo normalno da u autobus unesu i kavez sa živim kokoškama, vreću umjetnog gnojiva, pa čak i bure kiselog kupusa od kojeg bi danima nakon toga bazdilo od prvog do zadnjeg sjedala. Da je Allah, kad je stvarao svijet, htio drugačije, mislio je Mensur Karahmet, umjesto kokodakanja i smrada kiselog kupusa autobus bi ispunili miris i sjaj dženetskih hurija i ne bismo ih sanjali na dunjaluku i čekali smrt da ih vidimo, jer bi sjedile odmah iza mojih leđa.
Tri godine su bile duge, ali su se potpuno izgubile u narednim godinama i desetljećima pa su izgledale nalik djeliću priče o vlastitom prošlom životu izrečenom iz usta muškobanjaste gatare. Naime, linija Sarajevo-Banja Luka bila je nešto kao djelić dječačkog sna i kad mu je upravnik Dževad Softa donio rješenje o rasporedu na novo radno mjesto, na svijetu nije bilo sretnijeg čovjeka.
Znalo je biti oštrih zima, jakih kiša i izrovanih dionica, u zemlji kao što je Bosna to nije nikakvo čudo; čudo bi bilo da je bilo drugačije. I kad bi sve te naopakosti prešle podnošljivu mjeru, Mensura Karahmeta ne bi mnogo zasmetalo; što god prije živ čovjek baci šaku zemlje u raku sa onim za što makar i u snu pomisli da može biti savršeno, život će mu biti lakše podnošljiv. Uvijek ljubazan s putnicima i kolegama, miran i nasmijan, bio je u prednosti nad mnogima i to je dobro znao, jer je, za razliku od drugih također sretnih ljudi, bio potpuno svjestan svoje sreće. Svakog dana bi mu to bar jednom došlo u glavu, a obvezno u situacijama u kojima bi se drugi ljudi nervirali ili psovali, bogohulili ili kukali; ne, on je tad zahvaljivao Bogu i bogovima što su mu dali snage i strpljenja, što su mu dali da bude sretan čovjek. Često bi se uhvatio u razmišljanju o prolaznosti i smislu života, valjda kao i svaki drugi čovjek, samo što jedni grebu onu površinsku, plodnu crnicu, a drugi zarove i do ilovače, pa se ponekad pogube, jer je promet ilovačom kudikamo rjeđi, a putokaza mnogo manje.
Bilo je na liniji Sarajevo-Banja Luka poprilično zaustavljanja, ali ipak ne toliko da bi Mensura Karamheta trajno odmaknula od njegovog posvemašnjeg mira. Na stanicama na kojima se čekalo nešto duže od pukog zaustavljanja prošetao bi, protegnuo noge, progovorio koju s putnicima, kupio na kiosku kakve bombone, ponekad i novine, a nerijetko bi pogledao i oglasne ploče. Bilo je na njima svega: obavijest o hodočašću svetom Vasiliju Ostroškom zalijepljena preko plakata koji najavljuje nastup neke polugole “cajke”, oglas o prodaji stana “u centru” ili “drva jeftino”, ali je najviše bilo smrtovnica.
Mensur Karahmet ni sam nije znao kad je počeo brojati smrtovnice u pojedinim gradovima i polako pratiti ritam umiranja u svakom od njih, ali je jednog proljeća, a tada je smrtovnica bilo najviše, riješio da u Knjigu održavanja motora, kojih je nekoliko uvijek imao u rezervi, zabilježi broj smrtovnica na najbližim oglasnim pločama u svakom od gradova u kojem je autobus duže stajao.
U prvo vrijeme bilježio je povremeno, a onda sve češće i redovitije. Prošetao bi, pobrojao ih, poneku i pročitao, pa se vratio nazad, na stanicu. Onda su ga neki od gradova zaintrigirali, točnije broj mrtvih, pogotovo kad je vidio kako se brojke mijenjaju nepredvidivo poput broja kamenčića i zalutalih zrna kukuruza u pakovanjima sirove kave od jednog kilograma. Zašto bi u jednom mjesecu broj umrlih u Derventi stalno bio veći od broja umrlih u Žepču, a onda se sve odjednom promijenilo naopačke? Nije grad javna kuća pa da broj onih koji u njemu žive i umiru ovisi o broju kvalitetnih kurvi niti košnica čiji pčelinji stanovnici idu vani kad vlasnik ne uspe koju šaku šećera, a hrane im nestane.
