Neka neobjašnjiva potreba i nevjerovatan osjećaj radosti uzburka se u svakom bibliofilu kada se nađe ispred improviziranih štandova na kojima ulični trgovci prodaju stare i nerijetko pohabane knjige, a svaki put kada pronađe neku literarnu dragocjenost preplave ga osjećaji uzbuđenosti i ushićenosti. Baš tada mora biti hladnokrvniji nego je ikada prije bio, jer ulični prodavači raritetnih izdanja ne određuju vrijednost knjizi prema njenoj starini, važnosti u nekoj književnoj zajednici ili estetskoj prepoznatljivosti nego upravo prema stepenu uzbuđenja onog koji je drži u rukama, u pogledu kojim gura svaki likovni detalj naslovnice, u njegovoj iznenada probuđenoj logoreičnosti. Što više budete govorili o knjizi držeći je u rukama, to će njena cijena biti veća, jer ulični prodavači relikvija znaju odlično prepoznati izraz lica ovisnika, onaj izraz u kojem se uzbuđenje miješa s ludilom, onaj izraz koji ne može sakriti emociju spremnu da žrtvuje čak i cijeli imetak samo kako bi utažila luđačku glad za posjedovanjem.
Ulica zeničkih prodavača knjiga uvijek je bila jednako duga, počinjala je na raskrsnici u centru grada, one na čija se četiri ugla nalaze robna kuća Beograd, Kineski zid, Mahala i Jalija i protezala uvijek tačno do betonskih žardonjera za cvijeće ispod solitera u Londži 1. Nikada nije bila duža, iako je bilo godina kada su prodavci izlazili u tolikom broju da su štandovi bili priljubljeni jedan uz drugi da niste mogli znati gdje koji počinje a gdje završava. Zanimljivo, knjige su se prodavale uvijek s jedne strane ulice, one koja prolazi uz zgradu Maksuzije i pored Oriolikovog salona namještaja, iako je druga bila šira i zgodnija za postavljanje uličnih prodavnica. Razlozi za takvo ponašanje uličnih prodavača knjiga nikada nisu racionalno objašnjeni, a logici najprihvatljivija teza bila je ona kako je ta strana manje izložena suncu, što je zaista velika prednost u dva ljetna mjeseca, ali i veliki nedostatak u ostalih deset. Objašnjenja koja nisu vodila mnogo o racionalnom uvijek su bila maštovitija i zanimljivija i zadirala su u gradsku mitologiju i urbano sujevjerje. U toj sociologiji ulice dobro mjesto za prodavanje knjiga jeste ono koje nije previše izloženo pogledima ljudi pa je zato izbjegavana strana sa šetačkom promenadom uz objašnjenje kako će oni koji žele kupiti „dobru knjigu“ radije to činiti na mjestima gdje nisu izloženi pogledima hiljada radoznalaca.
Broj uličnih knjižara s godinama je varirao, nekada ih je bilo desetine, tezge su bile krcate raznim naslovima i dobro očuvanim primjercima, zadnjih nekoliko godina cijela je ulica osiromašila, a broj onih koji se još uvijek bave tim nimalo lukrativnim poslom više ne prelazi deset – a i toliko ih bude jedino u prvim danima septembra, prije početka školske godine, kada štandove preplavi udžbenička literatura i kada je teško naći neki zanimljiv i rijedak beletristički naslov. U godinama odmah nakon završetka rata broj im je bio mnogo veći i zapravo sve do početka ovog milenija, i nekoliko prvih godina nakon 2000., ulica je ličila na pijacu polovnih stvari, na neko mjesto iz bajki i da ste je tada fotografisali bez ikakvih problema bi mogla biti predstavljena kao mjesto iz nekog srednjoevropskog grada s dugom tradicijom knjižarstva i bibliotekarstva.
Živopisna, koloritna, jedva prohodna od knjiga, koje su bile izložene na svaki slobodan dio pločnika, ulica je tačnije i preciznije govorila o vremenu nego historijski zapisi i sociološke studije. Knjige su bile jeftine, ali je onih koji su se zanimali bilo mnogo više nego danas. Studenti književnosti i filozofije odlazili su u grupama u ulicu tražeći naslove za koje su vjerovali kako su neophodna literatura u njihovom intelektualnom i duhovnom razvoju. Cjenkali su se, pogađali za cijenu, ljutili zbog prodavačeve nepopustljivosti, pokušavali ponovo oboriti cijenu i u takvim raspravama uspijevali su naći neku crtu zajedništva sa onima koji su knjige prodavali znajući o njima samo ono što su bi saznali od svojih mušterija.
Tih prvih poslijeratnih godina ulica je bila natrpana knjigama iz orobljenih kućnih biblioteka i gotovo u pravilu ste na nekoj od prvih stranica mogli pročitati ime i prezime nekadašnjih vlasnika, kratke poetične posvete, datum kada je knjiga kupljena ili poklonjena, poneku bilješku o mjestu gdje je postala ljudsko vlasništvo. Većina tih knjiga dolazile su na ulicu iz biblioteka uglednih Zeničana koji su zbog ratne nesreće napustili svoje domove, a nakon što su ti stanovi i kuće bili temeljito pljačkani, i nakon što bi se iz njih odnijele sve vrijedne stvari, dolazili su lešinari knjiga odnoseći ono za šta ni jedan pošten lopov nije smatrao da ima ikakvu vrijednost. Bilo je tu knjiga iz oblasti metalurgije i rudarstva, knjiga iz medicine i građevinarstva, debelih zbirki zadataka iz matematike, knjiga iz statistike i statike, jednoličnih, jednobojnih i nezanimljivih puku koji je prezirao znanje, a ono matematičko najviše. Listajući, tih poslijeratnih godina, knjige koje su se prodavale na ulici često ste mogli pročitati imena poput Milan, Dragan, Boro, Tamara, Snježana. Često ste mogli pročitati ime neke poznate osobe koja vam se već počela gubiti iz pamćenja pa kada biste pročitali posvetu „Sandri od oca Njegoša“ obuzela bi vas sjeta, jer biste se sjetili Sandre koja je živjela u zgradama ispod KP doma, uvijek nasmijane i uvijek okićene nakitom od drečave bižuterije. Sjetili biste se proljeća 1992. godine, onih prvih dana rata kada je u gradu vladala opšta konfuzija, kada nije bilo škole ni vlasti nad djecom, sjetili biste se i dječjih igara koje su završavale duboko u noć galamom i veselom dječjom grajom. Tada su još uvijek roditelji djecu pozivali sa svojih balkona izvikujući njihova imena i kako bi koje ime odjeknulo naseljem tako ste mogli vidjeti sjenu kako užurbano trči prema nekom od haustora.
