Zvali su me Komarac. Da se ne lažemo, onako sitan, mršav, paučinast… mogao sam razveseliti samo kojeg entomologa. Onda me je profesor engleskoga preveo u Mosquita, pa je bilo lakše. Na hrvatskom i komplimenti zvuče kao pogrde, a kako tek neće zoološke prispodobe.
—
Kod nas je svaki zalazak sunca melodrama. Drugdje je to čista mehanika: velika užarena lopta spušta se do ruba vidljivoga svijeta, da bi propala duboko dolje i ogrijala naspavane ljude, silazi diskretno, bez razmetanja i pompe, gasi se kao svijeća kad preostane samo fitilj u lokvici istopljenog voska.
Ovdje to ne ide tako lako. Sunce uzmiče u slowmotionu, uz patetičnu gestu, kao glumac amater u roli romantičnog junaka koji je upravo spasio ljepoticu i čitav svoj narod, ali ga je ipak sustigla strijela dušmanskog asasina, pa sad umire u izravnom prijenosu, svakim dahom bivajući bliže smrti. Dok se spušta, sunce drečavim bojama farba nebo, na radost dječice i na žalost Jerryja Garcije koji nikad u Dalmaciji nije dočekao suton.
Ako ima boga koji je stvoritelj svega, iz moga zavičaja gledan, on sliči kič-slikaru.
—
Nama snijeg može pasti samo greškom. Kad padne, učas se istopi od srama.
—
“Ko kupuje one greze zahodske školjke sa skalon, one s kojih ništa ne padne u bužu sve dok ne povučeš vodu, nego stoji na mistu i smrdi bože sačuvaj?”
“To je za bidnu starčad, tako moredu kontrolirat stolicu.”
Tada sam shvatio: starost je doba u kojemu se budućnost više ne čita s dna šalice za kavu, nego iz školjke.
Ulaz za djecu i vojnike/7
Zvali su me Komarac. Da se ne lažemo, onako sitan, mršav, paučinast… mogao sam razveseliti samo kojeg entomologa. Onda me je profesor engleskoga preveo u Mosquita, pa je bilo lakše. Na hrvatskom i komplimenti zvuče kao pogrde, a kako tek neće zoološke prispodobe.
—
Kod nas je svaki zalazak sunca melodrama. Drugdje je to čista mehanika: velika užarena lopta spušta se do ruba vidljivoga svijeta, da bi propala duboko dolje i ogrijala naspavane ljude, silazi diskretno, bez razmetanja i pompe, gasi se kao svijeća kad preostane samo fitilj u lokvici istopljenog voska.
Ovdje to ne ide tako lako. Sunce uzmiče u slowmotionu, uz patetičnu gestu, kao glumac amater u roli romantičnog junaka koji je upravo spasio ljepoticu i čitav svoj narod, ali ga je ipak sustigla strijela dušmanskog asasina, pa sad umire u izravnom prijenosu, svakim dahom bivajući bliže smrti. Dok se spušta, sunce drečavim bojama farba nebo, na radost dječice i na žalost Jerryja Garcije koji nikad u Dalmaciji nije dočekao suton.
Ako ima boga koji je stvoritelj svega, iz moga zavičaja gledan, on sliči kič-slikaru.
—
Nama snijeg može pasti samo greškom. Kad padne, učas se istopi od srama.
—
“Ko kupuje one greze zahodske školjke sa skalon, one s kojih ništa ne padne u bužu sve dok ne povučeš vodu, nego stoji na mistu i smrdi bože sačuvaj?”
“To je za bidnu starčad, tako moredu kontrolirat stolicu.”
Tada sam shvatio: starost je doba u kojemu se budućnost više ne čita s dna šalice za kavu, nego iz školjke.
—