Stigao je u Sarajevo za Novu godinu. Tad je najljepše.
On to dobro zna, svako ko je iz Sarajeva to zna. Tad hladni vazduh pucketa i zacrveni ti se nos, a u autu disanjem zamagliš prozore. Da nije planina, ne bi to upola bilo tako.
Mama je živa i zdrava i izgleda super za svoje godine.
Ponosna je na svog sina, državnog službenika iz Halifaksa.
Razdvojili su se 1995, kad je umro Vlado, nakon trećeg infarkta. Bog da mu dušu prosti, govorile su komšije, bio je dobar čovjek, ali je volio potegnut’. Dok su govorili, palacbi prinosili usnama i pokazivali kako on to poteže iz flaše.
Otišao je u Kanadu, a mama ostala da čuva jednoiposoban stan na Otoci. Upravo stavlja baklavu na tanjir ispred njega. Sjede kao i uvijek za kuhinjskim stolom. Na stolu Oslobođenje i futrola za naočale.
Zavjese na prozorima bijele kao snijeg. Svaki kutak stambenog prostora je dovela do savršenstva. Tapete k’o nove. Kuhinja netaknuta. Dobro, kuhali su uvijek na ustakljenom balkonu, ali ipak. Sve je čisto kao u apoteci.
Kosa je bila previšepedantna, volila jered, simetriju i čistoću. Često im je išla na živce. Za njuteta Rada kaže da je perfekcionista. Sad je gledao besprijekorno sačuvan jednoiposoban stan na Otoci i bi mu drago. Mislio je, sve je to njena zasluga.
On se nekad igrao ispod tog stola s debelim vitičastim nogama dok bi mama pila jutarnju kafu sa Borkom, Stakom i Fadilom. One žive u istom nizu zgrada pored kotlane. Prva bi ustala Borka i vrisnula: Bog te tvoj, 11 sati. Valja pravit’ ručak. Onda bi za njom ustale Staka i Fadila ponavljajući Borkine riječi.
Nakon toliko godina sve se u toj kuhinji skupilo, od kredenca i lavaboa pa do televizora Grundig. U to vrijeme sve se radilo u kuhinji. Dnevna soba, ili kako su je zvali velika soba, uvijek je bila uredna i zatvorena, u slučaju da izbiju gosti.
Sad mu je frižider Obodin izgledao naspram onog njegovog u Halifaksu kao igračka. Doduše, kauč je, nekako, ostao isti. U dobrom je stanju zato što ga je čika Šerif presvukao još u ratu.
Imala Kosa neki stari pliš što je s teta Radom kupila joškad je gorilla Skenderija. Tako se kaže. To je neki period nakon što su ugasili požar u Domu mladih, a onda stavili svu nagorenu robu napopust. U modi bili sivi kaputi riblja kost. Čika Petkonašao svoj broj za male pare. Skroz dobar, samo malo desni rukav izgorio.
Tad su kupili i cijelu balu indijskog lana. Svi smo nosili to ljeto žgužvane košulje od indijskog platna koje je šila teta Rada po krojevima iz najnovije Burde. Nakon šivenja, šnitove bi pedantno precrtavala na flis papir i fajlirala u svoju krojačku bilježnicu. Čika Šerif i danas kaže kad ga Kosa sretne: “Sjećaš li se, kono, kad smo tapacirali pod granatama?!“, i onda se oboje smiju dok čekaju lift.
Stari je volio tu zakunjat’ više nego išta, a onda mi ne smijemo gledati TV da ga ne probudimo.
Dobro je uradio, svaka mu čast, kaže Kosa. Hoćeš da ti mama napravi čaj? Znaš onaj moj specijalni!!!
Neka, ima vremena. Sad hoću da čujem cijelu priču!
Pa ti se tad, bolan, nisi ni rodio. Zašto te to toliko kopka?
Ovaj put ćeš sve ispričati, sve, od početka do kraja!, reče i viljuškom otkide jedan komad lisnate baklave.