Tih prvih godina nakon rata mnogo su se prodavali kompleti izabranih i sabranih djela. Ruski klasici bili su najjeftiniji, jer se tada živjelo s idejom kako se sa svim ruskim i pravoslavnim mora trajno prekinuti svaka veza. Sredovječne profesorice jezika i književnosti prolazile su ulicom oborene glave prepoznavajući među tim knjigama i one koje su pripadale njihovim bliskim prijateljima. Te se gorde žene nisu nikad ponižavale kupnjom knjiga na ulici, za njih je to bio očit dokaz propasti ideala koju su proživljavale, a u niskoj cijeni knjiga nisu vidjeli priliku da za sitne novce popune svoje porodične biblioteke nego samo jednu opštu devalvaciju duha, koja je bila nezaustavljiva i neumoljiva. Sva je ruska književnost postala samo običan niz imena koji se izvikivao zajedno sa brojem, sa cifrom. Dostojevski, Tolstoj, Puškin, Turgenjev izvikivao bi grlati prodavač kao da prodaje paradajz i dinje na zelenoj pijaci, a kako bi dan odmicao, i kako bi se bližio sutonu, njihovi su glasovi postajali podmukliji i bezobrazniji, a njihove tjelesne gestikulacije više nisu mogle sakriti hronični alkoholizam i duhovnu izgubljenost.
Baš sam tih godina kupio svoju prvu knjigu od jednog uličnog prodavača. Sjećam se, bio je to roman „Salamba“ Gistava Flobera, a njega sam odabrao jer me se još tokom srednjoškolskog obrazovanja jako dojmila Floberova „Madam Bovari“. Očekivao sam jednu prigušenu ljubavnu priču prepunu zatajenih osjećanja, nagoviješteni razvrat i zazivanje slobode, a pročitao sam roman o Africi, prepun slika, zvučan i olfaktoran, sugestivan na način kakav u književnosti do tada nisam nailazio. Iako tada još uvijek nisam imao zrelih predstava o književnosti, jasno sam osjetio da je Floberu pošlo za rukom da napiše dvije u potpunosti različite knjige, stilom, formom a najviše, i meni najčudesnije, osjećajem i atmosferom. Čini mi se da sam tada prvi put razmišljao o književnosti, a da sam prije toga uspijevao samo čitati knjige i intuitivno upijati potku napisanog.
Sa čitanjem Flobera počinje moja potraga za onom pravom knjigom, onom za koju sam vjerovao da će odrediti moj život, pojasniti mi smisao postojanja i pomoći da razumijem svoje mjesto u svijetu. Mjesto gdje sam tražio znakove koji će me odvesti u ono što sam vjerovao da je pravi život bila je naravno ulica s knjigama i njene sam tezge razgledao mjesecima i godinama gotovo svakodnevno kupujući knjige koje bi me privukle naslovom ili patinom, knjige za koje sam vjerovao da ih moram pročitati. Bio sam lakovjeran i nepažljiv i svoje oduševljenje književnošću dijelio sam sa svakim koga bih sreo u ulici, a tek sam mnogo godina kasnije saznao, i shvatio, da su ti prefrigani uličari moje znanje prisvajali koristeći ga kako bi prodavali knjige po što većim cijenama.
Ono što sam ja govorio sa oduševljenjem oni su memorisali i ponavljali, ono o čemu sam ja dvojio u razgovoru, oni su predstavljali kako konačnu istinu, ono što je za mene bila vješto izdjelana rečenica, za njih je bila novčano odrediva istina. Ja sam knjige volio zbog njihovog sadržaja, oni jer su bili ubijeđeni da njihovom prodajom mogu zaraditi novac. Bila je to simbioza utemeljena na lažima, prevari i opsjeni u kojoj su ti ulični prevaranti uvijek bili na gubitku, jer oni bi knjige dobivali, slagali po štandu, nastojali dokučiti po kojoj najvišoj cijeni ih mogu prodati, ali nikada ih nisu čitali prezrivo se odnoseći prema znanjima koje su nosile u sebi. Valjda su vjerovali kako knjige donose zlo, jer su oni koji su ih donosili njima bili trajno obilježeni znamenjem nesreće i propasti. Ti koji su knjige donosili na tu divlju berzu činili su to iz očaja i tjerani materijalnom bijedom, bili su to svi oni pristojni ljudi kojima je tranzicija uništila stubove egzistencije, oni ljudi koji su prije rata bili vrijedni, besprijekorni i pošteni, a koji su poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ostali sami i napušteni. Oni su knjige davali u bescjenje, oborene glave, ponižavani, vrijeđani, oni su za tih nekoliko dobijenih maraka hitali kupiti koji kilogram najjeftinijeg brašna, oni su nedugo zatim potpuno iščezli i zauvijek nestali.
Ako su se kompleti knjiga ruskih proznih klasika mogli kupiti bagatelno, ono što je u ulici uvijek bilo najjeftinija roba bila je marksistička literatura. Nije bio bitan uvez, niti debljina korica, luksuz hrbata i grafička oprema, ništa ono što je u svijetu profesionalnog knjižarstva povećavalo robnu vrijednost knjige. Dovoljno je bilo da se kao autor pojavi neko od sljedećih imena Karl Marks, Friedrich Engels, Vladimir Ilič Lenjin i knjiga se mogla kupiti u bescjenje, a vrijednost im je bila toliko neznatna da se nisu prodavale kao pojedinačni primjerci nego u kartonskim kutijama, nabacane bez reda i pravila, ili u istrošenim platnenim vrećama od brašna. Prva knjiga marksizma koju sam kupio na ulici bio je Marksov „Manifest komunizma“ i tada sam prvi put pročitao sintagmu „Bauk komunizma kruži Evropom“ u njenom prirodnom tekstualnom kontekstu i ništa mi se nije učinilo duhovno bližim od sadržaja tog pamfleta, a istovremeno nisam mogao osjetiti kako je to sadržaj potpuno neprispojiv s vremenom u kojem sam živio. Marksizam je bio mrtav, ali ne mrtav u akademskom smislu, jer su ga skolastički dogmati ubili gotovo pola vijeka ranije, nego u onom povijesnom i stvarnosnom smislu. Niko više nije vjerovao u moć radničke klase, u pravo proletarijata da diktaturom zahtijeva dominaciju društvenim procesima, a nakon rata u kojem je uništena Jugoslavija slavni zahtjev za jednakošću, bratstvom i jedinstvom bio je čak manje vrijedan od obično iskazive parole.