Kako bi razoputio u čemu je stvar, riješio je napraviti neku vrstu lige umrlih, a sudjelovalo je osam gradova: Banja Luka, Prnjavor, Derventa, Doboj, Maglaj, Žepče, Zenica i Sarajevo. Kao i u svakoj ligi na svijetu, bila ona nogometna, hokejaška ili kakva god, neki su klubovi bili jači od nekih drugih i tako će biti do kijametskog dana, ali da sve ne bi bilo unaprijed poznato, odlučio je da gradovi “igraju” jedan protiv drugog. Tako se moglo desiti da, primjerice, Prijedor nekad pobijedi i Sarajevo ili Banja Luku, a onako, kad bi se smrtovnice samo zbrajale, ishod bi bio unaprijed poznat.
Možda su u ligu mogli ući i neki drugi, manji gradovi, ali bi onda broj sudionika bio kvrgav i teško bi bilo napraviti raspored. Zato je razmišljao i o formiranju druge lige, ali je na kraju odustao, pogotovo što u nekim ne mnogo manjim mjestima u blizini stanice nije bilo prave oglasne ploče, a vremenski ograničena pauza i red vožnje ipak su bili nešto što se moralo poštovati.
Vremenom se izvještio u brzom čitanju i memoriranju imena umrlih, a ponekad bi, budući da su se neke smrtovnice na pločama zadržavale i više dana, odlijepio stare. Jednom se umalo morao braniti od nekog djedice u Žepču koji je valjda smatrao da smrtovnica njegove supruge vječno mora ostati na ploči.
Sezona 1984./85. bila je prva prava, a prvak je bila Zenica, unatoč činjenici da su Sarajevo i Banja Luka bili kudikamo veći gradovi. Zeničani su valjda imali sreće, umirući kad im je bilo najpotrebnije, baš u dane kad su “igrali” protiv tih većih, a s druge strane nisu imali problema kad su na programu bili susreti protiv manjih. Kasnije su dva najveća grada uglavnom držala primat, s tim da je u jednoj sezoni Doboj umalo iznenadio sve favorite, što zbog neke zaraze u tamošnjoj bolnici koja je trajala prilično dugo i jedva je iskorijenjena, što zbog činjenice da se autobusna stanica nalazila na dobrom mjestu, u gusto naseljenom dijelu grada, pa su valjda svi smatrali da ostale oglasne ploče i nisu toliko bitne koliko ona uza sami ulaz u stanicu.
Nakon sedam sezona izbio je rat, a Mensur Karamhet je volan zamijenio puškom. Autobuse je rijetko i viđao, pogotovo dok bi smjenu od pet dana i noći provodio daleko od grada, a kad je gorivo postalo rijetkost na koje je pravo imala samo vojska, autobusa je gotovo nestalo; tek poneki minibus vozio bi vojnike tamo i amo, pa je potom, kad je opasnost od granata i snajpera postala prevelika, i ta slika otišla u arhiv.
Izgledalo mu je, kao i mnogima drugim, da će rat trajati vječno i da nitko neće preživjeti. A koja fajda bi bila i preživjeti ako su autobusi uništeni, ceste pune mina, a goriva nigdje, ne jednom se podsvjesno zapitao Mensur Karahmet. I koga će voziti u podijeljenoj državi u kojoj svatko na svakog puca čim stigne, pogotovo ako svi izginu?