Bili smo mladi, krenu Kosa tihim glasom, tvoj tata i ja. Ja nisam ni znala šta je ljubav. Došla u Sarajevo i udala se za prvog koji je naletio. On bio zgodan u onoj milicionerskoj uniformi. Kosu tjer’o prema gore.
Negdje u maju, nekoliko mjeseci nakon što sam rodila bebu sa žutim nosićem, osvanuo prekrasan dan. Divlja trešnja procvjetala, a friško oprane ulice preplavile ljudima. Odlučili da izvedemo bebu na sunce, a i rek’o nam ljekar opšte prakse da je to dobro, zbog bilirubina.A grad, bog te vidio, pun ljudi. Ne možeš proći, mislim da niko živ taj dan nije ostao kod kuće.
Svako malo sretneš nekog poznatog!
U Sarajevu se svi znaju. Moraš se pozdravit’,moraš odzdravit’, ako ništa, ono mahnut prolazniku. Onima koje znaš iz viđenja, klimneš glavom. To je dovoljno.Nije to nikom teško.
I tako ti mi šetamo, tad se ulica zvala Vase Miskina, a beba, samo se smije. Ɖe neće, sunce je bolan obasjalo prvi put u životu.A onda iz te gužve iskoči neka grdosija od čovjeka, potpuno ćelav, sivog lica. Usta mu se sve krive dok govori.
“Hej, legendo moja , gdje si ti, jesi li još u zatvoru?”,ironičnim tonom pita Vladu.
“Jesam, vala, nema mi izlaska prije penzije”, uz smijeh odgovoribivšem zatvoreniku. “A ti svoje odslužio! Sad pamet u glavu. Nemoj da se opet vidimo, haha.”
Tad sam shvatila da se znaju i bi mi lakše. Mislim se, još jedan od onih njegovih kriminalaca.
“Ma biće kako bude”, kaže on. “Ali moram ti reći, bio si čovjek. Koliko si me puta samo spasio batina. Šef ti kaže: idi prebij Ibru, a ti mene ponudiš cigarom.“
“Je l’ ovo gospođa?” upita Ibro i pruži mi kulturno svoju desnu, do lakta istetoviranu s nekim odvratnim zmijama.
“Kosa, drago mi je”, kažem ja.
“Ja sam Ibro. Samo daznate, gospođo, ovaj vaš muž je, brate, previše nježan za drota, ko neka curica, najbolje bi bilo da mu nađemo drugi pos’o!Šta mislite, jesam li u pravu?“
I ja mu odgovorim da je u pravu! A rekla bih mu da je u pravu i da nije. Prepala se, bona! Stajali smo tako neko vrijeme na ulici. Njih dvojica su prepričavali neke anegdote iz zatvora, a ja sam uzela bebu u naručje. Smije se opet. Pomislim kako joj još nismo dali ime pa ponavljam u sebi neka koja mi se dopadaju: Ina, Una, Gordana, i mislim se koje bi joj najbolje ampasovalo.
Onda ta grdosija predloži da nas vodi na ručak, ko biva da se oduži Vladi što je tako isp’o čovjek prema njemu.
Nema govora, kaže Vlado. Moramo kući, zbog bebe, a ja radim noćnu.
“Hajmo makar na ćevape, učini mi to”, ovaj put se vidi neka melanholija u njegovim očima, ko da mu je žao vremena iza rešetaka. Tu Kosa malo zastade da otpije gutljaj kafe.
“I gdje odoste na kraju?”, upita on.
“Pravo da ti kažem, više se ne sjećam tačno. Poslije je tućevabdžinicu zatvorila sanitarna na šest mjeseci.”
“Pa šta ste jeli?”
“Ja pojela pet ćevapa, a Vladoi taj njegov uzeli sudžukice u kajmaku. Tu noć je bila borba. Dijete plače, nikako da zaspi,mene uhvatila temperatura, a glava hoće da se raspadne. Završile obje u hitnoj“, reče i spusti pogled prema dolje.
Sutradan je Vlado pažljivo slušao doktora Filipovića.
“Vaša supruga ima paratifus”, saopštio je doktor mirno kao da se radi o običnoj prehladi. Preplanuo u licu, tek stigao s godišnjeg. Sunčane naočale mu stoje na vrh čela.
