Pismo pročitano na zagrebačkoj promociji romana “Ervehe”
Cijenjeni ilirski brate, sa ruba “zapadnoslavenskih Empireja” (Vasilij Aksjonov), pišem pismo, jer žao mi je da nisam danas u Zagrebu. Tvoja majka Ervehe, moja majka Duša, majke u ratu, fašisti od njihove djece, od nas, prave “classe di ferro”, željeznu generaciju, a mi bježimo u egzil u azil, preko ovih naših sumornih balkanskih i mediteranskih granica. Preko kojih iz jada i nevolje opet bježe naša braća iz Azije i Afrike. A mi se te granice utvrđujemo žicom. I u toj žici trpimo mržnju u koju nas, opet, trpaju naši Najbolji Sinovi, u ime Nacije, u ime Boga. Ali sjećamo se svih naših Erveha i Duša, i tvrdokorno mrzimo mržnju, trseći se preobraziti je u ljubav: nije lako, no druge nam nema!
I sada, kada tvome narodu sviće zora, nakon stoljeća osmanlijskog i slavenskog i helenskoga jarma, u pamet mi, nepirmjereno zacijelo, dolazi dragi prijatelj Bekim Fehmiu, istinski heroj potonjih balkanskih ratova, traged koji puca u sebe, a ne u druge, čekam kad ćemo ga odliti u bronzi, u Prištini, jer je Albanac, u Beogradu kojem je toliko dao, u Zagrebu jer mu je žena Hrvatica. I dolazi mi pred oči, dovraga i pjesničke asocijacije, vitraj s turskim generalom u katoličkoj crkvi u Skadru, i drevna freska u samostanu u Beratu na kojoj iza Gospe stoji minaret: jesmo li kadri humanizirati sebe same, to je majka svih pitanja balkanskih danas…
Veliki istarski pisac Fulvio Tomizza rekao je jednom “identificiram se s granicom”, i rekao je da odbija od sebe dilemu aut-aut, i bira krilaticu et-et! Veliki dalmatinski pisac Enzo Bettiza pak još je jasniji: ne, nisam ja ni Hrvat ni Talijan, ja sam PONOSNI BASTARD! Eto, tako, dobar je ovo dan, kad čitamo uzvišenu bespomoćnost Ervehe, te pramajke balkanske, te mutter courage, koja svoju djecu skriva pod skutima i odgaja i uzvisuje do spoznaje da čovjek ne može biti samo on sam, nego da mora nastojati biti i onaj drugi, drukčiji: isti kao on…
Umjesto dobrodošlice za Luana Starovu
Pismo pročitano na zagrebačkoj promociji romana “Ervehe”
Cijenjeni ilirski brate, sa ruba “zapadnoslavenskih Empireja” (Vasilij Aksjonov), pišem pismo, jer žao mi je da nisam danas u Zagrebu. Tvoja majka Ervehe, moja majka Duša, majke u ratu, fašisti od njihove djece, od nas, prave “classe di ferro”, željeznu generaciju, a mi bježimo u egzil u azil, preko ovih naših sumornih balkanskih i mediteranskih granica. Preko kojih iz jada i nevolje opet bježe naša braća iz Azije i Afrike. A mi se te granice utvrđujemo žicom. I u toj žici trpimo mržnju u koju nas, opet, trpaju naši Najbolji Sinovi, u ime Nacije, u ime Boga. Ali sjećamo se svih naših Erveha i Duša, i tvrdokorno mrzimo mržnju, trseći se preobraziti je u ljubav: nije lako, no druge nam nema!
I sada, kada tvome narodu sviće zora, nakon stoljeća osmanlijskog i slavenskog i helenskoga jarma, u pamet mi, nepirmjereno zacijelo, dolazi dragi prijatelj Bekim Fehmiu, istinski heroj potonjih balkanskih ratova, traged koji puca u sebe, a ne u druge, čekam kad ćemo ga odliti u bronzi, u Prištini, jer je Albanac, u Beogradu kojem je toliko dao, u Zagrebu jer mu je žena Hrvatica. I dolazi mi pred oči, dovraga i pjesničke asocijacije, vitraj s turskim generalom u katoličkoj crkvi u Skadru, i drevna freska u samostanu u Beratu na kojoj iza Gospe stoji minaret: jesmo li kadri humanizirati sebe same, to je majka svih pitanja balkanskih danas…
Veliki istarski pisac Fulvio Tomizza rekao je jednom “identificiram se s granicom”, i rekao je da odbija od sebe dilemu aut-aut, i bira krilaticu et-et! Veliki dalmatinski pisac Enzo Bettiza pak još je jasniji: ne, nisam ja ni Hrvat ni Talijan, ja sam PONOSNI BASTARD! Eto, tako, dobar je ovo dan, kad čitamo uzvišenu bespomoćnost Ervehe, te pramajke balkanske, te mutter courage, koja svoju djecu skriva pod skutima i odgaja i uzvisuje do spoznaje da čovjek ne može biti samo on sam, nego da mora nastojati biti i onaj drugi, drukčiji: isti kao on…