Nikada sluha imao nisam. Još u Osnovnoj školi Veselin Masleša, dok smo isprobavali DO i SO, sa KO-KO-KO-DA, znao sam zasmetati uhu nastavnice muzičkog vaspitanja koja bi se dobro skoncentrisala utvrđujući ko kvari kodakanje. Da bi mi popravila sluh majka je kupila gitaru. Išao sam teške muke na časove muziciranja kod nekog poznatog profesora koji je stanovao u ul. Jug Bogdana. Nisam se dugo zadržao. Profesor me učio kako se svira klasična gitara, kako postati španac, a ja sam želio biti bitls. Ne postadoh ni jedno, ni drugo. Gitaru, koja je dugo bila zakačena na zidu u maminom stanu, kasnije ću pokloniti jednom muzički nadarenom prijatelju koji je sredinom ratnih zbivanja napustio Sarajevo. Nije mi poznata sudbina gitare, ne znam da li je sada neko štima ili je u ratu poslužila kao gorivo za potpalu.
Kažu da sa muzičkim instrumentom čovjek nije sam. Ja bih sam ostao da me neka fina sarajevska raja nisu okruživala. Jedan iz te raje, zove se Asim Begić, jučer je umro. Asim je stanovao u Kurtinom sokaku, zlobnici kažu na memli strani grada. Bio je tipičan predstavnik sarajevske čaršije, nasmijan, veseo, duhovit. Nije išao u džamiju, sa gnušanjem je gledao na ljude koji su nakon demokratskih promjena promijenili dresove. Znao bi reći kakvi su to ljudi koji su plakali za Titom, a sad im Tito ne valja. Kako ću im ja valjati. Gitaru spomenuh jer ju je Asim odlično svirao. Bilo je tu i sevdaha i narodne i zabavne muzike. I Zaima Imamovića i Keme i Bijelog dugmeta i Indeksa i Arsena i Tome Zdravkovića i Miroslava Ilića. Pjesme koje je Asim svirao znali smo svi pjevati, nije tu bilo muzike tipa: “Na čaršafu dvije-tri kapi krvi, sad znam da sam prvi”. Volio je Asim da uz rakiju mezi, da priča priče koje smo sa divljenjem slušali. Znao je izmišljati, dodavati, uveličavati pa bismo ga uvijek prije nego što bi počeo sa anegdotama zamolili da ne laže. Samo bi toplim smiješkom ovakve molbe popratio.
Ispriča jednom Asim da je negdje sedamdesetih godina pošao u novim kožnim čizmicama koje je kupio u prodavnici “Alpina Žiri” sa dvije ofajle u Italiju. Asimova žena je frizerka, a svrha odlaska u Italiju je bila nabavka pribora za otvaranje frizerske radnje. U Sarajevu tada nije bilo specijalizovanih prodavnica za kupovinu odjeće za krupnije osobe, tako da su dvije starije gospođe na put krenule isključivo da bi nabavile prikladnu garderobu za svoju težinu. Putovali su Asim i dvije gospođe bez prekida po snijegu i dobro zašli u područje Republike Slovenije. I pored stanovitih bolova u predjelu mokraćnog mjehura Asim se nije žalio na putovanje, nije molio gospođe da stanu. Bilo mu nezgodno. Konačno, gospođa koja je upravljala vozilom i koja će kasnije raditi kao taksi šofer na štandu kod Hitne pomoći odlučila je da predahnu. Na mjestu gdje je zaustavila vozila ništa se nije vidjelo, noć je uveliko pala, mjeseca nije bilo. Asim je ostao u vozilu, a dvije gospođe su se van vozila solidno zadržale. Kada su se vratile, Asim je žurnim korakom istrčao u mrak i otpočeo sa uriniranjem. U jednom momentu osjetio je strašan prasak, pucanje. Propao je do koljena u potok. Nije mu puno trebalo da shvati da su gospođe obavljanjem fizioloških potreba otopile čvrstu ledenu koru kojom je potok bio prekriven. Vodom nakvašene čizmice su se tako pokupile da ih kasnije nije mogao obući ni Asimov jedanaestogodišnji sin.
Asima više nema. Po drugi put je pukao led koji odvaja ovozemaljski od nekog drugog svijeta. U taj drugi ja ne vjerujem. Vi, kako hoćete.