“Pala je u delirij”, nastavio je ravnim tonom. “Bebu smo prebacili na dječije infektivno odjeljenje jer se, nažalost, otrovala majčinim mlijekom.”
Bila sam baš loše, ko avet, dušu ispovraćala. Kad je doš’o sestrin muž u posjetu, nije me prepozn’o. Sva se osušila.
Preklinjala sam doktora da mi donesu dijete, ko će se brinuti o njoj tako maloj. Pa još ni ime nema.
Izašla sam nakon 40 dana. Vlado je čekao ispred. Ja u ruci držim bebine stvari, ono što je ostalo od nje. Zapakovale mi medicinske sestre. Kaže jedna: “Prvi put smo vidjeli doktora da plače.” Vlado uze moju torbu iz ruke i upita me jesam li gladna. Meni sve bijelo pred očima. Vidim samo konture njegovog lika.
Djeca koja ostanu bez roditelja su siročad. Za roditelje koji ostanu bez djeteta ne postoji riječ ni u jednom jeziku. More nagomilane ljubavi za njihovo prvo dijete sad se okrenulo protiv njih i ubijalo ih iznutra.
Kao što se i očekivalo, Vlado je u mučnoj praznini podrumskog stana na Skenderiji počeo unositi u sebe prekomjerne količine alkohola…
Radila sam u dvije smjene. Nema olakšanja, samo bol vremenom postane podnošljiviji. Jedno jutro, kad sam se vratila iz treće smjene, nađem ga kako leži na kauču sav krvav. Mi tad imali staklena ulazna vrata, on ih golim šakama razbio!Bože dragi, šta sam s njim sve predeverala, dobro sam ikako živa. Čak i sada nekad se probudim sva u strahu da nije počeo pit’, onda ugledam prazan krevet i počnem plakat’. Tako svaki put.
“I do kada je to sve trajalo?” upita on isprekidanim glasom.
Kad sam ponovo zatrudnjela, sve je nekako krenulo nabolje.Prebace mu u pogon za proizvodnju rahat-lokuma i dobijem dodatne bodove za stan.
Garsonijera od 40 kvadrata u Švrakinom! Nova-novcata, u crvenoj četvorospratnici, a ispred zgrade na bijelom šljunku tobogan, dvije klackalice i ljuljačka.
A i Vladu nesretnog je bog pogledao. Služba ga prebacila u Gradsko saobraćajno. Bio revizor neko vrijeme. Jedno jutro pristavio najveću džezvu koju smo imali i mrmlja sebi u bradu, e nećeš više okusiti ni kap, taman crko ko pas. Bogme se držao toga, pa skoro punih 18 godina. I sam znaš kad je počeo ponovo piti, ti bio treći razred gimnazije.
“Dobro, i šta je onda bilo, useliste li se vi u tu garsonijeru?”
Joj, od mene niko sretniji. Kupili novi namještaj, šporet, frižider,sve novo. Garsonijera ko kutija. Ko da je sunce svanulo nakon onog podrumskog mraka. Prije nego što ćeš se ti roditi, Vlado donese odnekud radio, znaš onaj veliki što vrti stanice – Ei NIŠ. Nikad to neću zaboraviti, kaže Kosa i rukama pokriva oči da sakrije suze.
On ne reče ništa, može biti da je razmišljao koje bi ime, da je živa, najbolje ampasovalo njegovoj starijoj sestri, možda Una. Da je tako, sigurno bi bila ljepotica.
Sarajevo, 31. juli 1965.
Švrakinim selom širi se miris čokolade za kuhanje. Kosa napravila biskvite pa ih umače u istopljenu čokoladu, posipa kokosom i onda na ovalni tanjir slažegotove čupavce. Petko i Rada samo što nisu stigli. Vlado vrti okrugli hepek, pokušava uhvatiti Radio Luksemburg, a mali Zoran, budući državni službenik, iz svog svijetloplavog krevetića zelenim očima prati svaki njihov pokret.