Ipak, ratu je došao kraj, a smrt se s prve linije povukla na rezervne položaje, mada je i tada lakše bilo zamisliti da će zvijezde šetati po nebu zaogrnute pelerinama, a one iz Velikih i Malih kola zlatnim plaštovima nego da će Ever Karahmet ikad više krenuti autobusom na liniji Sarajevo-Banja Luka. Kasnije su, međutim, stvari došle na svoje mjesto, a prvih nekoliko mjeseci nije mu ni na pamet palo da obnovi predratno natjecanje smrtovnica. U nekim od gradova oglasnih ploča više nije bilo tamo gdje su se nekad nalazile, a u nekim, barem ispočetka, nije bilo pametno ni udaljavati se sa stanice, a kamoli njuškati okolo. Izmijenila se i boja većine smrtovnica u nekim od mjesta pa je od Doboja do Banja Luke gotovo nestalo zelenih, a od Sarajeva do Maglaja crnih. Jedino je plavih, koje su govorile da je na bolji svijet preselio netko mlad, bilo i tamo i amo. Mensur Karahmet razmišljao je čak i o tome da plave smrtovnice nose dva poena, kao i zelene od Doboja do Banja Luke i crne od Sarajeva do Maglaja, ali je ipak odustao od takvih avangardnih ideja; nekako mu se činilo da bi time bila ugrožena regularnost natjecanja, pogotovo kad se uzme u obzir da takvih stvari nije bilo u prijeratnim sezonama. Isto je riješeno i za ideju entitetskog natjecanja – ako je država jedna, nema smisla praviti razlike gdje nije o glavu, mislio je.
Sezona 2001./2001. bila je naročito važna – radilo se o desetoj godini kako se rezultati pomno bilježe. Za to vrijeme je Mensur Karahmet prebrojio na hiljade smrtovnica i skinuo mnoge od njih, iako mu je odavno bilo dovoljno da samo letimično pogleda oglasnu ploču kako bi vidio tko je novi, a čija smrtovnica stoji od prethodnog dana ili još duže. Kad završi sezona, mislio je, sjest će i napraviti skupnu tablicu za svih deset godina. Jest da su Sarajevo i Banja Luka bili jači od ostalih, ali tko će biti ukupni pobjednik, ovisilo je upravo o desetoj sezoni. Za treće mjesto vječito su se borili Zenica i Doboj, dok bi Maglaj i Prnjavor, da je ikad formirana druga liga, dosad sigurno ispali i pitanje je bi li se više uopće vratili u najviši rang.
Kada je, negdje između Ševarlija i Matuzića, infarkt svojim čeličnim stiskom ščepao srce Mensura Karahmeta, autobus je upao u skladište građevinskog materijala i zaustavio se nakon što se trbuhom zabio u gomilu vreća cementa. Na mjesto događaja policija je stigla vrlo brzo, kao i liječnici iz obližnjeg doma zdravlja, ali se Mensuru Karahmetu više nije moglo pomoći.
Njegovi kolege su nekoliko dana kasnije, kada je autobus osposobljen za vožnju i vraćen u garažu u Sarajevu, našli i Knjigu održavanja motora, a jedan od njih je i zavirio u nju, čudeći se što je pokojnik svakodnevno pisao broj putnika koji su ulazili na većim stanicama. Njegove stvari vraćene su njegovim srodnicima, ali nitko nikad nije doznao kakvo natjecanje se odvijalo deset godina, a kamoli da je – mada bi Mensuru Karahmetu na onom svijetu bilo mnogo lakše kad bi to doznao, makar i sa zakašnjenjem – zbrojio sve sezone i objavio koji grad je ukupni pobjednik.
Tako se nikad neće doznati bi li smrtovnica Mensura Karahmeta, osvanula u Buća Potoku i još gdjegdje po obližnjim naseljima, pa i po onim daljim, sve do sarajevske autobusne stanice, imala ikakvog utjecaja barem na posljednju sezonu, ako već vjerojatno ne bi na ukupni rezultat.
Utakmica mrtvih
Neki ljudi naprosto imaju sreće u životu. Takav jedan bio je i Mensur Karahmet iz sarajevskog naselja Buća Potok. Još kad je pohađao prvi razred, a učiteljica Smiljka išla od klupe do klupe i pitala jedno po jedno dijete što će biti kad odrastu, odgovorio je da će voziti autobus.
