Rosu da Fonsecu porinuli su dvije godine prije mene. Companhia Nacional de Navegacao Costeira Antarquia odvela ju je u Brazil, kasnije su je kupili Japanci, pa je preprodali Indonežanima, a na zadnji vijađ uputila se 1998. u neko indijsko rezalište.
Kad god bih listao škversku monografiju, zastao bih na fotografijama brazilske ljepotice i osjećao kako me preplavljuje budalasti osjećaj ponosa što je iz tvornice koja me hrani izašao tako veličanstveni brod. Tome ganuću ime je patriotizam. Danas je sve teže biti patriot.
***
Dnevne novine bile su velike kao plahte za bračni krevet. Tko ih je listao s nogu, izgledao je kao vježbač na sletu. Čitalo se, doslovce, do iznemoglosti. Rezolucija Desetog kongresa SKJ, napad Crvenih brigada, Hajduk-Željezničar 1:0, sutra će kišiti… i eto muskulfibera.
Novinarstvo je tada bila velika stvar .
***
Pamtim jutro kada sam skontao kako su liberalizam i slobodno tržište sranje. Nastavnik tjelesnog imao je nekoga posla, pa nam je dao nogometnu loptu, zadatak da se podijelimo u dvije ekipe, a onda zbrisao. Procedura je bila čisti darvinizam: dva najbolja razredna sportaša redom su prozivala koga žele u momčadi, počevši od onih s blistavim igračkim performansama pa sve do najvećih kilavaca. Mene su izabrali pretpretposljednjeg, L. i N. bili su beznadno debeli, dakle, gori.
Sve otada borim se za socijalnu državu. Laissez faire? Lasciate mi morire!
***
Čitao sam da su krajem devetnaestog stoljeća oboljelima od sifilisa liječnici preporučali nošenje sunčanih naočala, jer je osjetljivost na svjetlosne podražaje jedan od simptoma te bolesti. Da je oživjeti nekog iz toga doba i prošetati ga Splitom danas, pomislio bi da je ovo grad pegulastih jebača.
U vrijeme moga dječaštva nije bilo tako. Zatamnjene cvike nosili su samo rijetki, većina se nije branila od sunca. Tada smo jedni drugima mogli pogledati u oči.
Ulaz za djecu i vojnike/8
Rosu da Fonsecu porinuli su dvije godine prije mene. Companhia Nacional de Navegacao Costeira Antarquia odvela ju je u Brazil, kasnije su je kupili Japanci, pa je preprodali Indonežanima, a na zadnji vijađ uputila se 1998. u neko indijsko rezalište.
Kad god bih listao škversku monografiju, zastao bih na fotografijama brazilske ljepotice i osjećao kako me preplavljuje budalasti osjećaj ponosa što je iz tvornice koja me hrani izašao tako veličanstveni brod. Tome ganuću ime je patriotizam. Danas je sve teže biti patriot.
***
Dnevne novine bile su velike kao plahte za bračni krevet. Tko ih je listao s nogu, izgledao je kao vježbač na sletu. Čitalo se, doslovce, do iznemoglosti. Rezolucija Desetog kongresa SKJ, napad Crvenih brigada, Hajduk-Željezničar 1:0, sutra će kišiti… i eto muskulfibera.
Novinarstvo je tada bila velika stvar .
***
Pamtim jutro kada sam skontao kako su liberalizam i slobodno tržište sranje. Nastavnik tjelesnog imao je nekoga posla, pa nam je dao nogometnu loptu, zadatak da se podijelimo u dvije ekipe, a onda zbrisao. Procedura je bila čisti darvinizam: dva najbolja razredna sportaša redom su prozivala koga žele u momčadi, počevši od onih s blistavim igračkim performansama pa sve do najvećih kilavaca. Mene su izabrali pretpretposljednjeg, L. i N. bili su beznadno debeli, dakle, gori.
Sve otada borim se za socijalnu državu. Laissez faire? Lasciate mi morire!
***
Čitao sam da su krajem devetnaestog stoljeća oboljelima od sifilisa liječnici preporučali nošenje sunčanih naočala, jer je osjetljivost na svjetlosne podražaje jedan od simptoma te bolesti. Da je oživjeti nekog iz toga doba i prošetati ga Splitom danas, pomislio bi da je ovo grad pegulastih jebača.
U vrijeme moga dječaštva nije bilo tako. Zatamnjene cvike nosili su samo rijetki, većina se nije branila od sunca. Tada smo jedni drugima mogli pogledati u oči.