Una
Stigao je u Sarajevo za Novu godinu. Tad je najljepše.
On to dobro zna, svako ko je iz Sarajeva to zna. Tad hladni vazduh pucketa i zacrveni ti se nos, a u autu disanjem zamagliš prozore. Da nije planina, ne bi to upola bilo tako.
Mama je živa i zdrava i izgleda super za svoje godine.
Ponosna je na svog sina, državnog službenika iz Halifaksa.
Razdvojili su se 1995, kad je umro Vlado, nakon trećeg infarkta. Bog da mu dušu prosti, govorile su komšije, bio je dobar čovjek, ali je volio potegnut’. Dok su govorili, palac bi prinosili usnama i pokazivali kako on to poteže iz flaše.
Otišao je u Kanadu, a mama ostala da čuva jednoiposoban stan na Otoci. Upravo stavlja baklavu na tanjir ispred njega. Sjede kao i uvijek za kuhinjskim stolom. Na stolu Oslobođenje i futrola za naočale.
Zavjese na prozorima bijele kao snijeg. Svaki kutak stambenog prostora je dovela do savršenstva. Tapete k’o nove. Kuhinja netaknuta. Dobro, kuhali su uvijek na ustakljenom balkonu, ali ipak. Sve je čisto kao u apoteci.
Kosa je bila previše pedantna, volila je red, simetriju i čistoću. Često im je išla na živce. Za nju teta Rada kaže da je perfekcionista. Sad je gledao besprijekorno sačuvan jednoiposoban stan na Otoci i bi mu drago. Mislio je, sve je to njena zasluga.
On se nekad igrao ispod tog stola s debelim vitičastim nogama dok bi mama pila jutarnju kafu sa Borkom, Stakom i Fadilom. One žive u istom nizu zgrada pored kotlane. Prva bi ustala Borka i vrisnula: Bog te tvoj, 11 sati. Valja pravit’ ručak. Onda bi za njom ustale Staka i Fadila ponavljajući Borkine riječi.
Nakon toliko godina sve se u toj kuhinji skupilo, od kredenca i lavaboa pa do televizora Grundig. U to vrijeme sve se radilo u kuhinji. Dnevna soba, ili kako su je zvali velika soba, uvijek je bila uredna i zatvorena, u slučaju da izbiju gosti.
Sad mu je frižider Obodin izgledao naspram onog njegovog u Halifaksu kao igračka. Doduše, kauč je, nekako, ostao isti. U dobrom je stanju zato što ga je čika Šerif presvukao još u ratu.
Imala Kosa neki stari pliš što je s teta Radom kupila još kad je gorilla Skenderija. Tako se kaže. To je neki period nakon što su ugasili požar u Domu mladih, a onda stavili svu nagorenu robu na popust. U modi bili sivi kaputi riblja kost. Čika Petko našao svoj broj za male pare. Skroz dobar, samo malo desni rukav izgorio.
Tad su kupili i cijelu balu indijskog lana. Svi smo nosili to ljeto žgužvane košulje od indijskog platna koje je šila teta Rada po krojevima iz najnovije Burde. Nakon šivenja, šnitove bi pedantno precrtavala na flis papir i fajlirala u svoju krojačku bilježnicu. Čika Šerif i danas kaže kad ga Kosa sretne: “Sjećaš li se, kono, kad smo tapacirali pod granatama?!“, i onda se oboje smiju dok čekaju lift.
Stari je volio tu zakunjat’ više nego išta, a onda mi ne smijemo gledati TV da ga ne probudimo.
Dobro je uradio, svaka mu čast, kaže Kosa. Hoćeš da ti mama napravi čaj? Znaš onaj moj specijalni!!!
Neka, ima vremena. Sad hoću da čujem cijelu priču!
Pa ti se tad, bolan, nisi ni rodio. Zašto te to toliko kopka?
Ovaj put ćeš sve ispričati, sve, od početka do kraja!, reče i viljuškom otkide jedan komad lisnate baklave.