Ponovio bi to i kasnije kad bi mu netko od odraslih postavio to pitanje, a onda je završio srednju školu za saobraćaj i komunikacije u Velešićima i položio “D” kategoriju. Ni na posao nije čekao dugo; kad je netko sretan, ide ga u životu i tamo gdje mnogi ne smiju ni pokušati, pa se, ni tri mjeseca nakon završetka škole, bez ikakve veze, zaposlio u “Centrotransu”.
Jest da je prve tri godine vozio na dosadnim prigradskim linijama, gdje su ceste često više sličile na frizuru đavola tek izašlog iz paklenskog frizeraja nego na moderne prometnice, a putnicima je bilo normalno da u autobus unesu i kavez sa živim kokoškama, vreću umjetnog gnojiva, pa čak i bure kiselog kupusa od kojeg bi danima nakon toga bazdilo od prvog do zadnjeg sjedala. Da je Allah, kad je stvarao svijet, htio drugačije, mislio je Mensur Karahmet, umjesto kokodakanja i smrada kiselog kupusa autobus bi ispunili miris i sjaj dženetskih hurija i ne bismo ih sanjali na dunjaluku i čekali smrt da ih vidimo, jer bi sjedile odmah iza mojih leđa.
Tri godine su bile duge, ali su se potpuno izgubile u narednim godinama i desetljećima pa su izgledale nalik djeliću priče o vlastitom prošlom životu izrečenom iz usta muškobanjaste gatare. Naime, linija Sarajevo-Banja Luka bila je nešto kao djelić dječačkog sna i kad mu je upravnik Dževad Softa donio rješenje o rasporedu na novo radno mjesto, na svijetu nije bilo sretnijeg čovjeka.
Znalo je biti oštrih zima, jakih kiša i izrovanih dionica, u zemlji kao što je Bosna to nije nikakvo čudo; čudo bi bilo da je bilo drugačije. I kad bi sve te naopakosti prešle podnošljivu mjeru, Mensura Karahmeta ne bi mnogo zasmetalo; što god prije živ čovjek baci šaku zemlje u raku sa onim za što makar i u snu pomisli da može biti savršeno, život će mu biti lakše podnošljiv. Uvijek ljubazan s putnicima i kolegama, miran i nasmijan, bio je u prednosti nad mnogima i to je dobro znao, jer je, za razliku od drugih također sretnih ljudi, bio potpuno svjestan svoje sreće. Svakog dana bi mu to bar jednom došlo u glavu, a obvezno u situacijama u kojima bi se drugi ljudi nervirali ili psovali, bogohulili ili kukali; ne, on je tad zahvaljivao Bogu i bogovima što su mu dali snage i strpljenja, što su mu dali da bude sretan čovjek. Često bi se uhvatio u razmišljanju o prolaznosti i smislu života, valjda kao i svaki drugi čovjek, samo što jedni grebu onu površinsku, plodnu crnicu, a drugi zarove i do ilovače, pa se ponekad pogube, jer je promet ilovačom kudikamo rjeđi, a putokaza mnogo manje.
Bilo je na liniji Sarajevo-Banja Luka poprilično zaustavljanja, ali ipak ne toliko da bi Mensura Karamheta trajno odmaknula od njegovog posvemašnjeg mira. Na stanicama na kojima se čekalo nešto duže od pukog zaustavljanja prošetao bi, protegnuo noge, progovorio koju s putnicima, kupio na kiosku kakve bombone, ponekad i novine, a nerijetko bi pogledao i oglasne ploče. Bilo je na njima svega: obavijest o hodočašću svetom Vasiliju Ostroškom zalijepljena preko plakata koji najavljuje nastup neke polugole “cajke”, oglas o prodaji stana “u centru” ili “drva jeftino”, ali je najviše bilo smrtovnica.
Mensur Karahmet ni sam nije znao kad je počeo brojati smrtovnice u pojedinim gradovima i polako pratiti ritam umiranja u svakom od njih, ali je jednog proljeća, a tada je smrtovnica bilo najviše, riješio da u Knjigu održavanja motora, kojih je nekoliko uvijek imao u rezervi, zabilježi broj smrtovnica na najbližim oglasnim pločama u svakom od gradova u kojem je autobus duže stajao.
