Ne bih davao savjete mladim piscima. Ni strategije za pristup izdavačima. Ni pravce ka poetičkoj ravni.
Na početku treba poništiti sebe. Gumicom sebe izbrisati. Na svojoj vatri se peći. Kaditi se na svom dimu. Prosuti svoj pepeo.
Na početku, bio sam jedan od mnogih. Pisao sam svakog dana. Pisao sam o svemu.
Biti pisac, samo to me zanimalo.
Ali bijah hladan prema tekstovima kao patolog prema leševima.
Imao sam sedamnaest godina.
Poželjeh da napišem roman o lokalnom mangupu
koji tad bijaše sitan razbojnik, skitara ulična. U slobodno vrijeme nožem je crtao po svojoj koži.
Držao je žilet pod jezikom, dobacivao curama.
Iako je njegov nadimak kazivao više od njega samog,
riješio sam da zapisujem dogodovštine i sitne štoseve,
a sa junakom je trebalo raspredati
o životu i krađama, o kurvama i ćelijama. Ali ja Nisam imao ni za kafu. Zlatan lančić koji mi je otac kupio za prvi rođendan prodao sam da bih mogao da plaćam ceh u kafiću. Mangup je pričao. Ja sam zapisivao. Kako je nestajalo para, on se otvarao sve više.
Pričao je i pričao. Bilo je dovoljno njegovih sjećanja i nedovoljno mojih para od zlatnog lančića.
Započeo sam roman. Imao sam tešku pisaću mašinu. Udarao sam danju i noću. Za tri sedmice izašao sam iz romana kao iz ringa. Mangup ode da odleži pola godine.
Ja ostavih štivo da odleži pola godine.
I vratih se rukopisu! I zatekoh ga: nedonošče – klimava priča, nezanimljiva, ni blizu mojim uzorima.
Znao sam – mogu bolje.
Kad će onaj roman? pitao me mangup. Neću ga objaviti. Loš je. Ubiću te ako ne objaviš! urlao je na mene. Ubij me, ali loša je knjiga. Neću je objaviti.
Da bih bio siguran u sebe, založih vatru u dvorištu
i konačno postah pisac!
Žrtvovao sam očevo zlato da bih napisao roman. Potom sam žrtvovao i roman.
Rukopis je goreo, a ja sam udisao dim.
Ulazak
Ne bih davao savjete mladim piscima. Ni strategije za pristup izdavačima.
Ni pravce ka poetičkoj ravni.
Na početku treba poništiti sebe. Gumicom sebe izbrisati.
Na svojoj vatri se peći. Kaditi se na svom dimu. Prosuti svoj pepeo.
Na početku, bio sam jedan od mnogih.
Pisao sam svakog dana. Pisao sam o svemu.
Biti pisac, samo to me zanimalo.
Ali bijah hladan prema tekstovima kao patolog prema leševima.
Imao sam sedamnaest godina.
Poželjeh da napišem roman o lokalnom mangupu
koji tad bijaše sitan razbojnik, skitara ulična.
U slobodno vrijeme nožem je crtao po svojoj koži.
Držao je žilet pod jezikom, dobacivao curama.
Iako je njegov nadimak kazivao više od njega samog,
riješio sam da zapisujem dogodovštine i sitne štoseve,
a sa junakom je trebalo raspredati
o životu i krađama, o kurvama i ćelijama. Ali ja Nisam imao ni za kafu.
Zlatan lančić koji mi je otac kupio za prvi rođendan
prodao sam da bih mogao da plaćam ceh u kafiću.
Mangup je pričao. Ja sam zapisivao.
Kako je nestajalo para, on se otvarao sve više.
Pričao je i pričao.
Bilo je dovoljno njegovih sjećanja i nedovoljno mojih para
od zlatnog lančića.
Započeo sam roman.
Imao sam tešku pisaću mašinu. Udarao sam
danju i noću. Za tri sedmice izašao sam iz romana kao iz ringa.
Mangup ode da odleži pola godine.
Ja ostavih štivo da odleži pola godine.
I vratih se rukopisu! I zatekoh ga: nedonošče – klimava priča,
nezanimljiva, ni blizu mojim uzorima.
Znao sam – mogu bolje.
Kad će onaj roman? pitao me mangup.
Neću ga objaviti. Loš je.
Ubiću te ako ne objaviš! urlao je na mene.
Ubij me, ali loša je knjiga. Neću je objaviti.
Da bih bio siguran u sebe, založih vatru u dvorištu
i konačno postah pisac!
Žrtvovao sam očevo zlato da bih napisao roman.
Potom sam žrtvovao i roman.
Rukopis je goreo, a ja sam udisao dim.
I još me drži.
Još drhtim.