Svoju sam biblioteku marksističke literature stvarao godinama i te male knjižice crvene, zelene i žute boje ispunjavale su moje police gdje god da sam živio, a zagriženi marksista sam postao čitajući izvornu filozofsku literaturu razumijevajući uvijek da je društvena teorija izvedena iz Marksovih postulata uvijek bila temeljena na njegovim ekonomskim analizama. Klasna nejednakost i zahtjev za egalitarizmom značio je uravnotežiti prihode onih koji su posjedovali kapital i unajmljivali radnu snagu s onima koji su posjedovali jedino vlastiti rad kao tržišnu robu. Sve kasnije distinkcije nastale su kao historijski derivat prvobitnih Marksovih ideja, a boljševički tip državnog birokratizma samo je jedna društveno-historijska interpretacija osnovnih Marksovih pojmova o podjeli državne vlasti. Ono što je uvijek bilo zanimljivo jeste da su upravo prodavači knjiga, ti nekada veoma ostrašćeni zeloti jugoslovenskog narodnog komunizma, izražavali najveći prezir prema literaturi nastaloj na temeljima Marskovih učenja i mnogo mi se puta znalo desiti da me gledaju s krajnjim prijezirom dok sam probirao knjige koje ću tog određenog puta kupiti i čitati.
Nema ni jednog uličnog prodavača knjiga kojeg pamtim, a da o njemu tokom ovih godina nisam stvorio veoma negativno mišljenje. Ni jedan od njih nije bio ljubitelj književnosti, bibliofil ili na bilo koji drugi način zaljubljenik knjige i svi su oni, do posljednjeg, u ulicu došli trgovati knjigama samo s jednim ciljem, veoma banalnim i vulgarnim, kako sam uvijek vjerovao, jer nastojati zaraditi novac, obogatiti se, trgujući duhom, estetskim i univerzalno vrijednim smatrao sam uvijek besmislenim i pomalo vulgarnim. Većina njih bili su priprosti i neobrazovani ljudi, alkoholičari bez imalo svijesti o istinskoj vrijednosti robe kojom trguju, a iza uvježbane slatkorječivosti koju su naučili pokazivati onima koji su se interesovali za knjige krila se gruba odbojnost ljudi koji su omalovažavali, vrijeđali i ucjenjivali one od kojih su knjige kupovali. Njihov socijalni instinkt je bio nepogrešiv i ako bi knjige donijela neka sredovječna ucviljena žena koja je ostala bez muža i možda penzije, nastojeći prodajom nekadašnjih kućnih dragocjenosti sačuvati život od gladi i prljavštine, znali su cijenu obarati izgovarajući naglas nacionalističke aluzije i nerijetko bi se neka Snježana ili Sveta, potpuno uplašene, odricale knjiga samo da bi što prije mogle otići s tog mjesta brutalnog poniženja.
Njihovo prostaštvo bilo je uvredljivo, njihovo ponašanje bahato i bezobrazno, njihovo znanje strašno skromno, ali kao i svi drugi trgovci ovog svijeta, i oni su se s godinama izvještili u prodaji. Naučili su da je Meša Selimović lektirski pisac i njegove knjige prodavali bi po paprenim cijenama, znali su da je, bez obzira na sve društvene kontroverze koje su se sabirale oko njegovog imena, Ivo Andrić tražen domaći pisac i njegove romane niste mogli kupiti jeftino. Posjedovali su intuitivnu moć procjenjivanja, učili su brzo, skupljali su informacije na svakom koraku i znali su dobro lagati i dobro se cjenkati. Pred njima nikada niste smjeli pokazati oduševljenje nekom raritetnom knjigom jer bi joj odmah vrtoglavo narasla cijena. Oni su imali svo vrijeme jednog sunčanog dana, a svaki kupac koji bi se tu zatekao bio je u neku ruku samo običan šetač prolaznik, čak i mi koji smo redovno odlazili u ulicu tražiti knjige kojima bi poslije nastojali utažiti našu intelektualnu glad. Ono što se prirodno zbilo bilo je neizbježno i većina nas koji smo u ulicu odlazili ciljano, kako bismo kupovali knjige za naše kućne biblioteke, razvili smo prema njima neku vrstu gađenja i odbojnosti, koja je, shvatam danas, bila obostrana. Mi smo u njima mrzili njihov primitivizam, njihovo prostaštvo i njihovu neukost, oni u nama ljude koji nisu bezglavo srljali da kupuju knjige po besmisleno visokim cijenama. Za naše obrazovanje, za našu želju da znanjem mijenjamo svijet oni nisu imali nikakvog razumijevanja; niko od nas nikada nije dobio neku knjigu besplatno, na poklon. Smatrali su nas škrtim, ogovarali su nas drugim kupcima knjiga u ulici, nazivali pogrdnim imenima uvijek nastojeći iskamčiti što više novca za neki naslov koji bi osjetili da nas interesira.