U prvo vrijeme bilježio je povremeno, a onda sve češće i redovitije. Prošetao bi, pobrojao ih, poneku i pročitao, pa se vratio nazad, na stanicu. Onda su ga neki od gradova zaintrigirali, točnije broj mrtvih, pogotovo kad je vidio kako se brojke mijenjaju nepredvidivo poput broja kamenčića i zalutalih zrna kukuruza u pakovanjima sirove kave od jednog kilograma. Zašto bi u jednom mjesecu broj umrlih u Derventi stalno bio veći od broja umrlih u Žepču, a onda se sve odjednom promijenilo naopačke? Nije grad javna kuća pa da broj onih koji u njemu žive i umiru ovisi o broju kvalitetnih kurvi niti košnica čiji pčelinji stanovnici idu vani kad vlasnik ne uspe koju šaku šećera, a hrane im nestane.
Kako bi razoputio u čemu je stvar, riješio je napraviti neku vrstu lige umrlih, a sudjelovalo je osam gradova: Banja Luka, Prnjavor, Derventa, Doboj, Maglaj, Žepče, Zenica i Sarajevo. Kao i u svakoj ligi na svijetu, bila ona nogometna, hokejaška ili kakva god, neki su klubovi bili jači od nekih drugih i tako će biti do kijametskog dana, ali da sve ne bi bilo unaprijed poznato, odlučio je da gradovi “igraju” jedan protiv drugog. Tako se moglo desiti da, primjerice, Prijedor nekad pobijedi i Sarajevo ili Banja Luku, a onako, kad bi se smrtovnice samo zbrajale, ishod bi bio unaprijed poznat.
Možda su u ligu mogli ući i neki drugi, manji gradovi, ali bi onda broj sudionika bio kvrgav i teško bi bilo napraviti raspored. Zato je razmišljao i o formiranju druge lige, ali je na kraju odustao, pogotovo što u nekim ne mnogo manjim mjestima u blizini stanice nije bilo prave oglasne ploče, a vremenski ograničena pauza i red vožnje ipak su bili nešto što se moralo poštovati.
Vremenom se izvještio u brzom čitanju i memoriranju imena umrlih, a ponekad bi, budući da su se neke smrtovnice na pločama zadržavale i više dana, odlijepio stare. Jednom se umalo morao braniti od nekog djedice u Žepču koji je valjda smatrao da smrtovnica njegove supruge vječno mora ostati na ploči.
Sezona 1984./85. bila je prva prava, a prvak je bila Zenica, unatoč činjenici da su Sarajevo i Banja Luka bili kudikamo veći gradovi. Zeničani su valjda imali sreće, umirući kad im je bilo najpotrebnije, baš u dane kad su “igrali” protiv tih većih, a s druge strane nisu imali problema kad su na programu bili susreti protiv manjih. Kasnije su dva najveća grada uglavnom držala primat, s tim da je u jednoj sezoni Doboj umalo iznenadio sve favorite, što zbog neke zaraze u tamošnjoj bolnici koja je trajala prilično dugo i jedva je iskorijenjena, što zbog činjenice da se autobusna stanica nalazila na dobrom mjestu, u gusto naseljenom dijelu grada, pa su valjda svi smatrali da ostale oglasne ploče i nisu toliko bitne koliko ona uza sami ulaz u stanicu.
Nakon sedam sezona izbio je rat, a Mensur Karamhet je volan zamijenio puškom. Autobuse je rijetko i viđao, pogotovo dok bi smjenu od pet dana i noći provodio daleko od grada, a kad je gorivo postalo rijetkost na koje je pravo imala samo vojska, autobusa je gotovo nestalo; tek poneki minibus vozio bi vojnike tamo i amo, pa je potom, kad je opasnost od granata i snajpera postala prevelika, i ta slika otišla u arhiv.
Izgledalo mu je, kao i mnogima drugim, da će rat trajati vječno i da nitko neće preživjeti. A koja fajda bi bila i preživjeti ako su autobusi uništeni, ceste pune mina, a goriva nigdje, ne jednom se podsvjesno zapitao Mensur Karahmet. I koga će voziti u podijeljenoj državi u kojoj svatko na svakog puca čim stigne, pogotovo ako svi izginu?