Bili smo mladi, krenu Kosa tihim glasom, tvoj tata i ja. Ja nisam ni znala šta je ljubav. Došla u Sarajevo i udala se za prvog koji je naletio. On bio zgodan u onoj milicionerskoj uniformi. Kosu tjer’o prema gore.
Negdje u maju, nekoliko mjeseci nakon što sam rodila bebu sa žutim nosićem, osvanuo prekrasan dan. Divlja trešnja procvjetala, a friško oprane ulice preplavile ljudima. Odlučili da izvedemo bebu na sunce, a i rek’o nam ljekar opšte prakse da je to dobro, zbog bilirubina. A grad, bog te vidio, pun ljudi. Ne možeš proći, mislim da niko živ taj dan nije ostao kod kuće.
Svako malo sretneš nekog poznatog!
U Sarajevu se svi znaju. Moraš se pozdravit’, moraš odzdravit’, ako ništa, ono mahnut prolazniku. Onima koje znaš iz viđenja, klimneš glavom. To je dovoljno. Nije to nikom teško.
I tako ti mi šetamo, tad se ulica zvala Vase Miskina, a beba, samo se smije. Ɖe neće, sunce je bolan obasjalo prvi put u životu. A onda iz te gužve iskoči neka grdosija od čovjeka, potpuno ćelav, sivog lica. Usta mu se sve krive dok govori.
“Hej, legendo moja , gdje si ti, jesi li još u zatvoru?”, ironičnim tonom pita Vladu.
“Jesam, vala, nema mi izlaska prije penzije”, uz smijeh odgovori bivšem zatvoreniku. “A ti svoje odslužio! Sad pamet u glavu. Nemoj da se opet vidimo, haha.”
Tad sam shvatila da se znaju i bi mi lakše. Mislim se, još jedan od onih njegovih kriminalaca.
“Ma biće kako bude”, kaže on. “Ali moram ti reći, bio si čovjek. Koliko si me puta samo spasio batina. Šef ti kaže: idi prebij Ibru, a ti mene ponudiš cigarom.“
“Je l’ ovo gospođa?” upita Ibro i pruži mi kulturno svoju desnu, do lakta istetoviranu s nekim odvratnim zmijama.
“Kosa, drago mi je”, kažem ja.
“Ja sam Ibro. Samo da znate, gospođo, ovaj vaš muž je, brate, previše nježan za drota, ko neka curica, najbolje bi bilo da mu nađemo drugi pos’o! Šta mislite, jesam li u pravu?“
I ja mu odgovorim da je u pravu! A rekla bih mu da je u pravu i da nije. Prepala se, bona! Stajali smo tako neko vrijeme na ulici. Njih dvojica su prepričavali neke anegdote iz zatvora, a ja sam uzela bebu u naručje. Smije se opet. Pomislim kako joj još nismo dali ime pa ponavljam u sebi neka koja mi se dopadaju: Ina, Una, Gordana, i mislim se koje bi joj najbolje ampasovalo.
Onda ta grdosija predloži da nas vodi na ručak, ko biva da se oduži Vladi što je tako isp’o čovjek prema njemu.
Nema govora, kaže Vlado. Moramo kući, zbog bebe, a ja radim noćnu.
“Hajmo makar na ćevape, učini mi to”, ovaj put se vidi neka melanholija u njegovim očima, ko da mu je žao vremena iza rešetaka. Tu Kosa malo zastade da otpije gutljaj kafe.
“I gdje odoste na kraju?”, upita on.
“Pravo da ti kažem, više se ne sjećam tačno. Poslije je tu ćevabdžinicu zatvorila sanitarna na šest mjeseci.”
“Pa šta ste jeli?”
“Ja pojela pet ćevapa, a Vlado i taj njegov uzeli sudžukice u kajmaku. Tu noć je bila borba. Dijete plače, nikako da zaspi, mene uhvatila temperatura, a glava hoće da se raspadne. Završile obje u hitnoj“, reče i spusti pogled prema dolje.
Sutradan je Vlado pažljivo slušao doktora Filipovića.