Umro Asim
Nikada sluha imao nisam. Još u Osnovnoj školi Veselin Masleša, dok smo isprobavali DO i SO, sa KO-KO-KO-DA, znao sam zasmetati uhu nastavnice muzičkog vaspitanja koja bi se dobro skoncentrisala utvrđujući ko kvari kodakanje. Da bi mi popravila sluh majka je kupila gitaru. Išao sam teške muke na časove muziciranja kod nekog poznatog profesora koji je stanovao u ul. Jug Bogdana. Nisam se dugo zadržao. Profesor me učio kako se svira klasična gitara, kako postati španac, a ja sam želio biti bitls. Ne postadoh ni jedno, ni drugo. Gitaru, koja je dugo bila zakačena na zidu u maminom stanu, kasnije ću pokloniti jednom muzički nadarenom prijatelju koji je sredinom ratnih zbivanja napustio Sarajevo. Nije mi poznata sudbina gitare, ne znam da li je sada neko štima ili je u ratu poslužila kao gorivo za potpalu.
Kažu da sa muzičkim instrumentom čovjek nije sam. Ja bih sam ostao da me neka fina sarajevska raja nisu okruživala. Jedan iz te raje, zove se Asim Begić, jučer je umro. Asim je stanovao u Kurtinom sokaku, zlobnici kažu na memli strani grada. Bio je tipičan predstavnik sarajevske čaršije, nasmijan, veseo, duhovit. Nije išao u džamiju, sa gnušanjem je gledao na ljude koji su nakon demokratskih promjena promijenili dresove. Znao bi reći kakvi su to ljudi koji su plakali za Titom, a sad im Tito ne valja. Kako ću im ja valjati. Gitaru spomenuh jer ju je Asim odlično svirao. Bilo je tu i sevdaha i narodne i zabavne muzike. I Zaima Imamovića i Keme i Bijelog dugmeta i Indeksa i Arsena i Tome Zdravkovića i Miroslava Ilića. Pjesme koje je Asim svirao znali smo svi pjevati, nije tu bilo muzike tipa: “Na čaršafu dvije-tri kapi krvi, sad znam da sam prvi”. Volio je Asim da uz rakiju mezi, da priča priče koje smo sa divljenjem slušali. Znao je izmišljati, dodavati, uveličavati pa bismo ga uvijek prije nego što bi počeo sa anegdotama zamolili da ne laže. Samo bi toplim smiješkom ovakve molbe popratio.
Ispriča jednom Asim da je negdje sedamdesetih godina pošao u novim kožnim čizmicama koje je kupio u prodavnici “Alpina Žiri” sa dvije ofajle u Italiju. Asimova žena je frizerka, a svrha odlaska u Italiju je bila nabavka pribora za otvaranje frizerske radnje. U Sarajevu tada nije bilo specijalizovanih prodavnica za kupovinu odjeće za krupnije osobe, tako da su dvije starije gospođe na put krenule isključivo da bi nabavile prikladnu garderobu za svoju težinu. Putovali su Asim i dvije gospođe bez prekida po snijegu i dobro zašli u područje Republike Slovenije. I pored stanovitih bolova u predjelu mokraćnog mjehura Asim se nije žalio na putovanje, nije molio gospođe da stanu. Bilo mu nezgodno. Konačno, gospođa koja je upravljala vozilom i koja će kasnije raditi kao taksi šofer na štandu kod Hitne pomoći odlučila je da predahnu. Na mjestu gdje je zaustavila vozila ništa se nije vidjelo, noć je uveliko pala, mjeseca nije bilo. Asim je ostao u vozilu, a dvije gospođe su se van vozila solidno zadržale. Kada su se vratile, Asim je žurnim korakom istrčao u mrak i otpočeo sa uriniranjem. U jednom momentu osjetio je strašan prasak, pucanje. Propao je do koljena u potok. Nije mu puno trebalo da shvati da su gospođe obavljanjem fizioloških potreba otopile čvrstu ledenu koru kojom je potok bio prekriven. Vodom nakvašene čizmice su se tako pokupile da ih kasnije nije mogao obući ni Asimov jedanaestogodišnji sin.
Asima više nema. Po drugi put je pukao led koji odvaja ovozemaljski od nekog drugog svijeta. U taj drugi ja ne vjerujem. Vi, kako hoćete.
*
Sarajevo 29.01.2015. godine