Ulaz za djecu i vojnike/9

U školu sam krenuo one jeseni nakon Proljeća. Moj vršnjak, inače talijanskog prezimena, s neizmjernim je užasom tih dana shvatio kako postoje i ljudi koji nose ime Srboljub. “A kako bi bilo da ja sina nazoven Hrvatoljub?!”, revoltiran se upitao.

U međuvremenu smo izgubili svaki kontakt. Znam da se nije daleko dobacio sa školom, što i nije neko iznenađenje. Nadam se da je ponosni otac jedne ili više kćeri.

***

Naš prvi radio bio je drvena kutija. I naš prvi televizor bio je drvena kutija. Drvo je, općenito, bilo zakon. Zašto? Kad čovjek dođe u dućan, da lijepo pokuca po stranici, pa onda osluškuje kako zveket njegovih članaka odjekuje među žicama i cijevima; da hukne po polituri, otare je rukavom košulje, pa onda provjeri je li lakirer sfušao posao; da vršcima prstiju pređe preko svih spojeva, pa se uvjeri dišu li drvene ploče ili su čvrsto priljubljene; da, na koncu, prodavaču, gardom zadovoljna znalca, kaže: Dobar je to radio/televizor. Kupujem!

***

Riba je Buster Keaton. Nijema, nepomičnog lica. A onda se svi smiju dok Bustera izvlače iz mora.

***

Tranzistori na ušima umirovljenika u nedjeljna popodneva. Raporti s Čaira, Koševa, Karaburme, Kantride, Bilinog Polja… kao s prve linije fronta. Jezici izvjestitelja kasne za nogama igrača, pa je napeto i kad nije. Lijeva krila jurišaju prema korner zastavici, a naša starčad, tehničari stare škole, odmiču lagano, nogu pred nogu.

Ivica Ivanišević 27. 04. 2014.