“Vaša supruga ima paratifus”, saopštio je doktor mirno kao da se radi o običnoj prehladi. Preplanuo u licu, tek stigao s godišnjeg. Sunčane naočale mu stoje na vrh čela.
“Pala je u delirij”, nastavio je ravnim tonom. “Bebu smo prebacili na dječije infektivno odjeljenje jer se, nažalost, otrovala majčinim mlijekom.”
Bila sam baš loše, ko avet, dušu ispovraćala. Kad je doš’o sestrin muž u posjetu, nije me prepozn’o. Sva se osušila.
Preklinjala sam doktora da mi donesu dijete, ko će se brinuti o njoj tako maloj. Pa još ni ime nema.
Izašla sam nakon 40 dana. Vlado je čekao ispred. Ja u ruci držim bebine stvari, ono što je ostalo od nje. Zapakovale mi medicinske sestre. Kaže jedna: “Prvi put smo vidjeli doktora da plače.” Vlado uze moju torbu iz ruke i upita me jesam li gladna. Meni sve bijelo pred očima. Vidim samo konture njegovog lika.
Djeca koja ostanu bez roditelja su siročad. Za roditelje koji ostanu bez djeteta ne postoji riječ ni u jednom jeziku. More nagomilane ljubavi za njihovo prvo dijete sad se okrenulo protiv njih i ubijalo ih iznutra.
Kao što se i očekivalo, Vlado je u mučnoj praznini podrumskog stana na Skenderiji počeo unositi u sebe prekomjerne količine alkohola…
Radila sam u dvije smjene. Nema olakšanja, samo bol vremenom postane podnošljiviji. Jedno jutro, kad sam se vratila iz treće smjene, nađem ga kako leži na kauču sav krvav. Mi tad imali staklena ulazna vrata, on ih golim šakama razbio! Bože dragi, šta sam s njim sve predeverala, dobro sam ikako živa. Čak i sada nekad se probudim sva u strahu da nije počeo pit’, onda ugledam prazan krevet i počnem plakat’. Tako svaki put.
“I do kada je to sve trajalo?” upita on isprekidanim glasom.
Kad sam ponovo zatrudnjela, sve je nekako krenulo nabolje. Prebace mu u pogon za proizvodnju rahat-lokuma i dobijem dodatne bodove za stan.
Garsonijera od 40 kvadrata u Švrakinom! Nova-novcata, u crvenoj četvorospratnici, a ispred zgrade na bijelom šljunku tobogan, dvije klackalice i ljuljačka.
A i Vladu nesretnog je bog pogledao. Služba ga prebacila u Gradsko saobraćajno. Bio revizor neko vrijeme. Jedno jutro pristavio najveću džezvu koju smo imali i mrmlja sebi u bradu, e nećeš više okusiti ni kap, taman crko ko pas. Bogme se držao toga, pa skoro punih 18 godina. I sam znaš kad je počeo ponovo piti, ti bio treći razred gimnazije.
“Dobro, i šta je onda bilo, useliste li se vi u tu garsonijeru?”
Joj, od mene niko sretniji. Kupili novi namještaj, šporet, frižider, sve novo. Garsonijera ko kutija. Ko da je sunce svanulo nakon onog podrumskog mraka. Prije nego što ćeš se ti roditi, Vlado donese odnekud radio, znaš onaj veliki što vrti stanice – Ei NIŠ. Nikad to neću zaboraviti, kaže Kosa i rukama pokriva oči da sakrije suze.
On ne reče ništa, može biti da je razmišljao koje bi ime, da je živa, najbolje ampasovalo njegovoj starijoj sestri, možda Una. Da je tako, sigurno bi bila ljepotica.
Sarajevo, 31. juli 1965.
Švrakinim selom širi se miris čokolade za kuhanje. Kosa napravila biskvite pa ih umače u istopljenu čokoladu, posipa kokosom i onda na ovalni tanjir slaže gotove čupavce. Petko i Rada samo što nisu stigli. Vlado vrti okrugli hepek, pokušava uhvatiti Radio Luksemburg, a mali Zoran, budući državni službenik, iz svog svijetloplavog krevetića zelenim očima prati svaki njihov pokret.