Ipak, ratu je došao kraj, a smrt se s prve linije povukla na rezervne položaje, mada je i tada lakše bilo zamisliti da će zvijezde šetati po nebu zaogrnute pelerinama, a one iz Velikih i Malih kola zlatnim plaštovima nego da će Ever Karahmet ikad više krenuti autobusom na liniji Sarajevo-Banja Luka. Kasnije su, međutim, stvari došle na svoje mjesto, a prvih nekoliko mjeseci nije mu ni na pamet palo da obnovi predratno natjecanje smrtovnica. U nekim od gradova oglasnih ploča više nije bilo tamo gdje su se nekad nalazile, a u nekim, barem ispočetka, nije bilo pametno ni udaljavati se sa stanice, a kamoli njuškati okolo. Izmijenila se i boja većine smrtovnica u nekim od mjesta pa je od Doboja do Banja Luke gotovo nestalo zelenih, a od Sarajeva do Maglaja crnih. Jedino je plavih, koje su govorile da je na bolji svijet preselio netko mlad, bilo i tamo i amo. Mensur Karahmet razmišljao je čak i o tome da plave smrtovnice nose dva poena, kao i zelene od Doboja do Banja Luke i crne od Sarajeva do Maglaja, ali je ipak odustao od takvih avangardnih ideja; nekako mu se činilo da bi time bila ugrožena regularnost natjecanja, pogotovo kad se uzme u obzir da takvih stvari nije bilo u prijeratnim sezonama. Isto je riješeno i za ideju entitetskog natjecanja – ako je država jedna, nema smisla praviti razlike gdje nije o glavu, mislio je.
Sezona 2001./2001. bila je naročito važna – radilo se o desetoj godini kako se rezultati pomno bilježe. Za to vrijeme je Mensur Karahmet prebrojio na hiljade smrtovnica i skinuo mnoge od njih, iako mu je odavno bilo dovoljno da samo letimično pogleda oglasnu ploču kako bi vidio tko je novi, a čija smrtovnica stoji od prethodnog dana ili još duže. Kad završi sezona, mislio je, sjest će i napraviti skupnu tablicu za svih deset godina. Jest da su Sarajevo i Banja Luka bili jači od ostalih, ali tko će biti ukupni pobjednik, ovisilo je upravo o desetoj sezoni. Za treće mjesto vječito su se borili Zenica i Doboj, dok bi Maglaj i Prnjavor, da je ikad formirana druga liga, dosad sigurno ispali i pitanje je bi li se više uopće vratili u najviši rang.
Kada je, negdje između Ševarlija i Matuzića, infarkt svojim čeličnim stiskom ščepao srce Mensura Karahmeta, autobus je upao u skladište građevinskog materijala i zaustavio se nakon što se trbuhom zabio u gomilu vreća cementa. Na mjesto događaja policija je stigla vrlo brzo, kao i liječnici iz obližnjeg doma zdravlja, ali se Mensuru Karahmetu više nije moglo pomoći.
Njegovi kolege su nekoliko dana kasnije, kada je autobus osposobljen za vožnju i vraćen u garažu u Sarajevu, našli i Knjigu održavanja motora, a jedan od njih je i zavirio u nju, čudeći se što je pokojnik svakodnevno pisao broj putnika koji su ulazili na većim stanicama. Njegove stvari vraćene su njegovim srodnicima, ali nitko nikad nije doznao kakvo natjecanje se odvijalo deset godina, a kamoli da je – mada bi Mensuru Karahmetu na onom svijetu bilo mnogo lakše kad bi to doznao, makar i sa zakašnjenjem – zbrojio sve sezone i objavio koji grad je ukupni pobjednik.
Tako se nikad neće doznati bi li smrtovnica Mensura Karahmeta, osvanula u Buća Potoku i još gdjegdje po obližnjim naseljima, pa i po onim daljim, sve do sarajevske autobusne stanice, imala ikakvog utjecaja barem na posljednju sezonu, ako već vjerojatno ne bi na ukupni rezultat.