Ali, sve muke koje smo proživljavali u ulici nisu uspjele u nama, koji smo je hodočastili, ubiti želju za kupovinom i čitanjem. Jedna od najsentimentalnijih uspomena u mome studentskom životu povezana je sa ulicom jer sam jednog užasno sparnog ljeta, nepodnošljivo i surovo vrućeg, uspio za neku nezamislivo sitnu sumu kupiti roman Josefa Konrada „Nostromo“. Ta je knjiga promijenila način na koji sam doživljavao ljeto budeći u meni maštu koja je bila zarobljena naslagama racionalnog bića. Vrelina balkona okrenutog prem jugu, na kojem se tokom ljetnih mjeseci nije moglo boraviti dugo, pretvorila je moja mašta u palubu broda koji elegantno klizi prostranom pučinom nepokretnog pacifičkog mora. Morsku sol, vrućinu sunca južne polulopte i graju mornara oćutao sam kao najopipljiviju stvarnost, a užitak čitanja proze ništa nije moglo nadvisiti čak ni noćni izlasci koji su bili puni hašišarskih meditacija i rasprave o inovacijama u traženju optimalnog zvuka kojim su bili opsjednuti umjetnici beogradskog novog vala. To ljeto pamtim i po čitanju Faulknerovog romana „Uljez u prašinu“, kupljenog u ulici sasvim slučajno i nevoljko, na nagovor jednog druga s kojim od tada više nikada nisam prijateljevao. Još uvijek se sjećam neprijatnosti što dajem posljednje dvije marke za knjigu koju nisam želio kupiti, ljutnje koju sam osjećao jer sam se dao nagovoriti na kupovinu, i užitka koji je tu istu ljutnju potiskivao čim sam roman počeo čitati. Još i danas pamtim miris isušene zemlje koji je čitanje proizvodilo u mojim nozdrvama, pamtim to kao jedno malo i neobjašnjivo čudo literature.
Svaki pasionirani ljubitelj književnosti pritajeni je bibliofil, a kupujući godinama knjige u ulici čudna i nepoznata imena postala su manje strana i misteriozna. Želja da se o knjizi zna što više tjerala nas je da učimo stvari o propaloj zemlji koje nikoga više nisu zanimale. Otokar Keršovani je izdavačka kuća iz Rijeke koja je izdavala luksuzno opremljene knjige debelih kartonskih korica i obavezno s ovitkom. ZORA iz Zagreba je publicirala filozofsku literaturu koja je u ulici uvijek imala visoku cijenu, najviše zbog činjenice da je u prvoj poslijeratnoj deceniji mnogo Zeničana studiralo klasičnu filozofiju i teorije socioloških nauka. Oni koje je interesirala historija morali su biti spremni izdvojiti pozamašne sume za bogato opremljena izdanja Matice hrvatske, a jedna od najpopularnijih biblioteka u ulici bila je Logos sarajevskog izdavača Svjetlost. „Mit o Sizifu“ Albera Camusa knjiga je iz njihove edicije i ta je knjiga obilježila moja promišljanja o životu i ljudskoj egzistenciji u prvoj polovici mojih životnih dvadesetih godina. Tek sada shvatam i razumijevam koliko smo „ozbiljno“ pokušavali odgonetnuti tajne ljudske egzistencije i koliko je cijeloj mojoj generaciji bio blizak Camusov egzistencijalistički nihilizam. Trebalo je da u sljedećoj deceniji svog života pročitam Marquesa i Heideggera pa da shvatim koliko su ta promišljanja bila naivno romantičarska.
Ulica, koja je cijeloj jednoj generaciji bila univerzitetska biblioteka, danas je gotovo pusta. Od starih prodavača knjiga aktivan je ostao samo još Mirso, onih slavnih Osmana i Mire već godinama nema, njih je, kako sam čuo, pojelo isto ono vrijeme koje je izjelo ljude od kojih su otkupljivali knjige. Šta se tačno desilo sa Mirom, nekadašnjim sitnim lopovom i robijašom, niko mi nije znao reći. Živopisno drzak u meni je uvijek izazivao posebnu vrstu animoziteta, a način na koji nas je odbijao, stavljajući na znanje da mu naš novac ne treba i da ako neće može sebi priuštiti da nam ne proda knjige, i danas pamtim kao trenutke posebno izraženih javnih poniženja. Bio je agresivan i navalentan, znao je galamiti na svoje kupce, a volio je one koji bi pokušali da se s njim cjenkaju otjerati od svog štanda. Nekoliko puta je kao izraz svoje ultimativne moći poderao knjige za koje se neko interesirao stavljajući valjda tim divljačkim činom do znanja da više voli nešto uništiti nego prepustiti po cijeni koju je zacrtao. Išaran starinskim, rudimentarnim, tetovažama bio je neka vrsta uličnog ceribaše, predvodnika kojega su svi ostali prodavači slušali i čijoj su se nasilnoj volji podređivali. Još je tada Zenicom kružila priča da je tokom ratnih i prvih poslijeratnih godina uspio prikupiti nekoliko hiljada knjiga, što je sve do trenutka kada me uveo u garažu hvalisavo pokazujući svoje nakupljeno blago, bio mit u koji niko od nas nije htio do kraja vjerovati. Nije mi potvrdio, ali me je zlurado i s mržnjom gledao kada sam postavio pitanje, mladalački nadobudno a isprovociran njegovim uvredljivim hvalisanjem, koje se niko nije prije mene usudio, da li je istina da je iz stana izvjesne Đoke iznio preko pet stotina knjiga u njenom prisustvu, pljačkajući bespomoćnu ženu kojoj su muž i djeca, valjda, kako se pričalo, napustili Zenicu odmah na početku rata, a ona ostala u gradu da čuva stan i ostalu imovinu. Na moje pitanje nije dao nikakav odgovor, ali njegov ubilački pogled i bijesno dahtanje govorili su mi da sam možda pretjerao u toj igri neprekidnog nadmetanja.
Snagu uličnih prodavača uništilo je jačanje izdavačkih kuća i reizdanja starih naslova koji su se sada mogli kupiti po pristupačnim i pristojnim cijenama. Nestala je, pored toga, i generacija onih koji su knjigu obožavali kao neku vrstu svetih predmeta. Generaciji onih koji su deset godina mlađi od nas, koji smo ulicu smatrali najvažnijim mjestom u gradu, internet je izvor informacija, znanja i užitka. Istrošeni ljudi koji sjede na starinskim skemlijama iza improviziranih štandova samo su relikt vremena na koji se uopšte ne obaziru. Pretpostavljam da jednog dana kada ne bude moje generacije neće više biti ni onih koji vole miris ubuđalog štamparskog papira i vole izgled požutjelih i išaranih stranica, neće, valjda, biti ni ulice ni njenih prodavača. Ali, tada to više neće ni biti važno, jer svi ćemo zajedno biti dio iste prašine vremena koje mrvi i drobi svaku pojavu znanu čovjeku.
Ulica rabljenih knjiga: Svjedok jedne nestale Zenice
Neka neobjašnjiva potreba i nevjerovatan osjećaj radosti uzburka se u svakom bibliofilu kada se nađe ispred improviziranih štandova na kojima ulični trgovci prodaju stare i nerijetko pohabane knjige, a svaki put kada pronađe neku literarnu dragocjenost preplave ga osjećaji uzbuđenosti i ushićenosti. Baš tada mora biti hladnokrvniji nego je ikada prije bio, jer ulični prodavači raritetnih izdanja ne određuju vrijednost knjizi prema njenoj starini, važnosti u nekoj književnoj zajednici ili estetskoj prepoznatljivosti nego upravo prema stepenu uzbuđenja onog koji je drži u rukama, u pogledu kojim gura svaki likovni detalj naslovnice, u njegovoj iznenada probuđenoj logoreičnosti. Što više budete govorili o knjizi držeći je u rukama, to će njena cijena biti veća, jer ulični prodavači relikvija znaju odlično prepoznati izraz lica ovisnika, onaj izraz u kojem se uzbuđenje miješa s ludilom, onaj izraz koji ne može sakriti emociju spremnu da žrtvuje čak i cijeli imetak samo kako bi utažila luđačku glad za posjedovanjem.
Ulica zeničkih prodavača knjiga uvijek je bila jednako duga, počinjala je na raskrsnici u centru grada, one na čija se četiri ugla nalaze robna kuća Beograd, Kineski zid, Mahala i Jalija i protezala uvijek tačno do betonskih žardonjera za cvijeće ispod solitera u Londži 1. Nikada nije bila duža, iako je bilo godina kada su prodavci izlazili u tolikom broju da su štandovi bili priljubljeni jedan uz drugi da niste mogli znati gdje koji počinje a gdje završava. Zanimljivo, knjige su se prodavale uvijek s jedne strane ulice, one koja prolazi uz zgradu Maksuzije i pored Oriolikovog salona namještaja, iako je druga bila šira i zgodnija za postavljanje uličnih prodavnica. Razlozi za takvo ponašanje uličnih prodavača knjiga nikada nisu racionalno objašnjeni, a logici najprihvatljivija teza bila je ona kako je ta strana manje izložena suncu, što je zaista velika prednost u dva ljetna mjeseca, ali i veliki nedostatak u ostalih deset. Objašnjenja koja nisu vodila mnogo o racionalnom uvijek su bila maštovitija i zanimljivija i zadirala su u gradsku mitologiju i urbano sujevjerje. U toj sociologiji ulice dobro mjesto za prodavanje knjiga jeste ono koje nije previše izloženo pogledima ljudi pa je zato izbjegavana strana sa šetačkom promenadom uz objašnjenje kako će oni koji žele kupiti „dobru knjigu“ radije to činiti na mjestima gdje nisu izloženi pogledima hiljada radoznalaca.
Broj uličnih knjižara s godinama je varirao, nekada ih je bilo desetine, tezge su bile krcate raznim naslovima i dobro očuvanim primjercima, zadnjih nekoliko godina cijela je ulica osiromašila, a broj onih koji se još uvijek bave tim nimalo lukrativnim poslom više ne prelazi deset – a i toliko ih bude jedino u prvim danima septembra, prije početka školske godine, kada štandove preplavi udžbenička literatura i kada je teško naći neki zanimljiv i rijedak beletristički naslov. U godinama odmah nakon završetka rata broj im je bio mnogo veći i zapravo sve do početka ovog milenija, i nekoliko prvih godina nakon 2000., ulica je ličila na pijacu polovnih stvari, na neko mjesto iz bajki i da ste je tada fotografisali bez ikakvih problema bi mogla biti predstavljena kao mjesto iz nekog srednjoevropskog grada s dugom tradicijom knjižarstva i bibliotekarstva.
Živopisna, koloritna, jedva prohodna od knjiga, koje su bile izložene na svaki slobodan dio pločnika, ulica je tačnije i preciznije govorila o vremenu nego historijski zapisi i sociološke studije. Knjige su bile jeftine, ali je onih koji su se zanimali bilo mnogo više nego danas. Studenti književnosti i filozofije odlazili su u grupama u ulicu tražeći naslove za koje su vjerovali kako su neophodna literatura u njihovom intelektualnom i duhovnom razvoju. Cjenkali su se, pogađali za cijenu, ljutili zbog prodavačeve nepopustljivosti, pokušavali ponovo oboriti cijenu i u takvim raspravama uspijevali su naći neku crtu zajedništva sa onima koji su knjige prodavali znajući o njima samo ono što su bi saznali od svojih mušterija.
Tih prvih poslijeratnih godina ulica je bila natrpana knjigama iz orobljenih kućnih biblioteka i gotovo u pravilu ste na nekoj od prvih stranica mogli pročitati ime i prezime nekadašnjih vlasnika, kratke poetične posvete, datum kada je knjiga kupljena ili poklonjena, poneku bilješku o mjestu gdje je postala ljudsko vlasništvo. Većina tih knjiga dolazile su na ulicu iz biblioteka uglednih Zeničana koji su zbog ratne nesreće napustili svoje domove, a nakon što su ti stanovi i kuće bili temeljito pljačkani, i nakon što bi se iz njih odnijele sve vrijedne stvari, dolazili su lešinari knjiga odnoseći ono za šta ni jedan pošten lopov nije smatrao da ima ikakvu vrijednost. Bilo je tu knjiga iz oblasti metalurgije i rudarstva, knjiga iz medicine i građevinarstva, debelih zbirki zadataka iz matematike, knjiga iz statistike i statike, jednoličnih, jednobojnih i nezanimljivih puku koji je prezirao znanje, a ono matematičko najviše. Listajući, tih poslijeratnih godina, knjige koje su se prodavale na ulici često ste mogli pročitati imena poput Milan, Dragan, Boro, Tamara, Snježana. Često ste mogli pročitati ime neke poznate osobe koja vam se već počela gubiti iz pamćenja pa kada biste pročitali posvetu „Sandri od oca Njegoša“ obuzela bi vas sjeta, jer biste se sjetili Sandre koja je živjela u zgradama ispod KP doma, uvijek nasmijane i uvijek okićene nakitom od drečave bižuterije. Sjetili biste se proljeća 1992. godine, onih prvih dana rata kada je u gradu vladala opšta konfuzija, kada nije bilo škole ni vlasti nad djecom, sjetili biste se i dječjih igara koje su završavale duboko u noć galamom i veselom dječjom grajom. Tada su još uvijek roditelji djecu pozivali sa svojih balkona izvikujući njihova imena i kako bi koje ime odjeknulo naseljem tako ste mogli vidjeti sjenu kako užurbano trči prema nekom od haustora.
Tih prvih godina nakon rata mnogo su se prodavali kompleti izabranih i sabranih djela. Ruski klasici bili su najjeftiniji, jer se tada živjelo s idejom kako se sa svim ruskim i pravoslavnim mora trajno prekinuti svaka veza. Sredovječne profesorice jezika i književnosti prolazile su ulicom oborene glave prepoznavajući među tim knjigama i one koje su pripadale njihovim bliskim prijateljima. Te se gorde žene nisu nikad ponižavale kupnjom knjiga na ulici, za njih je to bio očit dokaz propasti ideala koju su proživljavale, a u niskoj cijeni knjiga nisu vidjeli priliku da za sitne novce popune svoje porodične biblioteke nego samo jednu opštu devalvaciju duha, koja je bila nezaustavljiva i neumoljiva. Sva je ruska književnost postala samo običan niz imena koji se izvikivao zajedno sa brojem, sa cifrom. Dostojevski, Tolstoj, Puškin, Turgenjev izvikivao bi grlati prodavač kao da prodaje paradajz i dinje na zelenoj pijaci, a kako bi dan odmicao, i kako bi se bližio sutonu, njihovi su glasovi postajali podmukliji i bezobrazniji, a njihove tjelesne gestikulacije više nisu mogle sakriti hronični alkoholizam i duhovnu izgubljenost.
Baš sam tih godina kupio svoju prvu knjigu od jednog uličnog prodavača. Sjećam se, bio je to roman „Salamba“ Gistava Flobera, a njega sam odabrao jer me se još tokom srednjoškolskog obrazovanja jako dojmila Floberova „Madam Bovari“. Očekivao sam jednu prigušenu ljubavnu priču prepunu zatajenih osjećanja, nagoviješteni razvrat i zazivanje slobode, a pročitao sam roman o Africi, prepun slika, zvučan i olfaktoran, sugestivan na način kakav u književnosti do tada nisam nailazio. Iako tada još uvijek nisam imao zrelih predstava o književnosti, jasno sam osjetio da je Floberu pošlo za rukom da napiše dvije u potpunosti različite knjige, stilom, formom a najviše, i meni najčudesnije, osjećajem i atmosferom. Čini mi se da sam tada prvi put razmišljao o književnosti, a da sam prije toga uspijevao samo čitati knjige i intuitivno upijati potku napisanog.
Sa čitanjem Flobera počinje moja potraga za onom pravom knjigom, onom za koju sam vjerovao da će odrediti moj život, pojasniti mi smisao postojanja i pomoći da razumijem svoje mjesto u svijetu. Mjesto gdje sam tražio znakove koji će me odvesti u ono što sam vjerovao da je pravi život bila je naravno ulica s knjigama i njene sam tezge razgledao mjesecima i godinama gotovo svakodnevno kupujući knjige koje bi me privukle naslovom ili patinom, knjige za koje sam vjerovao da ih moram pročitati. Bio sam lakovjeran i nepažljiv i svoje oduševljenje književnošću dijelio sam sa svakim koga bih sreo u ulici, a tek sam mnogo godina kasnije saznao, i shvatio, da su ti prefrigani uličari moje znanje prisvajali koristeći ga kako bi prodavali knjige po što većim cijenama.
Ono što sam ja govorio sa oduševljenjem oni su memorisali i ponavljali, ono o čemu sam ja dvojio u razgovoru, oni su predstavljali kako konačnu istinu, ono što je za mene bila vješto izdjelana rečenica, za njih je bila novčano odrediva istina. Ja sam knjige volio zbog njihovog sadržaja, oni jer su bili ubijeđeni da njihovom prodajom mogu zaraditi novac. Bila je to simbioza utemeljena na lažima, prevari i opsjeni u kojoj su ti ulični prevaranti uvijek bili na gubitku, jer oni bi knjige dobivali, slagali po štandu, nastojali dokučiti po kojoj najvišoj cijeni ih mogu prodati, ali nikada ih nisu čitali prezrivo se odnoseći prema znanjima koje su nosile u sebi. Valjda su vjerovali kako knjige donose zlo, jer su oni koji su ih donosili njima bili trajno obilježeni znamenjem nesreće i propasti. Ti koji su knjige donosili na tu divlju berzu činili su to iz očaja i tjerani materijalnom bijedom, bili su to svi oni pristojni ljudi kojima je tranzicija uništila stubove egzistencije, oni ljudi koji su prije rata bili vrijedni, besprijekorni i pošteni, a koji su poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ostali sami i napušteni. Oni su knjige davali u bescjenje, oborene glave, ponižavani, vrijeđani, oni su za tih nekoliko dobijenih maraka hitali kupiti koji kilogram najjeftinijeg brašna, oni su nedugo zatim potpuno iščezli i zauvijek nestali.
Ako su se kompleti knjiga ruskih proznih klasika mogli kupiti bagatelno, ono što je u ulici uvijek bilo najjeftinija roba bila je marksistička literatura. Nije bio bitan uvez, niti debljina korica, luksuz hrbata i grafička oprema, ništa ono što je u svijetu profesionalnog knjižarstva povećavalo robnu vrijednost knjige. Dovoljno je bilo da se kao autor pojavi neko od sljedećih imena Karl Marks, Friedrich Engels, Vladimir Ilič Lenjin i knjiga se mogla kupiti u bescjenje, a vrijednost im je bila toliko neznatna da se nisu prodavale kao pojedinačni primjerci nego u kartonskim kutijama, nabacane bez reda i pravila, ili u istrošenim platnenim vrećama od brašna. Prva knjiga marksizma koju sam kupio na ulici bio je Marksov „Manifest komunizma“ i tada sam prvi put pročitao sintagmu „Bauk komunizma kruži Evropom“ u njenom prirodnom tekstualnom kontekstu i ništa mi se nije učinilo duhovno bližim od sadržaja tog pamfleta, a istovremeno nisam mogao osjetiti kako je to sadržaj potpuno neprispojiv s vremenom u kojem sam živio. Marksizam je bio mrtav, ali ne mrtav u akademskom smislu, jer su ga skolastički dogmati ubili gotovo pola vijeka ranije, nego u onom povijesnom i stvarnosnom smislu. Niko više nije vjerovao u moć radničke klase, u pravo proletarijata da diktaturom zahtijeva dominaciju društvenim procesima, a nakon rata u kojem je uništena Jugoslavija slavni zahtjev za jednakošću, bratstvom i jedinstvom bio je čak manje vrijedan od obično iskazive parole.
Svoju sam biblioteku marksističke literature stvarao godinama i te male knjižice crvene, zelene i žute boje ispunjavale su moje police gdje god da sam živio, a zagriženi marksista sam postao čitajući izvornu filozofsku literaturu razumijevajući uvijek da je društvena teorija izvedena iz Marksovih postulata uvijek bila temeljena na njegovim ekonomskim analizama. Klasna nejednakost i zahtjev za egalitarizmom značio je uravnotežiti prihode onih koji su posjedovali kapital i unajmljivali radnu snagu s onima koji su posjedovali jedino vlastiti rad kao tržišnu robu. Sve kasnije distinkcije nastale su kao historijski derivat prvobitnih Marksovih ideja, a boljševički tip državnog birokratizma samo je jedna društveno-historijska interpretacija osnovnih Marksovih pojmova o podjeli državne vlasti. Ono što je uvijek bilo zanimljivo jeste da su upravo prodavači knjiga, ti nekada veoma ostrašćeni zeloti jugoslovenskog narodnog komunizma, izražavali najveći prezir prema literaturi nastaloj na temeljima Marskovih učenja i mnogo mi se puta znalo desiti da me gledaju s krajnjim prijezirom dok sam probirao knjige koje ću tog određenog puta kupiti i čitati.
Nema ni jednog uličnog prodavača knjiga kojeg pamtim, a da o njemu tokom ovih godina nisam stvorio veoma negativno mišljenje. Ni jedan od njih nije bio ljubitelj književnosti, bibliofil ili na bilo koji drugi način zaljubljenik knjige i svi su oni, do posljednjeg, u ulicu došli trgovati knjigama samo s jednim ciljem, veoma banalnim i vulgarnim, kako sam uvijek vjerovao, jer nastojati zaraditi novac, obogatiti se, trgujući duhom, estetskim i univerzalno vrijednim smatrao sam uvijek besmislenim i pomalo vulgarnim. Većina njih bili su priprosti i neobrazovani ljudi, alkoholičari bez imalo svijesti o istinskoj vrijednosti robe kojom trguju, a iza uvježbane slatkorječivosti koju su naučili pokazivati onima koji su se interesovali za knjige krila se gruba odbojnost ljudi koji su omalovažavali, vrijeđali i ucjenjivali one od kojih su knjige kupovali. Njihov socijalni instinkt je bio nepogrešiv i ako bi knjige donijela neka sredovječna ucviljena žena koja je ostala bez muža i možda penzije, nastojeći prodajom nekadašnjih kućnih dragocjenosti sačuvati život od gladi i prljavštine, znali su cijenu obarati izgovarajući naglas nacionalističke aluzije i nerijetko bi se neka Snježana ili Sveta, potpuno uplašene, odricale knjiga samo da bi što prije mogle otići s tog mjesta brutalnog poniženja.
Njihovo prostaštvo bilo je uvredljivo, njihovo ponašanje bahato i bezobrazno, njihovo znanje strašno skromno, ali kao i svi drugi trgovci ovog svijeta, i oni su se s godinama izvještili u prodaji. Naučili su da je Meša Selimović lektirski pisac i njegove knjige prodavali bi po paprenim cijenama, znali su da je, bez obzira na sve društvene kontroverze koje su se sabirale oko njegovog imena, Ivo Andrić tražen domaći pisac i njegove romane niste mogli kupiti jeftino. Posjedovali su intuitivnu moć procjenjivanja, učili su brzo, skupljali su informacije na svakom koraku i znali su dobro lagati i dobro se cjenkati. Pred njima nikada niste smjeli pokazati oduševljenje nekom raritetnom knjigom jer bi joj odmah vrtoglavo narasla cijena. Oni su imali svo vrijeme jednog sunčanog dana, a svaki kupac koji bi se tu zatekao bio je u neku ruku samo običan šetač prolaznik, čak i mi koji smo redovno odlazili u ulicu tražiti knjige kojima bi poslije nastojali utažiti našu intelektualnu glad. Ono što se prirodno zbilo bilo je neizbježno i većina nas koji smo u ulicu odlazili ciljano, kako bismo kupovali knjige za naše kućne biblioteke, razvili smo prema njima neku vrstu gađenja i odbojnosti, koja je, shvatam danas, bila obostrana. Mi smo u njima mrzili njihov primitivizam, njihovo prostaštvo i njihovu neukost, oni u nama ljude koji nisu bezglavo srljali da kupuju knjige po besmisleno visokim cijenama. Za naše obrazovanje, za našu želju da znanjem mijenjamo svijet oni nisu imali nikakvog razumijevanja; niko od nas nikada nije dobio neku knjigu besplatno, na poklon. Smatrali su nas škrtim, ogovarali su nas drugim kupcima knjiga u ulici, nazivali pogrdnim imenima uvijek nastojeći iskamčiti što više novca za neki naslov koji bi osjetili da nas interesira.
Ali, sve muke koje smo proživljavali u ulici nisu uspjele u nama, koji smo je hodočastili, ubiti želju za kupovinom i čitanjem. Jedna od najsentimentalnijih uspomena u mome studentskom životu povezana je sa ulicom jer sam jednog užasno sparnog ljeta, nepodnošljivo i surovo vrućeg, uspio za neku nezamislivo sitnu sumu kupiti roman Josefa Konrada „Nostromo“. Ta je knjiga promijenila način na koji sam doživljavao ljeto budeći u meni maštu koja je bila zarobljena naslagama racionalnog bića. Vrelina balkona okrenutog prem jugu, na kojem se tokom ljetnih mjeseci nije moglo boraviti dugo, pretvorila je moja mašta u palubu broda koji elegantno klizi prostranom pučinom nepokretnog pacifičkog mora. Morsku sol, vrućinu sunca južne polulopte i graju mornara oćutao sam kao najopipljiviju stvarnost, a užitak čitanja proze ništa nije moglo nadvisiti čak ni noćni izlasci koji su bili puni hašišarskih meditacija i rasprave o inovacijama u traženju optimalnog zvuka kojim su bili opsjednuti umjetnici beogradskog novog vala. To ljeto pamtim i po čitanju Faulknerovog romana „Uljez u prašinu“, kupljenog u ulici sasvim slučajno i nevoljko, na nagovor jednog druga s kojim od tada više nikada nisam prijateljevao. Još uvijek se sjećam neprijatnosti što dajem posljednje dvije marke za knjigu koju nisam želio kupiti, ljutnje koju sam osjećao jer sam se dao nagovoriti na kupovinu, i užitka koji je tu istu ljutnju potiskivao čim sam roman počeo čitati. Još i danas pamtim miris isušene zemlje koji je čitanje proizvodilo u mojim nozdrvama, pamtim to kao jedno malo i neobjašnjivo čudo literature.
Svaki pasionirani ljubitelj književnosti pritajeni je bibliofil, a kupujući godinama knjige u ulici čudna i nepoznata imena postala su manje strana i misteriozna. Želja da se o knjizi zna što više tjerala nas je da učimo stvari o propaloj zemlji koje nikoga više nisu zanimale. Otokar Keršovani je izdavačka kuća iz Rijeke koja je izdavala luksuzno opremljene knjige debelih kartonskih korica i obavezno s ovitkom. ZORA iz Zagreba je publicirala filozofsku literaturu koja je u ulici uvijek imala visoku cijenu, najviše zbog činjenice da je u prvoj poslijeratnoj deceniji mnogo Zeničana studiralo klasičnu filozofiju i teorije socioloških nauka. Oni koje je interesirala historija morali su biti spremni izdvojiti pozamašne sume za bogato opremljena izdanja Matice hrvatske, a jedna od najpopularnijih biblioteka u ulici bila je Logos sarajevskog izdavača Svjetlost. „Mit o Sizifu“ Albera Camusa knjiga je iz njihove edicije i ta je knjiga obilježila moja promišljanja o životu i ljudskoj egzistenciji u prvoj polovici mojih životnih dvadesetih godina. Tek sada shvatam i razumijevam koliko smo „ozbiljno“ pokušavali odgonetnuti tajne ljudske egzistencije i koliko je cijeloj mojoj generaciji bio blizak Camusov egzistencijalistički nihilizam. Trebalo je da u sljedećoj deceniji svog života pročitam Marquesa i Heideggera pa da shvatim koliko su ta promišljanja bila naivno romantičarska.
Ulica, koja je cijeloj jednoj generaciji bila univerzitetska biblioteka, danas je gotovo pusta. Od starih prodavača knjiga aktivan je ostao samo još Mirso, onih slavnih Osmana i Mire već godinama nema, njih je, kako sam čuo, pojelo isto ono vrijeme koje je izjelo ljude od kojih su otkupljivali knjige. Šta se tačno desilo sa Mirom, nekadašnjim sitnim lopovom i robijašom, niko mi nije znao reći. Živopisno drzak u meni je uvijek izazivao posebnu vrstu animoziteta, a način na koji nas je odbijao, stavljajući na znanje da mu naš novac ne treba i da ako neće može sebi priuštiti da nam ne proda knjige, i danas pamtim kao trenutke posebno izraženih javnih poniženja. Bio je agresivan i navalentan, znao je galamiti na svoje kupce, a volio je one koji bi pokušali da se s njim cjenkaju otjerati od svog štanda. Nekoliko puta je kao izraz svoje ultimativne moći poderao knjige za koje se neko interesirao stavljajući valjda tim divljačkim činom do znanja da više voli nešto uništiti nego prepustiti po cijeni koju je zacrtao. Išaran starinskim, rudimentarnim, tetovažama bio je neka vrsta uličnog ceribaše, predvodnika kojega su svi ostali prodavači slušali i čijoj su se nasilnoj volji podređivali. Još je tada Zenicom kružila priča da je tokom ratnih i prvih poslijeratnih godina uspio prikupiti nekoliko hiljada knjiga, što je sve do trenutka kada me uveo u garažu hvalisavo pokazujući svoje nakupljeno blago, bio mit u koji niko od nas nije htio do kraja vjerovati. Nije mi potvrdio, ali me je zlurado i s mržnjom gledao kada sam postavio pitanje, mladalački nadobudno a isprovociran njegovim uvredljivim hvalisanjem, koje se niko nije prije mene usudio, da li je istina da je iz stana izvjesne Đoke iznio preko pet stotina knjiga u njenom prisustvu, pljačkajući bespomoćnu ženu kojoj su muž i djeca, valjda, kako se pričalo, napustili Zenicu odmah na početku rata, a ona ostala u gradu da čuva stan i ostalu imovinu. Na moje pitanje nije dao nikakav odgovor, ali njegov ubilački pogled i bijesno dahtanje govorili su mi da sam možda pretjerao u toj igri neprekidnog nadmetanja.
Snagu uličnih prodavača uništilo je jačanje izdavačkih kuća i reizdanja starih naslova koji su se sada mogli kupiti po pristupačnim i pristojnim cijenama. Nestala je, pored toga, i generacija onih koji su knjigu obožavali kao neku vrstu svetih predmeta. Generaciji onih koji su deset godina mlađi od nas, koji smo ulicu smatrali najvažnijim mjestom u gradu, internet je izvor informacija, znanja i užitka. Istrošeni ljudi koji sjede na starinskim skemlijama iza improviziranih štandova samo su relikt vremena na koji se uopšte ne obaziru. Pretpostavljam da jednog dana kada ne bude moje generacije neće više biti ni onih koji vole miris ubuđalog štamparskog papira i vole izgled požutjelih i išaranih stranica, neće, valjda, biti ni ulice ni njenih prodavača. Ali, tada to više neće ni biti važno, jer svi ćemo zajedno biti dio iste prašine vremena koje mrvi i drobi svaku pojavu znanu čovjeku.